Sanduk je spušten u raku, i zatrpan sa zemljom... čini nam se da je sve gotovo. Možemo li verovati da ima nečega nakon smrti?
“Koja je svrha života - zašto sam ovde? Zar samo da bi jednog dana umro? I nestao zauvek, kao da nisam ni postojao?”
Ponekad nam se nameću pitanja:
"Ko sam ja?", "Zbog čega živim?", "Zašto sam ovde?"
"Osećam se tako malenim i beznačajnim bićem i pitam se da li ja uopše nešto značim. Gledajući očima države ja sam samo jedan broj, jedan među milionima drugih. Kako ja uopšte mogu imati nekakvu važnost? Živ sam - moram biti - odlazim na posao, razgovaram s ljudima, jedem. Odlazim u krevet i spavam, ustajem sledeći dan..."

Kada ovako gledamo na život čini nam se besmislen i prazan. Vreme juri. Rodjendani dolaze i odlaze i pitamo se kud su sve te godine otišle.
Kako da se uklopimo u sve to? Čini nam se kao da jurimo bez cilja…

Idemo na sahranu poznaniku koji je poginuo u saobraćajnoj nesreći, čujemo da nam je prijatelj oboleo i da ga razdire "rak" i odjednom pomislimo: "To se moglo dogoditi i meni."

Odjednom se zabrinemo da li postoji nešto nakon smrti ili je ipak smrt kraj svega?

Teško bi bilo poverovati da je život dobar kada bi znali da ne postoji ništa posle groba što bi kompenziralo probleme, nejednakost i sva nepoštenja. Dok neki ljudi izgledaju osudjeni na sreću, drugi se rađaju u groznim odnosima i okolnostima. Kad bi mogli biti sigurni da nema ništa da ispravi tu nejednaku raspodelu patnje, mnogi bi imali razloga da proklinju dan svoga rođenja zbog načina na koji ih je život tretirao (Jov 3:1-3).

Svaki zalazak sunca i svaka zora odgovaraju potrebi prirode za odmorom i obnovom. Tamne noći i hladne zime dolaze sa svešću da će "i ovo proći". Ako ne postoji ništa posle groba, onda je struktura prirode prilično nekompletna…

Biblija imenuje Boga kao izvor besmrtnosti i Njegovu narav opisuje kao večnu.
Takodje, Pismo kaže da nas je Bog stvorio slične sebi i da Mu je plan da na kraju poželi dobrodošlicu svojoj deci u svom večnom domu. Pismo nas takodje uči da je Bog uveo smrt u ljudsko iskustvo kada su naši prvi preci zakoračili u tamu zabranjene teritorije (1. Mojsijeva 3:1-19). Da je Bog kojim slučajem dopustio ljudskom rodu da zauvek živi u pobunjeničkom položaju imali bi beskonačnu mogućnost da se razvijemo u ponosna, egocentrična stvorenja, a greh bi postao večan. Umesto toga, Bog je počeo da otkriva plan koji na kraju završava večnim povratkom kući svih onih koji odbace greh i izaberu mir sa Njim (Psalmi 90:1, Jovan 14:1-3)…
Starozavetni prorok Danilo je govorio o danu kada će oni koji spavaju u prašini zemaljskoj vaskrsnuti i to neki na život, a neki na večnu sramotu (Danilo 12:1-3).

Ne postoji bolji dokaz postojanja života posle smrti nego sto je vaskrsenje Isusa Hrista.

Stari zavet je prorekao Mesiju koji će pobediti greh i smrt za svoj narod (Isaija 53; Danilo 9:26). Svedočanstvo Isusovih sledbenika je bilo da je On upravo to i uradio. Dobrovoljno je umro u rukama dželata, bio pokopan u grob, a onda, tri dana kasnije, taj grob je ostavio praznim.!
Svedoci kažu da su videli ne samo prazan grob već vaskrslog Hrista koji se pojavio stotinama ljudi tokom 40 dana pre nego sto se uzneo na nebo (Dela 1:1-11; 1. Korinćanima 15:1-8).
Verovanje u život posle smrti je izvor lične sigurnosti, optimizma i duhovnog poboljšanja (1. Jovanova 3:2). Ništa ne nudi više hrabrosti od uverenja da postoji bolji život za one koji koriste sadašnjost da bi se pripremili za večnost.

Zato Isus govori:
"Jer kakva je korist čoveku ako sav svet dobije a duši svojoj naudi? Ili kakav će otkup dati čovek za svoju dušu?" (Matej 16:26).
Ta istina je pokrenula hrišćanskog mučenika Džima Eliota (Jim Elliot), kojeg su 1956. godine ubili Auca indijanci, da kaže:
"Nije glup onaj koji daje šta ne može da zadrži, kako bi dobio ono što ne može da izgubi."

A patrijarh Pavle u svoj svojoj mudrosti savetuje nas:
"ako nema života posle smrti, onda bi sam život bio jedna velika tragedija..."