Vrste slatkovodnih riba sa Balkana - Strana 2
Strana 2 od 4 PrvaPrva 1234 PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 16 do 30 od ukupno 60
  1. #16

    Odgovor: Vrste slatkovodnih riba sa Balkana

    KLEN (Leuciscus cephalus)



    Slika preuzeta sa poljskog sajta "Riblje Oko"

    Lokalni nazivi:

    Max. dužina:

    Max. težina:



    Navike, stanište, rasprostranjenost:

    Klen je riba čistih voda i srednje brzih tokova, uglavnom je u srednjim i nižim delovima vodenih tokova, u dubokim virovima ili na prelazima iz vira u vir. Spada u ciprinidne odnosno šaranske vrste riba. Naseljava skoro ceo evropski kontinent osim skandinavskog područja, možemo ga naći čak i u Baltičkom moru što nam govori da je izuzetno prilagodljiva vrsta. Ipak klen najrađe naseljava tekuće vode sa tvrdom kamenitom podlogom.

    Opis i građa:

    Boja tela mu je od mrkozelene preko sive do potpuno crne, bokovi su mu srebrnasti a trbuh beo dok stariji pimerci dobijaju vremenom narandžastocrvenu boju. Telo mu je izduženo i snažno sa krupnom glavom i većim ustima kojima usisava hranu, u našim vodama retko naraste preko 4kg.

    Razmnožavanje:

    Mresti se u maju i junu, ženka polaze od 50-200000 jajašca na šljunkovite i biljem obrasle plićake. Kao mlađ živi u jatima i hrani se planktonima i vodenim biljem, kasnije mu se jelovnik proširuje čak i na voće koje se nalazi u priobalnom pojasu. Sezona parenja im je u proleće, tada mužjaci dobijaju pege po telu a peraje im postaje crveno.

    Mamci i pribor za lov:

    Klen se lovi na više načina: dubinski, varaličarenjem, na plovak i na "pec". Dubinski metod lova se primenjuje za vreme većih voda, naročito u proleće i u kasnu jesen. Ostali metodi su uspešni u letnjem delu sezone. Naročito je zanimljiv lov na "pec", koji je specifičan za manje reke. Pribor koji se koristi može biti sasvim skroman. Dovoljno je imati vitak štap srednje dužine, laganu mašinicu sa namotanim najlonom prečnika 0,18-0,25mm, sasvim mali plovak i udicu, najbolje veličine oko broja12. Najušpesniji mamac je skakavac. Pri zabacivanju udice nije potrebno voditi računa da mamac što laganije padne na površinu vode. Grublji udar udice sa mamcem i plovka o površinu vode izaziva klena da zagrize čak i kad nije gladan. Ako ne zagrize posle nekoliko sekundi od zabacivanja, ceo se postupak ponavlja. Duže čekanje nema smisla. Iako kod zabacivanja ne mora mnogo da se pazi na narušavanje tišine, mestu za ribolov treba prići što tiše, bez naglih pokreta, naročito ako su klenovi na površini vode. Kada se zauzme dobra pozicija za zabacivanje, zakratko se sačeka, i kada se uveri da su klenovi ostali tu, počinje lov. Mamac treba da padne 20-40cm ispred uočenog klena. Ako na njega krene sitan primerak ne treba mu dozvoliti da ga on zgrabi, vec ga povlačenjem najlona sprečiti u tome. U jurnjavi i otimanju za plen koje tada nastane udicu obično proguta najkrupniji klen iz grupe. Kada klen uzme mamac, pre kontriranja vrh štapa treba spustiti što bliže površini vode. Potezanje treba da bude kratko i dovoljno energično da bi se udica sigurno zabola. Zakačenom klenu ne treba dozvoliti da se izbacuje iz vode, jer se tada, u većini slučajeva, on uspešno oslobađa udice pre nego što ga izvučemo na obalu. Klenovi koji se love na taj način su teški 100-300 grama. Kapitalci teški i više od 2 kg su daleko ređi i oprezniji, ali se i oni ponekad ulove.

  2. #17

    Odgovor: Vrste slatkovodnih riba sa Balkana

    KLENIĆ (Leuciscus leuciscus)



    Slika preuzeta sa poljskog sajta "Riblje Oko"

    Lokalni nazivi: brzak

    Max. dužina: do 40cm

    Max. težina: 1kg

    Vreme mresta: od marta do maja

    Opis i građa:

    Ima zaokruženo telo i mala, ispupčena usta. Glava i leđa su mu tamno plave boje, a sa strane ima sjajnu srebrnkastu boju sa brojnim tamnim linijama koje prate smer krljušti. Stomačna i analna peraja su bela, prošarana svetlo crvenom, a leđna i grudna su na krajevima crna. Leđno peraje ima samo sedam žbica a repno peraje je snažno rascepljeno. Naraste maksimalno do 40cm , a maksimalna težina je 1kg. Može da živi do 16 godina. Godišnje poraste dvostruko, pa klenić od jedne godine ima 25gr, od dve godine 50gr, od tri godine 100gr i od četiri 200gr.

    Navike, stanište, rasprostranjenost:

    Nastanjena je u rekama i potocima Evrope, severno od Alpa, kao i u Aziji. Najviše je prisutna u Francuskoj i Nemačkoj, ali se proširila do Irske, gde se koristi kao riba-mamac. Preferira vodu od 6.0 do 8.0 pH, a idealni raspon temperature je od 4 do 20C. Voli čiste potoke, plivajući preko šljunkovitog dna dubokih mirnih voda zimi, a blizu površine leti. Iako je tipična slatkovodna riba zna ući u braktične vode na istoku Baltičkog mora. Živahna je i aktivna riba, rado se skriva iza kamenja, zimi boravi u dubljim vodama. Hrani se crvima, insektima, larvama insekata, puževima i retko biljkama.

    Razmnožavanje:

    Mresti se od marta do maja i tada ženka položi oko 30.000 jajašaca ikre, koja se lepe na vodeno bilje, potopljene panjeve i kamenje. Pretpostavlja se da se klenić mresti u nekoliko navrata i to najpre najstariji primerci. Polno je zreo sa 3 godine.

    Mamci i pribor za lov:

    Klenić je vrlo lukava riba i mada nema nikakav privredni znaćaj, mnogi ga rado love. Za uspešan lov klenić treba biti pravi majstor. Lovi se lakim priborom, štapom dužine 2-4 metra, najlonom 0.18mm, udicama 10-12 i malim osetljivim plovkom. Kao mamac koristimo crviće, kuvanu pšenicu, komade tanke crvene gliste, kućnu muvu. Pred mrak napada i veštačke mušice na udicama ne većim od 14, a u zavisnosti od raspoloženja klenića ona može da bude mokra ili suva.

  3. #18

    Odgovor: Vrste slatkovodnih riba sa Balkana

    KARAS (Carasius carasius)



    Slika preuzeta sa poljskog sajta "Riblje Oko"

    Lokalni nazivi: karaš, zlatni karas.

    Max. dužina: 45cm.

    Max. težina: 1,5 kg.


    Navike, stanište, rasprostranjenost:

    Naseljava tihe i tople nizijske vode, mrtvaje, bare, rukavce, ritove, jezera obrasla vodenim biljem, kanale, akumulacije i uopšte vode sa muljevitim i glinovitim dnom. Najviše joj odgovaraju uslovi u kojima živi šaran. Dosta dobro podnosi nedostatak kiseonika u vodi. Koristi se kao mamac za štuku, soma, smuđa...

    Opis i građa:

    Telo joj je izduženije nego kod zlatnog karaša. Leđa su tamno siva, bokovi srebrnasti, ponekad sa zelenim ili metalnim prelivima, kadkad i žutim. Peraja su žućkasta ili siva. Usta mala bez brčića. U našim vodama naraste do 45cm dužine i 1,5kg težine. U većini voda babuške od 400-500gr smatraju se krupnim.


    Mamci i pribor za lov:


    Uobičajeni mamci su crvena glista, crvi iz mesa i brašna, hlebna ruža, valjak od pšeničnog i kukuruznog brašna, kuvano zrnevlje pšenice i kukuruza, grašak iz konzerve, topljeni sir... Podrazumeva se da prihranjivanje donosi mnogo bolji uspeh.Lovi se raznovrsnim priborom. Obično se koriste štapovi dužine između 2,7 i 4,5 m, akcije "A" ili "B", sa opterećivanjem vrha 10-30gr. Plovak je lagan, dugačak i veoma osetljiv. Težina olova minimalna. Osnovna debljina strune je 0,18-0,20 mm, predvez 0,15-0,18 mm. Udica br. 4 kratkog vrata. Sitniji primerci se mogu loviti metodom "na pec". U tom slučaju koriste se laki i veoma dugački štapovi, osetljivi plovci, tanane strune (0,10-0,15 mm) i sitne udice (16-20)

  4. #19

    Odgovor: Vrste slatkovodnih riba sa Balkana

    BABUŠKA (latinski naziv)


    Slika preuzeta sa poljskog sajta © "Riblje Oko"

    Lokalni nazivi: melez, srebrni karas, babuška, pastak, korov

    Max. dužina:

    Max. težina: 3 kg.


    Navike, stanište, rasprostranjenost:

    Babuška je preko dve decenije "slučajni partner" većine ribolovaca na našim vodama. Ima je u svim većim rekama mirnijeg toka, gde je njena populacija, čini se, sve veća iz godine u godinu. Svoju brojnost babuška duguje specifičnom načinu razmnožavanja, kao i gotovo neverovatnoj prilagodljivosti i otpornosti na sve moguće nedaće koje mogu da zadese riblji svet (čak i u mešavini slane i slatke vode). Prosečna lovna težina babuške kreće se oko 500g, mada su sve brojnije vode u kojima plivaju babuške teže do 3 kilograma.

    Razmnožavanje:


    Mamci i pribor za lov:

    Na stajaćim vodama babuška se da loviti na više načina. Na vodama u kojima ima dosta vodene vegetacije, babuške se uglavnom kreću i prebivaju u neposrednoj blizini rastinja. Ovo verovatno čine iz dva razloga. Prvo, vodeno rastinje predstavlja prirodni zaklon od raznih neprijatelja, a takođe isti ambijent je bogat prirodnom hranom babuške. Na vodama gde nema u izobilju vodene vegetacije, babušku treba tražiti što dalje od obale, što je najčešće slučaj na većim jezerima. Kod ribolova na vodama obraslim vodenom vegetacijom najbolji rezultati postižu se pecanjem neposredno iznad rastinja, ili u rupama-čistim delovima vodene površine okružene rastinjem. Bez obzira na položaj vegetacije, najbolji rezultati se postižu na dubinama 2,5 do 3 metra i tu se, po pravilu, javljaju najkrupniji komadi. Za ovakav način pecanja potrebno je imati štapove duge od 6 do 8 metara bez provodnika ili tek nešto kraće štapove sa provodnicima (tzv.Bolonjeze teleskope) uz koje ide manja mašnica. Za pecanje babuške sasvim su dovoljna dva štapa, jer kad babuška krene nemoguće je pratiti više štapova. Štap bi trebalo da bude lagan, ali dovoljno žilav i jak da podeli megdan sa ribama teškim kilogram-dva. S obzirom na dužinu, štap bi ipak morao da bude od karbona, što mereno novcem iznosi oko 50DM po dužnom metru štapa. Babuške se, po pravilu, love pri samom dnu, jer se ove ribe hrane slično šaranu, rijući po mulju. Iz tog razloga mesta gde se babuške intenzivno hrane obeležena su mehurićima, koji u nizovima izbijaju na površinu vode. Međutim, u pojedinim periodima dana, babuška izlazi veoma blizu površini, takođe uz kakvo vodeno rastinje. U ovim uslovima babuška se peca na dubini od 70-80cm, nedaleko od vodene vegetacije.

    Pored štapova veoma je važan i ostali prateći pribor. Od najlona, kao osnovni, najčešće se koristi 0,15 ili 0,16, dok se debljina predveza kreće od 0,12 do 0,14 mm. Za pecanje mašinicom, idealan najlon je 0,18 koji je dovoljno tanak da omogući daleka bacanja, a u isto vreme dovoljno jak da može uspešno da uštopuje i kapitalne primerke bauške. Kod dosta ribolovaca postoji uvrešeno shvatanje da debljina najlona ne utiče na apetit babuške. Valja reći da postoje dani kada babuška uzima mamac bez obzira na debljinu najlona, no to su retke i izuzetne prilike. Izbor udice direktno zavisi od veličine babuške koja se očekuje, kao i od vrste mamca. Uglavnom su se najbolje pokazale udice u rasponu 16-12 kao najuniverzalnije, jer podjednako dobro kače i sitnije i krupnije primerke babuške. Kad se radi o konkretnim modelima, dobro su se pokazale udice "Gamakatsu" i to modeli 6314 i 6315, "Tubertini" serija 2 i "Kamasan" b-920. Jedna od osobina dobre udice je ta, da bez obzira na relativno malu veličinu, može da se uhvati u koštac i sa velikim ribama, pa ih prema tome ne treba izbegavati. Izbor plovka najmanje utiče na krajnji rezultat. Ipak treba izbegavati teške glomazne plovke. S obzirom da se peca na stajaćim vodama sasvim su dovoljni plovci do 2 grama nosivosti. Izuzetno, kada se peca na maloj dubini, najbolje rezultate daju veoma lagani plovci (0,3-0,5 grama). Za pecanje babuške na većim daljinama najčešće se koristi "Waggler", ili se peca dubinskom metodom sa hranilicom. Na dubljim, čistim vodama uglavnom se koriste klizeći "Waggler" i hranilica, a na plićim vodama najbolji rezultati postižu se upotrebom fiksiranog "Wagglera". Od pribora za ovaj način pecanja neophodan je "Match" štap, ili pak teleskop sa provodnicima sa odgovarajućom mašinicom.

  5. #20

    Odgovor: Vrste slatkovodnih riba sa Balkana

    KEČIGA DUGONOSA (Acipenser ruthenus)



    Slika preuzeta sa poljskog sajta "Riblje Oko"

    Lokalni nazivi: nosvica

    Max. dužina: do 1 m.

    Max. težina: do 9 kg.

    Vreme mresta: od marta do juna

    Opis i građa:

    Od drugih riba iz porodice jesetri kečiga se lako razlikuje po veličini i po izduženom nosu (zovu je i nosvica), dugačkim resastim brkovima, bočnim pločicama i dvodelnoj donjoj vilici. Umesto krljušti po telu ima koš#&269;ate pločice raspoređene u pet redova, od kojih jedan zauzima sredinu leđa, dva su na bokovima i dva na ivici trbuha. Na telu ima 12 do 17 oštrih leđnih pločica, 58 do 70 bočnih i 12 do 18 trbušnih. Boja tela joj zavisi od mesta boravka i kreće se od žute do tamnosmeđe. Leđa su joj obično sivosmeđa ili tamnosmeđa, stomak žućkastobeo, a peraja siva.

    Navike, stanište, rasprostranjenost:

    Živi u nizijskim vodama crnomorskog sliva, u rekama koje se ulivaju u Kaspijsko, Crno i Azovsko more, kao i u reke koje se ulivaju u Ladoga i Onega jezera. Ke#&269;iga naseljava sve reke evropske Rusije i Sibira. Kod nas se nalazi u Dunavu, Savi i Tisi, i sve je brojnija u Velikoj Moravi. Ona se u principu nalazi na najdubljim mestima reke, obično na 18-20 cm od dna, a ponekad i na samom dnu. Samo uveče i noću odlazi na plića mesta, na travnati deo pri obali, gde pretresa sve rupe i udubljenja. Posebno voli "bubu", pa se kasno uveče vidi na površini kako je lovi. Za njen život je neophodan dobar kvalitet sredine u kojoj se nalazi, voli kamenito i peščano dno, čistu, prohladnu i prilično brzu vodu. Ovo je jedini predstavnik jesetri (rod Acipenser) koji neprekidno živi u slatkoj vodi. Jedini član iz porodice jesetri koja ceo život provede samo u rekama. Hrani se vodenim organizmima iz naselja dna. Odrasle ribe se hrane životinjama dna i ikrom drugih riba. Noću, prilaze obalama gde hvataju insekte koji padaju u vodu. Da bi ovo izveli, okreću se na leđa, jer su im usta sa donje strane tela.

    Razmnožavanje:

    Kečiga zimu preživljava u potpunom miru u većim dubinama donjih tokova reka. U toku proleca seli se uzvodno radi parenja. Od marta do juna, ženke polože od 11.000 do 140.000 jajašaca u peskovitom ili šljunkovitom dnu na dubini od 3 do 4 m. U prvih devet godina što je ženka starija, to više jajašca položi. Nakon tog uzrasta broj jajašca opada. Nakon oplodnje ženke napuštaju gnezdo, dok mužjak ostaje, nastavljajući da se pari sa drugim ženkama. Nakon izleganja mladi se pod uticajem strujanja reke seli ka ušću, gde se hrani glavonošcima.

    Mamci i pribor za lov:

    Lovi se dubinski, a koriste se tanke i oštre udice velicine 8 - 14. Najbolji mamac je larva vodenog cveta, retko se može uloviti i na crvenu glistu. Mamac mora da bude na dnu ili blizu njega. Najbolje se lovi u proleće pred mrest. Na trzaj treba odmah kontrirati. Pored kečige u dunavskom toku žive i jesetre i morune koje su vrlo slične kečigama, ali periodično migriraju u Crno, Kaspijsko i Jadransko more. Ove dve ribe sportski pecaroši ne mogu da upecaju, njih mrežama love isključivo profesionalni ribari.

  6. #21

    Odgovor: Vrste slatkovodnih riba sa Balkana

    KEČIGA KRATKONOSA (Acipenser nudiventris)


    Slika preuzeta sa poljskog sajta "Riblje Oko"

    Lokalni nazivi: sip.

    Max. dužina: od 23 do 29 cm. U Mađarskoj je naIena najveća, dužine 170cm i težine 32 kg.

    Max. težina: od 40 do 60 g

    Vreme mresta: od marta do maja

    Opis i građa:

    Kratkonosa kečiga je najnerazvijenija riba naših voda. Na telu ima pet važnijih koštanih pločica. One su manje više izdignute, špicaste i oštre. Koža između njih je bez krljušti. Glava joj je izdužena, a nos kratak. Ispod nosa su joj zaokrugljena usta sa četiri velika brka. Otvor usta je mali i uzak, u obliku cevi. Boja leđa je tamno braon, sivo braon, braon žuta ili sivo zelena, dok su sa strane znatno svetliji. Stomak je srebrnasto bele boje, a peraja su zelena.



    Navike, stanište, rasprostranjenost:


    Živi u Crnom i Kaspiskom moru. U vodama Dunavskog sliva se retko kad nađe. Poslednji put je nađen 1957. u donjem toku Tise. Kratkonosa kečiga se hrani larvama, rakovima i ostalim bezkičmenjacima

    Razmnožavanje:

    U zavisnosti od staništa, kečiga može da se mresti tri puta godisnje, u proleće, leto ili u jesen. Kečige dunavskih voda mreste se od marta do maja u šljunkovitim i peskovitim delovima reke. Ženke se mreste na svake dve do tri godine. Ikre su prečnika 1,6 do 3mm, težine 11 do 13 mg. Posle pet dana iz ikri se izleže mlađ koji posle godinu dana odlazi ka moru.

    Mamci i pribor za lov:


    Zabranjeno ju je loviti preko cele godine jer je zaštićena vrsta.

  7. #22

    Odgovor: Vrste slatkovodnih riba sa Balkana

    KEDER (Alburnus alburnus)


    Slika preuzeta sa poljskog sajta "Riblje Oko"

    Lokalni nazivi: uklija, beovica, kaugler, klija, zelenika, zekica, klejica.

    Max. dužina: 20 cm.

    Max. težina: 80 g.

    Vreme mresta: maj, jun

    Navike, stanište, rasprostranjenost:

    Mnogi je mešaju sa belicom (Leucaspius delineatus). Živi u rekama, kanalima i jezerima. Voli čistu vodu, ali se drži van glavnog toka - u mirnim rukavcima i zatonima - izbegavajući predele gusto obrasle vodenim biljem. Ponekad se skuplja blizu mostova, kupališta i mesta gde stoka prelazi vodu. Obično se kreće u jatima, tik ispod površine. Vrlo je živahna i nikada ne miruje, a i kako bi kada je vrebaju svi vodeni grabljivci, ali i zmije, žabe, čaplje i galebovi. Keder je svaštojed koji se mresti u vreme stabilnog vodosotaja.

    Opis i građa:

    Po leđima je sivo-plava ili zelenkasta, bokovi i trbuh su joj srebrnkasti i sjajni, dok su peraja obično siva. Krljušt ove ribe je slabo usađena, pa lako spada pri dodiru rukom. Glava mu je mala, usta iskošena, donja čeljust je izbačena napred. Najviše je nalik sabljarki (gardi). Obično naraste između 10 i 20 cm, a krupniji primerci teže do 35g, mada se izuzetno može zakačiti primerak od čak 80 g.

    Razmnožavanje:

    Mresti se u maju i junu, u plitkoj vodi. Lepljiva jaja se pricvrscuju za kamenje i druge predmete u vodi. Plodnost je od 3 000 do 10 500 jaja.

    Mamci i pribor za lov:

    Tokom najvećeg dela godine Beovica mamac grabi smelo. Izuzetno je proždrljiv i neprestano zauzet pronalaženjem hrane. Zainteresovan je za sve što padne u vodu. Čim padne na vodu, riba ga hvata i vuče u stranu. Najbolji mamci su: crvići, hlebne pahuljice, razna testa, insekti, mravlja jaja, sobne muve, končasto bilje i sitna veštačka mušica. Lovi se laganim priborom. Po tihom vremenu bez vetra, mamac se zabacuje ispod same površine, na dubinu od svega 15-20 cm. Ukoliko duva vetar, beovicu ćemo tražiti u srednjim slojevima, a u zimskom periodu pri samom dnu. Štap dugačak 4 m i više; osnovna struna prečnike 0,10 mm, predvez 0,08 mm; udice od br.16-20; vrlo osetljiv plovak i olovce. Mladj se hrani zooplanktonom, odrasle jedinke lutkama hironomida.

  8. #23

    Odgovor: Vrste slatkovodnih riba sa Balkana

    KRUPATICA (Blicca bjorkna)




    Slika preuzeta sa poljskog sajta "Riblje Oko"

    Lokalni nazivi: blika, androga.

    Max. dužina: 30 cm.

    Max. težina: 1.5 kg.


    Navike, stanište, rasprostranjenost:


    Živi u nizijskim vodama, najčešće u velikim rekama i njihovim plavnim područjima. Hrani se životinjskim organizmima na dnu.

    Opis i građa:

    Za godinu dana mlad izraste na dužinu od 6 do 8 cm. Mužjaci postaju polno zreli nakon druge godine, a ženka nakon treće do pete godine. Može živeti do 16 godina. Obično naraste 16 - 18 cm i do 1 kg težine.

    Razmnožavanje:

    U severnom delu areala koji naseljava, parenje se odigrava sve do jula. Pre parenja mužjacima se na glavi i telu pojavljuju male koščane izrasline. U tom periodu postaju izuzetno teritorijalni braneći je od drugih mužjaka. Sam mrest se dešava u sumrak i u zoru. Ženke polažu između 11.000 i 109.000 jajašaca na vodenom bilju i ostalim potopljenim objektima, kao što su panjevi i krupno kamenje. Jajašca su lepljiva i kače se za objekte u vodi. Ona koja padnu na dno uginjavaju zbog nedostatka kiseonika. Ne polaže svu ikru odjednom, već u 2 do 3 navrata.

    Mamci i pribor za lov:

    Lovi se lakim ribolovnim priborom, najuspešnije na plovak. Štap "takmičarac" od 5 - 6 metara, najlon debljine 0,10 - 0,16, udica br. 12-16, plovak nosivosti 0,5 - 1,5 gr. Od mamaca se koriste crvi, kuvano žito, hleb, gliste ...

  9. #24

    Odgovor: Vrste slatkovodnih riba sa Balkana

    KRKUŠA (Gobio gobio)



    Slika preuzeta sa poljskog sajta "Riblje Oko"

    Lokalni nazivi: govedarka, brkulja, mrenče, položarka, grungl, pištavac, grundlić

    Max. dužina: do 15cm.

    Max. težina:

    Vreme mresta: od maja do juna

    Opis i građa:

    Krkuša je sitna riba, ne duža od 15cm. Telo joj je valjkastog oblika, glava spljoštena, a na gornjoj usni ima dva brčića. Boja tela joj zavisi od sredine u kojoj živi i obično je siva, žućkasta ili zelenkasta. Duž bočne linije ima veće tamne pege, čiji oblik zavisi od vrste krkuše, a ona ima mnogo varijeteta. Najčešće se govori o četiri vrste: obična krkuša, Keslerova krkuša, tankorepa i beloperajna krkuša. Sve su ribe dna i vrlo popularne među ribolovcima početnicima, jer su uvek gladne i u jatima.

    Navike, stanište, rasprostranjenost:

    Krkuša naseljava vode crnomorskog sliva. Živi u velikim rekama, ali i u rečicama. Može se naći u jezerima i mrtvajama, ali ređe i obično u zimi. U proleće i leti boravi u plićacima, ili njihovoj blizini, sa kamenitim ili peščanim dnom, po čemu je i dobila ime (na ruskom peskar). Krajem leta i u jesen odlazi u dublje vode sa peskovito-glinovitim dnom. Često se sreće u društvu sa klenom. Nikada ne zalazi u travnate terene. U oktobru skoro da je nema, jer odlazi na zimovanje u mrtvaje i jezera ili je u rečnim jamama. Krkuša je prava dnevna riba i noću leži na dnu odupirući se vodenoj struji trbušnim perajama kao podupiračima.

    Razmnožavanje:

    Mresti se u maju i junu kada ženka ikru lepi na podvodno rastinje i šljunkovito dno.

    Mamci i pribor za lov:

    Lovi se od izlaska do zalaska sunca, finim priborom i tankim najlonom. Obično su to pecaljke dugačke 4 metra i duže, udice 6-8 (treba da bude bez povratnog jezička kako bi krkuša ostala nepovređena), i najlon 0.15mm. Mamac treba uvek da bude na dnu, tj. da ga "miluje". Najbolje je pecati dvema udicama, jednom iznad druge i to sa obale. Mamci su uglavnom crvena glista ili vodena buba, a oni od testa su manje uspešni. Ponekad neće da zagrize ni crvića. Najbolji način primamljivanja je da se zamuti voda. Krkuša tada gubi svaku opreznost i dolazi do samih nogu. Ta riba nema nikakav privredni značaj, ali je odličan mamac za smudja i štuku. Lako se održava u posudama sa vodom, a ako kroz nju propuštamo vazduh, može se održavati mesecima. Ima ukusno meso sa mnogo kostiju, i nezaobilazni je sastojak riblje čorbe.

  10. #25

    Odgovor: Vrste slatkovodnih riba sa Balkana

    LINJAK (Tinca tinca)




    Slika preuzeta sa poljskog sajta "Riblje Oko"

    Lokalni nazivi: linj, linis

    Max. dužina: 84 cm.(po zapisu iz jugoistocne Evrope)

    Max. težina: 8 kg.

    Vreme mresta: od maja - jun,a ponekada i avgust

    Navike, stanište, rasprostranjenost:

    Linjak je (globalno) stanovnik stajaćih i sporotekućih voda : bara, jezera, nižih delova reke, mrtvaja, rukavaca. Živi u plitkoj zamućenoj vodi koja sadrži mnogo vodenog bilja te spada u tipične barske ribe. Obično živi na dnu, i ne napušta ga , već po njemu rije tražeći hranu. Linjaku je dovoljna i najmanja količina kiseonika. Ako živi u tekućim vodama bira mesta gde se najviše taloži mulj, jer grabljivice izbegavaju takva mesta. Naseljava naše kao i vode skoro cele Evrope, a prenet je i u Severnu Ameriku, Sardiniju, Australiju, Novi Zeland. Najviše je rasprostranjen u srednjoj i južnoj Evropi kao i u srednjoj Aziji. Posebno voli blato i glinovitu podlogu sa gustom vegetacijom. Može da preživi u vodama u kojim skoro nema kiseonika ili neko vreme da živi izvan nje, da podnese visoke letnje i niske zimske temperature i da se zakopava u mulj. Više voli topliju vodu i zato Severni delovi Skandinavije i bivseg SSSR-a mu nisu baš privlačni. Sve ovo čini linjaka neosetljivim na fizičke vode, pa zato i može da nastane i male, zarasle bazene u kojima bi mnoge druge ribe uginule.

    Opis i građa:

    Linjak je nalik na većinu šaranskih riba, a i član je te najbrojnije familije. Kao jedini predstavnik istoimenog roda, zastupljenog u celoj Evropi, pronašao je zavidno mesto i na trpezi. Telo mu je relativno zdepasto i izduženo, pokriveno gustim slojem sluzi, i veoma sitnim krljuštima, pa kažu da je "mastan" kao som. Sa njim ima još jednu sličnost, a to su brkovi, ali samo jedan par. Sva peraja su obla, s tim da su veća i deblja kod mužijaka i predstavljaju karakter za raspoznavanje polova. Repno peraje je slabo usečeno. Obodi svih drugih peraja su zaobljeni. Već od druge godine , mužjaci se razlikuju od ženki , jer im je negranati zrak u trbušnim perajama zadebljao. Trbušna peraja su karakteristična za determinaciju poliva, te su kod mužjaka veća i prelomljena, a kod ženki su mala i zaobljena. Obično narastu do 30 cm i 250 g,u dobi od 3 do 4 godine. Retko narastu duži od 50 cm i 2 kg. Postoje zapisi iz jugoistočne Evrope, o ulovima linjaka do 70 cm i do 8kg. Na prvi pogled se čini da uopšte nema krljušti, ali one su sitne i duboko usaŵene u kožne nabore. Iako je nezahvalan za cipšćenje, to ćete najlakše obaviti uz pomoć dudove kore, ili uz malo sirćeta u vodi. Usta su mu terminalna, na gore usečena, što je u vezi sa načinom ishrane. Međutim, ono po čemu se odmah razlikuje od drugih riba je njegova boja; "močvarno" zelena (tamna) osnova sa zlatnim sjajem, sa nijansama od zućkasto smeđe do zelenkasto sive na bokovima, što ga čine prepoznatljivim. Trbuh mu je žut, a svetlocrvene oči. Usta linjaka su postavljena koso nadole, a na kraju gde se sastavlja gornja i donja usta ima brčiće. Dublje u ustima se nalaze zubi u jednom redu i povijeni unutra. Boja je u direktnoj zavisnosti od sredine u kojoj živi, te su i variranja velika.

    Razmnožavanje:


    Mresti se u plitkim vodama, u kasno proleće i rano leto (od maja do avgusta). Mresti se na temperaturi vode od 22 do 24 stepena. Obično i najčešće se mresti u maju i junu. Plodnost je do 900 000 jaja. Jaja imaju u dijametru 0.8 do 1mm. Embrion se u jajnim opnama razvija 3 do 6 dana. Sitnu i lepljivu ikru odlaže na plitka mesta, vodene biljke i samo dno, pri temperaturi od 20C. Mala zelena jaja izlegu se za šest do osam dana u larve, koje poseduju lepljivu žlezdu kojom se prilepe za listove biljaka i tako ostaju još nekoliko dana. Kada apsorbuju žumance jajeta počinju aktivno da se hrane zooplanktonom, planktonskim larvama rakova i insekata, crvima i drugim sićušnim životinjama koje čine faunu dna. Intenzivno se hrani samo leti, a pri temperaturi od 4C prestaje da se hrani. Tada se zakopava i prelazi u zimski san, kao i druge šaranske vrste. Pri naglom zagrevanju vode, fiziološke funkcije organizma bivaju mu poremećene. U tim slučajevima prekida sa hranjenjem, leže na dno i miruje, u vidu letnjeg sna. Polnu zrelost dostiže u trećoj ili četvrtoj godini života, pri dužini od 20 cm. Iako mužjaci sazrevaju ranije od ženki, brzina rasta je u korist ženki. Maksimalna dužina je 70 cm i težina 8 kg. Krupniji primerci su uobičajeni samo za ribnjake, dok se u ostalim vodama kapitalcima smatraju i primerci od 2kg. Veoma je cenjen u ishrani, jer ima belo, sočno i ukusno meso i uzgaja se kao dodatni prinos u šaranskim ribnjacima. Zbog kvalitetnog mesa cene ga i sportski ribolovci naročito u Zapadnoj Evropi.

    Mamci i pribor za lov:

    Najbolje se lovi na larve komarca. Prirodni neprijatelji su štuka, som i smuđ. Postavlja se pitanje kada linjak najbolje grize. On nije manje pametan od ostalih riba iz svoga roda. Osetljiv je na duge senke u vodi, sneg, jači vetar severac i hladnoća utiču tako da ponekada uopšte ne uzima hranu. Plašljiv je samo na prvi pogled, jer kada treba zna da bude i napastan čak ponekada i brutalan. Tada jede i svoje potomstvo. Oni koji smatraju da je lenj, greše. Za lov linjaka potrebno je strpljenje i uporno sedenje. U privrednom pogledu značajan je kao dopunska riba za gajenje u ribnjacima , a poželjna je riblja vrsta za sportski ribolov.

  11. #26

    Odgovor: Vrste slatkovodnih riba sa Balkana

    LIPLJEN (Thymallus thymallus)


    Slika preuzeta sa poljskog sajta © "Riblje Oko"

    Lokalni nazivi: lipen, lipljan, lipan

    Max. dužina: varira

    Max. težina: 2 kg i do 14 godina.

    Vreme mresta: od aprila do sredine maja.

    Opis i građa:

    Lipljen se ubraja u najelegantnije i najlepše slatkovodne ribe. Telo mu je vitko izduženo i pokriveno čvrstom, relativnom sitnom krljušti. Za razliku od potočne pastrmke, pastrve (Salmo trutta) on ima neobično veliko i dugačko leđno peraje metalnoplave boje sa 3-4 reda krupnih crvenih i ljubičastih pega, i malu glavu, koja se sužava u zašiljeni špic sa malim jedva vidljivim ustima i slabo razvijenim kukastim zubima, zbog čega se i lovi sa manjim mušicama. Donja peraja su pepeljasta, sa bledo-crvenim i violetnim prelivom na vrhu. Repno peraje je crvenkastobakarno, a masno peraje je sivo sa crvenim prelivom. Retke su ribe sa tako lepim perajem. Na bokovima iza glave je manji ili veći broj crnih pega. Sa obe strane tela iznad trbušnih peraja krase ga veliki crveni prelivi nepravilnih oblika. Za vreme mresta sve boje su jače izražene naročito kod mužjaka. Prednji deo leđnog peraja kod mužjaka je viši nego kod ženki.

    Navike, stanište, rasprostranjenost:

    Geografsko rasprostranjenje lipljena je ogromno i zahvata severni i srednji deo evroazijskog kontinenta. U Evropi ga ima od Urala na istoku, do Velike Britanije na zapadu. Na severu ga ima na Kaninom i Kolskom poluostrvu i severoistočnim delovima Skandinavije. Južna granica gornji tok reke Ural, pritoke gornjeg i srednjeg toka reke Kame i Volge i basen gornjeg, srednjeg i donjeg toka Dunava. Najjužnije područje lipljena na Balkanu i u Evropi uopšte je reka Ljuća sa Plavskim jezerom. U našim vodama lipljen živi isključivo u vodama crnomorskog (dunavskog) sliva. To su Tara, Drina, Ljuča, Ibar, Ćehotina, Komarnica, Lim, Studenica, Rzav. U vodama jadranskog sliva nema lipljana. Izuzetak je reka Soča, gde živi autohtona vrsta - soški lipljen i reka Morača gde lipljena ima od izvora pa sve do 20km od Podgorice. Lipljen je riba hladnih voda i često živi zajedno sa potočnom pastrmkom iako ima svoje područije. Za razliku od pastrmke on voli mirniji, manje bujičav i relativno veći tok. Živi u manjim jatima. U prirodi, pak, ne postoji oštra razlika između ta dva područja, pa te dve ribe žive zajedno. Tipični primeri njihovog zajedničkog života su reke Tara, Komarnica, Ćehotina i skoro sve slovenačke reke. Lipljen živi u tzv."pastrmskim" vodama: brzim, čistim i hladnim potocima ili rekama. Lipljen je brži lovac na mušice, koje padaju, ili samo dodiruju u letu vodenu površinu. Tu je i lepota borbe ribolovca i lipljena. Jer, on u deliću sekunde, kada mušica dodirne vodu, kao munja izleti sa dna i zgrabi je. Ali, za razliku od drugih riba, ova nikad ne proguta odmah uhvaćenu mušicu, već je osetljivim usnama i nepcima oproba, i onda, ako nije po ukusu, jednostavno ispljune. Slobodno ga mogu nazvati ne riba, već lisac, koga je teško prevariti. Njemu sve smeta i vaser kugla i iole deblji najlon i senka ribolovca i loše nabačena mušica. U jakim strujama ga ne treba tražiti (bar ne one krupnije), jer radije boravi u tihim i dubokim razlivima.

    Razmnožavanje:

    Lipljen je riba prolećnog mresta i njegov početak umnogome zavisi od temperature. Uglavnom traje od aprila do sredine maja. U hladnim planinskim rekama mrest počinje kasnije. U našim rekama mresti se pri temperaturi od 6-10 stepeni C. Ako su vode duboke, dan i ostali uslovi povoljni, ženka će baciti ikru u blizini mesta boravka. Ikru polaže u jame duboke 50-100cm. Ako područje nema pogodnih plodišta ili je temperatura izuzetno niska, lipljen odlazi na mrest u obližnje potoke sa toplijom vodom i pogodnijim dnom. Te migracije su uobičajene kod jezerskih vrsta jer se lipljen ne može mrestiti na velikim dubinama. Polnu zrelost stiče u trećoj godini, dok je potpuno polno zreo u svojoj četvrtoj i petoj godini. Plodnost lipljena nije velika. Ženka položi u proseku 3 000-6 000 jajašaca ikre, mada to treba uzeti uslovno, jer se sa starošću plodnost povećava. Veliku kolebljivost plodnosti uslovljavaju i ekološki činioci, koji na mnogim našim vodama primetno negativno deluju. Na takvim mestima, pretpostavlja se, mrest uspe svake pete godine.

    Mamci i pribor za lov:


    U svetu, pa i u našoj zemlji, lov lipljena dozvoljen je samo veštačkim mamcima: mušicom i ninfama. Što se tehnike ribolova tiče, dozvoljeni su mušičarenje i ribolov pomoću "vaser" kugle, sa najviše 3 mušice. Neobično je važna veština u lovu na lipljena, strpljenje i iskustvo u mušičarenju. Za uspešan ribolov osnova je pravilan izbor mamca, pri čemu je važno da: mamac bude sitan (14-18 ) vrhunske izrade, jer u bistroj vodi samo takav mamac donosi rezultate, i da se koriste mušice koje naseljavaju staništa na kome pecamo. Danas najviše uspeha imaju imitacije ose, crnog i ljubičastog mrava, vodenog cveta, muve i leptira. Sve su to suve plivajuće mušice, jer samo ako plivaju, mogu da privuku lipljena. One se koriste u popodnevnim satima, kada se lipljen može uočiti kako na površini lovi insekte. U vreme kada miruje na dnu, koristimo mamce koji imitiraju larve. Ulovljeni primerci na takve mamce redovno su veći. Lipljena moramo ''tražiti ''. U bistroj vodi ga uočavamo kako pliva i tada nastaje nadmudrivanje koje ponekada traje satima. Prirodni nagon lipljena da izbegava opasnost zahteva tišinu i uklapanje u prirodni ambijent. Svako nesretno zabacivanje i izvlačenje ulovljene ribe rasteraće druge lipljene. Najbolje je da se mušice prave na samoj vodi po uzoru na postojeće, jer mnoge od njih ne postoje u katalozima, a nalazimo ih iznad vode. Lov lipljena je istinsko nadmetanje čoveka i prirode, gde riba često pobeđuje ako je čovek fer igrač.Lipljen se lovi mušičarskim priborom sa predvezom debljine 0,15 mm i sitnim udicama. Meso mu je ukusno sa vrlo malo kostiju. U trenutku kad krene zaleti se na mušicu treba zaigrati štapom. Jer, ako je već progutao mušicu, i mi osetili jak udar, pa tek onda reagovali - budite sigurni da tog lipljena nećete videti. Nestaće. Potom odmah promenite mesto jer lipljen se ne vara dva puta. Štos je u tome ko će pre reagovati - ribolovac ili riba, lovac ili žrtva. Lovcu je i do trofeja, a lipljenu do života. Lipljen retko naraste preko kilogram i po. Međutim, lovljeno je dosta lipljena od kilograma. Ostali iznad kilograma su već orijaški lipljeni. Veoma je borben kada se nađe na udici. Oprezniji je od pastrmke, pa teško postaje plen ribolovaca početnika. Najbolje mušice su: Hard'ys favourite, Gouverner, Kozarica. U lovu lipljena veoma je važno, dobro se sakriti. Najviše ga ima u Drini. Međutim, ponekad zaluta i u Gradac, Mlavu, Resavu. Najčešće je u društvu sa pastrmkom, ali često nešto nizvodnije. Lov prirodnim mamcima zabranjen je i kažnjiv. U Srbiji nije dozvoljeno izlovljavanje lipljena ispod 30cm. Kada voda otopli diže se bliže površini, tako da napada uglavnom suve mušice.

  12. #27

    Odgovor: Vrste slatkovodnih riba sa Balkana

    NOSARA (Vimba vimba)



    Slika preuzeta sa poljskog sajta "Riblje Oko"

    Lokalni nazivi: buborak, kljunara , šljivar, plavonos, ogrica, popadnik, gubičasta deverika, ugrica.

    Max. dužina: 50 cm

    Max. težina: do 2.5 kg.

    Vreme mresta: od maja do juna.

    Opis i građa:

    Nosara ima dužu glavu, izrazito izdužen nos i po tome podseća na skobalja. Leđa su mu modra, a trbuh beo. Grudna i trbušna peraja su narandžasta, a ostala siva. Usta su donja, polumesečasta. Naraste najviše do 50 cm i više od 1 kg, ali su obično manji. Dobro se lovi u proleće ili u kasno leto, na dubljim mestima. Šljivar je pretežno vegetarijanac.Osim zelenih i nitastih algi koje sebi svojstvenim ustima struže sa kamenja, jede i larve insekata, račiće i crviće.

    Navike, stanište, rasprostranjenost:


    Šljivar naseljava vode severne i srednje Evrope, a zalazi i u more. Iako liči na kesegu, pa ga mnogi zamenjuju sa njom, on pripada drugom rodu. Pripada beloj ribi šaranskog roda.Tipična je riba tekućih voda, mada se prilagođava i stajaćim. Treba ga tražiti u bržem delu vodenog toka. Leti se zadržava u vodama bogatim kiseonikom, tj. kod brana i napera. U plićacima zapažamo belasanje njegovih bokova dok kidaju alge sa dna. Nosara je jatna riba.

    Razmnožavanje:

    U vreme mresta, od maja do juna, u jatima se kreću uzvodno tražeći pogodna šljunkovita mesta za mrest. Tada skoro ne uzima hranu, pri jasnom letnjem danu posebno, pa ju je teško prevariti da uzme mamac. Polno je zrela izmedu 4. i 5. godine pri dužini od 24 do 28 cm. Plodnost je od 80 000 do 200 000 jaja, koje se razviju za jedan. Jaja su malo lepljiva i pričvršćuju se za kamenje ili biljke. U periodu mresta, i mužijaci i ženke imaju bradavičaste izraštaje po glavi i leđima. Jaja imaju u prečniku oko 1,4 mm. Razviće embriona traje od dva i po do deset dana, u zavisnosti od temperature vode.

    Mamci i pribor za lov:

    Sve nosare se love finim priborom, najlonom od 0,12 do 0,14 mm i udicama od 16 do 20. Lovi se na ružu od hleba, noklu, pšenicu. Peca se na plovak sa tako podešenom dubinom da mamac "miluje" dno.Da bi nosara navikla na našu hranu i naš mamac, neophodno je prihranjivanje. Hrana treba da bude dovoljno teška da ne ispliva niti da se brzo raspadne. Specijalisti za pecanje nosare godinama pokušavaju da je prevare na njenu omiljenu hranu-algu klodoforu, prekrivajući njome pažljivo udicu. Ako ovaj mamac izdrži izbačaj i vodenu struju, ulov je skoro zagarantovan. Neki algu mešaju sa želatinom, pa kada se masa ohladi, seku je na komadiće i stavljaju na udicu. Kapitalne nosare su odlični borci i podsećaju na mrenu ili jaza.

  13. #28

    Odgovor: Vrste slatkovodnih riba sa Balkana

    MANIĆ (Lota lota)

    Slika preuzeta sa poljskog sajta "Riblje Oko"

    Lokalni nazivi: žabar, derača, menka, menjka


    Max. dužina: 1 m.

    Max. težina: od 25 do 30 kg.

    Vreme mresta: od decembra do marta.
    Opis i građa:

    Kada ga običan ribolovac ugleda u prvi mah pomisli da se radi o somu. Pažljivim posmatranjem brzo se uoče razlike: vilice su srazmerno manje i zašiljenije, naročito ako se posmatraju odozgo i na donjoj vilici se nalazi jedan karakterističan brk. Leđno peraje je dugo i proteže se do repnog koje je polukružnog oblika. Analno peraje, po dužini je slično kao kod soma. Koža je prekrivena sitnim krljuštima preko koje je sloj prilično vodenaste sluzi. To je uticalo da dobije i lokalni naziv "žabar".

    Navike, stanište, rasprostranjenost:

    Ova neobična, vrlo interesantna i retka riba, naseljava vode sliva Dunava. Krajnja južna tačka njenog areala su pastrmske vode oko Plavskog jezera i reka Lim u Crnoj Gori. Manića tamo nazivaju "deraća" i tu dostiže i više od 2 kg težine. Početkom ovog veka, bilo je dosta manića u gornjem toku Velike Morave. Lovljeni su primerci težine do 3 kg. Stari ribari tvrde da ga je bilo mnogo kao i soma. Međutim, ni izdaleka nije bio cenjen kao som. Od tog vremena, a naročito posle Drugog svetskog rata, brojnost manića je stalno opadala, najverovatnije zbog povećane zagađenosti vode. Manić spada u porodicu bakalara koji su najzastupljeniji u severnim morima a naseljavaju i reke i jezera od Skandinavije do Japana. Neke morske vrste dostižu težinu i do 50 kg. Za vreme leta mu se aktivnost bitno smanjuje, slabo se kreće i hrani se nastojeći da se zadrži na najdubljim mestima gde je voda najhladnija. Manić je, kao izrazita riba dna, dosta lenj. Preko dana retko napušta svoja skrovišta osim kada ga na to ne primoravaju visoke vode. Aktivan je isključivo noću i tada se lovi, najčešće u blizini skrovišta od koga se ni tada mnogo ne udaljava.

    Razmnožavanje:

    Zbog svog porekla, manić je jedina naša riba koja se mresti i aktivna je zimi. Tačnije, mresti se od decembra do marta. Plodnost je 5 000 000 jaja. Jaja su sitna, imaju u prečnika oko 1 mm. I pored velike plodnosti, samo mali broj manića uspe da se izvede iz ikre. Mnoga mlađ strada kako od samih roditelja tako i od drugih grabljivica, ili ne nađe odgovarajuće uslove za život. Ženka polaže ikru na peščanim mestima, gde je rečni tok mirniji.

    Mamci i pribor za lov:

    Iako je grabljivica, hranu uzima nežno kao šaran. Za razliku od njega, hranu koju jednom uzme u usta, ne ispušta sve dok je ne proguta. Zbog toga pri lovu treba malo sačekati sa kontrom. Najbolji mamac za lov manića su: sitni kederi (karas i beovica), gliste, živinska creva i sveže iznutrice domaćih životinja (jetre i bubrezi). Varalice ne napada. Kada zimi na Dunavu slabo radi smuđ, varaličari imaju običaj da konstatuju: "nešto pipka tvistera, nece da ga proguta, to je manić". Sezona ribolova manića pada u vreme kada som miruje, između ostalog i zbog toga što mu je upravo som najveći prirodni neprijatelj. Na velikim panonskim rekama manić se uspešno lovi od novembra do početka aprila. Najvažnije je otkriti njegova staništa u vreme kada radi i kada se u tome uspe, na istom mestu se moze upecati nekoliko komada. Uspeh u ribolovu najčešće postižu ribolovci koji zimi, na kedera pecaju štuku ili smuđa. Njima se dešava da "pogode manića" kog onda danima uspešno love. Na našim rekama manić je aktivan i jede na mahove. Nekih godina se dobro lovi na Dunavu, nekih na Tamišu, a nekih na Tisi. Na našim velikim rekama manić se obično peca iz čamca na potezima sa kamenim dnom ili sa obale koja je podlokana i ima korenja od vrba. Udica sa "mrtvim" mamcem treba da leži na dnu, a ako se koriste živi kederi, oni treba da se nalaze nešto iznad dna. Dobra je i kombinacija sa dve udice, jednom ispod, a drugom iznad olova. Pribor koji se koristi je isti onaj kojim se lovi smuđ, uz upotrebu tanjeg najlona za predvez (0,25mm). Prosečna težina primeraka koji se love kod nas je, na žalost prilično skromna, 200-500gr. Primerci teži od 1 kg se vrlo retko ulove. Manić zakačen na udicu nije veliki borac i uglavnom se lako vadi iz vode. Problemi mogu da nastanu jedino ako ribolovac nije u blizini štapova jer manić koji proguta udicu nastoji da se uvuče u sklonište koje je najčešće između potopljenog korenja drveća sa obale. Meso manića je prilično ukusno. Pri čišćenju kožu treba odrati. Manićeva jetra je delikates za gurmane. Kod nas manić nije zaštićena vrsta i za njega nema ni lovostaja ni minimalne pripisane dužine za lov. Bilo bi lepo kad bi ribolovci koji love tu ribu, primerke kraće od 40cm vraćali u vodu. To bi povoljno uticalo na povećanje brojnosti te vrste koje se uspešno lovi u vreme kada ostale ribe miruj

  14. #29

    Odgovor: Vrste slatkovodnih riba sa Balkana

    MLADICA (Hucho hucho)



    Slika preuzeta sa poljskog sajta "Riblje Oko"

    Lokalni nazivi: drinska lepotica, dunavski kolos

    Max. dužina: preko 2m.

    Max. težina: 52 kg.

    Vreme mresta: od marta do aprila.

    Opis i građa:

    Lepo dugačko i valjkasto telo, koga bi svi, ne samo ribolovci poželeli, krasi drinsku lepoticu mladicu ili dunavskog kolosa, kako je neki, zbog toga što živi u vodama dunavskog sliva, zovu, latinski naziv je Hucho hucho i ona je najveći predstavnik pastrmskog roda koji para srca zaljubljenika u nju. Pliva meteorskom brzinom, a repno peraje je snažno poput vesla. Škržni poklopci su veliki i široko ih otvara, tako kada je savladate onakvu veliku, deluje zastrašujuce ali u isto vreme i lepo. Boja joj je izrazito lepa i na snegu deluje veličanstveno. Po telu ima crne pege. Glava i leđa su joj tamnosmeđa do zelenkasta, a kod ponekih primeraka blago ružičasta sa prelivima, što je vezano za mesto obitovanja. Svadbeno ruho joj je još lepše i tada dobija neku bakarnoljubičastu boju. Najveća ikada ulovljena mladica bila je teška 59,4 kilograma i duga 186 cm. Bilo je to 1873.godine. Zvanično priznati rekord drži primerak od 34,511 kilograma ulovljen 1985.u Austriji.

    Navike, stanište, rasprostranjenost:

    Lovi se od maja do februara naredne godine, minimalne dužine 70 cm. Što se Drine tiče najbolji lovni tereni za mladicu su od Bajine Bašte pa nizvodno do sela Crnca pre početka Zvorničkog jezera u Opštini Ljubovija, mada je ima i nizvodno sve do ušća Drine u Savu, pa čak zaluta i u savske vode pogotovo oko ušća i to za vreme jakih zima kada ona traga za belom ribom a naročito skobaljem koji joj je omiljena hrana.

    Razmnožavanje:

    Mresti se od marta do aprila, izleže 10-25000 jajašaca. Polno je zrela sa 5 godina kad je dugačka 50-60 cm.

    Mamci i pribor za lov:

    Ona se ne sme loviti prirodnim mamcima. Treba na osnovu konfiguracije dna odabrati mesto za ribolov mladice, i kada smo to uradili uzimamo ostale faktore u obzir. Gde li je u tom momentu mladica na odabranom potezu, gde boravi gde li se i kada hrani. Kako li reaguje na mesečeve mene, kako li se ponaša iz meseca u mesec. Od toga zavisi kojom varalicom je loviti. Onda da li su u vodi alge, koje Drinom počinju da plivaju već od početka juna. Na osnovu toga se određuje da li loviti na "platenicu", "peša" ili "mepsa" ili na neki drugi vobler. U lovu mladica se pokazala odličnom ručno pravljena varalica "sunderasti peš". Mladica se zadržava na najdubljim mestima koja su uvek najnepristupačnija. što se tiče varalica tu važi pravilo - nema pravila. Treba joj nuditi sav svoj repertoar pa na šta je prevarite.

    Što se tiče perioda i dana u kome treba loviti mladicu ovde, kao i za ostale vrste riba važi pravilo ujutro rano u cik zore i uvece kasno u sumrak. Drinsku mladicu je zabranjeno loviti noću. Važno pravilo za uspešan lov mladice je i uvažavanje činjenica je da je ona uvek tamo gde se zadržava bela riba, da bi se u određenom periodu dana njome hranila. U letnjim mesecima bela riba je na brzacima, i pošto je voda u junu snažna i ponekad mutljikava, mladicu treba loviti na šljunkarama i plićim mestima sa snažnim protokom vode. O lovu u mutnoj vodi važi pravilo: koristi varalicu što drečavijih boja. U julu mesecu kada je drinska voda kristalno bistra može se uloviti mladica pod uslovom da lovite u cik zore u velikim bukovima. U avgustu Drina je mala prozirna i topla i tada treba koristiti činjenicu da je protok vode oko stena i bukova veći i sa više kiseonika i tu treba potražiti mladicu. Isto ovo važi i za mesec septembar. U oktobru kada noći postanu hladne što se dešava i sa vodom, uslovi za uspešan lov mladice se poboljšavaju i tada su aktuelni vobleri. Za uspešan lov mladice od neobične važnosti su mesečeve mene. Za uspešno izvlačenje mladice je zaista potreban vrhunski pribor. Štap, mašina i najlon od 0,40-0,60mm. Mladica je veoma jak borac. Ume čak da u prvom begu odmota sav najlon sa špulne a da ne govorimo o njenim elegantnim skokovima iz vode. Lov mladice je zaista vrhunsko zadovoljstvo a svaki ulov je priča za sebe.

  15. #30

    Odgovor: Vrste slatkovodnih riba sa Balkana

    MORUNA (Huso huso)




    Slika preuzeta sa poljskog sajta © "Riblje Oko"

    Lokalni nazivi: beluga

    Max. dužina: 9m

    Max. težina: 2000 kg.

    Vreme mresta: od meseca - do meseca.

    Opis i građa:

    Moruna je najveća slatkovodna riba naše zemlje. Postoje podaci da su lovljene morune teške 2000 kg i dugačke 9 metara. U današnje vreme primerci su nešto manji. Moruna može da živi duže od 100 godina. Meso morune je vrlo ukusno. Od njene ikre se pravi kavijar i ona se ne može uzgajati u slatkovodnim ribnjacima, jer deo svog života provodi u moru.

    Navike, stanište, rasprostranjenost:

    Moruna naseljava vode Kaspijskog, Crnog i Azovskog mora. Ima je i u istočnom delu Sredozemnog mora i njegovim slivovima. Do izgradnje đerdapske brane dospevala je i u gornje tokove Dunava. Danas je to nemoguće i nalazimo je u donjem toku ispod Đerdapa. Izgradnjom brane, melioracijom i zagađivanjem voda ta riba je danas ugrožena, pa se pristupa veštačkom uzgoju i poribljavanju. Grabljivica je i hrani se sitnom ribom, ređe mekušcima i rakovima.


    Mamci i pribor za lov:

    Moruna se sem udicom, može loviti i mrežama, pampurskim strukovima i drugim alatima privrednog ribolova.

Strana 2 od 4 PrvaPrva 1234 PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Riba i plodovi mora
    Autor _baba_ u forumu Recepti
    Odgovora: 45
    Poslednja poruka: 29.01.2011, 01:11
  2. Karakterologija stanovništva zapadnog Balkana...
    Autor ser_gogsy u forumu Društvo oko nas
    Odgovora: 42
    Poslednja poruka: 22.11.2010, 16:40
  3. Ugrožene vrste
    Autor HLEBmaster u forumu Životinjsko carstvo
    Odgovora: 15
    Poslednja poruka: 04.11.2008, 15:20
  4. Riba jesetra nokautirala ženu koja se vozila čamcem
    Autor HLEBmaster u forumu Spomenar
    Odgovora: 7
    Poslednja poruka: 15.06.2007, 21:40
  5. Chudna riba u Dunavu
    Autor HLEBmaster u forumu Lov i ribolov
    Odgovora: 3
    Poslednja poruka: 05.08.2006, 13:18

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •