Reka Krivaja
Strana 1 od 2 12 PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 1 do 15 od ukupno 18

Tema: Reka Krivaja

  1. #1

    Reka Krivaja

    Dunavom, Tisom, Savom, pa možda i Tamišom i Begejom smo plovili, preko njih prelazili ili za njih samo čuli. No, u Vojvodini ima i reka za koje eventualno iz udžbenika znamo, ali uglavnom samo oni koji blizu njih žive znaju da pokažu da su TO te reke.

    Jedna od tih, bačkih reka je i

    Reka Krivaja


    Nisam bio ni previše mlad ni zelen kada je u Srbobranu otvorena robna kuća 'Krivaja'. Zdravo za gotovo sam ime robne kuće pripisao Krivaji u Bosni. Nije to ni bilo sasvim bez osnova: migracije iz tog dela Jugoslavaije ka Vojvodini su bile znatne, uz to je drvni kombinat 'Krivaja' iz Zavidovića postao prilično poznat na tržištu, a nekako u to vreme je i novosadski Kafe 'Bulevar' (odmah do Izvršnog veća Vojvodine - Banovine) preimenovan u 'Akšam' pa tako ni ime koje bi došlo sa migracijom nije bilo neočekivano. No, ipak nije tako nego je ime po ovoj našoj, bačkoj Krivaji koja u Srbobranu izgleda kao i svaki drugi kanal koje srećemo po našim mestima.


    U popisu reka Srbije stoji:
    Krivaja - dužina 109, površina sliva 956 KM2


    Reka Krivaja na mapi nije ucrtana od izvora, nego od slova 'N' koje pripada Novom Žedniku (niže od Subotice). Izvor je medjutim na granici sa Mađarskom kod Tavankuta. Do njega nisam otišao, tako da moja prva fotografija potiče sa akumulacionog jezera koji kilometar južno od državne granice.


    Oko kilometar od isticanja iz jezera, preko Krivaje prelazi put Subotica - Sombor. Pošto ni tu, a ni na drugim mestima kao ni na drugim malim rekama nema oznake da je to reka, normalno je što je retko ko i vidi, a ako je i vidi, teško da će pomisliti da je to reka od bezmalo 100 kilometara dužine!


    Jezero iz koga ističe Krivaja je stvreno branom izmešu uzdignutijih terena na slici.


    Krivaja je u dolji preko koje put ide. Ovo je Kaponja, mesto na kome se odigrala teška bitka između Srba (na strani Austrije) i branitelja Subotice, pristalica Mađarske revolucije 1848. Pored putaje nedavno podignut i spomenik.

    Kroz Tavankut, zvanično izvorište reke, sam prokrstario, a kad sam (i da li sam) Krivaju prešao - nisam primetio.


    Centar Tavankuta

    Tavankut (sa sajta SU – MZ)
    ''Pretpostavka je da je Tavankut postojao i pre Subotice. U zapisima mađarskog kralja Alberta iz 1439. godine, spominje se da je Tavankut dat u zalog Janošu Hunjadiju, što predstavlja prvi pisani dokument u kome se Tavankut spominje kao utvrđenje. Pretpostavlja se da je bio nastanjen od najstarijih vremena jer su prilikom arheoloških iskopavanja u Tavankutu pronađeni avarski grobovi. Doduše, postojanje avara u Panonskoj niziji spominje se još u rimskim zapisima oko 580. godine.
    Mesnu zajednicu "Tavankut" čine naselja Donji i Gornji Tavankut. Selo se nalazi jugozapadno od Subotice i prostire se na površini od 16.000 ha, sa 4.012 stanovnika u 1.444 domaćinstava. Graniči se sa severne strane sa Republikom Mađarskom, sa zapadne Bajmokom, sa juga Malom Bosnom, i sa severo-istočne strane se graniči sa Ljutovom.
    Naziv sela je nepoznatog porekla. Kao i selo, naziv datira iz najstarijih vremena i kasnije nikad nije menjan. Na starim mapama iz 1689. godine zove se Torankut. Veruje se da je naziv mađarskog porekla - Tavon kt, što znači "bunar na jezeru". Selo se nekada nalazilo oko 2 km severnije ali se sa izgradnjom željezničke pruge Subotica - Vinkovci 1864. godine, kuće ređaju na sadašnjoj lokaciji. Gornji i Donji Tavankut razdvaja reka Krivaja, a željeznička pruga na severni i južni deo.
    Karakteristika Tavankuta je što kuće nisu grupisane, nego su razasute po celoj površini u vidu salaša. ''



    Most preko Krivaje oko 300 m. od spajanja sa Kanalom.

    Sadašnje ušće Krivaje je naspram Turije. Da li se deklarisana dužina reke odnosi na tok do ušća u kanal DTD (Bogojevo - Bečej) ili na tok koji se posle Turije pretvorio u široki, plovni kanal - nisam savim siguran, ali verujem da se dužina od 109 kilometara odnosi na dužinu do ušća kod Bečej pre izgradnje kanala i spajanja Krivaje sa njim.

    Ideju da se pozabavim Krivajom dobio sam pre oko dva meseca. Dva puta sam prošao njenim slivom i 'otkrio' da ne postoji jedna, već dve reke sa istim imenom, koje se spajaju kod Malog Iđoša. Ovu koja izvire u Tavankutu zovu i Topolska.

    Druga Krivaja počinje nešto izvan Pačira, potom teče kroz njega, pa kroz Staru Moravicu do (novog) mesta Krivaja, zapadno od Bačke Topole.

    Topolska Krivaja pre stizanja do jezera kod Bačke Topole protiče pored Đurđina (oko petnaest kilometara južno od Tavankuta). Na reci je i Bajša posle Topole.

    Pored - na Krivaji (spojenoj iz oba kraka) su Mali Idjoš, Lovćenac, Feketić i Srbobran.

    Ponešto sam u mestima kroz koja Krivaje protiču slikao, nešto podataka o mestima i zanimljivostima našao, ali neuporedivo više treba da doprinesu oni koji više o slivu Krivaje znaju od mene, izletnika na prolasku asfaltom i glavnim ulicama.

  2. #2

    Odgovor: Reka Krivaja

    Jezero u koje se Krivaja po prolasku kroz Tavankut pretvara i do koga se lako dolazi sa puta Subotica - Sombor pre ulaska u Mišićevo, je prijatan ambijent i mesto na kome su ribolovci stalni posetioci.


    Na tabli piše: Ulazak čamcem za hranjenje ribe od 16 do 17 h.

    Očigledno se vodi računa o sprečavanju krivolova.

    Okolina jezera je sa manje otpadaka zaostalih od izletnika no što uobičajeno možemo videti na sličnim mestima.




    Ovo je slikano krajem septembra kada vode nisu obilne. Po visini brane i prelivnog bunara vidi se da jezero može primiti još podosta vode.

    I na početku drugog - zapadnog kraka Krivaje je jezero. Nalazi se na zapadnom kraju sela Pačir.


    Kod Pačira je to neuporedivo manja voda, da ga nazovem jezerce. Uredjeno je za izletište.






    I ovde su pecaroši 'stalna postava'.

    Ističući ispod mostića, Krivaja, ovim, zapadnim krakom ide prema Pačiru i dalje ka Staroj Moravici.

  3. #3

    Odgovor: Reka Krivaja


    Po izlasku iz jezera u izletištu Bagremar (o kome je reč u prethodnom postu), zapadni krak Krivaje kreće kroz

    Pačir



    Pravoslavna crkva je u dolji pored Krivaje u zapadnom delu sela.

    ''Pačir (Pacsr) je naselje u opštini Bačka Topola u Severnobačkom okrugu se prostire na severnim padinama Telečke lesne zaravni, u dolini rečice koju meštani nazivaju Krivaja, između Bajmoka i Stare Moravice na udaljenosti od oko tridesetak kilometara jugozapadno od Subotice.


    U centru, na suprotnim obalama dolje kojom Krivaja prolazi, su rimokatolička i reformatska crkva.


    Krivaja na prolasku kroz centar sela.

    Naziv Pačir prvi put se spominje u jednoj overenoj tapiji o posedu iz 1409. godine, gde se javlja u obliku Pacher. Pola veka kasnije, tačnije 16. februara 1462. godine, pravedni kralj Matija Korvin svojoj majci Jelisaveti Silađi, uz sela Gyurge, Bajmok, Napfen, Čontafejer, Budakutha i drugih u okolini Subotice, poklanja u cilju uvećanja sjaja njenog dvora i selo Pacher.

    Dve decenije kasnije - 9. jula 1481. godine - kralj daruje Pachyr Peteru Beliegi Markosu. Godine 1504. selo ponovo dobija novog vlasnika, Imrea Tereka.
    Od 1541. godine i povremenih invazija turske osmanlijske armije, odnosno njenih haračko-pljačkaških pohoda dovode do opšteg razaranja i uništenja pačirske naseobine. Godine 1580. selo se još pominje kao naselje sa 16. poreskih obveznika, ali već 1680. nema ni jednog stanovnika i ostaje nenaseljeno sve do početka 18. veka. Bili su potrebni ponovno osvajanje Budima (1686) i pobeda u oslobodilačkom ratu nakon toga, da bi tek 20-tih godina 18. veka započelo novo razdoblje u istoriji sela. Od 1726.godine, naime pačirsku pustaru, koja se prostirala u plodnoj dolini Krivaje (18.537 katastarskih jutara), posedovali su somborski graničari. Tu je prvo samo nekoliko njihovih pastirskih porodica napravilo privremene pastirske kolibe, da bi kasnije izgradili i kuće za stalno stanovanje.

    Somborsko gradsko poglavarstvo je podsticalo one koji su želeli da se na tom mestu nastane za stalno, pa je sa dvorskom komorom 1766. godine sklopljen ugovor o naseljavanju pačirskog atara, u to vreme najveće kameralne pustare u Bačkoj. Prema odredbama tog ugovora, Sombor je bio obavezan da u pačirskoj dolini, u roku od tri godine, naseli 40 porodica, što je i učinjeno. Tako je početkom 70-tih godina 18.veka u poreskoj evidenciji županije selo imalo ubeleženo 35 vlasnika poseda sa 45 kuća i 60 drugih oporezovanih objekata.

    Stanovnici navedeni u poreskoj evidenciji bili su bivši srpski graničari nedavno (1741.godine) ukinute Vojne krajine, koji su već 1777. godine (a ne 1733.) izgradili i svoju crkvu.



    Pravoslavna crkva. Nisam naišao na podatak da li je ova gradjevima iz 1777. a na zvoniku sam video stotinak godina kasniji datum kad je zvonik dozidan.

    Pojedini istraživači, oslanjajući se na saopštenje Edena Dudaša, zasnovanom na usmenom predanju (koje je osnivanje crkve kao institucionalne organizacije zamenilo sa njenom izgradnjom), izgradnju srpske crkve stavljaju u 1733. godinu, zanemarujući pri tome logičan sled događaja i predviđajući važnu činjenicu da je Cothmann Antal, kameralni (dvorski) savetnik, obišavši 1763. godine ovo područje sa zadatkom da utvrdi mogućnosti naseljavanja Bačke, našao sledeče stanje: "Pačir je najveća pustara dvorske komore u Bačkoj, koju u zakup drže Somborci za 100 forinti. Tlo je dosta plodno, ali se voda može naći samo uzduž doline". Predložio je da se viši delovi područja unaprede pošumljavanjem, a dolina naseli mađarskim katoličkim porodicama. Obrazloženje: "Pošto je u dolini voda dobra, a tlo plodno, na njemu može živeti ne samo mnogoljudno selo, već se može držati i brojna stoka, a od toga proistekla i opšta korist pošto sada od Čonoplje do Subotice nema ni jednog sela, ni jedne kuće, usputno novo selo bilo bi dobro i korisno i za putnike namernike". Organizovano naseljavanje postaje intenzivnije od 1783.godine, a 1786. se uglavnom završava doseljavanjem Nađkunšagskih Mađara reformatske vere iz Kišujsalaša. Prve godine bile se teške, ne samo zbog toga što je sve trebalo započeti iznova, već i zbog sušnih godina i drugih elementarnih nedaća.




    Tabla sa mapom u centru sela obaveštava prolaznike o onome šta mogu naći u Pačiru. Slično obaveštenje u mestima slične veličine, pa i znatno većim, nisam primetio.


    Videvši me kako proučavam tablu, žena koja je čekala autobus mi kaza da nije uneta, nedavno otvorena, spomen kuća slikara, vojvodjanski poznatog i priznatog.


    Dom kulture


    U malom parku, na kraju drvoreda je spomenik borcima NOR i žrtvama.


    Po izgledu ljudskih figura mogu da pretpostavim da je autor spomenika Jovan Soldatović, iako sam spomenik zagledao sa svih strana ne bih li našao nešto o autoru i godini postavljanja.

    Pačir je lepo, čisto i uredno selo. Pošto mi je prvobitna ideja za prolazak ovim delom Bačke bila da prikupim materijal za temu o narodnom graditeljstvu vojvodjanskog sela, to sam i najviše slikao ono što mi u tu temu pripada. Pa evo nešto od pačirskih kuća.








    Zamolio sam vlasnika da zavirim u dvorište očekujući da ću naići na tipično seosko domaćinstvo. Nije ispalo baš tako, ali sam zato video (levo, na stubu hodnika - ajnforta) saksijski, sobni kaktus - mačkov rep - koji je nekada bio maltene obavezni sastojak zastakljlenih gongova.

    U naselju Pačir živi 2397 punoletnih stanovnika, a prosečna starost stanovništva iznosi 42,9 godina (40,5 kod muškaraca i 45,1 kod žena). U naselju ima 1198 domaćinstava, a prosečan broj članova po domaćinstvu je 2,46.
    Stanovništvo u ovom naselju veoma je nehomogeno, a u poslednja tri popisa, primećen je pad u broju stanovništva.'' (iz Vikipedije)



    Zagledajte monogram vlasnika - malo zanatsko remek delo graditelja kuće.

    Kuće govore da je Pačir bio bogato selo, a i sada je to u skladu sa sadašnjom profitabilnošću bavljenja poljoprivredom.


    Biciklistička staza duga 2-3 km između Pačira i Stare Moravice. Zagledajte interesantan detalj: kugle na kandelabrima zaštićene su žičanom mrežom od obesti dece.
    Poruku je izmenio nenad.bds, 02.11.2009 u 18:37

  4. #4

    Odgovor: Reka Krivaja

    Nenad nam po ko zna koji put postavlja lep prilog.
    I kao što je to njemu svojstveno navodi izvor Popis reka Srbije.

    Međutim...
    Godine 2000-te, par dana pred novu godinu, ova reka je bila zatrovana.
    Osumnjičen za ovu katastrofu je bio jedan proizvođač alkoholnih pića iz Bajmoka.
    Naime, jedan krak ove reke prolazi i kroz Bajmok.
    Naravno nisam bio na suđenju, ali sam čuo kako se optuženi branio na sudu:
    Tvrdio je da krivaja nije reka, da nema izvorište, te da je to samo kanal kojim otiču atmosferske padavine itd...

    Sud je prihvatio tvrdnju odbrane i čovek je oslobođen odgovornosti

    Naravno, kad nije odgovarao za prestup te godine, isto je uradio i sledeće...
    Tada je najviše štete predrpeo ribnjak u B.Topoli.Veliki pomor ribe.

    Ovog puta je suđenje bilo u B.Topoli,(ono prethodno se održalo u Subotici, zaboravih reći).Bio sam jedan od mnogobrojnih svedoka.
    Uzete su nam izjave u nekom prethodnom postupku, ali nismo bili obavešteni o glavnom pretresu, pa nisam ni prisustvovao.
    Naknadno sam čuo da je sud zaključio da trovanja nije bilo

  5. #5

    Odgovor: Reka Krivaja

    Stara Moravica


    Na toku Krivaje po izlasku iz Pačira je Stara Moravica. Centri ovih sela su udaljeni oko šest km. Kroz Staru Moravicu Krivaja teče pravcem sever - jug.


    U širokoj, pravoj ulici Krivaju označava niz uredno okrečenih mostića.


    ''Stara Moravica (mađ. Bcskossuthfalva) je naselje u opštini Bačka Topola u Severnobačkom okrugu. Prema popisu iz 2002. bilo je 5699 stanovnika (prema popisu iz 1991. bilo je 6266 stanovnika).

    Do 1965, godine je ovo naselje sedište Opštine Stara Moravica koju su činila naseljena mesta: Bački Sokolac, Gornja Rogatica, Pačir i Stara Moravica, kao i deo mesta Krivaje koja u to vreme nije imala status samostalnog naseljenog mesta.'' (Vikipedija)


    Odmorište sa malom fontanom u centru, pored Krivaje.


    Stara Moravica je lepo uredjeno i održavano mesto.

    (Sa sajta St. Moravice, autor teksta Besnyi Kroly)

    Istorija Sela
    ''Tokom stoljeća ovaj predeo se čas naseljavala čas opustošila. U 1971. godini ovo je omiljeno mesto arheologa, koji su iskopavanjem otkrivali voma cenjene nalaze. Selo je poslednji put naseljeno 1786. godine. Tada se 334 jaske i kunske porodice doselilo ovde iz Nađkunšaga: iz Karcaga, Jaskišera i Kunmadaraša. Prvo čemu su se preci, koji su stvarali novu domovinu, posvetili bilo je podizanje crkve i škole. Još su na putu naovamo u Nađkerešu uzeli u službu učitelja. Tadašnji naseljenici su bili kalvinisti, kasnije su se nastanili tu i katolici a još kasnije i porodice jevrejske vere.

    Nakon naseljavanja selo se dinamično razvijalo. Ovu prošlost sa veoma bogatim događajima arheolozi neprekidno istražuju u nadi da će se od sakupljenih podataka sačiniti opšte-obuhvatna monografija naselja.

    Naziv naselja tokom stoljeća pisan je na mnogo načina. Moglo bi se naređati oko dvatesetak verzija. Povest počinje od vremena avarskih naselja: Okor, Omar zatim Omarica, Omariča, Omorovič, Omaroča. U vremena Turaka javio se naziv Omorovica. Slične varijacije javljale su se sve do međa dvaju stoljeća: Omorovicza, Bač-Omorovicza, Omorovicza. Od 1907. godine naziva se Kossuthfalva, a od 1912 godine zvanični naziv sela bio je Bacskossuthfalva. Počev od srpsko-hrvatsko-slovenske kraljevine je Stara Moravica na mađarskom Omoravica, ili Moravica. U smislu odluke Mađarskog nacionalnog saveta od 2003. godine ponovo je u upotrebi zvaničan naziv Bacskossuthfalva.


    Velika Kalvnistička crkva, na brežuljku zapadno od centralne ulice, jedva se vidi od zelenila. Ispred crkve je impozantan hrast (slika dole) posadjen verovatno u vreme izgradnje crkve. Zamoio sam prolaznicu da pridje bliže hrastu da se bar delimično shvate njegove dimenzije.


    Stanovništvo
    Selo sa jedva šesthiljada stanovnika je jedan od najmađarskijih naselja u Istočnoj Bačkoj. Događaji u zadnjih nekoliko godina, međutim u nekoj meri promenili su nacionalnu strukturu stanovništva, jer se oko 300 lica srpske nacionalnosti nastanilo u selu sa namerom da ovde osnuje svoj novi dom.
    Broj stanovnika se neprekidno smanjuje. U istoriji naselja najviše ih je stanovalo tu 1931. godine, ukupno 8034 lica. Kasnije naselje je brojilo 6 -7 hiljada stanovnika. U zadnjih nepunie dve decenija međutim značajno je opadanje broja priraštaja. Kod popisa stanovništva 2002. godine već je popisano samo 5781 stanovnika. Posmatrano na dugim relacijama može se primetiti povećanje broja domaćinstva, što daje naslutiti relativno poboljšanje životnih prilika.


    Zgrada Mesne kancelarija u kojoj su i još neke mesne organizacije.

    Većina stanovništva vezana je za poljoprivredu i od toga zavisi način življenja. Jednim delom tako što je poljoprivredni proizvođač ili je angažovan u poljoprivredi, a sa druge strane kao mogućnost dopunske zarade, bavi se poljoprivredom kao sporednim zanimanjem. Privredne organizacije u selu zapošljavaju oko 1100 radnika no ovo prevazilazi procenjen broj nezaposlenih. Opšte privredno stanje ogleda se i u rezultatima mesnih organizacija i preduzetnika. Očigledo povećavanje broja socijalnih slučajeva je prava posledica opšte privredne situacije. Globalnim razmišljanjem težimo ka tome da poboljšamo srazmer zaposlenosti u selu. U cilju toga potpomažemo svaki trud koji doprinosi oživljavanju privrede, odnosno prevazilaženju postojećeg stanja. Pravo rešenje očekuje se od privatizacije i od ulaganja kapitala preduzetnika. Svaku potporu pružamo onima koji su zainteresovani za mogućnosti investiranja.

    Kroz ajnfort Mesne kancelarije.


    Seoski turizam se usretsređuje oko nekoliko istaknutih delatnosti: tokom leta mnogo njih željni osveženja potražuju rekreacioni centar, gde ih očekuju bazen olimpijskih mera, zatim dečiji bazen, restoran i raznovrsni popratni objekti. Lovački dom Diana pruža smeštaj visokog nivoa za zainteresovane za lovački turizam kao i za turiste koji se u prolazu ovde zadržavaju dan-dva. Veštačko jezero Krivaja iz okoline okuplja pecače. Jezero 5 km dužine i 300 m prosečne širine bogato je ribama. Ugostiteljski objekti i restorani naselja su u krugu stanovništva okolnih mesta omiljeni i od njih redovno posećivani. Preko rada umetničke kolonije 9+1 sve značajniju ulogu dobija turizam kulturnog karaktera, jer ovdašnji kulturni događaji u godišnjem srazmeru veoma značajan broj posetilaca dovode u selo. Nekoliko istaknutijih priredbi kao što su: Dani vina u januaru, sećanja na martovske događaje 15. marta, Dan sela krajem maja, Dani piva krajem avgusta, u oktobru Dani berbe i u decembru Dani meda zauzimaju pažnju i u širim krugovima.


    Po mom nestručnom prevodu, naziv sela na Mađarskom jeziku glasi 'bačko mesto, naselje, Košut (Lajoša)'. U centru je lepo uredjen spomen-park i bista Lajoša Košuta, vođe mađarske revolucije 1848. Iza Košutove biste je spomenik poginulima 'Pro patria' u ratu 1914-18. Nisam dokučio kada je spomenik podignut, a nije mi sasvim jasana ni poruka koju likovi na reljefu upućuju.


    "Tvrdoglavo, debelovratno, kalvinističko kun društvo" - nazivaju moravčane u šali oni koji ih poznaju. Da dodamo ne bez ikakvih osnova. Ovaj mentalitet smo nasledili od svojih predaka, koji se nisu preplašili ni od toga da ostave svoj dotadašnji život i da osnuju svoj novi dom u sredini Bačke ravnice. Ova karakteristika se dobro prepoznaje i dan danas kada se govori o razvitku sela.Upornom tvrdoglavošću radi se na tome da život ovde bude bolji i lepši, i da omladina smatra za celishodno, da božjim blagoslovom ostaje u ovome selu, u Staroj Moravici.''



    Nastavljajući svoj tok Krivaja se uskoro pretvara u Moravičko jezero na čijem drugom kraju je mesto Krivaja. A o njemu u mom narednom postu.


  6. #6

    Odgovor: Reka Krivaja

    Još od feudalnog doba, preko kapitalističkog uredjenja pa i u socijalizmu, vlasnici su na svoje na velike zamljišne posede naseljavali radnu snagu. Dopuštali su naseljavanje i izgradnju naselja ili su sami organizovali ili gradili nesalja za kmetove, biroše, poljoprivredne radnike i njihove porodice. I u Vojvodini je mnogo primera nastanka takvih mesta. Jedan od primera je i

    KRIVAJA (odnedavno mesto)



    Криваја (код Бачке Тополе)
    (Из Википедије)

    Криваја је насеље у општини Бачка Топола у Севернобачком округу. Криваја је смештена на таласастом терену на надморској висини од 115 m између водотока реке Криваје и вештачког језера. Урбано је веома лепо уређено и личи на својеврсни парк саздан од пространих травњака и десетине врста разног дрвећа. Налази се у непосредној близини Бачке Тополе (12 km), од Сомбора је удаљена 32 km, а од Суботице 45 km.
    Према попису из 2002. било је 986 становника.


    ''Цело насеље има карактеристике оазе, јер је окружено са пространим зеленим површинама. Туристички потенцијали Криваје су разноврсни. Уз само насеље налази се парк природе под заштитом државе треће категорије, са старом храстовом и брестовом шумом, дивљим кестеном, кленовима и другим дрвећем. У шуми је природно језеро са изворима питке воде. Поред насеља пружа се порибљено језеро са зеленим појасом, који пружа изузетне услове за рекреацију. У насељу се налазе три фудбалска игралишта, са квалитетном травом и одличном дренажом, као и кошаркашки терен.


    Ту је хотел "Криваја" са три звездице потпуно преуређен и преновљен, који располаже са 22 собе, 42 кревета и 120 места у ресторану са богатом и разноврсном војвођанском кухињом и јела испод сача. У непосредној близини хотела, налази се савремена аутоматска куглана са четири стазе. Ту је и конгресна сала са 300 места. Поред хотела, налази се дворац-каштел, изграђен у неокласичном стилу, који ће се преуредити у депанданс хотела.
    Насеље има пошту, здравствени дом, бензинску пумпу и самопослугу.
    Иако мала по површини, Криваја има изванредне могућности за развој спортско-рекреативног, риболовачког, конгресног и других облика туризма.


    ''Letnjikovac koji je izgrađen krajem 19. veka na poljoprivrednom dobru Krivaja pripadao je veleposedniku Balintu Fernbahu. Porodica Fernbah je imala značajne industriske objekte i velike komplekse zemlje u Bačkoj, Banatu i okolini Segedina i Mađarskoj krajem XIX i početkom XX veka.'' (Sa sajta Dvorci Info)


    U letnjikovcu se nalazi(la) administracija poljoprivrednog dobra "Krivaja". Letnjikovac je evidentirano kulturno dobro.
    Bivša direkcijska zgrada Kaštela sada je u fazi pretvaranja u ekskluzivni hotelski smeštaj.


    Ovih nekoliko slika su iz desetominutnog prolaska kroz Krivaju. No, meni je i toliko bilo dovoljno da steknem utisak da vredi navratiti i provesti dan uz jezero a i 'pronaći' i drugo o čemu se u tekstu kojim se promoviše hotel govori.

  7. #7

    Odgovor: Reka Krivaja

    Četrdesetak kilometara sada preskačem i stižemo na

    Ušće Krivaje




    Na skeniranom i uvećanom isečku 'Plovidbene karte sistema DTD' prikazan je tok reke Krivaje kroz Mali Iđoš, Lovćenac, Feketić i Srbobran do ušća u kanal.

    U Enciklopediji Novog Sada, u prikazu sela Turije navodi se: ''... izgrađeno uz južnu obalu duge Crne Bare. Između 1794. i 1801. prokopan je kanal Dunav - Tisa tako da je od tada selo na plovnom kanalu.''

    Od Turije ka Tisi kanal je prokopan tokom Krivaje, što je i logično rešenje jer je tako korišćen prirodni pad i udolina koju je reka koristila za svoj tok.

    Izgradnjom hidrosistema Dunav - Tisa - Dunav kanali izgrađeni ranije su prošireni i produbljeni.


    Pogled uzvodno od mosta.

    Iduće severnim putem iz Srbobrana za Turiju, naspram Turije se prelazi most preko Krivaje na mestu koje se već pretvorilo u široko levkasto ušće u Kanal.


    Pogled nizvodno od mosta.

    I uzvdono i nizvodno od mosta, na desnoj obali Krivaje, su (kako su mi rekli) ugostiteljsko - turistički objekti koje je izgradio NIS.


    Kada se pogled sa mosta (jedinog vidikovca u blizini) usmeri nešto levo, preko kanala se nazire Turija, tj. dve kupole kapela na groblju.


    Ušće Krivaje se može videti i iz Turije. Ovo je slikano od Vodice.

    U okolini ušća Krivaje, sa obe strane Kanala su naftna polja.

    A sa ovog mesta, na kome je izletište pecararoša, odmah do mosta na izlasku iz Turije, pa uz kanal prema Srbobranu do ušća Krivaje je prijatno izletište i mesto za pecanje.




    O ovom mestu na Kanalu pored Turije, gde se besplatno možete poslužiti ribljom čorbom, već sam pisao na temi 'Turija'.


  8. #8

    Odgovor: Reka Krivaja

    Na sadašnjem toku Krivaje zadnje mesto je

    SRBOBRAN


    Približavajući se Srbobranu iz pravca Feketića, Krivaja teče na jug, pa ispod autoputa i okreće opet na sever, da bi potom u Srbobran ušla tekući na jug.


    Na severozapadnom kraju Srbobrana, gde Gunaroški drum izlazi iz mesta, ispod Kančarevog salaša, na Krivaji je Vodica sa kapelom sv. Georgija.

    Krivaja velikim menadrom obuhvata dobar deo Srbobrana i pravcem ka jugu stiže nedaleko od centra.


    U blizini katoličke crkve, uz ulicu koja vodi ka Bečeju, Krivaja se razliva uz jezerce na kome je stara ustava.


    Ko je za Bečej išao kroz Srbobran, morao je preći preko ovog mostića sa kog sam slikao, ispod koga Krivaja otiče na istok, ka svom ušću.


    Red uličnih lampi ze završava kod mostića. Na poljani između ulice i jezerca na Krivaji je oveće dečije iglalište i nekoliko naftnih crpki.


    Poljana sa igralištem i crpkama pripada ulici Srbobranski šanac.



    ''Od 1918. godine, Srbobran nosi svoje današnje ime, dobijeno po šancu koji je 1848. godine gradjen za odbranu naselja kod današnje Srbobranske ulice. U pomenutom šancu nalazili su se Srbijanci, pa je zbog toga šanac nazvan "srbijanski", a potom i "Srbobran". Po tom šancu, naselje je dobilo današnje ime Srbobran.

    Prvi veliki sukob Srba i Mađara odigrao se 14. jula oko Sentomaša, gde su se Srbi utvrdili, a Mađari pokušali proboj. Posle toga planuo je građanski rat.''


    Pogled od treće (zadnje kuće) u ulici Srbobranski šanac na drugu stranu Krivaje.

    ''Srbobran je staro naselje sa značajnom istorijskom prošlošću. Sticajem istorijskih, političkih i drugih okolnosti, više puta je menjao ime i geografski položaj.

    Do kraja I svetskog rata, zvao se Sentomaš i pod tim imenom prvi put se spominje 1388. godine. Današnje ime nosi od 1919. godine a dobio ga je po šancu „Srbobran“, kada su branioci Sentomaša 1848. godine simbolično nazvali jedno utvrđenje u svom odbrambenom sistemu.

    Prvo naselje nalazilo se na atarskom potezu, zvanom „Topnice“ . Posle seobe Srba 1690. godine, naselje je napušteno, a o njegovom postojanju svedoči veliki drveni krst, postavljen na mestu, gde se nalazila seoska crkva.

    Na današnjem položaju, sa kojeg je dospeo i u istoriju, Srbobran je nikao krajem XVII veka. Od 1702. godine bio je šanac sa stalnom graničarskom posadom, ali je 1706 godine, u ustanku Ferenca Rakocija, do temelja porušen, a njegovo stanovništvo pobijeno i rasterano.

    Revolucionarne 1848/49 godine, Srbobran je bio jedan od najvažnijih uporišta Srpskog narodnog pokreta u Vojvodini. Na njegovim bedemima, u šancevima i na ulicama, vođene su najteže borbe u sukobu snaga mađarske revolucije i Srpskog narodnog pokreta na tlu južne Ugarske. Tokom 1848. godine, odbrana je odolela silovitim napadima, ali je 3. aprila 1849. godine, ipak slomljena i Sentomaš je pao. Selo je porušeno i spaljeno, stanovništvo, najvećim delom, pobijeno, a preživeli su potražili spas bekstvom u Banat, Srem i Srbiju. Na ruševine i zgarišta svojih domova, izbeglice su počele da se vraćaju krajem 1850. godine.''


    Slikano pred kraj prošle zime.

    Na Krivaji, tu kod centra Srbobrana zatekao sam i ponekog pecaroša.


    No, ekološka situacija nije ni približno prihvatljiva. Krupan otpad u vodi i oko nje se uglavnom ne vidi zbog mog nastojanja da mi ne bude u kadru. O onom nevidljivom, rastvorenom u vodi možemo samo nagadjati. Od uobičajeno nezadovoljavajuće situacije, dolazi povremeno do incidentnih. Takav jedan slučaj je bio i početkom leta 2009:

    Građanski list sreda, 12. avgust 2009.

    ''Predsednik opštine Srbobran Branko Gajin i predstavnici mesnog Lovačkog udruženja "Fazan" alarmirali su sve nadležne republičke i pokrajinske inspekcije da hitno preduzmu odgovarajuće mere za sanaciju reke Krivaje, koja je zbog ljudskog nemara i pohlepe sve zagađenija, a na pojedinim mestima čak i presušuje.

    – Kada je već pokrenuta akcija "Očistimo Srbiju", onda je Krivaja pravi primer za konkretno delovanje i na vodama – kaže Branko Gajin, predsednik opštine Srbobran.

    On je uputio zahtev nadležnima u JKP "Vode Vojvodine" i inspekcijama da stanu na put zagađivačima reke, ali i onima koji su podigli brane na Krivaji kako bi je mogli sebično eksploatisati, kao da se radi o privatnom dobru.

    Krivaju, koja svojim tokom u dužini od 105 kilometara protiče kroz njive i naseljena mesta u severnom i srednjem delu Vojvodine, presecaju čak dve brane. Jedna se nalazi u ataru između Srbobrana i Malog Iđoša, a druga na teritoriji opštine Bačka Topola. Na području maloiđoške opštine voda iz Krivaje crpi se za navodnjavanje, dok se u Bačkoj Topoli koristi za održavanje nivoa vode u mesnom jezeru. Da bi obezbedili dovoljne količine vode za svoje potrebe, na području obe opštine zatvaraju brane na Krivaji, zbog čega je reka skoro presušila i jedva dotiče do Srbobrana. Njene obale zarasle su u rogoz i druge korovske biljke, pa se korito reke toliko suzilo da bi ga čak i kokoška mogla preleteti s lakoćom. U srbobranskom delu sliva nataložio se i debeli sloj mulja, pa dubina reke na pojedinim mestima jedva iznosi desetak centimetara. Reka koja protiče kroz centar Srbobrana više nije reka nego smrdljiva žabokrečina u kojoj životni prostor nalaze još samo žabe i vodene zmije...''

    Od svega je pozitivno što su nadležni organi brzo izišli na teren.


    Srbobran je po sadašnjim merilima varošica, blize selu nego gradu. No, od kraja XIX veka, a posebno izmedju dva svetska rata Srbobran je bio i više od varošice. O tome svedoče bogate javne građevine i privatne kuće, na zalost sada uglavnom u jadnom stanju.






    ''Srpska pravoslavna crkva u Srbobranu spada medju naveće i najlepše pravoslavne hramove u našoj zemlji. Izuzetno je arhitektonsko rešenje. Njoj su slični sveti hramovi u Pančevu, Temišvaru i Budimu.

    Jedan od najvećih srpskih ikonoslikara XIX veka Novak Radonjić, rodom iz Mola, naslikao je ikonostas crkve svetog Bogojavljenja od 36 ikona, kao i zidnu sliku Svete Trojice sa Četiri Jevandjelista na svodu iznad soleje.

    Drvorez u Srpskoj pravoslavnoj crkvi svetog Bogojavljena izradio je od 1859.-1863. Georgije Dević, jedan od najboljih drvorezbara toga vremena.''

    Ova crkva je spomenik kulture.

    U parku pored crkve je sada dečije igralište i oveći spomenik posvećen žrtvama borbi za slobodu za vreme II svetskog rata. A pre rata tu su bila teniska igrališta!

    Od sredine 20-tih u Srbobranu je bio aktivan jedan od prvih aero-klubova.

    Na zgradi okrenutoj parku sam slikao u nekom prošlom prolasku spomen-ploču. Pripremajući ovaj post našao sam i nešto više o ličnosti kojoj je ploča posvećana.


    ''Velikan pod velom zaborava

    Povod 160 – godišnjice rođenja Stevana Vladislava Kaćanskog – Starog Barda

    O životu i radu Stevana Vladislava Kaćanskog – Starog Barda, jednog od najdarovitijih pesnika srpskog romantizma, istaknutog, javnog, kulturnog i nacionalno – političkog radnika, malo se zna. Njegovo književno delo nije veliko po obimu. O stavio je samo knjižnicu lirskih pesama, među kojima ima i takvih kpje su, svojevremeno, bile popularnije od pesama Đure Jakšića, Laze Kostića, Jovana Jovanovića Zmaja, pa i od „ Gorskog vijenca „.

    Na jednospratnom zdanju u Srbobranu, koje je podignuto 1893. godine na mestu gde se nalazila prizemljuša, u kojoj je rođen Stevan Vladislav Kaćanski, nalazila se, od1911. do 1941. godine, spomen ploča sa uklesanim penikovim stihovima, posvećenim srpskom rodu...

    Ploča je u aprilu 1941. godine skinuta i uništena.

    Posle 49 godina, spomen – ploča St. Vl. Kaćanskom ponovo se našla na starom mestu. Njenim otkrivanjem, skinuta je veo zaborava sa imena velikana, čije će ime zračiti i pozivati mlade na pregnuća i stvaralački rad, isto onako kao što su njegove pesme to činile.''

    Poduži tekst prof. Milivoja Tutorovog o pesniku, vojniku, učesniku Majske skupštine 1848, pregovaraču sa sa carskim vlastima, diplomati, novinaru, zatoreniku ... sve u svemu izuzetno zanimljivoj ličnosti možete pročitati ovde
    SRBOBRAN.net Web Portal / Velikan pod velom zaborava .

    Od ličnosti koje su pronele ime Srbobrana su i Gedeon Dunđerski


    (Iz članka 'GEDANKA' M. Genčcića)

    ''Krajem XVII veka u Srbobran se doselila porodica Dunđerski iz Višnjićeva, kod Gackog u Hercegovini. Temelje Dunđerskog bogatstva udario je Gedeon Geca Dunđerski, koji je rodjen u Srbobranu 1807. Prilikom osvećenja pravoslavnog hrama Svetog Bogojavljenja Gospodnjeg u Srbobranu, novosadski vladika Gedeon Jovanović krstio je jedno muško dete. Dao mu je ime Gedeon.

    Geca se rano oženio, imao je svega 16 godina, sa Persom Letić sa Čeneja, koja mu je rodila tri sina: Aleksandra – Šandora, Novu – narodnog kapetana u revoluciji 1848/49 godine i Lazu, koji je završio Licej u Požunu.

    Gedeon je imao izvanredan smisao za ekonomiju i svojim znanjem, vrednoćom, štedljivošću i trgovinom, njegovo imanje je povećano na preko hiljadu lanaca plodne bačke crnice.

    Umro je 1883. Godinu dana kasnije, sin Laza podigao je crkvu na pravoslavnom groblju koja nosi naziv “Dundjerska crkva” a ona je ujedno i porodična grobnica.''


    KAPELA SV. GEORGIJA - Srbobran

    (sa sajta Vojvodinaonline)

    '' Stotinak metara od južnog grobljanskog ulaza s desne strane glavne grobljanske aleje, podigao je najmlađi Gedeonov sin Lazar- Laza crkvu u slavu svog oca. Kao veliki rodoljub i poznavalac stradalničke istorije svog naroda, Laza Dunđerski je znao da su Srbi na zidovima svojih manastira sačuvali likove i uspomene na svoje vladare,od nastanka do propasti svoje države. To je doprinosilo očuvanju naše nacionalne svesti. Ova istorijska činjenica kao i uspomena na poštovanog i voljenog oca, bili su razlog i podsticaj da podigne ovaj značajan spomenik.

    U kripti ove crkve su sahranjeni Gedeon i njegovi potomci.

    Crkva „Svetog Georgija“ je podignuta 1884. godine, ima jedan toranj, duga je petnaest, a široka osam metara. Iznad ulaza u crkvu je freska „Svetog Georgija“ i spomen ploča sa sledećim tekstom:


    „1807-1881. Zadahnut verom praotaca mojih potkrepljen svetim arhijerejskim blagoslovom Vasaliana Petrovića vladike bačkog, podigoh ovaj sveti hram radi večne pravoslavne božije nad grobom nikad nezaboravljenog oca moga Gedeona Dunđerskog, nekadašnjeg skromnog zemljodelca i viteza Franc Josifovog ordena, kao i znamenje moje sinovljeve ljubavi i večne blagonaklonosti. U Sentomašu 8. septembra 1884. godine, Lazar Dunđerski, sin sa suprugom svojom Sofijom, rođenom Đorđević“.

    Ikonostas crkve je dobro očuvan. Naslikao ga je 1885. godine poznati srpski slikar Stevan Todorović.''

    Raspitujući se i u Srbobranu za spomenike žrtvama fašizma, na groblju su mi pokazali ovaj spomenik:


    ''U kratkotrajnom aprilskom ratu 1941. godine, u Srbobran su ušle mađarske fašističke okupacione snage i u saradnji sa domaćim izdajnicima počinile strašne zločine nad nedužnim i bespomoćnim srpskim stanovništvom.''




    Na ovom forumu već postoji kao zasebna tema SRBOBRAN. Potražite tamo još ponešto.




    Kanal sistema DTD koji ide južnim obodom Srbobrana je poznato mesto za odmor i rekreaciju na vodi.


    Delovi teksta pod navodnicima a za koje nije naveden izvor potiču sa sajta SRBOBRAN.net Web Portal / Pocetna . Na bogatom i sajtu sa kvalitetnim tekstovima mežete naći u celini članke iz kojih sam preuzeo delove. Naravno, i mnogo više o Srbobranu, mestu na reci Krivaji.


    Ispod mosta na ulasku iz pravca Novog Sada.


  9. #9

    Odgovor: Reka Krivaja

    Tragajući za rekom Krivajom uzvodno od Srbobrana nailazimo na

    FEKETIĆ


    Nedaleko od petlje na autoputu preko koje prelazi stari Međunarodni put iz Srbobrana ka B. Topoli (nekada zvan i 'Svetski put' jer je išao od Londona pa do Istambula, građen kroz Jugoslaviju 1935-39, uglavnom trasom starog državnog puta br. 3) ponovo ugledamo tok Krivaje i vrlo brzo, na ulasku u Feketić nailazi se na motel 'Pipač'.





    'Pipač' (bulka, divlji mak na mađarskom jeziku) je na samoj levoj obali Krivaje. Ovaj motel je 70-tih imao svoje zvezdane trenutke pre izgradnje autoputa i u njemu su se zaustavljali mnogi autobusi i automobili na prolasku kroz Jugoslaviju. Sećam ga se i kao mesta gde se dobro jede i gde je provod na visini.


    Dalji most je na 'Svetskom putu' a tamna silueta je 'Pipač'.


    'Štrand'

    Nedaleko od ulaska u Feketić, na desnoj obali Krivaje je rekreacino - ugostiteljski kompleks 'Štrand' sa bazenom na otvorenom prostoru.


    Pored 'Štranda'.

    Feketić, Lovćenac i Mali Iđoš, tri mesta na Krivaji, skoro spojena, čine opštinu Mali Iđoš.

    Feketić ima oko 4.500 stanovnika; oko 60% su Mađari, oko 15 % Srbi, a oko 12% Crnogorci.


    Feketić na sajtu Turističke organizacije Mali Iđoš:

    Feketegyhaz (Feketeeđhaz) prvi put se spominje u dokumentima 1465. godine kao posed Marotijevih, koji kasnije kralj Matija Korvin daruje Milošu Belmoševiću. Posle Mohačke bitke (1526) naselje i dalje postoji pored rečice Krivaje na južnim padinama Telečke visoravni u srcu Bačke. Podaci iz 1580. i 1590. godine beleže da 28 kuća plaća dažbine ali pod izmenjenim nazivom sela: Feketehegy. U turskim defterima od 1652. godine nalazi se ime Feketić. Zbog stalnog nadiranja Turaka, srpske porodice primorane su da se sele na sever, u bezbednije krajeve. Pošto je ležalo na putevima kojima su prolazile vojske, selo je vremenom opustelo. Kao pustara pripalo je kulskom vlastelinstvu.

    Turci, posle Senćanske bitke (1697) i zaključenja Karlovačkog mira (1699), napuštaju Bačku, u kojoj je tada ostalo svega 50-60 naseljenih mesta, gde stanovništvo pretežno čine Srbi koji su tu ranije bili ili oni koji su se doselili tokom Velike seobe pod pećkim patrijarhom Arsenijem Čarnojevićem 1690. godine. Ovi Srbi u austrijskoj službi postaju graničari na Tisi. Grof Grašalković Antal imao je nameru da od 1720. naseli današnju Vojvodinu, ali bez mnogo uspeha. Kasnije carica Marija Terezija uspešno organizuje naseljavanje uglavnom dvoru odanim Nemcima iz okoline Rajne. Dolaskom Josifa II na vlast, počinje intenzivno naseljavanje Bačke i Banata.


    Feketićani - potomci Kumana, naseljeni iz današnje Mađarske, potiču sa teritorija Nadkunšaga. Pripadnici su reformatorske vere. Kumani, kao poslednji nomadi, vremenom su se asimilovali, ali su sačuvali teritoriju i svest o poreklu. Novi stanovnici iz Kunheđeša i Tisabure na pustari Feketić žive od 1785, a svoje naselje nazivaju Feketeheđ. Sami su sagradili kuće, za razliku od Nemaca kojima je sve dala država. Prema materijalnim mogućnostima i radnoj snazi pridošlica, dodeljena im je zemlja, novčana nadoknada za drvenu građu, tri godine su bili oslobođeni poreza i rabote, a za prvu setvu dobili su seme na zajam. Kolonisti su odmah sagradili crkvu i organizovali rad škole. Prvi sveštenik doveden je iz Kunheđeša. Matična knjiga sačuvana je do danas. Prvo dete rođeno u novoj sredini zavedeno je u knjigu 29. maja 1785. Od 1820. Nemci počinju da kupuju zemlju i da grade kuće u Feketiću. Vremenom oni će činiti trećinu stanovništva.

    Za vreme Mađarske revolucije 1848/49, feketićki Mađari doživljavaju tragične dane. Pretpostavljajući da će doći do odmazde Srba iz Srbobrana, 23. januara 1849. odlaze u zbeg, uglavnom u Kiškunhalaš. Nemci, privrženi Austriji, ostali su u selu. Kad su se Mađari posle nekoliko meseci vratili, zatekli su opljačkane i spaljene kuće. Započinjanje novog života bilo je mučno i teško.


    Posle Prvog svetskog rata Austro-Ugarska monarhija se raspada. U novoformiranoj Kraljevini Jugoslaviji, kao i svuda, i u Feketiću se škola odvaja od crkve i uvodi državni jezik. Dvadeset jedna porodica srpskih dobrovoljaca poreklom iz Like, Dalmacije i Hercegovine godine 1920. dobija dozvolu da se nastani na Tomanovićevom, imanju nekoliko kilometara od sela. Naselje dobija ime Novo Selo (Tomanovićevo). Mađarske vojne vlasti 1941.godine interniraju stanovnike Novog Sela, a na njihovo mesto dovode Sekelje (Mađare) iz Bukovine. Kad 1944. nadire Sovjetska armija, oni beže, a Srbi se vraćaju na svoja ognjišta. Kasnije, u nedostatku infrastrukture, selo zamire jer se stanovništvo preseljava manje-više u Feketić.


    Drugi svetski rat doneo je korenite promene u životu Feketića. Nemačko stanovništvo je kompletno iseljeno, dok su Jevreji nestali. Menja se nacionalni i verski sastav stanovništva: do kraja 1946. godine doseljavaju se kolonisti iz Crne Gore, Bosne i sa Kosova i Metohije. Najviše ih stiže iz područja Bokokotorskog zaliva (196 porodica). Do kraja kolonizacije dolaze 352 porodice, tj. ukupno 1751 doseljenik. Stanovništvo sela je, kao i ranije, mešovito.


    Novonastale društvene i političke promene zahvataju Feketić. Selo zadržava poljoprivredni karakter. U početku je bilo nekoliko zemljoradničkih zadruga koje se kasnije udružuju u PD "Feketić". Obućarska zadruga prerasta u fabriku "Antilop". Trgovina je takođe bila zasnovana na zadrugarskoj osnovi. U današnje vreme u toku je proces privatizacije trgovine i skoro svih privrednih i ostalih organizacija. U selu postoji dvojezična osnovna škola, čija je moderna zgrada sa sportskim objektom nedavno sagrađena. U Feketiću je oduvek bio bogat kulturni život. Danas Kulturno-metničko društvo, obnovljena biblioteka i novoosnovana "Tele-kuća" okupljaju omladinu. U nedavo formiranim nevladinim organizacijama "Zold Dombok", "Izida", "Bubamara", "Udruženje poljoprivrednika", "Hestija" i "Udruženje mladih" odvijaju se mnogobrojne aktivnosti. Zanimljive programe, ispunjene tradicijom, imaju manifestacije: Dani naselja, Dani feketićke višnje, Dani berbe grožđa. Na kraju treba spomenuti Mesnu zajadnicu, kao instituciju koja se stara o komunalnim objektima, njihovoj izgradnji i održavanju.


    Poruku je izmenio nenad.bds, 09.12.2009 u 10:34

  10. #10

    Odgovor: Reka Krivaja

    Na Feketić se, kada se ide prema severu, tj. Malom Iđošu, nadovezuje

    LOVĆENAC



    ''Naselje se prvi put pominje 1476. godine pod nazivom "Szegegyhza" - Segeđhaza kao deo imanja Maroti u županiji Bač-Bodrog. 1543. godine u urbarijumu nadbiskupije Kaloča pojavljuje se pod nazivom Sekić i tadašnji živalj je srpske nacionalnosti. Za vreme Jozefa drugog sekićku pustu naselili su nemcima iz doline Rajne. U Sekiću nemci ostaju 158 godina, dok se 1944. godine naselje opustošilo njihovim raseljavanjem.


    Nakon II svetskog rata, po odluci tadašnje vlade Jugoslavije, selo naseljavaju Crnogorci. Kolonizacija je trajala dve godine. Prvi kolonisti su stigli 15. novembra 1945. godine. 4. decembra 1946. godine naziv sela se menja u Lovćenac. Tokom svoje istorije, naselje se vidno razvijalo u svim aspektima društvenog života. Danas se žitelji Lovćenca, naročito mladi trude da uspostave modernu urbanu sredinu, po sopstvenim stvarnim potrebama što oslikava ljubav, poštovanje i odanost prema rodnom mestu.'' (Sa sajta TO M. Iđoš)


    Lovćenac (mađ. Szeghegy, nem. Sekitsch, Winkelsberg) je naselje u opštini Mali Iđoš u Severnobačkom okrugu. Prema popisu iz 2002. bilo je 3693 stanovnika.
    U svom vrhuncu, selo je brojalo oko 6.000 stanovnika, većinom Nemaca. Posle Drugog svetskog rata, Nemci su izbegli, a selo je naseljeno kolonistima iz Crne Gore, koji sada čine većinsko stanovništvo. (Vikipedija)


    Iz Crne Gore put Bačke 15.X 1945 godine krenule su prve kolone ''kolonista'' i tada su se prvi put doselili u opustjeli Sekić (Lovćenac)... U Lovćenac se tada doselilo oko 7.000 Crnogoraca... Lovćenac je dobio ime po planini Lovćen... U Lovćenac su došli iseljenici iz srezova Cetinjskog, Bokokotorskog i Barskog... (Facebook Lovćenac)


    Ploča okrenuta ka spomeniku palim borcima u NOB i žrtvama fašističkog terora 1941-45. ukazuje na poseban odnos stanovnika Loćenca prema ovoj jedinici.

    Četvrta proletreska crnogorska NOU brigada je formirana naredbom Vrhovnog štaba NOV i POJ 10. juna 1942. godine na planini Zelengori. U njen sastav su ušli: dva bataljona Lovćenskog i po jedan bataljon Zetskog, Komskog i Durmitorskog NOP odreda. Na dan formiranja imala je pet bataljona ukupne jačine 1.080 boraca.

    Prvi komandant brigade bio je Peko Dapčević, narodni heroj, a politički komesar Mitar Bakić, narodni heroj.

    Prošla je ratni put dug preko 20.000 kilometara. Izgubila je više od polovine boraca, oko 5.000 ljudi. Dala je 48 narodnih heroja.

    Povodom petnaestogodišnjice bitke na Sutjesci, juna 1958. godine, odlikovana je Ordenom Narodnog heroja Jugoslavije. (Vikipedija)



    Napuštene kuće iseljenih Nemaca koje su nastanali kolonisti sada su u različitom stepenu očuvanosti. No, po tome da (kao i u većini vojvodjanskih sela) novogradnji u Lovćencu nema mnogo, vidi se da su kuće poslužile i da su se njihovi novi vlasnici prilagodili na njih.


    Sa uzvisine pored groblja, na istočnoj strani mesta.




    Lovćenac je većim delom smešten na zapad u odnosu na udolinu kojom krivuda Krivaja.

    Tražeći podatke o Lovćencu srećem se sa nečim na šta nisam navikao - na izraz 'dijaspora' za ljude u Srbiji sa kojima smo odvajkada živeli.

    Lovćenac, specifična crnogorska enklava u dijaspori jedino je mjesto van Crne Gore gdje su Crnogorci većina (60%).

    Udruženje Crnogoraca Srbije KRSTAŠ Udruženje Crnogoraca Srbije Krstaš (postoji od 2003. godine) sa sjedištem u Lovćencu, crnogorska je nacionalna asocijacija, čije programsko određenje podrazumijeva: borbu za punu ravnopravnost crnogorske etničke zajednice sa ostalim zajednicama koje žive u Vojvodini i Srbiji, uvažavanje njene specifičnosti u istorijskom, vjerskom, kulturnom i svakom drugom aspektu.

    Za relativno kratko vrijeme od osnivanja Udruženje Krstaš je uspjelo da okupi, organizuje veliki broj Crnogoraca u Srbiji i da se nametne kao vodeća snaga i nezaobilazan faktor u očuvanju crnogorskog nacionalnog identiteta na prostoru na kojem djeluje. (Sa sajta Krstaš)

    ''Predsednik Crne Gore Filip Vujanović, na kraju trodnevne posete Srbiji, doputovao je danas u Lovćenac, ...Meštani, predvođeni članovima lokalnog crnogorskog udruženja "Krstaš", dočekali su Vujanovića burnim aplauzom na centralnom trgu, uz crnogorsku narodnu muziku i s transparentom "Dobro došao predsjedniče". (Mondo Tanjug - 20. maj 2009.)



    Na prilazu mostu na Krivaji.




    Prema položaju ulica i kuća može se zakljućiti da graditelji sela nisu težili da budu na reci koja u sadašbnje doba viže liči na kanal sa otpadnim vodama.


    Na groblju je relativno nov objekat sa tri kapele. Hram Crnogorske pravoslavne crkve je u izgradnji na uzvisini na suprotnoj (zapadnoj) strani mesta.


    Veći broj kuća se ne koristi (ili u njima žive samo stari, onemoćali da kuće održavaju) pa je i shodno tome i broj ovakvih detalja koji polako propadaju.


    Mlin 'Belveder'.

    Na izlasku iz Lovćenca, na obodu uzvisine - lesne zaravni sa koje se pruža pogled na dolju, Krivaju i početak susednog Malog Iđoša, je veliki mlin sa imenom koje ne pristaje ovakvim privrednim objektima. Možda grešim, ali poreklo ovakvom imenu pripisujem vezanosti kolonista sa postojbinom:

    ''Na Belvederu, prirodnom vidikovcu kraj Cetinja, prvi put je otvoren ugostiteljski objekat 1888. godine. Belveder je bio omiljeno izletište crnogorskom Kralju Nikoli i kraljevskoj familiji. Sa njega se pruža veličanstven pogled na Skadarsko jezero i Crnojevica rijeku.''


    Na par metara od kioska - portirnice mlina je spomenik koji su posle Prvog svetskog rata meštani Nemci podigli svojoj izginuloj sabraći iz Lovćenca.


    Spuštajući se iz Lovćenca prelazimo Krivaju. Na gornjoj slici se vidi kako tekče, zaobilazeći uzvisinu, da bi nakon krivudanja ušla u Lovćenac.

    Na slici dole Krivaju vidimo kako dotiče iz pravca Malog Iđoša u podnožju lesne zaravni.


  11. #11

    Odgovor: Reka Krivaja

    Kilometar i možda koji metar više, od Lovćenca, na sever, na reci Krivaji je

    MALI IĐOŠ



    Mali Idjos Krivaja

    Na Krivaju koja krivudajući teče ispod Telečke nailazimo na više mesta. Ovo je u samom centru sela.


    Mali Idjos Krivaja

    Mali Idjos Krivaja

    Slikano sa istog mesta kao i na prethodnoj fotografiji, samo u drugom smeru - gde su mirno plivale divlje patke.

    ’’Naselje Mali Iđoš prostire se u srcu Bačke, duž obe obale potoka Krivaja, u zagrljaju bržuljka Telečke, na pola puta od Subotice ka Novom Sadu. Selo broji nešto više od 5800 stanovnika – Srba, Roma ali je većina mađarske nacionalnosti.
    Ime naselja tokom istorije prvi put se pojavljuje 1462. godine, kada je kralj Maćaš svojoj majci Eržebet Silađi poklonio više pusta u okolini Subotice, među kojima je i Heđešthwrol.

    Nakon mohačke pogibelji i selo je opustošeno ali se ne zna tačno kada. Činjenicu o izumiranju sela potvrđuje segedinski turski zapis za porez 1553-54 godine.
    Oba sela (prethodnika sadašnjeg malog Iđoša) propadaju do kraja XVII veka. 1703. godine obe puste se još pominju kao zaseoci iz turskog doba. Tokom sprovođenja mera vezanih za pogranični pojas, kada se između ostalog zapisuju imanja Kamare (države, vlade), oba sela se pominju kao puste. Na jednom dokumentu se nazivaju Kiš Hiđoš i Nagi Higijoš a na drugom Parvohygoš i Magnohygioš. Nedugo zatim Kamara daje u zakup atare oba sela degradirana u pustu.

    Mali Iđoš je 1769. godine direktor stočarstva Kamare obeležio kao mesto za došljake. Preci većine današnjih žitelja na ove prostore stigoše u proleće 1769. godine iz Sentandreja, županija Bekeš.''
    Mali Idjos Krivaja

    ''Crkva koju smo sagradili u čast Svete Ane osvećena je 1788. godine. Pri ponovnom naseljevanju oko stosedamdesetoro njih selo je gradilo na obe obale potoka Krivaja (Bačer). U spomen našeg doseljenja na ove prostore od 1994. godine 21. mart se slavi kao dan sela Malog Iđoša.''
    Krivaja Mali Iđoš

    Krivaja Mali Iđoš

    Na sever od centra je raskrsnica sa putokazom i drvenom skulpturom (mene je asocirala na indinjanske toteme).


    U blizini ove raskrsnice magistralni put ponovo prelazi Krivaju.


    Krivaja Mali Iđoš

    Krivaja Mali Iđoš

    Odvojio sam se od glavne ulice - magistralnog puta Novi Sad-Subotica prema zapadu, u pravcu podnožja Telečke visoravni. Tri gornje slike su odatle.

    Prema centru sam se vraćao ulicama na obodu mesta i ponovo naišao na Krivaju.


    Krivaja Mali Iđoš

    Učinilo mi se da ću imati lep pogled da slikam panoramu mesta ako odem do obronka Telečke na zapadnom obodu sela.


    Na visoravni je Zapadno groblje, a na novouređenom prostoru, blizu kraja visoravni spomenik.
    Krivaja Mali Iđoš

    Krivaja Mali Iđoš

    ''Najveći događaj tokom istorije u selu vezuje se za revoluciju 1849. godine. 14. jula mađarska vojska je pod vođstvom Riharda Gujona izvojevala svoju poslednju pobedu nad Jelačićevom vojskom (austrijskim trupama).

    U znak sećanja na tu bitku, 2000. godine rekonstruisan je spomenik od dobrovoljnih priloga na zapadnom groblju.''

    Prvobitni spomenik, podignut 1887. nije bio tu, već na mestu bitke, u Lovćencu. Prepostavljam da je uništen posle I svetskog rata.

    U Malom Iđošu se održava nekoliko manifestacija, a ja sam najčešće čuo za:

    ''Domboš Fest
    Početak Domboša datira iz sredine devedesetih godina sa književnim stvaralaštvom: Priče iz Domboša, kada smo u postojeći Mali Iđoš probali izgraditi fiktivni Domboš, naselivši ga delom stvarnim a delom književnim junacima. Planirali smo razne stvari za Domboš, koje inače uopšte ne priliče Malom Iđošu, primera radi: metro i stazu Formule 1. Prosto smo pokušali da damo drugu dimenziju svakodnevici, koja je tada bila prilično otužna.Metro nismo izgradili, ali od 2001. godine živi i cveta naš festival, kršten imenom Domboš Fest, a njegovi junaci su postali umetnici i posetioci čime smo veoma počastvovani.

    Stvorili smo ga sa karakterom sveobuhvatne umetnosti da bi prikazali celukupnu vrednost koju u sebi nosi kultura mađara i svih naroda iz okruženja. Vest o čudu iz Malog Iđoša – Domboša, nosi više desetina hiljada posetilaca i više stotina umetnika, da bi razglasili našu najdražu ars poetiku: radost življenja nije tabu, već dar života!!'' (Izvodi sa opštinskog sajta M. Iđoša)

    Glavno mesto zbivanja na Domboš festu je u podnožju odseka - strmine Telečke, a onaj putokaz i skulptura na nekima od gornjih slika usmeravaju u pravcu mesta održavanja te manifestacije.


    Krstareći mestom zapazio sam i nekoliko naziva ulica koji su mi se svideli.


    Na ovećoj staji (verovatno nekadašnje zem-zadruge ili poljoprivrednog dobra).

    Na mapi sam video da se dve Krivaje (ili Bačer-a, kako ih zovu na mađarskom jeziku) spajaju kod Malog Iđoša. Kod nekoliko meštana sam se o tome raspitivao, ali tek je o tome znao profesor koga smo zatekli kod ribnjaka. Rekao je da se kod Velkerovog salaša, nekih pet kilometara u atar, tu spajaju dva toka. I on nije bio sasvim siguran da li se radi o tzv. Topolskoj i tzv. Staromoravičkoj (zapadnoj) Krivaji, koje u Mali Iđoš ulaze i dalje teku kao jedna Krivaja.

    Na ulazu u Mali Iđoš od pravca Lovćenca video sam nešto nalik na jezero. Svratio sam da vidim da li ima veze sa vodom Krivaje. To je sada privatni ribnjak u bazenima ozidanim ciglom, verovatno početkom XX veka jer je način gradnje isti kao i bazen u sklopu dvorca Fantast. A vodom se snabdeva iz bunara i nije baš blizu Krivaje.

    Poruku je izmenio nenad.bds, 16.01.2010 u 02:29

  12. #12

    Odgovor: Reka Krivaja

    Kao što sam već rekao, dva su kraka reke Krivaje do ispred Malog Iđoša. Zapadna, tzv. moravička Krivaja počinje kod Pačira, prolazi kroz Staru Moravicu i novo naselje nazvano po reci Krivaja, a zadnje mesto na putu joj je

    BAJŠA


    Do Bajše se stiže od Bačke Topole, ili, putevima za Bačku Topolu od Kule ili Crvenke preko Bajše.


    Na prilazu Bajši od Topole.

    ''Pored jednog potoka, pored Krivaje je osnovana Bajša. Potok Krivaja je na mađarskom jeziku "Bcsr" - Bačer, a u jeziku naroda se još naziva "Bara" ili "Šanac". To je bilo nekada velika močvara, a današnji oblik reke je dobila između XIX i XX veka, kada su izvršili regulisanje voda.''


    Pravoslavna crkva

    Kada se u Bajšu uđe od Topole, nailazi se na pravoslavnu crkvu. Desno se ide za Crvenku preko Panonije, a levo za Kulu.


    Mesna kancelarija i Slovačka evengelistička crkva.

    ''Gradska kuća izgrađena je 1881. godine, a radove je izvodio majstor Jakob iz Crvenke... Zgradu Mesne Zajednice (građena 1881. godine) selo je svojim sredstvima počelo da obnavlja. Obnavljanje je završeno 2002. godine. Radove je izvela firma iz Crvenke.''


    Krivaja na zapadnom obodu sela.


    Na istom mestu - u drugom smeru. I prve ljubičice.

    Izmedju centra i Krivaje, naspram centra sela, ima oko 250-300 metara. To je park dvorca Zako u kome je igralište za male sportove, bazen pored Krivaje ...




    Severno od parka, sa Slovačkom crkvom u pozadini.


    Na istočnom kraju parka - do centra - je dvorac Zako (tj. ono što je od njega ostalo). U pozadini je pravoslavna crkva.

    ''U 2000. godini izgoreo je deo kaštela Wamoscher. Vatra je nastala nebrigom. Zapaljeno je suvo lišće, i od toga je počelo je da gori hrast od 200 godina, što je zapalilo krov kaštela. Krov kaštela je izgrađen od 40 kubnih metara borovine, koje je bilo potpuno suva. Za nekoliko minuta bioskopska sala od 300 mesta je potpuno izgorela.''


    Slika sa početka XX veka.

    ''Dvorac u Bajši kod Bačke Topole sagradili su članovi plemićke porodice Zako, koji su Bajšu dobili darovnicom 1751. od carice Marije Terezije. Od tada rodonačelnik ove porodice, Stevan Zako, kapetan u Staroj Kanjiži, kao i njegovi potomci nose plemićki predikat „od Bajše”. Dvorac je podignut pod uticajem ideja klasicizma. Sudeći po dekorativnim elementima (vaze kao akroterije na vrhovima četvoroslivnog krova), dvorac je građen 1818. istovremeno kada i pravoslavna crkva, sa kojom je bio povezan dvorskim vrtom. .... U dvorištu se nalaze i manji prateći objekti. Dvorac je stradao u požaru 2000. godine. Dvorac je spomenik kulture od velikog značaja.'' (Spomeničko nasleđe Srbije)


    Zagledajte taj stvano impresivan hrast! Pogledajte ljudsku figuru na donjoj slici da bi ste imali predstavu o njegovoj veličini. Nešto manjih, ali ipak lepih stabala, ima još.


    ''Za vreme turske vladavine (odprilike 170 godina - od 1526. bitka kod Mohača do 1697. bitka kod Sente) ne primećuje se razvoj na ovim teritorijama. Ne možemo govoriti o depopulaciji Bajše, mada je ova pojava bila karakteristična za ostala susedna mesta. Turci su napustili Bajšu 1686. godine, i čime se na ove prostore vratio potpuni mir. Posle turske vladavine Bajšom, sledi austrijska vladavina.

    Posle ponovnog zauzimanja Budima (2. semptembra 1686.) teritorija današnje Bačke se oslobodila od Turaka. Sa druge obale Tise manje grupe turskih trupa napadali su stanovništvo, pljačkali i zarobljavali. Druga obala Tise je još pripadala Turskoj vladavini. Stanovništvo je zbog toga bežalo na teritoriju močvara, gde ih ove trupe nisu mogle dostići. Mirniji život donela je 1697. godina. U ovoj godini Eugen Savojski je sa svojom katoličkom vojskom odneo veliku pobedu nad turskom vojskom.

    Mir nije trajao dugo. Veliki deo Bačke potpuno je uništen za vreme oslobodilačke borbe Rkczy-a, u trajanju od 1703 do 1711 godine. Satmarskim mirom 1711. godine Bajša je pala pod komorsku upravu. Komora (vlada) je dala pod zakup pojedine teritorije Bajše. Najćešće su na ovim teritorijama prodavci stoke su napasali svoju stoku. Za stoku je trebalo obezbediti vodu i zato su bušili bunare. Vodu iz bunara su koristili samo vlasnici, drugima su naplaćivali. O visini zakupa nije ostalo tačan podatak, zna se da je zakup trajalo najčešće 10 godina.

    11. juna 1751. godine Marija Terezija Bajšu daje Zako Stevanu pod uslovom, da je on obavezan naseliti. Zako Stevan 1. marta 1751. godine dobija titulu za svoja dela učinjena u bitkama protiv Turaka, posle prestanka pograničnog područja na Tisi. Ovo područje je obrazovano posle Senćanske bitke za uništavanje manjih turskih trupa, koji su četovali. Od 1751. godine Bajša postaje ponovo naseljeno mesto.

    Pošto je u okolini samo Topola bila naseljena, stanovništvo je trebalo dovoditi iz dalekih naselja. Prvi kolonisti su bili Slovaci i Mađari iz Gornje Ugarske, a Srbi su naseljeni iz pograničnih mesta. U prvoj grupi je bilo 40 srpskih porodica. Vlasnik zemlje je u prvoj godini podelio kolonistama zemlju, uzorao i zasejao, tako da bi do prve žetve kolonisti su mogli da prežive. Oslobodio ih je od poreza, a oni koji su se bavili vinogradarstvom nisu morali plaćati porez pet godina.

    Zako Stevan je imao probleme materijalne prirode, zbog kolonista, i zbog teškoća u gazdovanju. Zbog toga je morao je da proda polovinu Bajše braći Vojnits (Lukcs i Jakab), za 13.000 fointi. Kasnije su braća Vojnits gospodarila polovinom Bajše. Pored porodice Zako i Vojnits poznate plemićke porodice su bile još Falcion, Lelbach, Fernbach, Wamoscher. Posle smrti Stevana Zako njegov sin Petar je nasledio donju polovinu Bajše. Glavna ulica još uvek nosi ime Zako.''


    Na tablama piše ''Zakina ulica''.


    ''1755 godine Zako Stevan je izgradio prvu pravoslavnu crkvu na čijem mestu je danas pravoslavni krst od drveta u centru Bajše.


    Današnju pravoslavnu crkvu je izgradio Dimitrije Zako, unuk Stevana Zako između 1806 i 1818 godine. Crkvu su podigli u čast Svetog Dimitrija.


    '' Crkva je služila i kao mesto za sahranjivanje za porodicu Zako. To mesto je i oboleženo sa dvema mramornim pločama crvene boje. Na jednoj od ploča stoji nadpis " Georgije ot Zako, Baišanski, umro 1859. g. u 75. godini života, pored oca svoga Dimitrija ot Zako, koji umre 1832. u 76.godini svoga života". To je na slici iznad.) Na drugoj je natpis "blagorodna gospođa Ekatarina Zako ot Dulvez 25-go leta života, marta 28, leta 1839. smerno uvenuše. U tavnom grobu pokraj stare babe svoje počiva telo blagorodne gospođe Ekatarina Zako"''



    Crkva je u stanju kakvo je bilo u vreme izgradnje. Crkva sv. Dimitrija je spomenik kulture Republike Srbije od velikog značaja.

    ''Broj stanovnika od 1750. godine stalno se menja, pošto se na čitavoj teritoriji stanovništvo se ponovo naseljava, pa su porodice imale mogućnost biranja mesta stanovanja.

    Bajšani su se bavili zemljoradnjom, stočarstvom i zanatsvom. Sredinom XVIII. veka glavni proizvodi poljoprivredni proizvodi bili su kupus, grašak, groždje i sočivo. Kasnije se pojavljuju lan, pasulj, sirak, kukuruz, pšenica, ječam i zob. U stočarstvu uglavnom se bave govedarstvom, u manjoj meri ovčarstvom i svinjarstvom. Od zanata najpoznatija su mlinar, kolar, mesar, kovač i berber.

    Pri kraju XVIII. veka formirala se jedna, u feudalnom sistemu, organizovana seoska zajednica.'' (Svi citati i delovi teksta u zelenoj bolji su sa sajta mesne zajednice Bajša.)



    Rimokatolička crkva je sused Pravoslavnoj crkvi sa južne strane.

    I Rimokatolička crkva je spomenik kulture Republike Srbije od veliko značaja. Izgradila ju je porodica Vojnić.

    ''Vojnić Istvna je kraljica Marija Terezija 28. oktobra 1741. godine nagradila plemićkom titulom. U tituli se može pročitati: "Vojnić Istvnu i njegovim pretcima za vernost i službu, kao i Vojnić Istvnu za učestvovanje u bitkama protiv Turaka, za prolivenu krv njegovih predaka i sa ubeđenjem da će i dalje biti veran kraljevskom dvoru".

    Plemićko poreklo su proglasili na skupu bačkog nadbiskupa 29. septembra 1742 godine. 1743 godine Vojnić Istvn postaje glavni tužioc u Subotici, i time najbogatiji i najugledniji čovek ove teritorije.

    Porodica Vojnić su bili složni, zajedno su plaćali izdatke, kao što su delili i profit. Naročito su bili zainteresovani za razvoj sela. Pomagali su izgradnju mosta u Osijeku, izgradili su katoličku crkvu i županiju u Bajši. Vojnić Mt (sin Lukcsa) 1817 godine izgradio je bolnicu za siromašne, 1830 godine podigao je više krstova na Kalvariji.

    9. aprila 1806. godine porodica Vojnić je odlučila da će dati za izgradnju crkve trogodišnji zakup od zemlje, čitavu zaradu restorana i mesarnice, jednu desetinu zarade od ovaca. Ako ovo ne bude dovoljno, pet članova porodice Vojnić će dati po 1000 forinti.

    1811. godine su počeli sa nabavkom materijala iz Futoga, iz Apatina, iz Kupusine, iz Kule, iz Sombora i iz Baje. Vernici su bili obavezni da učestvuju u svim radovima. Crkvu su posvetili 9. septembra 1816. godine. Posle toga su napravili ručak za 50 osoba.

    Nova crkva je dugačka 29 m, široka je 11 m toranj je visok 32 m, a unutrašnjost je visine do 10 m. Ukupno je potrošeno 7666 forinti. U to vreme jedna kuća je 300, 1 par čizama je 13, 1.000 cigala 7, ručak 4 forinti.''



    Pijaca je pored Rimokatoličke crkve.


    Evangelistička (slovačka) crkva.

    ''Temelji crkve su položeni između 1820 i 1825 godine. Ima mnogo zajedničkih osobina sa pravoslavnom crkvom pa je moguće da je ista osoba projektovala i ovu crkvu.''

    Inače, Bajša ima oko 2,5 hiljade stanovnika. Od toga je oko 65% Mađara, oko 16% Srba a Slovaka je oko 4%.


    Spomenik NOB je podignut 1956.


    Sve tri crkve su na istoj strani Zakine ulice.


    Poveće stablo belog duda.


    Bajša je lepo i uredno selo.


    Slika napravljena sa 'visova' Telečke na putu prema Kuli.
    Poruku je izmenio nenad.bds, 20.03.2010 u 23:42

  13. #13

    Odgovor: Reka Krivaja

    Veoma lepo predstavljeni detalji,
    Ja sam inace iz Pacira iako sada zivim na Tajlandu.
    Imao sam uvek ubedjenje da Krivaja izvire u Paciru na pocetku sela.
    Cak znam gde joj je i izvoriste

  14. #14

    Odgovor: Reka Krivaja

    Izvinite evo sada tek vidim na mapi kada sam je pazljivo pogledao.
    Znaci reka koja izvire u Paciru, pre jezera koje je prikazano na slici je ustvari pritoka Krivaji koja je prikazana da izvire kod slova N koje potice od Novog Zednika.
    Neznam zasto onda mi zovemo tu reku u Paciru Krivaja takodje.
    Zeleo bih da malo pojasnite oko ovoga posta ispada da sam ceo zivot bio u zabludi
    Zeleo bih da dobijem vase objasnjenje.

  15. #15

    Odgovor: Reka Krivaja

    Može se reći i da su do Malog Iđoša dve reke, obe sa istim imenom. Čini mi se da meštani sela kroz koje Krivaja protiče i ne mare mnogo za 'onu drugu' Krivaju.

    U prethodnim postovima stoji:

    Kao što sam već rekao, dva su kraka reke Krivaje do ispred Malog Iđoša. Zapadna, tzv. moravička Krivaja počinje kod Pačira, prolazi kroz Staru Moravicu i novo naselje nazvano po reci Krivaja, a zadnje mesto na putu joj je
    I na početku drugog - zapadnog kraka Krivaje je jezero. Nalazi se na zapadnom kraju sela Pačir.

Strana 1 od 2 12 PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Reka Jegrička
    Autor nenad.bds u forumu Bačka
    Odgovora: 14
    Poslednja poruka: 20.04.2015, 08:56
  2. Nestaje reka Po
    Autor SQUAW u forumu Spomenar
    Odgovora: 4
    Poslednja poruka: 18.07.2007, 17:58

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •