Zanima me sta vas to podstice na ucenje kad zapadnete u onu fazu da vas sve zivo mrzi? Ja sam vec duzi period u toj fazi, i totalno sam se izbedacila... Ocene katastrofa... Nedeljama nisam isla u skolu... Samo trazim neke izgovore, a najcesci mi je onaj: "ostacu kuci da naucim sve", ili laziram da sam bolesna... I na kraju opet nista ne uradim!!

Preti mi ozbiljna opasnost od polaganja razrednog ispita, ili ne daj Boze da puknem godinu!

Problem je u tome sto ja zelim i hocu sve da naucim, i sramota me je da dobijem 1, ali opet toliko me mrzi, i nemam jak motiv i to me sprecava! Ceo dan mi prodje u spavanju, za kompom, u slusanju muzike... Totalno sam se zapustila! I uvek govorim kako imam vremena,i da cu nauciti... Ali vremena vise nema! I jako sam ljuta na sebe sto nisam dovoljno jaka da kazem: e sad je dosta!

Da li je potrebno da se dobro opeknem u zivotu, da bih konacno preuzela stvar u svoje ruke i ozbiljno pocela da se brinem za svoju buducnost? Ili ipak postoje neki korisni saveti kako da izadjem iz ovog haosa?