Nedavno listam po kutiji uspomena i naiđem na poklonjenu mi matursku sliku sa posvetom: Mom glasu razuma. A jeste, i bila sam joj glas razuma, godinama nakon pisanja te posvete, godinama pre. Njoj, i još nekolicini. Bila i jesam jer sam ih volela, jer su bili moji, jer su mi značili, jer im je nekad to zrnce razuma bilo potrebno da dođu sebi, da budu pravi moji.
I to me odvede do nekim dragih, milih, mojih koji su moj glas razuma. Onih koji, najčešće sa malo reči, onako usput, u čapric divanu ili šali, znaju da me klepe po ušima, direktno i iskreno, da mi saspu u lice istinu, da me nateraju da prinudno ateriram ili pak da se dignem, da me na sekund ljutnu, a potom malo i poraze, ali nateraju da se pokrenem i nađem pravo mesto za sebe. Ja znam da to čine punim srcem, i bez obzira na sekund ljutnje, verujem ih, volim i cenim takvu iskrenost.
Koliko znamo da zastranimo i koliko su nam ti glasovi razuma kojima nas neko klepi po glavi potrebni? Na koji način ih primamo i kome dozvoljavamo (da, ipak mislim da to treba dozvoliti) da nosi titulu "glasa razuma"?