Thomas Stearns Eliot / T.S. Eliot
Prikaz rezultata 1 do 9 od ukupno 9
  1. #1

    Thomas Stearns Eliot / T.S. Eliot

    LA FIGLIA CHE PIANGE

    O, quam te memorem virgo...


    Stani na najvišu stepenicu stubišta -
    Nasloni se na baštensku urnu -
    Utkaj, utkaj sunca sjaj u svoju kosu -
    Privi cveće na grudi u bolnom šoku -
    Tresni ga o zemlju i idi
    S prolaznom mržnjom u oku:
    Al' utkaj, utkaj sunca sjaj u svoju kosu.

    Želeo bih, znači, da on ode,
    Znači želeo bih da nju patnja bode,
    Da ode on, da ode,
    Kao što duša odlazi od tela ranjenog i bolnog,
    Kao što duh odlazi od tela iskorišćenog.
    Našao bih
    Neki način neuporedivo lak i vešt,
    Lak za obostrano shvatanje,
    Lak i bezveran kao osmeh, kao rukovanje.

    Otišla je, ali u jesen kao sen
    Robi mi maštu dane i dane,
    Mnoge dane i mnoge čase:
    Njene kose preko ruku, njene ruke - žive vaze.

    I pitam se kako su mogli skupa!
    Trebalo je da se lišim pokreta i poze.
    Katkad ove bludnje uznemire
    Nemirnu ponoć i popodnevni mir.





    Prepev:
    Raša Livada i David Albahari

  2. #2

    Odgovor: Thomas Stearns Eliot / T.S. Eliot

    HISTERIJA

    Dok se smejala, shvatio sam da bivam uvučen u njen smeh, da sam postao njegov deo, dok njeni zubi ne postadoše slučajne zvezde sa darom za vojnički egzercir. Bio sam uvučen kratkotrajnim udisajima, udahnula bi me u svakom trenutnom predahu, dok se najzad ne izgubih u mračnim pećinama njenog grla, izgnječen stezanjima nevidljivih mišića. Postariji konobar drhtavim rukama žurno je postavljao čaršav sa ružičastim i belim kockicama preko zarđalog zelenog stola, govoreći: "Ako gospođa i gospodin žele da im se posluži čaj u bašti, ako gospođa i gospodin žele da im se posluži čaj u bašti..." Bio sam siguran da, kada bi se podrhtavanje njenih grudi moglo zaustaviti, neki komadići ovog popodneva mogli bi se skupiti, i sa pažljivom pronicljivošću usmerih svoju pažnju tom cilju.




    prevod
    Jovan Hristić

  3. #3

    Odgovor: Thomas Stearns Eliot / T.S. Eliot

    POSVETA MOJOJ ŽENI

    Kojoj dugujem uzlet ushićenja
    Što oživljava moja čula kada smo budni
    I ritam počinka našeg sna
    Ujednačeno disanje

    Ljubavnika čija tela odišu mirisom jedno drugoga
    I misle iste misli koje ne moraju da se izgovore
    I brbljaju iste reči ne morajući da znaju njihova
    značenja.

    Nikakav zlovoljni zimski vetar neće smrznuti
    Nikakvo uporno tropsko sunce neće sparušiti
    Ruže u ružičnjaku koji je naš i samo naš

    Ali ova posveta namenjena je drugima da je čitaju
    Ovo su privatne reči javno upućene tebi.



    Prepev:
    Jovan Hristić

  4. #4

    Odgovor: Thomas Stearns Eliot / T.S. Eliot

    MRZOVOLJA

    Nedelja: kako zadovoljno šetaju
    Ta nedvosmislena nedeljna lica;
    Šeširi od svile, pa te kape s vrpcama,
    Mašne na cipelama i svesne ljupkosti
    U ponavljanju koje zamenjuje
    Tvoj duhovni mir
    Ovom neovlašćenom digresijom.

    Veče, svetiljke i, naravno: čaj!
    Deca i mačori u uskoj ulici;
    Tuga nesposobna da ustane
    Protiv ove mutne zavere.

    A Život, malo ćelav, malo sed,
    Na kraj srca, probirljiv i umiljat:
    Čeka, s rukavicama i šeširom u ruci,
    Strogo pažljiv na kravatu i odelo -
    Pomalo ne trpi zakašnjenja -
    Tu, na pragu Apsolutnosti.




    Prepev:
    Raša Livada i David Albahari

  5. #5

    Odgovor: Thomas Stearns Eliot / T.S. Eliot

    Four Quartets, Read by Willem Dafoe




    ČETIRI KVARTETA




    Litl Giding

    V

    Što zovemo početkom jeste često kraj
    I dokrajčiti nešto znači nešto početi.
    Kraj je odakle krećemo. I svaka fraza
    I tačna rečenica (gde svaka je reč u mestu,
    Raspoređena tako da podupre druge,
    Reč ni zazorna ni razmetljiva,
    Neusiljeno opštenje starog i novog,
    Obična reč tačna a lišena vulgarnosti,
    Zvanična reč precizna no ne i cepidlačka,
    Čitavi spoj u zajedničkom plesu)
    Svaka fraza i rečenica jedan je kraj i jedan početak,
    Svaka pesma epitaf. A svako delovanje
    Korak je ka gubilištu, ognju, niz ždrelo mora
    Ili ka nečitkom kamenu: odatle eto krećemo.
    Umiremo sa umirućima:
    Gle, oni odlaze, a i mi s njima.
    Rađamo se s mrtvima:
    Gle, oni se vraćaju i nas donose sa sobom.
    Trenutak ruže i trenutak tise
    Istog su trajanja. Narod bez istorije
    Ne iskupljuje se od vremena, jer istorija je raspored
    Bezvremenih magnovenja. Tako, dok svetlost čili
    U zimsko jedno popodne, u zabitnoj kapeli,
    Istorija je sad i Engleska.

    Privlačnošću ove ljubavi i glasom ovog Zova
    Nećemo prestati da istražujemo
    A kraj sveg našeg istraživanja
    Biće da stignemo odakle smo pošli
    I saznamo to mesto prvi put.
    Kroz nepoznata, zapamćena vrata
    Kad poslednje od zemlje za otkriće
    Jeste ono što beše početak;
    Na izvoru najduže reke
    Glas skrovitog vodopada
    I deca na jabukovom stablu
    Neznana, jer ih ni tražili nismo,
    No čujna, polučujna u tišini
    Između dva morska talasa.
    Hitro sada, ovde, sada, uvek –
    Stanje potpune jednostavnosti
    (Kojem cena nije manja od svega)
    I sve će biti dobro i
    Svakodnevne stvari biće dobro
    Kada se plameni jezici uviju
    U krunisani čvor vatre
    Pa vatra i ruža budu jedno.






    Prepev:

    Ivan V. Lalić

  6. #6

    Odgovor: Thomas Stearns Eliot / T.S. Eliot

    ŠUPLJI LJUDI

    Mistah Kurtz - he dead

    Peni za starog Gaja

    I


    Mi smo šuplji ljudi
    Mi smo punjeni ljudi
    Jedno o drugo oslanjamo se
    Glave ispunjene slamom. Avaj!
    Presahli nam glasovi što se
    Šapatomzajedničkimglase
    Tihi su i beznačajni
    Ko vetar u suvoj travi
    Il stope pacova što pretrči
    U našem suvom podrumu po srči.

    Bezoblični oblik, bezbojna senka,
    Zatomljena snaga, nepokretan gest;

    Oni koji su prešli
    Uperena pogleda, smrti u drugo Carstvo
    Pamte nas - ako li pamte - ne ko izgubljene
    Žestoke duše, no samo
    Kao šuplje ljude
    Punjene ljude.

    II

    Oči koje ne smem ni u snu sresti
    Smrt u snovitom carstvu
    Te ne pojavljuju se:
    Tamo, oči jesu
    Sunce na stubu slomljenome
    Tamo, drvo se jedno njiše
    I glasovi nam stižu
    U zapevanom vetru tome
    Svečaniji i iz veće daljine
    Od zvezde koja pline.
    Neka ne budem bliže
    U snovitom carstvu smrti
    I neka prerušen budem
    Tako smišljeno, u krzno
    Pacova, vranino perje, motke ukrštene
    Na nekoj njivi
    Ne krećem se kako me vetar prene
    Ne bliže -

    Ne taj konačni susret
    U sumračnom carstvu.

    III

    Ovo je mrva zemlja
    Ovo je zemlja kaktusa
    Ovde su likovi kamena
    Osovljeni, ovde ih stiže
    Ponizna molba ruke mrtvaca
    Pod trepetom zvezde koja pline.

    Je li ovako
    U drugom carstvu smrti
    Kad budimo se sami
    U čas kada nas
    Groznica nežnosti trese
    Usne koje bi da ljube
    Sriču molitve slomljenom kamenu.

    IV

    Oči nisu ovde
    Nema očiju ovde
    U ovoj dolini zvezda na umoru
    U ovoj praznoj dolini
    Toj slomljenoj vilici naših carstva izgubljenih
    Na ovom poslednjem zborištu
    Mi zajedno napipavamo put
    I izbegavamo govor
    Skupljeni na toj obali natekle reke

    Slepi, osim ako
    Oči se ne jave opet
    Kao trajna zvezda
    Mnogolisna ruža
    Sumračnog carstva smrti
    Nada samo
    Za prazne ljude.

    V

    Ukolo okolo kaktusa
    Okolo kaktusa oko kaktusa
    Ukolo okolo kaktusa
    Izjutra u pet sati.

    Između ideje
    I stvarnosti
    Između pokreta
    I čina
    Pada senka
    Jer Tvoje jest Carstvo

    Između zamisli
    I tvorevine
    Između osećanja
    I odziva
    Pada senka
    Život je vrlo dug

    Između žudnje
    I grča
    Između moći
    I postojanja
    Između suštine
    I potonjeg
    Pada Senka
    Jer Tvoje jest Carstvo

    Jer Tvoje jest
    Život je
    Jer Tvoje jest

    Ovako svetu dođe kraj
    Ovako svetu dođe kraj
    Ovako svetu dođe kraj
    Ne s tutnjem već s cviljenjem.



    Prepev:
    Ivan V. Lalić

  7. #7

    Odgovor: Thomas Stearns Eliot / T.S. Eliot

    PUTOVANJE MUDRACA


    "Hladno nam bogme beše,
    Baš najgore doba godine
    Za put, i ovako još dalek put:
    Drumovi zapali i vreme steglo,
    Pusta ciča zima."
    I kamile ožuljane, ranjavih nogu, tvrdoglave,
    Ležu u raskvašen sneg.
    Ponekad smo i žalili
    Za letnjim palatama na padinama, za terasama,
    I svilastim devojkama što služe šerbet.
    Pa onda goniči, psuju, gunđaju
    I beže, traže piće i žene,
    I noćne vatre se gase, i nemaš gde da se skloniš,
    I gradovi neljubazni i varoši nama nesklone
    I sela prljava i cene za nas svud više:
    Nije nam bilo baš lako.
    Najzad smo rešili da za put koristimo noć,
    I spavasmo na mahove,
    A u ušima tad nam glas, kako
    Čista ludost je sve to.

    Onda u zoru siđosmo u nešto topliju dolinu,
    Mokru, bez snega, mirisnu od bilja;
    U kojoj potok beše i vodenica razgonjaše mrak,
    I stabla tri na nebu behu nisko,
    I konj neki beo i star jurnuo je livadom.
    Onda stigosmo do krčme s ulazom u lozi,
    Šest se do vrata ruku kockalo u srebro
    I noge bile prazne mešine vinske.
    Al' nikakvo obaveštenje ne dobismo tu, i tako
    produžismo put
    I stigosmo uveče, i gotovo odmah
    Nađosmo mesto; pa dobro je (možda ćete reći).

    Davno, sećam se, bejaše sve to,
    I isto bih opet postupio, ali zapiši
    To zapiši
    To: da l' čitav pređosmo taj put zbog
    Rođenja ili Smrti? Sigurno, bilo je Rođenje tu,
    Dokaz imasmo i nema u to sumnje. Viđao sam i
    pre rođenje i smrt,
    Ali mislio sam da su drukčiji; ovo Rođenje beše
    Teška i gorka agonija za nas, ko Smrt, naša smrt.
    Vratili smo se u naše zemlje, u Kraljevstva ova,
    Al' ne beše nam više lako pri duši, u starom poretku
    stvari,
    Sa tuđim svetom što držaše se bogova svojih.
    Bila bi mi draga još jedna smrt.





    Prepev:
    Svetozar Brkić

  8. #8

    Odgovor: Thomas Stearns Eliot / T.S. Eliot

    PRELUDIJUMI


    I

    Zimsko se veče taloži
    S mirisom pečenja u pasažima.
    Šest časova.
    Dogoreli pikavci zadimljenih dana.
    A sada nagli pljusak pada
    Preko blatnjavih komada
    Uvelog lišća oko vaših nogu,
    I novina s pustih gradilišta;
    Udara kiša
    Slomljene kapke i vetrokaze,
    A na uglu ulice usamljen
    Fijakerski konj topće u pari.


    Pa red se svetiljki upali.


    II

    Jutro dolazi svesti

    Od mlakih bljutavih mirisa piva
    S ulice gde strugotinu tabaju
    Sve te kaljave noge što žure
    K ranim šankovima gde se kafa toči.


    Uz sva ostala prerušavanja
    Koja nastavlja vreme,
    Mislim na sve te ruke posle spavanja
    Kako podižu otrcane zavese
    U hiljadu nameštenih soba.


    III

    Zbacila si sa kreveta ćebe,
    Ležala na leđima i čekala;
    Dremala si i gledala kako noć odaje
    Hiljadee nečistih likova
    Od kojih ti je sačinjena duša;
    Treperili su na stropu odaje.
    A kada čitav svet se vratio,
    I svetlost je upuzala kroz kapake
    I po olucima začula si vrapce
    Imala si takvo viđenje ulice
    Da bi ga ulica jedva shvatila;
    Sedeći na rubu kreveta, gde si
    Navoje papira iz kose vadila
    Ili svoje žute tabane obuhvatila
    Dlanovima svojih prljavih ruku.


    IV

    Duša mu se nategla preko nebesa
    Što čile iza bloka kuća,
    Ili je gaze postojane stope
    U četiri, u pet, u šest sati opet;
    I zdepasti prsti što lule nabijaju,
    I večernje novine, i oči
    Sigurne u izvesne izvesnosti,
    Svest jedne zamračene ulice
    Nestrpljive da uzme na se svet.

    Uzbude me maštarije što se svijaju
    Oko tih slika, čvrsto ih uhvate:
    Pojam nekih bezgranično blagih
    Stvari što bezgranično pate.

    Obriši rukom usta, i nasmej se:
    Svetovi se vrte kao drevne žene
    Što pabirče gorivo s pustih gradilišta.


    prepev:
    Ivan V. Lalić

  9. #9

    Odgovor: Thomas Stearns Eliot / T.S. Eliot



    The poem is structured in five parts: “The Burial of the Dead”, “A Game of Chess”, “The Fire Sermon”, “Death by Water”, “What the Thunder Said”.

    "Nam Sibyllam quidem Cumis ego ipse oculis meis
    vidi in ampulla pendere, et cum illi pueri dicerent:
    Σίβιλλα τί θέλεις; respondebat illa: άποθανεϊν θέλω."

    It translates roughly as "I saw with my own eyes the Sibyl at Cumae hanging in a cage, and when the boys said to her 'Sibyl, what do you want?' that one replied 'I want to die'.

    PUSTA ZEMLJA

    (Sahranjivanje mrtvih; Partija šaha; Propoved vatre; Smrt od vode; Šta je rekao grom)


    Sahranjivanje mrtvih



    "Nam Sibyllam quidem Cumis ego ipse oculis meis
    vidi in ampulla pendere, et cum illi pueri dicerent:
    Σίβιλλα τί θέλεις; respondebat illa: άποθανεϊν θέλω."


    Za Ezru Paunda
    il miglior fabbro.





    April je najsvirepiji mesec, što rađa
    Jorgovan iz mrtve zemlje, meša
    Uspomenu i želju, uzbuđuje
    Zamrlo korenje proletnjom kišom.
    Zima nas je grejala, pokrivši
    Zemlju snagom zaborava, hraneći
    Suhim korenjem ono malo života.
    Leto nas je iznenadilo, dolazeći preko Štarnbergerzea
    Sa pljuskom kiše; zastasmo međ stubovima
    I produžismo, po suncu, Hofgarten,
    Pili smo kafu i razgovarali čitav sat.
    Bin gar keine Russin, stamm'aus Litauen, echt deutch.
    A kad smo bili deca, u gostima kod nadvojvode
    Moga rođaka, odveo me je na sankanje,
    I ja sam se uplašila. Marie, reče,
    Marie, drži se čvrsto. I spustismo se.
    U planinama, čovek se oseća slobodan.
    Do kasno u noć čitam, a zimi odlazim na jug.


    Kakvo se korenje prima, kakve grane rastu
    Iz ovog kamenog smeća? Sine čovekov,
    Ne možeš ni da kažeš, ni da naslutiš, jer znaš samo
    Gomilu slomljenih slika u koju bije sunce,
    A mrtvo drvo ne daje zaklona, ni cvčak olakšanja,
    Ni suhi kamen traga vode. Samo
    Ima hladna ispod ove crvene stene
    (Dođi u senku ove crvene stene),
    I ja ću ti pokazati nešto što nije
    Ni tvoja senka što se ujutro vuče iza tebe,
    Ni tvoja senka što ti uveče ustaje u susret,
    Pokazaću ti strah u pregršti prašine.

    Frisch weht der Wind
    Der Heimat zu
    Mein Irisch Kind,
    Wo weilest du?




    "Pre godinu dana prvi put si mi dao zumbule,
    Zvali su me devojka sa zumbulima."
    - Pa, ipak, kad smo se kasno uveče vratili iz
    vrta zumbula,
    Ti punih ruku i mokre kose, ja nisam mogao
    Da govorim, oči su me izdale, nisam bio ni
    Živ, ni mrtav, nisam znao ništa
    Zagledan u srce svetlosti, tišinu,
    Oed' und leer das Meer.

    Madame Sosostris, čuvena clairvoyante,
    Gadno je nazebla, pa ipak
    Poznata je kao najmudrija žena u Evropi
    Sa opakim špilom karata. Evo, reče ona,
    Ovo je vaša karta, utopljeni feničanski mornar
    (Ovi biseri behu mu oči. Gledajte!),
    Evo Beladone, Gospe od Stena,
    Gospe okolnosti.
    Evo čoveka sa tri dužice. A ovo je Točak,
    Ovo jednooki trgovac, a ova prazna karta
    Nešto je što on nosi na leđima
    I što mi je zabranjeno da vidim. Ne mogu da nađem
    Obešenog čoveka. Čuvajte se smrti od vode,
    Vidim gomile ljudi kako hodaju u krug.
    Hvala. Ako vidite dragu gđu Ekviton,
    Recite joj da sama budem doneti horoskop,
    Čovek danas vrlo oprezan mora biti.



    Nestvarni Grade,
    U mrkoj magli zimskog praskozorja
    Gomila teče preko Londonskog mosta, toliko ih je,
    Nikada ne bih pomislio kako smrt pokosila
    toliko ih je,

    Uzdasi, kratki i retki, isparavali su,
    I svaki je čovek išao pogleda uprtog preda se.
    Valjahu se uzbrdo, pa niz Ulicu kralja Viljema,
    Sve do tamo gde Sveta Meri Vulnot izbija sate
    Sa mrtvim zvukom posle izbijenih devet.
    Tu ugledah poznanika i zaustavih ga, vičući:
    "Stetsone!
    Ti koji si bio sa mnom na brodovima kod Mila!
    Leš što si ga lane zakopao u bašti
    Pušta li već izdanke? Hoće li procvetati ove godine,
    Ili se smrzao na iznenadnom mrazu?
    O, ne daj psu da priđe, jer prijatelj je ljudima
    I iskopaće ga ponovo svojim noktima!
    T! Hypocrite lecteur! - mon semblable - mon frre! "

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •