Vizantija - Strana 2
Strana 2 od 2 PrvaPrva 12
Prikaz rezultata 16 do 22 od ukupno 22

Tema: Vizantija

  1. #16

    Odgovor: Vizantija

    Bitka kod Mancikerta
    Iz Vikipedije, slobodne enciklopedije Bitka kod Mancikerta

    Vreme: 24.08. – 26.08., 1071.
    Lokacija: između Mancikerta i jezera Van
    Rezultat: Seldžučka pobeda

    Bitka kod Mancikerta odigrala se 26. avgusta 1071. godine između vizantijske vojske, predvođene carem Romanom Diogenom (1068-1071) i Turaka Seldžuka predvođenih sultanom Alp Arslanom. Borbe su se vodile na prostoru između istoimenog grada i jezera Van, a okončale su se povlačenjem vizantijske vojske u kom je zarobljen Roman Diogen zbog čega se smatra da su Vizantinci poraženi. Bitka kod Mancikerta (često nazivana i Katastrofa kod Mancikerta) se u istoriji smatra presudnim događajem koji je direktno odgovoran za kasniju propast Vizantije koja je proizašla iz te, po vizantijsko carstvo, kobne 1071. godine.
    Tokom prve polovine XI veka Vizantijsko carstvo dostiglo je svoj vrhunac,najviše zahvaljujući sposobnim i ratobornim carevima iz tzv. makedonske dinastije. Tako se sredinom XI veka carstvo prostiralo od obala Dalmacije na zapadu do (sirijske) Antiohije na jugu i Jermenije na istoku obuhvatajući gotovo ceo Balkan i Anadoliju. Vrhunac ovog perioda odigrao se 1045. godine kada je Konstantin Monomah pridodao vizantijskoj državi grad Ani u Jermeniji.

    Pojava Turaka Seldžuka

    Abasidski kalifat, poput Omejada pre njega predstavljao je nepremostivu prepreku za prodor azijskih nomadskih plemena na Bliski istok usmeravajući ih na sever u beskrajne ruske stepe. Zahvaljujući svojim kolonijama na Krimu (Herson) Vizantinci su mogli da motre i sputavaju nomadska plemena u njihovom napredovanju ka Evropi jer je još Konstantin Porfirogenit u svom delu „O Upravljanju Carstvom“ konstatovao da oko Crnog mora postoji pregršt naroda koje je moguće potplatiti ili ih na drugi način angažovati da zaustave napredovanje drugog naroda i time odrade prljavi deo posla za Vizantijsko carstvo.

    Međutim u trenu kada su se snage Abasida istrošile na njihovoj granici pojavili su se Turci Seldžuci, koji su 1040. godine otpočeli sa pljačkaškim pohodima širom današnjeg Irana i Iraka. Uskoro su proširili svoje pohode i na kraljevinu Jermeniju, a jedan njihov odred stigao je i do vizantijskog Trapezunta 1054. godine. Već naredne godine Abasidi su poklekli predavši vrhovnu vlast begu Velikih Seldžuka Tugrulu, koji postaje prvi turski sultan smestivši svoju prestonicu u Bagdad čime su Turci Seldžuci postali ozbiljan faktor na Bliskom istoku.

    Propast kraljevine Jermenije

    Moćni Vasilije II Bugaroubica primorao je 1022. godine jermenskog kralja Jovana III Smbata da potpiše ugovor po kome bi Vasiliju pripao grad Ani, ukoliko Jovan umre bez direktnog naslednika. Njegova smrt 1040. godine pokrenula je građanski rat u Jermeniji iz koga je kao pobednik izašao Gađik II. Iako je pobedio sve pretendente on nije bio u poziciji da zadrži vlast jer su po zemlji vršljali Vizantinci i Turci Seldžuci, koje je Monomah podstakao da 1044. godine napadnu Ani. Godinu dana kasnije Gađik je pristao da ispuni odredbe ugovora koji su 1022. godine zaključili Vasilije i Jovan čime se Vizantija proširila na istok, a kraljevina Jermenija je prestala da postoji, dok je on sam nagrađen posedima i titulama u Kapadokiji.

    Na prostoru nekadašnje kraljevine Jermenije sada je vladao haos. Vizantinci su pored svoje vlasti odlučili da zavedu i svoje viđenje hrišćanstva zbog čega je Monomah odmah po preuzimanju Anija započeo čistku jermenskog sveštenstva koje je pripadalo monofizitima koji su u Vizantiji smatrani sektom. Pored verskog progona na tom prostoru su sada operisali i Turci Seldžuci kojima su prišli i neki jermenski odredi.

    Građanski sukobi u Vizantiji

    U Vizantiji XI veka postojale su dve snage sukobljene oko vlasti, koje su se smrću Konstantina Monomaha 1055. godine i nestankom moćnih makedonskih vladara našle u poziciji da postavljaju svoje marionetske careve na tron. Te snage činile su:
    civilna aristokratija na zapadu carstva
    vojna aristokratija na istoku carstva

    Vojnu aristokratiju činili su nekadašnji pronijari koji su svojom vojnom službom zadobili bogate posede u Anadoliji (u istočnom delu carstva) u kojoj su ljubomorno čuvali svoje pozicije. Sa druge strane nalazila tzv. civilna aristokratija koja je moć stekla u civilnoj službi, a posede je dobijala na Balkanu (u zapadnom delu carstva), pošto joj vojna aristokratija nije dozvoljavala sticanje poseda u Anatoliji koja je smatrana bogatijom od nepreglednih balkanskih krševa.

    Novi car, posle Monomaha, postaje Mihajlo VI Vrijenije, kao predstavnik civilne aristokratije. Iako je kratko vladao, Mihajlo je uočio opasnost koju sa sobom nosi nestabilnost na istoku i pojava Turaka Seldžuka, zbog čega se na jednom od sastanaka vojnih i civilnih zvaničnika obratio svojim vojskovođama rečima:
    „Ili u rat protiv Persijanaca(Turaka Seldžuka prim.aut.) idite i zemlje pustošenje sprečite ili ću ja plate vaše Persijancima dati da zemlje te na miru ostave“

    Vojni zapovednici istoka i glavni predstavnici vojne aristokratije Isak Komnin i Kataklon Kekavmen shvatili su ovo kao direktan napad civilne na vojnu aristokratiju i nakon nepunih mesec dana na istoku carstva je buknula pobuna koja je proglasila Isaka Komnina za cara, koji je uskoro nakon jednog dvorskog puča postao car.

    Međutim Isakova vojna sposobnost nije bilo dovoljna da se zaustave Turci Seldžuci koji su još jače otpočeli sa pljačkama kada su shvatili da se Vizantinci bore međusobom i da nema ko da im se suprotstavi, opljačkavši 1057. godine Melitenu u Mesopotamiji. Shvativši da je neophodna velika reforma kako civilne tako i vojne vlasti Isak je započeo promene, ali je bio suviše star i bez dovoljne podrške ostalih struktura vlasti da bi ih sproveo do kraja i one padaju u vodu njegovom smrću 1059. godine.

    Za njegovog naslednika i novog cara izabran je Konstantin X Duka, kao predstavnik civilne aristokratije i moćne porodice Duka. Novi car se posvetio sprovođenju pravnih reformi, zapustivši odbranu na čiju štetu je pokušao da spreči ekonomsko posrtanje zemlje raspustivši stotine stajaćih trupa, dodatno oslabivši odbrambrenu moć Vizantije. Stvari su se dodatno pogoršale 1064. godine kada Turci Seldžuci osvajaju i pljačkaju Ani, čime je stvorena rupa u vizantijskom odbrambrenom sistemu na istoku, koji se protezao od Karsa do Edese, kroz koju su Turci Seldžuci mogli da ugrožavaju unutrašnjost Male Azije.

    Vizantijski sistem odbrane na anadolijskoj visoravni, koji se sastojao od niza utvrđenja povezanih dobrim putevima, bio je neprelazan za vojske Persije i kalifata (Omejada i Abasida), jer je primoravao neprijatelja da sa sobom nosi velike količine namirnica (što je bilo nemoguće), jer anadolijska visoravan sa svojom klimom nudila vrlo malo hrane za takav tip vojske. Međutim Turci Seldžuci su se na tom prostoru osećali kao kod kuće, jer su anadolijska bespuća veoma potsećala na njihovu azijsku postojbinu.

    Konstantin Duka umire 1067. godine ostavljajući svoju ženu Evdokiju Makrembolicu kao regenta njihovom maloletnom sinu Mihajlu Duki, ali su glavni deo vlasti faktički držali brat bivšeg cara Jovan i jedan od dvorana Mihajlo Psel kao predstavnici porodice Duka. Pokušavajući da spreči uticaj Duka na državnu politiku Evdokija je krenula u potragu za saveznikom koji bi bio protivteža Dukama, ali je taj neko morao biti i bez dovoljne snage da krene u akciju protiv nje i njenog sina. Izbor je pao na vojskovođu Romana Diogena, koji je bio poreklom iz aristokratske porodice iz Kapadokije, a u tom trenu je iščekivao izvršenje smrtne kazne zbog umešanosti u pobunu protiv Konstantina Duke. Izbor između carskog venca i dželatovog mača bio je lak i Roman je ubrzo oženio Evdokiju i preuzeo vlast. Prva odluka novog cara bila je pokretanje obnove velike vojske tzv. tagmate koja je zapostavljana još od smrti Vasilija II 1025. godine,jer su je njegovi naslednici smatrali nepotrebnom, a i plašili su se njene političke snage jer je car bio onaj iza koga stoji takva sila.

    Obnovu velike vojske Duke su tumačile kao carev pokušaj da vojnom snagom spreči i suzbije njihov uticaj, a ne kao pokušaj da se uništi opasan neprijatelj države, jer su Turci Seldžuci i dalje operisali na prostorima koji su nedavno pridodati carstvu.

    Raniji Diogenovi pohodi protiv Seldžuka

    Diogen je zbog toga već 1069. godine pokrenuo kampanju protiv Turaka Seldžuka na prostorima nekadašnje kraljevine Jermenije, ali nije uspeo da sustigne i izazove brze seldžučke konjanike na otvorenu bitku. Neuspeh Diogena da ih uništi okarakterisan je kao carev fijasko, o čemu svedoče i reči Mihajla Psela, jednog od najviših dvorana tog doba i istoričara, koji je pratio je cara na pohodu 1069. godine:
    „Roman niti je znao kuda maršira,niti šta mu je činiti.“

    Akcija je okončana zaključivanjem mira jer je novi sultan Alp Arslan bio okrenut sukobu sa egipatskim Fatmidama, zbog čega je želeo da obezbedi leđa od Vizantije. Iako je mir zaključen i sultan se obavezao da će sprečiti pljačkaške upade, oni su se nastavili jer su pojedini klanovi priznavali sultanovu vrhovnu vlast samo kada im je to odgovaralo.

    Stanje u Carigradu se nakon ovoga toliko pogoršalo da su Duke otvoreno počele da kuju zaveru o svrgavanju Diogena. O ozbiljnosti ovih dešavanja govori i činjenica da je akciju protiv Turaka Seldžuka 1070. godine vodio Manojlo Komnin. Ova akcija okončala se potpunim neuspehom kada je Manojlo u sukobu sa jednim odredom Seldžuka zarobljen. Manojlo je uspeo da ubedi Seldžuke da ga oslobode, koji su kasnije prišli Diogenovoj vojsci, dok su njihove vođe od cara dobile titule i počasti. Ovaj prividni uspeh dao je još vremena Diogenu i on se odlučio da sam predvodi kampanju protiv Turaka Seldžuka 1071. godine, iako je verovatno bio svestan da bi ga ponovni neuspeh koštao prestola, a možda i same glave.

    Arslan je obnovio neprijateljstva prema Vizantiji i opseo Edesu, ali u februaru 1071. godine do njega je stigao Romanov predlog o obnovi mira iz 1069. godine. Sultan sa zadovoljstvom prihvata ponudu, prekida opsadu i okreće se ka Alepu i Fatmidama ubeđen da su mu leđa ka Vizantiji bezbedna. Kada je do Romana u martu 1071. godine stigla potvrda obnove mira, on pokreće vojsku, koja je do tada kampovala pred Carigradom, ka prostorima nekadašnje kraljevine Jermenije koje su sada držali Turci Seldžuci. Osnova Romanovog plana bila je da povrati tvrđave na istoku dok je Arslan zauzet borbama sa Fatmidama u Siriji i da se nakon toga, obezbeđenih leđa i bokova, uputi na jug i sukobi sa glavninom Arslanovih trupa za koje se nadao da će biti dodatno oslabljene borbama u Siriji.

    Uvod u bitku

    Vizantijska vojska stigla je u julu u Teodosijopolj. Tokom puta, sukobi koji su postojali unutar Carstva počeli su izbijaju na površinu, što se pokazalo u sitnim sabotažama luksuznog carevog karavana koji je prenosio njegove lične stvari, tako da su tenzije između Diogena i njemu odanih vojskovođa sa jedne i Duka i njihovih simpatizera sa druge strane postale velike. Pokret vizantijske vojske nije promakao Arslanu i on je podigao opsadu Alepa i u neredu se povlačio ka Eufratu da bi sprečio da mu Vizantinci odseku odstupnicu. Pored toga delovi njegove vojske su napustili njegove redove, kada im je postalo jasno da se sa ofanzivnog rata koji sa sobom nosi pljačkanje osvojenih teritorija prelazi na odbrambreni rat u kome nema plena. Prema procenama sultan je tada komandovao vojskom koja je brojala između 10.000 i 15.000 ljudi, nasuprot vizantijskim snagama kojih je bilo oko 40.000.

    Neki od vojskovođa, među kojima je bio i Nićifor Vrijenije, izneli su predlog da se Arslan sačeka u Teodosijopolju i tu potuče, ali je Digenom odlučio da se vojska pokrene ka Mancikertu koji su držali Turci Seldžuci. Vizantinci su bez problema stigli do jezera Van kod koga je Diogen podelio vojsku na dva dela:
    Jovan Tarhanejotis je poveo polovinu vojske da zauzme Hilat na jugu, odakle se očekivao dolazak Turaka Seldžuka
    Roman Diogen je poveo drugu polovinu vojske ka istoku da zauzme utvrđeni Mancikert

    Napredujući ka jugu, trupe predvođene Tarhanejotisom susrele su se sa jakom Seldžučkom vojskom. Procenivši da su Seldžuci prejaki, Tarhanejotis se nije upustio u borbu. Umesto da se povuče ka Mancikertu i drugom delu vojske on, ne konsultujući Diogena, okreće svoje snage na zapad i povlači se ka Carigradu ne poslavši glasnike Diogenu, koji je za njegove poteze saznao tek nakon bitke. Posada Mancikerta je na pojavu vizantijske vojske otvorila kapije i predala grad, tako da je Diogen 23. avgusta ušao u grad i tu se stacionirao čekajući izveštaj ili dolazak južne vojske. Roman Diogen je smatrao da se glavnina Arslanovih snaga nalazi mnogo južnije i da će joj trebati vremena da pristigne. Njegov protivnik je naprotiv bio mnogo bliži i za razliku od Diogena potpuno obavešten o kretanjima i brojnom stanju vizantijskih snaga. Pored toga Arslan je na svojoj strani imao i brojčanu nadmoć jer, iako je ostao bez dela vojske nakon povlačenja od Alepa i komandovao silom između 10 i 15.000 ljudi, on je uspeo da na putu ka severu prikupi nove snage čiji se broj kod Mancikerta procenjuje na oko 70.000 što je bilo skoro duplo u odnosu na broj Vizantinaca, a skoro četvorostruko više kada se Tarhanejotis povukao iz ratnih operacija.

    Tok bitke

    Već narednog dana su se odredi pod Vrijenijevom komandom,koji su odaslati na jug po zauzeću grad, susreli sa seldžučkim odredima i povukli ka severu. Računajući da je Arslan još daleko Roman izdaje komandu Jermeninu Vasilakisu da sa konjicom uništi ili rastera te Seldžuke. Nadmoćnije seldžučke snage lako su uništile poslatu konjicu, zarobivši tom prilikom Vasilakisa. Uočivši nadolazeće Seldžuke Vizantinci su zauzeli borbenu formaciju. Car je ka protivniku pokrenuo levo krilo pod Vrijenijevom komandom, ali su ga Seldžuci brzo primorali na povlačenje. U međuvremenu je palo veče, što su Arslanove trupe iskoristile da se sakriju, izbegavši direktnu borbu sa glavninom vizantijskih trupa.

    Tokom noći Seldžuci su ostvarili kontakt sa svojim sunarodnicima u vizantijskoj vojsci nagovorivši ih da promene stranu. Arslan je ujutru poslao poslanstvo Diogenu, ali je ovaj odbio da ih primi. 25. avgust je protekao u procenjivanju protivnika iz daljine, tako da nije bilo borbi, osim oko reke Murat Caj. U tim borbama su Vizantinci pobedili i uspeli da spreče seldžučki pokušaj da ih odseku od izvora vode. Roman je, postavši svestan da je ovo ipak glavnina Arslanove vojske, pokušao da uspostavi kontakt sa Tarhanejotisom i vrati ga nazad ili barem da sazna šta se sa njim dogodilo. Iako od Tarhanejotisa nije bilo ni traga ni glasa, car je bio ubeđen da se on probio previše južno i da se sada vraća ka severu.

    Sutradan je Diogen odlučio da otpočne bitku i Vizantinci su zauzeli borbenu formaciju.
    Levim krilom komandovao je Nićifor Vrijenije
    Centrom Roman Diogen
    Dok je desnim krilom upravljao Teodor Alijates.
    Rezervne snage i čuvanje odstupnice povereno je Androniku Duki.

    Nasuprot njima Seldžuci su zauzeli formaciju polumeseca na oko 4 km udaljenosti sa brzim strelcima na konjima koji su stalno obasipali napredujuće Vizantince strelama stalno se povlačeći izbegavajući tako direktnu borbu prsa u prsa. Za razliku od Diogena koji je sam predvodio svoju vojsku, Arslan ja bitku nadgledao i njom upravljao sa jedne uzvišice koja se nalazila na bezbednoj udaljenosti. Dok se Seldžudžko središte polako povlačilo pred vizantijskom vojskom koja je napredovala ka njemu, za to vreme su krakovi Arslanovog polumeseca povlačeći se polako bili spremni za brzo opkoljavanje protivnika. Vizantinci su polaganim napredovanjem u predvečerje zauzeli mesto na kome se nalazio Arslanov kamp i njegove ostatke, ali je zato stanje među vojnicima bilo na krajnjoj granici izdržljivosti. Vizantijskim vojskovođama je bilo gotovo nemoguće da zadrže i obuzdaju delove svojih trupa od juriša za seldžučkim strelcima konjanicima čime bi borbena formacija bila narušena, što je i bio Arslanov cilj, koji bi u tom trenu uz pomoć snaga na krakovima svoje formacije izvršio opkoljavanje i razbijanje Vizantinaca.

    Primicanje noći primoralo je Diogena da naredi povlačenje svojih trupa na bezbedne položaje tokom noći. Zaustavljanje Vizantinaca nije prošlo neopaženo i Seldžuci su odmah odreagovali silovitim napadom na vizantijska krila. Desno krilo,pod Alijatesovom komandom pogrešno je protumačilo Diogenove naredbe i nije otpočelo sa povlačenjem. Munjeviti seldžučki napad nije dozvolio Vizantincima da se snađu i povrate formaciju tako da se desno krilo izdvojeno suočilo sa napadom. Usled celodnevnog napredovanja pod kišom strela koje je izazvalo pad morala, desno krilo se vrlo brzo raspalo. Brzi neprijateljski napad i konfuzija u sopstvenim redovima naterali su Romana da izda naredbu rezervi koja je čuvala odstupnicu da se uključi u borbu. Međutim njen komandant Andronik Duka, kao carev politički protivnik, nije odreagovao na nju i nastavio je da se polako povlači ka kampu, ostavljajući ostatak vojske da sam izađe na kraj sa Seldžucima. Sada su se vizantijske trupe našle u okruženju, a položaj središta je postao neodrživ kada je levo krilo, pod vođstvom Nićifora Vrijenija, uspelo da probije Seldžučke redove i povuče se ka kampu. U strahovitoj borbi koja je nastala središnji deo vojske je gotovo potpuno uništen, a sam Diogen je ranjen. Po okončanju borbi Diogen je prepoznat među zarobljenicima i izveden pred sultana. Tom prilikom odigrao se čuveni hipotetički razgovor između njih dvojice.
    Šta bi ti učinio da su mene doveli pred tebe kao zarobljenika?
    Možda bih te ubio ili bi te prikazao u povorci ulicama Carigrada.
    Moja kazna je daleko stravičnija. Ja ću ti oprostiti i osloboditi te.

    Iako su Seldžuci izvojevali odlučnu pobedu kod Mancikerta, Arslan se nije odlučio da ponovo zauzme Mancikert, već je odmah prišao sklapanju mira sa Romanom.

    Vizantijski gubici tokom kampanje

    Bitka kod Mancikerta se zbog svojih posledica često naziva i Katastrofa kod Mancikerta, ali je bitno istaći da Vizantija kod Mancikerta nije doživela vojni, već politički poraz i da krivac za kasniji propast carstva nije vojna nesposobnost (vojnika i vojskovođa), već borba oko vlasti dve interesne grupe plemstva („Velikaši proklete im duše“) unutar samog carstva. O tome svedoče procene gubitaka u ljudstvu koje je carstvo pretrpelo u borbi.
    Oko 20.000 vojnika pod Tarhanejotisom se pred Seldžucima povuklo bez gubitaka ka Carigradu
    500 Normana pod vođstvom Ursela od Bajela je izviđalo teren ka Hilatu tokom borbi i povuklo se neoštećeno iz zone dejstava
    Oko 1.000 plaćenika, turskih Uza, je prebeglo na Arslanovu stranu pre bitke
    Oko 5.000 vojnika koji su čuvali odstupnicu pod Dukinom komandom se nije ni uključilo u bitku
    Od oko 5.000 vojnika na levom krilu (Nićifor Vrijenije), procenjuje se da je tokom borbi prvog dana i u proboju stradalo oko 1 000.
    Deo Varjaške straže oko Diogena je u potpunosti uništen, pošto mu je Arslan posle bitke dao druge čuvare, a procenjuje se da ih je bilo oko 500
    Odred turskih plaćenika, njih 2000 do 3.000, pod Romanovom komandom se borio do kraja i bio je, poput Varjaške straže, skoro potpuno uništen
    Od oko 5.000, pretežno Jermena, koji su činili desno krilo (Teodor Alijates) život je bekstvom spasilo njih oko 1.000
    Čuvari logora i civili koji su ga opsluživali su se u potpunosti spasili jer su ih na poraz uputile snage koje su se povlačile iz bitke

    Ukupni gubici vizantijske vojske kod Mancikerta iznosili su oko 10.000 ljudi, od čega je oko 8.000 poginulo ili zarobljeno, dok je njih oko 2.000 dezertiralo tokom bitke.

    Romanovo zarobljeništvo

    Iako je Roman bio poražen u borbi, Arslan ga je primio i ukazao mu sve počasti kao da mu je došao u prijateljsku posetu. Dvojica vladara su usaglasila tačke mira koji je odgovarao obema stranama. Vizantiji bi bili vraćeni prostori Jermenije, izvršila bi se razmena nekoliko spornih pograničnih utvrda, Arslan se obavezao na zadržavanje Seldžuka van Vizantije, a ugovoren je brak između sultanovog sina i Romanove ćerke, slanje pomoćnih odreda, a kao otkupnina za samog Romana bilo bi isplaćeno 1 000 000 solida.

    Po zaključenju mira Arslan je zadržao Romana još nedelju dana kod sebe u svojstvu gosta, nakon čega ga je na put ispratio sa velikim poklonima i vojnom pratnjom, pošto je deo varjaške straže koji je čuvao cara poginuo u borbi. Tih nedelju dana će Romana koštati i trona i života vrlo uskoro, dok će samoj državi doneti građanski rat koji će je nepovratno razoriti. Roman je odmah poslao poruku Senatu izveštavajući o uspešno zaključenom miru i svom povratku, požurivši da što pre stigne u Carigrad, ali je bio svestan situacije zbog čega je usput skupljao vojsku i ostatke svoje armije koji su ga čekali u Dokeji.
    Prevrat u Carigradu [uredi]

    Vest o porazu kod Mancikerta stigla je u prestonicu i Duke su je odmah iskoristile za sprovođenje puča. Regenstvo je ukinuto, a tada dvadesetogodišnji prestolonaslednik Mihajlo je proglašen za cara Mihajla VII Duku, dok se Jovan Duka brzo uputio u prestonicu iz svog izgnanstva u Bitiniji. Međutim, mladi car i Pselov učenik nije bio voljan da vodi državu, već je sve odluke, na opšte zgražavanje civilnog plemstva, prepustio svojoj majci Evdokiji. Prva odluka koju je Jovan doneo po dolasku u Carigrad bila je naredba o hapšenju carice-majke i zbacivanju Romana. Na taj način je Mihajlo postao jedini vladar, a iza njega je stao Jovan sa titulom cezara koju je sebi dodelio.

    Romanova pobuna i njegova mučenička smrt

    Roman nije bio spreman da se tako lako odrekne prestola i sa vojskom koja ga je pratila nastavio je marš ka Carigradu sa ciljem obnove svoje i Evdokijine uprave. U susret mu je pošla vojska na čijem se čelu nalazio najmlađi Jovanov sin Konstantin. Do bitke je došlo nedaleko od Amasije i Romanove trupe su poražene i primorane na povlačenje. Bivši car se povukao u svoju rodnu Kapadokiju u kojoj je prezimeo i na proleće naredne godine otpočeo je novu kampanju. Međutim pretrpeo je poraz od trupa koje je ovog puta predvodio Andronik Duka, čovek koji ga je kod Mancikerta izdao, posle čega se sporazumeo sa mladim Mihajlom odnosno Jovanom o okončanju borbi.

    Dogovorom je garantovana bezbednost njemu i njegovim sledbenicima, a njemu je dozvoljen povratak u prestonicu. Ovo su u ime mladog cara svojim potpisima potvrdila tri mitropolita. Međutim bivši car nije stigao do Carigrada, jer je tokom puta uhvaćen i po nalogu vladajućih ljudi oslepljen usijanim gvožđem, posle čega je sproveden u manastir na ostrvu Proti u kome je vrlo brzo u leto 1072. godine umro od zadobijenih rana. Posle njegovog oslepljivanja Psel mu je čestitao na mučeništvu, jer mu je Bog:
    „oduzeo oči da bi mu darovao vid nebeske svetlosti.“

    Tursko osvajanje Male Azije

    Mir koji je Roman zaključio sa Arslanom bio je ispoštovan od strane seldžudžčkih sultana, kako od strane samog Arslana, tako i od strane njegovog sina Malik Šaha (1072-1092) koji ga je nasledio posle Arslanove smrti 1072. godine, jer su obojica sanjala o pokoravanju fatmidskog Egipta. Međutim iako centralna vlast nije bila zainteresovana za napade i pljačkanja po Vizantiji lokalni emiri, željni bogatstava, jesu. Tako su krenuli u pljačke sa još većom žestinom nego ranije, jer sada nije bilo nikoga ko bi ih vojnim putem sprečio. Tako se dešavalo da pljačkaške horde stignu čak do Amorijuma u središtu Male Azije (u visini Bitinije na Crnom odnosno Ataleje na Sredozemnom moru) bez borbi sa bilo kakvom organizovanom vizantijskom silom, a pojedine turske čete doprle su i do Hristopolja, grada nasuprot Carigradu na maloazijskoj obali Bosfora.

    Iako su turski pohodi prvo bili pljačkaški, uskoro su se počeli sa sobom da dovode i svoje porodice i naseljavaju ih na prostore koje su prethodno opustošili, dok su istovremeno njihovi emiri počeli da na prostoru nekadašnjeg carstva prave svoje države. Tako se u početnoj fazi borbi posle Mancikerta centralna vlast oslanjala na turske najamnike koji su i tako stizali do zapadnih delova Male Azije, da bi se kasnije pretendenti oslanjali na turske emire koji su zauzimali upražnjene teritorije Vizantije za sebe. Tako su se i pretendenti Votanijat i Melisin uz podršku Sulejmana podigli protiv centralne vlasti, a on je koristeći se situacijom postao gospodar skoro cele Male Azije od prostora nekadašnje kraljevine Jermenije na istoku do Bitinije na zapadu. Na tom prostoru je osnovao Rumski (Rimski) sultanat sa sedištem u Nikeji. Na taj način Vizantija je ostala bez Male Azije i celokupnog stratiotskog sistema.

    Slovenski ustanak 1072

    Stanje u Vizantiji posle bitke postalo je katastrofalno, zbog čega je centralna vlast bila primorana da pojača namete i dažbine ne bi li došla do preko potrebnih sredstava za finansiranje vojske. Najveći pritisak pao je na slovensko stanovništvo koje je jedva izdržavalo i stare namete, a povrh svega je još od 1037. godine izloženo procesu helenizacije. Zbog svega toga u Pomoravlju 1072. godine izbija poslednji od tri velika slovenska ustanka koja su u X i XI veku pogodila Vizantiju, a na njegovo čelo staje Đorđe Vojteh.

    Ustanici su se povezali sa srpskim knezom Mihajlom Zetskim koji im je poslao svog sina Bodina, koga su ustanici u Prizrenu proglasili za cara, sa odredom od 300 ljudi i vojvodom Petrilom. Ustanak se vrlo brzo proširio i stigao do Kostura na jugu i Beograda na sever, dok je sam Mihajlo istovremeno otpočeo napad na dračku temu.

    Međutim tokom opsade Kostura ustanici bivaju potučeni i primorani na povlačenje, a u odsudnoj bici kod Pauna, nedaleko od Kosova Polja, vizantijske snage predvođene Nićiforom Vrijenijem savlađuju ustanike i zarobljavaju Bodina.
    Obnova građanskih ratova [uredi] Za više informacija pogledajte Građanski ratovi u Vizantiji tokom XI veka


    Nasilni dolazak Duka i njihovih sledbenika na vlast i potpuna nezainteresovanost centralne vlasti za pružanje podrške i zaštite maloazijskim prostorima protiv turskih pljačkaških hordi dovele su do pobuna širom istočnih delova Vizantije i stvaranja novih državica na tom prostoru koje su delovale i organizovale svoju odbranu nezavisno od carigradske vlasti. Tako je Teodor Gabras preuzeo vlast nad teritorijama između Trapezunta i Teodosijopolja, dok je jermenin Filaret Brahamijus zagospodario prostorom od Edese do Antiohije. Iako su se oni otrgli od centralne vlasti, njihov cilj nije bilo preuzimanje vlasti u Vizantiji, već puka organizacija odbrane od turskih napada. Iako su oni uspeli da zaštite delimično svoje zemlje njihova nesaradnja omogućila je turskim osvajačima da prodru u dubinu maloazijskog poluostrva.

    Istovremeno su mnoge viđenije vojskovođe pokušale da pobunama preuzmu carski tron. Votanijatov ulazak u Nikeju marta 1078. godine pokrenuo je pristalice vojnog plemstva i one su u puču svrgnule sa vlasti Mihajla Parapinka, a za novog cara proglašen je Votanijat. On se oženio Mihajlovom ženom, dok je bivši car primoran da se zamonaši u Studitski manastir.

    Talas pobuna i borbi oko vlasti okončao je Aleksije Komnin koji je tokom deset godina verno služio centralnu vlast u gušenju pobuna, ali je istovremeno gradio sebi veze i prostor za povratak Komnina na vlast. Tako je on, kada je Melisin podigao pobunu, odbio da povede vojsku protiv njega već se u dogovoru sa svojim saradnicima cezarom Jovanom i caricom Marijom proglasio za cara. Sporazumeo se i sa Melisinom, koji mu je bio zet, da ovaj prizna njega za cara, a za uzvrat je dobio titulu cezara. Tako je Aleksije došao pod Carigrad u koji je prodro podmićivanjem nemačkog kontigenta najamnika, nakon čega je tri dana i tri noći trajala pljačka najamnika koji su služili pobednika. Konačno,na prvi dan Uskrsa 4. aprila 1081. godine Aleksije Komnin i zvanično je ovenčan za cara.
    Normanska invazija na Balkan [uredi] Za više informacija pogledajte Prva normanska invazija na Balkan


    Neposredno pre bitke kod Mancikerta Normani u južnoj Italiji predvođeni Robertom Gvidiskarom su osvojili Bari, poslednje vizantijsko uporište na apeninskom poluostrvu. Posle toge su otpočele pripreme za prelazak na Balkan, zbog čega je Vizantija bila u stalnom strahu od početka invazije, jer su Normani počeli da vode aktivnu političku kampanju u kojoj su za sebe pridobili Mihajla Vojislavljevića, kao i neke od pretendenata na carski presto i samog dračkog stratega.

    Pošto su Vizantinci uspeli da osujete planove koje su 1077. godine Normani pravili sa dračkim strategom, invazija je otpočela 1081. godineiskrcavanjem kod Valone i osvajanjem Drača, zahvaljujući neulasku srpskog kralja Konstantina Bodina u bitku na strani Vizantije, čiji je vazal u to doba bio. Iako su Normani imali početnih uspeha i uspeli da osvoje Tesaliju i Epir, sposobni Aleksije Komnin je uspeo da zaustavi njihovo napredovanje uz pomoć Nemačke koja ih je napala sa severa, da bi kasnije nakon smrti Gvidiskara 1085. godine bez većih problema uspeo da ih protera sa Balkana.

    Posledice bitke kod Mancikerta

    Slom kod Mancikerta i unutrašnje borbe koje su ga stvorile omogućile su Turcima Seldžucima da tokom samo jedne decenije i praktično bez borbe postanu potpuni gospodari celokupne Male Azije i da na tom prostoru stvore Rumski sultanat sa sedištem u Nikeji. Tokom tih deset godina nepovratno je uništen vizantijski sistem stratiota i pronijara koji je činio glavninu vizantijskih snaga. Nakon toga Vizantija je bila primorana da se oslanja na skupu i nesigurnu najamničku vojsku, što je smanjilo njenu odbrambrenu moć i dovelo da njenog konačnog ekonomskog i vojnog sloma.

    Poraz kod Mancikerta se smatra jednom od inicijalnih kapisli za pokretanje krstaških ratova, jer je tursko zauzeće Male Azije i premeštanje prestonice u Nikeju 1077. godine nateralo Aleksija Komnina da zatraži od katoličkog Zapada pomoć u odbrani i zaštiti hrišćanstva na Istoku.

  2. #17

    Odgovor: Vizantija

    Aleksije I Komnin
    Iz Vikipedije, slobodne enciklopedije

    Aleksije I Komnin (grč. Αλέξιος Α' Κομνηνός) (1048—15. avgust 1118 ) je bio vizantijski car (1081—1118 ). Tokom njegove vlasti započela je vojna, finansijska i teritorijalna obnova Vizantije.

    Dolazak na tron

    Kada je abdicirao Isak I Komnin, Aleksijev otac je odbio tron, tako da je od 1059. do 1081. vladala dinastija Duka.

    Aleksije I Komnin je 1074. uspešno pokorio plaćenike, koji su se pobunili u Maloj Aziji. Postavljen je 1078. na čelo vojske na zapadu. Uspio je da uguši dve pobune guvernera Drača. Aleksije I Komnin je odbio da krene protiv svog rođaka u Maloj Aziji, a zbog toga nije smenjen, jer je bio potreban da se suprostavi predstojećoj normanskoj invaziji pod Roberom Gviskarom.

    Dok se vizantijska vojska spremala za ekspediciju Aleksija uveravaju da se pridruži uroti protiv cara Nićifora III Votanijata. Njegova vojska ga proglašava carem, pa sa svojom vojskom kreće na Carigrad. Aleksije je potplatio zapadne plaćenike, koji su čuvali Carigrad, tako da su ušli 1. aprila 1081. u Carigrad gotovo bez otpora. Nićifor III Votanijat je abdicirao i povukao se u manastir, a Aleksije I Komnin je krunisan 4. aprila 1081. godine.

    Borbe sa Normanima (1081—1085)

    Robert Gviskar se sa Normanima 1081. iskrcao kod Valone u proleće 1081. godine. Počeo je da opseda Drač, pa je stigao car Aleksije I Komnin, koji je teško poražen od Normana 18. oktobra 1081, a u bitku se nije uključio srpski kralj Konstantin Bodin, iako je kao vizantijski vazal došao na Aleksijev poziv. Normani su tako zauzeli Drač, a tokom 1082. i celu Makedoniju, uključujući i Skoplje. Normani su osvojili i Epir i Tesaliju. Međutim Aleksije I Komnin nije gubio nadu, nego je konsolidovao vojsku za kontraudarce.

    Nemačkog kralja Henrika IV je podmitio da napadne Normane sa severa. To je prisililo Normane da veliki deo vojske povuku u Italiju tokom 1083—1084. Normani su bili prisiljeni da se od 1083. postepeno povlače. Normanska opasnost prestaje smrću Roberta Gviskara. Godine 1085. i Vizantija vraća većinu izgubljenih teritorija.

    Sukobi sa bogumilima i pavlićanima

    Car Aleksije je započeo progone bogumila i pavlićana, koji nisu hteli da prihvate pravoslavnu veru i bunili su se protiv vizantijske vlasti.[1] Jedan od najrevnosnijih propovednika bogumilstva u Vizantiji je bio Vasilije Doktor. Zabeleženo je da je nekoliko hiljada vojnika napustilo vojni pohod Aleksija I Komnina protiv Normana, i mnogih od njih su zbog dezerterstva 1085. bačeni u zatvor. Kad je prestala normanska opasnost car Aleksije ih kažnjava oduzimanjem zemlje, što dovodi do novih pobuna. U bici protiv pobunjenika kraj Filipopolisa (Plovdiva) ubijen je komandant zapadne vojske. Car Aleksije ulaže napore da preobrati bogumile, pa za preobraćenike podiže novi grad Aleksiopolj, nasuprot „jeretičkom“ sedištu Filipopolju. Bogumilskog vođu Vasilija je pozivima namamio na dvor, gde je uhvaćen, osuđen na smrt i spaljen na lomači u Konstantinopolju 1118. godine.

    Sukobi sa Pečenjezima i Kumanima

    Tokom 1087. jeretici su se udružili sa Pečenjezima, koji haraju Trakijom. Car Aleksije I Komnin kreće u Meziju da se osveti, ali bio je prisiljen na povlačenje. Tokom povlačenja Pečenjezi su ga zarobili i prisilili da potpiše mir i da im plati veliku sumu novca. Tokom 1090. Pečenjezi ponovo napadaju Trakiju i ulaze u savez sa Seldžucima , tako da su pokušali zajedničku opsadu Carigrada. Aleksije Komnin ulazi u savez sa hordom od 40.000 Kumana. Vizantija i Kumani su zajednički potukli Pečenjege u Trakiji 29. aprila 1091. u bici kod Lebuniona.

    Posle obračuna sa Pečenjezima, Kumani su postali opasnost i započeli su seriju pljačkaških napada na carske teritorije. Vođa Kumana je tvdio da je on Konstantin Diogen, davno preminuli sin cara Romana IV Diogena. Kumani su harali Trakijom, sve dok njihov vođa nije eliminisan kraj Adrijanopolja. Kada je pacificirao Balkan Aleksije Komnin je mogao obratiti pažnju na Malu Aziju, čiji veliki deo su osvojili Turci Seldžuci.

    Prvi krstaški rat

    Oko 1090. Aleksije Komnin se miri sa papama, sa namerom da dobije zapadnu podršku protiv Seldžuka. Aleksije Komnin je zamolio papu Urbana II na saboru u Pjačenci da sazove rat protiv nevernika. Papa je 1095. sazvao sabor u Klermonu i pozvao u Prvi krstaški rat. Aleksije Komnin je mislio da će doći plaćenici, a ne velika, gotovo seljačka vojska. Car Aleksije I Komnin nije bio sporeman za toliki broj krstaša, od kojih su mnogi pljačkali duž puta. Najpre je imao posla sa neorganizovanom grupom krstaša, avanturista i seljaka koje je predvodio Petar Pustinjak. Nije znao što da radi s njima. Predložio je Petru Pustinjaku, da sačekaju glavninu krstaške vojske. Većina te seljačke vojske je bila nestrpljiva, želeli su da preotmu Nikeju od Turaka. Pretrpili su izuzetno težak poraz, tako da je od 20.000 krstaša ostalo živo samo 3.000.

    Druga grupa krstaša je bila mnogo organizovanija. Vodili su je Gotfrid Bujonski , Boemund Tarantski i Rejmond Tuluški . Aleksije Komnin se sastajao sa vođama krstaša i od njih je tražio da polože zakletvu da će sve osvojene teritorije, koje su pripadale Vizantiji boti vraćene. Aleksije Komnin je sa svoje strane obećavao da će snabdevati krstaše. Pošto se prvi krstaški rat pokazao uspešnim mnogi gradovi i teritorije su vraćene Vizantiji. Opsada Nikeje 1097. prisilila je grad da se preda caru. Sledeća pobeda kod Dorileja 1097. omogućila je da se Vizantiji tokom 1097—1099. vrate Rodos, Smirna, Kios, Efez, Filadelfija i Sard.

    Posle opsade Antiohije Boemund Tarantski je tvrdio da je Aleksije Komnin prekršio svoj deo dogovora, pa zato nije vraćao Antiohiju Vizantiji. Tek 1108. je Boemund pristao da bude vizantijski vazal.
    Poslednje godine

    Tokom poslednjih 20 godina svoga života Aleksije Komnin je izgubio dosta popularnosti. Te godine su bile obeležene kažnjavanjem i proganjanjem bogumila i pavlićana. Bogumilskog vođu Vasilija Doktora spalio je na lomači. Unatoč uspehu krstaškog rata Aleksije Komnin je mnogo puta morao da sprečava napade Turaka Seldžuka (1110—1117).

    Poslednjih godina života imao je problema oko nasleđa. Aleksije Komnin je još 1092. odredio da njegov sin Jovan II Komnin bude naslednik. Međutim Aleksijeva žena Irina Duka nije želila da njen sin bude car, nego je htela da to promeni u korist svoje ćerke Ane Komnin i njenog supruga cezara Nićifora Vrijenija. Kad je nakon careve smrti Jovan II Komnin otkrio urotu, poslao je svoju sestru Anu Komninu i njenog supruga u manastir.

    Stabilizovao je Vizantiju

    Aleksije Komnin je stabilizovao Vizantiju i prevladao je opasnu krizu. Promenio je prirodu vizantijske vlasti, uključujući dosta plemstva u svoju vlast. Time je stvorio savez sa plemstvom i ojačao je vlast smanjujući opoziciju. Iako je ta mera bila uspešna na samom početku, smanjila je efikasnost carske vlasti, jer porodične veze postaju značajnije od zasluga.

  3. #18

    Odgovor: Vizantija

    Pad Carigrada (1204)


    Prvi pad Carigrada obuhvata dva zauzimanja Carigrada koja su izveli krstaši IV krstaškog pohoda:
    jula 1203. godine za račun princa Aleksija (1203-1204) i njegovog oca Isaka II (1185-1195,1203-1204) koji su vraćeni na presto umesto Aleksija III (1195-1203), i
    13.04.1204. godine kada su za sebe zauzeli grad i srušili Vizantijsko carstvo.

    I to predstavlja prvi put da je jedna strana vojska uspela da probije Carigradske bedeme. Iako je početni cilj ovog pohoda bio napad na islamski Egipat, krstaši su po nagovoru Mlečana napali hrišćansku Vizantiju i na kraju je srušili. Posle oba zauzeća, grad je pretrpeo strahovito pljačkanje i razaranje u požarima koje su izazvali krstaši. Direktna posledica krstaškog zauzeća Carigrada bila je zamena pravoslavnog Vizantijskog carstva, katoličkim Latinskim carstvom, a na širokom vizantijskom prostoru su nastale nove države na zapadnim:

    Latinsko carstvo
    Solunska kraljevina
    Ahajska kneževina
    Atinsko vojvodstvo


    i vizantijskim tradicijama:

    Nikejsko carstvo
    Epirska despotovina
    Trapezuntsko carstvo


    Stanje u Vizantiji

    U Vizantiji je 1185. godine na presto seo Isak II Anđel (Anđeo), nesposobni vladar koji je za svoje vladavine uspeo da poništi sve pozitivne tekovine vladavine Komnina u čije je vreme Vizantija po poslednji put postala najjača svetska sila.

    Njegovu vladavinu, koju je pretežno proveo u lovu, okončao je njegov brat Aleksije III Anđel (Anđeo), koji ga je oslepeo i sa njegovim sinom bacio u tamnicu u aprilu 1195. godine.

    Isakov sin Aleksije uspeo je da pobegne iz zatvora tokom pobune Manojla Kamice i da otplovi u Ankonu. Nakon toga Aleksije se uputio kod svoje sestre Irene koja je bila udata za Filipa Bavarkog, svetog rimskog cara.
    Prilike na Zapadu [uredi]

    Prilike na Zapadu bile su zrele za novi krstaški pohodi nakon što je Saladin 03. oktobra1187. godine zauzeo Jerusalim, a krstaši predvođeni Filipom II, Barbarosom i Ričardom Lavljim Srcem nisu uspeli da ga povrate. Dolazak Inoćentija III na čelo Svete Stolice 1198. godine, samo je ubrzalo pripreme.

    On je još iste godine poslao svoje legate i pisma širom Evrope najavljujući novi pohod, a čuveni orator Falko od Nulija počeo je propovedi o neophodnosti novog krstaškog pohoda. Naredne godine uveden je poseban porez na crkvena primanja, koji je bio preteča stalnog izvora finansija za Papstvo kasnije. Kao rezultat svega ovoga na viteškom turniru koji je priredio Tibo III od Šampanje, nekoliko franačkih vitezova borilo se pod znakom krsta umesto pod svojim grbovima, a među njima bio je i Žofroa de Vilerden, pisac čuvene istorije četvrtog krstaškog pohoda.

    Početak krstaškog pohoda

    Na čelo četvrtog krstaškog pohoda postavljen je Bonifacije Montferatski(markiz Monferata), a za cilj je proglašeno osvajanje Egipta. Krstaši su se dogovorili sa Mlečanima da ih oni za 85.000 srebrnih maraka prevezu do Egipta tako da je mesto okupljanja za većinu bila Venecija, dok je samo mali broj krstaša krenuo direktno iz Francuske. Dogovor koji je postignug sa mletačkim duždom bio je da se Mlečanima plati da prebace do Egipta 30.000 vojnika i 4.500 konja sa ratnom opremom i zalihama, kao i njihovo učešće u podeli osvojenih teritorija.

    Kada su se krstaši skupili u Veneciji ispostavilo se da im nedostaje novca da plate prevoz do Egipta. To je iskoristio Enriko Dandolo da od krstaške gluposti načini trgovački posao(Karl Marks). Mletačkoj republici koja je nadavno uspostavila trgovačke veze sa islamskim Egiptom, nikako nije odgovaralo da se tamo zarati, zato je krstašima predloženo da kao kompenzaciju zauzmu za Mlečane utvrđeni Zadar koji je tada bio u sastavu Mađarske, koja je podržavala i učestvovala u pohodu. Ovom predlogu se usprotivio jedan deo krstaša i sam Inoćentije zbog toga što se skretalo sa puta i zato što se napadao hrišćanski grad, ali je pohod krenuo ka Zadru bez obzira na protivljenja jednog dela krstaša i zabrane koju je stavio Inoćentije.

    Žofroa de Vilerden u svojim memoarima, ovako je opisao polazak krstaša iz Venecije i njihov dolazak do Zadra:


    Tamo bejaše mnoštvo galija i lađa teretnih koje bejahu raspodeljeni međ` vlastelinima(baronima). Oh, Gospode kakvi divni konji bojni behu tu ukrcani. I kada se brodovi popuniše oružjem i namernicama, i vitezovima i štitonošama, štitovi behu istaknuti po ogradama i kabinama galija i barjaci istaknuti behu, mnogi i krasni. I neka bude znano da lađe nosahu više od tri stotine petrarija i mangonela, i svih drugih naprava takvih koje su za osvajanje gradova potrebne, u broju velikom. Nikada krasnija flota ne isplovi iz neke luke. I ovo beše u oktavi gozbe svetog Revija(u oktobru) leta gospodnjeg 1202. godine. Tako oni ploviše iz luke Venecijske, kao što već rečeno vam bi. Na veče pre svetog Martina(10. novembra) dođoše oni do Zadra u Sloveniji(Sklavoniji), i posmatraše grad opasan visokim bedemima i visokim kulama i uzalud biste tražili krasniji ili snažniji grad, ili bogatiji. I kada ga hodočasnici spaziše, diviše se i rekoše jedan drugome: ,, Kako može ovakav grad biti zauzet silom, ako ne uz samu Božiju pomoć?" Prve lađe koje do grada stigoše ukotviše se i sačekaše ostale i ujutru dan beše krasan i veoma vedar i sve galije pristigoše sa lađama tovarnim i ostalim lađama koje pozadi behu, i zauzeše luku silom i probiše lanac koji ju je branio iako beše jak i dobro iskovan i iskrcaše se tako da luka beše između njih i grada. Onda ste mogli videti mnoge vitezove i mnoge štitonoše koji pokuljaše iz brodova i koji izvedoše sa lađa tovarnih mnogog dobrog konja bojnog i mnogi bogati čador i mnogi paviljoni behu podignuti. Tako se mnoštvo ulogori. I opsada Zadra poče na svetog Martina dne(11. novembra 1202.)

    Osvajanje Zadra i ponuda Aleksija Anđela

    Kada su se krstaši pojavili pred Zadrom stanovništvo i posada je na bedeme i kule istakla barjake sa krstovima kao znak da podržavaju njihov pohod, ali su krstaši bez obzira na to zauzeli gradsku luku i otpočeli opsadu. Zadar se predao krstašima pod uslovom da životi stanovnika budu pošteđeni. Nakon toga grad beše podeljen među osvajačima. Mlečani su preuzeli deo grada uz luku, dok su krstaši preuzeli ostatak grada. Početkom decembra u Zadar je prispelo poslanstvo koje je poslao Filip II Bavarski u svoje ime i u ime Aleksija Anđela sa ponudom krstašima da mu povrate presto.

    Jedan deo krstaša oštro se usprotivio daljim skretanjima sa puta i zahtevao je da se odmah krene ka Siriji. Drugi deo se zalagao za osvajanje Carigrada čime bi se došlo do sredstava i vojne podrške koju je vizantijski princ obećao koja bi bila od velike pomoći u nastavku pohoda. Inoćentije je poslao je pismo u kome je objavljivao ekskomunikaciju Mlečana, ali je Bonifacije odbio da ga objavi krstašima. Drugo pismo u kome se Inoćentije oštro usprotivio bilo kakvoj akciji u Carigradu, stiglo je u Zadar, nakon što su krstaši prihvatili Aleksijevu ponudu i otisnuli se ka Zlatnom rogu.

    Put do Carigrada

    Krstaška flota uništila je Zadar 7. aprila 1203. godine i uputila se na jug. Na svom pohodu zastali su u Draču koji im je otvorio kapije i priznao Isaka i Aleksija za zakonite careve. Sledeća stanica na njihovom putu bio je utvrđeni grad Krf. Posada grada odbila je da im otvori kapije, nakon čega su krstaši opljačkali i spalili sva naselja i letinu na Krfu, da bi se 24. maja 1203. godine otisnuli sa Krfa ka ostvru Andros u Egejskom moru koje su takođe opljačkali i spalili. Krstaška flota prošla je Helespont(Dardanele) i stigla u Abidos, grad na obali Mramornog mora. Tu su u okolini grada opljačkali svu letinu i 23. juna 1203. godine uputili su se ka manastiru svetog Stefana, nadomak Carigrada.

    Krstaši su se 24. juna 1203. godine iskrcali u Halkedonu, malom mestu na azijskoj obali Bosfora. U Halkedonu se nalazio carski dvorac u koji su se uselili krstaški vlastelini. Car Aleksije je poslao je odred od 500 konjanika da protera krstaše iz palate, međutim krstaši su ih pobedili i Vizantinci su se u neredu povukli. Nakon toga su krstaši ušli u Hrisopolj i na taj način preuzeli kontrolu nad azijskom obalom Bosfora. U Hrisopolju su 2. jula dočekali Aleksijevo poslanstvo, na čijem je čelu bio Nikola Roa, sa pismom u kome on zahteva objašnjenje od njih šta rade na njegovoj zemlji pošto je on hrišćanin i oni su hrišćani, a njihov cilj je borba protiv nevernika. Aleksije je pored toga ponudio hranu i sredstva za njihovo napuštanje Vizantije, ali je i zapretio vojnom intervencijom. Iako su bedemi Carigrada bili jaki i njegovi branioci brojni, stanje u vizantijskoj vojsci je bilo katastrofalno, jer su se na ključnim mestima nalazili ljudi koji su do njih dospeli uz pomoć veza i novca, a ne vojnih zasluga. O tome najbolje svedoči primer Mihajla Strufnosa, admirala carske flote koji je prodao brodsku opremu da bi se obogatio, tako da vizantijska flota uoči krstaškog napada praktično i nije postojala.

    Narednog dana su na jednom brodu isplovili mletački dužd i markiz Monferata sa princem Aleksijem sa ciljem da stanovništvu grada pokažu zakonitog vladara, ne bi li to pokrenulo prevrat u gradu, ali narod nije bio oduševljen njegovom pojavom, tako da su se krstaši na kraju odlučili za napad na grad.

    Početak napada

    Prvi krstaški udar bio je usmeren na luku, koja je vrlo lako zauzeta. Nakon toga krstaši su se okrenuli ka Peri. Venecijanci koji su živeli u Peri spaljuju Veliki Bastion i omogućuju krstašima da prodru u Peru i ovladaju njom. Teodor Laskaris je pokušao da odbije krstaške napade, ali je bio poražen i povukao se, nakon čega je sa Zlatnog roga sklonjen lanac koji je sprečavao krstaške brodove da uplove.

    Franački vojnici zauzeli su položaje prema carigradskom kopnenom bedemu, koncentrišući svoje napade na deo bedema oko kvarta Vlaherna(severozapadni deo grada) koji je bio najslabiji, dok su Mlečići napadali taj deo grada sa mora. Vizantinci na čelu sa Teodorom Laskarisom pokušavali su sve vreme da odbiju napade i poraze krstaše, ali bez uspeha. Tokom borbi zarobljen je i Teodorov brat Konstantin.

    Napad na grad i požar

    Krstaši su 17. jula krenuli u završni napad. Bonifacije, markiz Monferata je sa odredima iz Burgundije i Šampanje čuvao logor, dok su napad na kopnene bedeme predvodili:
    Balduin(Boldvin), grof Flandrije
    Luj, grof Bloa i Šartea (Balduinov brat)
    Hju, grof Sent Paulija

    Sa morske strane napad su vršili Mlečani na čelu sa poluslepim duždom Dandolom. Tokom sukoba Mlečani su ovladali većim brojem kula na morskim bedemima. Nakon toga su podmetnuli požar koji je brzo zahvatio ceo grad i vrlo brzo progutao veći deo grada.

    Aleksijevo bekstvo i predaja grada


    Aleksije III odlučuje nakon tog požara i prodora krstaša u Vlahernu da izjaše sa velikom vojskom iz grada. Vizantijska vojska sa svojim carem na čelu izašla je iz grada kroz kapiju Harsijus koja je bila najbliža krstaškom logoru. Međutim i pored zahteva i insistiranja Teodora Laskarisa Aleksije nije krenuo niti naredio napad i predveče se sa vojskom povukao u grad.

    Te noći Aleksije III napušta Carigrad noseći sa sobom sve blago koje je mogao poneti, ostavljajući za sobom svoj narod i porodicu. Isak Anđel je sa njegovom ženom Margaritom Arpad oslobođen iz tamnice i vraćen na presto, dok je Aleksijeva žena Jevrosima utamničena, a njena imovina je konfiskovana. On je poslao poslanstvo krstašima izvestivši ih o njegovom preuzimanju vlasti. Isak je nakon toga na krstaški zahtev potvrdio ugovor koji je sa njima zaključio njegov sin i 1. avgusta je princ Aleksije zvanično krunisan za savladara pod imenom Aleksije IV Anđel.

    Prikupljanje novca i drugi požar

    Aleksije IV je uveo nove namete, ispraznio državnu kasu i konfiskovao imovinu, ali je uspeo da prikupi 100.000 srebrnih maraka, odnosno polovinu obećane sume. Među krstašima je pokrenuto i pitanje šta dalje, ali je na insistiranje Enrika Dandola odlučeno da se sačeka cela suma. Zbog toga je Aleksije krenuo po zemlji u pratnji franačkih vitezova ne bi li prikupio obećana sredstva.

    Novi nameti i požar koji je zahvatio Carigrad tokom opsade, stvorili su u gradu veliko antikrstaško raspoloženje. Širom grada sve češće su izbijali sukobi između Vizantinaca i krstaša. Sukobi dostižu kulminaciju kada krstaši podmeću novi požar u kome je izgoreo veći deo grada oko crkve sveta Sofija. Nakon ovoga svi Latini koji su bili u gradu, napustili su ga plašeći se odmazde domaćeg stanovništva.

    Mladi car se vratio u prestonicu 11. novembra, ali bez sakupljenih sredstava da isplati krstaše. U carsku palatu Vlaherna krstaši su poslali Konona de Betuna i Žofroa de Vilerdena da objave da će upotrebiti silu, ako bude trebalo da bi namirili svoja potraživanja, što je predstavljalo objavu rata, nakon čega su otpočela ratna dejstva.


    Početak sukoba i prevrat

    Nakon izbijanja otvorenog ratnog sukoba sa krstašima, Vizantinci su pokušali da spale krstašku flotu i da na taj način spreče napad na morske bedeme. Na čelu flote bio je Aleksije Duka Murzulf, ali su Mlečani zarobili deo vizantinske flote koja je izvršila napad, a u napadu je stradao samo jedan pizanski trgovački brod. Komanda nad odbranom grada i Carstva ponovo je pala na pleća trojice ljudi kao i u prvom sukobu sa krstašima, pošto je novi car pokazao je istu hrabrost i inicijativu u borbi sa krstašima kao i njegov prethodnik. Svaki od njih trojice poneće igrom slučaja carski venac i na svoj pokazaće se sposobnijim i zaslužnijim od svojih prethodnika koje su služili. Odbranu grada vodili su:

    Aleksije Duka Murzulf
    Teodor Laskaris
    Konstantin Laskaris

    Razvoj situacije i kukavičko ponašanje vladara doveli su 25.01.1204. godine do prevrata kojim su Anđeli konačno zbačeni sa vlasti. Za novog cara je proglašen Aleksije Duka(Aleksije V Duka Murzulf), koji je 05.02. ovenčan za cara Vizantije. Aleksije IV je udavljen u tamnici 08.02., a nekoliko dana kasnije u tamnici umire i njegov otac Isak.

    Krstaši su se okrenuli ka okolini Carigrada pljačkajući i uništavajući. Na povratku iz pljačkanja Fileje Aleksije V sa vojskom ih je napao. Krstaši su potukli Vizantince, a sam car Aleksije je jedva izbegao zarobljavanje. U sukobu su krstaši zarobili ikonu Bogorodice za koju se smatralo da ju je napravio jevanđelist Luka i koja je imala veliki ugled u narodu.

    Napad na grad


    Krstaši su otpočeli sa pripremama za napad i pravljenjem opsadnih naprava. Tokom priprema zaključen je dogovor o raspodeli osvojenih teritorija i opljačkanih bogatstava. Prema dogovoru nakon osvajanja grada biće napravljeno veće koje će činiti 6 Franaka i 6 Mleačana, koje će izglasati među krstašima novog cara odnosno prvog cara Latinskog carstva. Njemu će pripasti četvrtina osvojenih teritorija i bogatstava. Preostale tri četvrtine biće podeljene na dva dela, od kojih će jedan pripasti Mlečanima, a drugi deo će krstaši podeliti među sobom. Novi patrijarh(prvi latinski vaseljenski patrijarh) će biti izabran iz one grupe iz koje nije car tj. ako se za cara izabere Mlečanin,patrijarh će postati neko od krstaša i obratno.

    Pripreme su okončane i 08.04. počeo je napad na grad sa morske strane. Nakon teških borbi Vizantinci su uspeli da odbiju napade i krstaši su bili primorani da se sa brodovima vrate na drugu stranu Zlatnog roga. Nakon ovog poraza, održano je veliko zasedanje da bi se dogovorili šta dalje. Bilo je predloga da se od svega dignu ruke, da se pokuša sa kopna, ali je na kraju prihvaćen predlog na kome su Mlečani insistirali. Njihov predlog bio je da se napad nastavi na istom mestu jer je taj deo carigradskih bedema najslabiji, ali da se ovog puta više brodova poveže zajedno i da se na taj način stvore veliki splavovi kojima bi se lakše napali morski bedemi.

    Povezivanje brodova je trajalo nekoliko dana, tako da je 13.04. otpočeo novi napad. Međutim,Vizantinci su i ovog puta uspeli da uspešno odbijaju krstaške napade. Tokom borbe,vetar je promenio smer i počeo da duva sa severa tj. sa Zlatnog roga ka gradu. Takav vetar je privukao brodove uz same morske bedeme. Dva broda Raj i Hodočasnik koja su bila povezana toliko su prišla bedemima da su se lestve sa brodova povezale sa jednom od kula. To su odmah iskoristili:
    jedan Mlečanin
    Andreja od Durbosa
    Džon Čojsi

    koji su prešli na kulu i otpočeli borbu sa njenom iznenađenom posadom. Za to vreme na nju su počeli da prelaze i drugi krstaši i ubrzo su ovladali celom kulom. Nakon toga su i drugi brodovi prišli kulama i na sličan način otpočeli njihovo zauzimanje, tako da su krstaši počeli da ovladavaju morskim bedemima. Aleksije V pokušao je rečima da ohrabri vojnike i da ih povede u protivnapad, ali je razbijenim redovima Vizantinaca potpuno pao moral i oni su se u neredu povukli ka gradu. On se nakon toga povukao do dvorca Bukeleon. Tamo je pokupio Aleksijevu ženu Jevrosimu i ćerku Evdokiju(bivšu ženu Stefana Prvovenčanog) i sa njima je napustio grad kroz Zlatnu kapiju.

    Nakon Aleksijevog napuštanja grada u crkvi sveta Sofija za cara je proglašen Konstantin Laskaris. On je sa svojim bratom pokušao da se na čelu Varjaške straže suprodstavi krstašima, ali je bitka već bila izgubljena, tako da su na kraju i braća napustila Carigrad.

    Pljačkanje Carigrada

    Obezglavljena i nemoćna prestonica Vizantijskog carstva suočila se sa krstaškim pljačkanjem i razaranjem, koje se smatra za jedno od najstrašnijih koje su zadesile neki grad. Tokom četiri dana koliko je trajalo, po nekima, divljanje krstaša gradom, tokom koga je veći deo naroda preživeo mučenja,masakriranja i silovanja kojima su bile izložene sve osobe bez obzira na godine ili pol. Krstaši su uništili veći broj crkava,dvorova,manastira i skulptura(među njima su bile i skulpture koje su izradili antički majstori Fidija i Praksitel) i opljačkali dobar deo ikona,relikvija i skulptura koje su se čuvale u gradu. Vođa krstaša Bonifacije Monferatski zauzeo je za sebe dvorac Bukeleon sa svim blagom, dok je Anri Flandrijski(brat Balduin Flandrijskog) to učinio sa dvorcem Vlaherna.
    Otkako je sveta, ni u jednom gradu ne bi zadobijen toliki plen.
    (Žofroa de Vilerden, krstaš i jedan od osvajača Carigrada)
    Čak i Saraceni su milosrdni i blagi u poređenju sa ovim ljudima koji nose na ramenima Hristov krst.
    (Nikita Honijat, vizantijski hroničar, koji se spasao iz Carigrada potplativši mletačkog trgovca)

    Podela zemalja i stvaranje Latinskog carstva

    Kada se pljačkanje Carigrada okončalo formiran je savet od 12 istaknutih vitezova koji je za cara novog Latinskog carstva izabrao:
    Balduina,grofa Flandrije koji postaje Balduin I Flandrijski

    Novi car se oženio udovicom Isaka Anđela i majkom Aleksija IV Anđela Margaritom Arpad,ćerkom mađarskog kralja. Za prvog latinskog vaseljenskog patrijarha izabran je mlečanin Toma Morosini.

    Već prilikom izbora novog cara i podela zemalja pokazala se dovitljivost Enrika Dandola, zbog načina na koji je on iz cele stvari izvukao najbolje za državu svetog Marka.Karakter tog novog ugovora Mlečana sa krstaškim glupacima, kojima su bez milosti podvalili i koji su zajedno sa svojim neotesanim kneževima bili samo oruđe u rukama tih trgovaca(Karl Marks) najbolje se ogleda u navodno pravednom glasanju za novog cara(6 Mlečana i 6 krstaša) i tome da onima drugima pripadne mesto novog patrijarha. Zahvaljujući tome Dandolo je bio u poziciji da za novog cara izabere za Mlečane najpogodnijeg kandidata od krstaša, jer je na 6 istih mletačkih glasova išlo 6 podeljenih krstaških glasova, da bi potom novi patrijarh postao Mlečanin. Tako je praktično Dandolo izabrao i novog patrijarha i novog cara. Na taj način je Dandolo za cara postavio vremešnog Balduina Flandrijskog, umesto ambicioznog vođe četvrtog krstaškog pohoda Bonifacija Monferatskog koji je svojim rodbinskim vezama sa hrišćanskim državama na istoku(krstaškim zemljama,Gruzijom i Jermenijom) pretio da stvori novu jaku državu ili savez država u istočnom Sredozemlju, u trenu kada se Mletačka republika konačno rešila svog tvorca Vizantije i počela da postaje suvereni vladar Sredozemlja. Ugovorom je pored toga predviđeno da su sve krstaške države nastale na prostoru Vizantije vazali Latinskog carstva, dok su teritorije pripojene Mletačkoj republici nezavisne od njega. Dandolo je računao i na to da će međusobni antagonizmi među krstašima dodatno onesposobiti Latinsko carstvo čime bi Mlečani dobili odrešene ruke za vladavinu nad tim delom Sredozemlja. Da se nije prevario pokazalo se odmah, kada je Bonifacije umesto da zauzme posede koji su mu dodeljeni u Maloj Aziji sa vojskom krenuo na Solun zauzevši ga za sebe. Na taj način je omogućio vizantijskim izbeglicama da konsoliduju redove i stvore državu koje će kasnije doći glave krstaškim tvorevinama na Balkanu. Novi car je morao da prihvati takvo stanje i dozvolio mu je stvaranje nezavisne Solunske kraljevine.

    Unuci poslednjeg vladara iz dinastije Komnina Andronika I,David i Aleksije koji su se, posle njegovog nasilnog zbacivanja sa vlasti, sklonili na gruzijski dvor kod svoje rođake kraljice Tamare(1184-1212). Zahvaljujući potpunom rastrojstvu koje je zavladalo Carstvom tokom krstaške opsade Grada, oni su uz njenu pomoć početkom aprila(pre konačnog sloma Vizantije) zauzeli Trapezunt i u njemu osnovali novu državu znanu kao Trapezuntsko carstvo. Mlađi brat David, započeo je prodor na zapad duž crnomorske obale koji je nakon zauzimanja Sinope,Paflagonije i Herakleje zaustavio Teodor Laskaris.

    Aleksije Duka pobegao je u Mesinopolj, u Trakiji, gde je Aleksiju III vratio njegovu ženu i ćerku. Ovaj ga je lepo primio, obećavši mu ćerku za ženu, ali ga je prvom prilikom oslepeo. Latini su ga kasnije utamničili i pogubili bacivši ga sa vrha stuba u Carigradu, a njihove tamnice dopao se i nekadašnji car Aleksije III. Činjenicu da krstaši nisu zauzeli odmah zemlje u Maloj Aziji iskoristili su braća Laskarisi koji su u Nikeji osnovali Nikejsko carstvo.

    Brat od strica Isaka i Aleksija Mihajlo osnovao je posle pada Carigrada od vizantijskih teritorija na istočnom Balkanu Epirsku despotovinu koja je obuhvatala prostor od Drača do korintskog zaliva sa prestonicom u Arti.

    Krstaške države nastale padom Carigrada
    Latinsko carstvo
    Solunska kraljevina
    Ahajska kneževina
    Atinsko vojvodstvo
    Vizantijske države nastale padom Carigrada
    Nikejsko carstvo
    Epirska despotovina
    Trapezuntsko carstvo

  4. #19

    Odgovor: Vizantija

    Teodor I Laskaris

    rođen: oko 1175.
    Carigrad, Vizantijsko carstvo
    preminuo: , 1222.
    Nikeja, Nikejsko carstvo


    Teodor I Laskaris (grč. Θεόδωρος Α' Λάσκαρις, rođen oko 1175. u Carigradu, umro je 1222. godine u Nikeji) je bio vizantijski vojskovođa i despot, nikejski car ((1205)12081222) i osnivač dinastije Laskarisa. Zajedno sa svojim bratom Konstantinom se istakao tokom krstaških opsada Carigrada tokom 1203. i 1204. godine, da bi u poslednjim momentima bitke, napustio grad i prebegao u Nikeju iz koje je počeo da organizuje otpor protiv krstaša. Iako je već 1204. godine poražen od krstaša kod Pojmanenona, uspeo je da se održi zahvaljujući napadima Kalojanovih (11971207) Bugara. Pored borbi sa Latinima (krstašima), on je suzbio napredovanje trapezuntskih Velikih Komnina, kao i udare koje je u ime njegovog tasta Aleksija III (11951203) predvodio sultan Kajat Kosru I (prva vlada 11921196, druga vlada 12051211), koji je vladao Konjom. Tokom svoje vladavine, on je uspeo da spreči uništenje ostataka vizantijske države i stvori jaku državu kao nastavljača nekadašnje Vizantije, koju je vremenom uspeo da proširi.

    Porodica i poreklo

    Teodor Laskaris je rođen oko 1174. godine u Carigradu u porodici plemića Manojla Laskarisa, koji je u braku sa Jovanom Keracom imao još jednog sina Konstantina koji će biti verni pratilac i saradnik svom bratu.

    On se oženio 1199. godine Anom Anđeo, ćerkom tadašnjeg cara Aleksija III i Jevrosime Dukine Kamaterine i sa njom je imao petoro dece:
    Irinu, koja se udala prvo za Andronika Paleologa, a potom i za Jovana (III) Duku Vataca (12221254)
    Mariju, koja se udala za kralja Mađarske Belu IV (12351270)
    Evdokiju,
    Nikolu,
    Jovana,

    Posle Anine smrti 1212. godine, on se oženio jermenskom princezom Filipom, ćerkom Rubena III (11751185), ali je taj brak nakon godinu dana proglašen ništavnim zbog religijskih razloga, a njegov sin iz tog braka Konstantin je razbaštinjen kao nelegitiman.

    On se po treći put oženio 1219. godine Marijom Kurtene, koja je bila ćerka Jolande Flandrijske i latinskog cara Petra Kurtenea (1217), ali u tom braku nije imao dece.

    Učešće u odbrani Carigrada

    On je kao jedan od viđenijih vizantijskih velmoža zajedno sa bratom Konstantinom (XI) (1204) predvodio odbrambrene vizantijske trupe tokom krstaških opsada. Već posle prvih krstaških udara početkom jula 1203. godine i njihovog zauzimanja Pere, Teodor sa bratom predvodi odbranu Vlaherne. Međutim krstaške snage su ih nadjačale i prodrle u taj deo grada, a njegovog brata su tom prilikom zarobile.

    Posle promene na prestolu tj. povratka na vlast Isaka II (prva vlada 11851195, druga vlada 12031204), uzdizanja Aleksija IV (12031204) na rang savladara i prestanka borbi, Konstantin je oslobođen. Međutim, između dvojice Anđela i krstaša došlo je, zbog neisplaćenih nagrada, do otvorenog sukoba sredinom novembra, a odbranu opsađenog grada ponovo su preuzeli:
    Aleksije Duka Murzulf (1204)
    Teodor Laskaris
    Konstantin Laskaris

    Već 25.01.1204. godine došlo je do novog državnog udara u Carigradu kojim su Anđeli napokon zbačeni sa vlasti, a za novog cara je proglašen Aleksije Murzulf.

    Krstaški udari na grad su se nastavljali i oni su 13.04. uz pomoć vetra preko brodova ovladali delom morskog bedema na Zlatnom rogu i prodrli u grad. Murzulf je pokušao da organizuje otpor u samom gradu, ali je odbrana već razbijena, tako da se on povukao u dvorac Bukeleon i iz njega je pobegao iz grada kroz Zlatnu kapiju vodeći sa sobom suprugu Aleksija III (11951203) Jevrosimu i ćerku Evdokiju (bivšu suprugu Stefana Prvovenčanog (veliki župan 11961217, kralj 1217122).

    Završni čin pada Carigrada predstavljalo je proglašenje Konstantina Laskarisa za novog cara u crkvi Božanske Mudrosti u pokušaju da on uz pomoć te titule organizuje pokušaj odbrane grada.Kratka ceremonija je obavljena u trenutku u kome su krstaši zauzimali grad, a celokupna preostala odbrana se nalazila u stanju rasula.Konstantin je uz pomoć brata pokušao da na čelu ostataka Varjaške straže suzbije krstaški prodor[traži se izvor od 12. 2009.], ali je njihov napad odbijen. Neposredno posle toga i njih dvojica su se, kao i mnogi drugi, ukrcali na brodove po preporuci prijatelja i napustili grad.

    Stavranje i vladavina Nikejskim carstvom

    On se sa bratom povukao u Malu Aziju i zahvaljujući početnim trvenjima među samim krstašima oko podele teritorije Vizantije (konkretno oko Soluna i stvaranja Solunske kraljevine) su uspeli da organizuju neke delove nekadanjeg Carstva u zasebnu državu sa središtem u Nikeji. Međutim već krajem 1204. godine, trupe novoosnovanog Latinskog carstva su krenule u Malu Aziju sa ciljem preuzimanja kontrole nad bivšim vizantijskim teritorijama. Braća su pokušala da im se suprodstave u bici kod Pojmanenona na azijskoj strani Dardanela u decembru 1204. godine, ali su njihove snage poražene, a krstaši su ovladali većim delom Bitinije. Tokom same bitke Konstantin je ranjen i od posledica tog ranjavanja[traži se izvor od 12. 2009.] je preminuo 13.03.1205. godine u Nikeji.

    Međutim pobuna Vizantinaca u Trakiji i napad bugarskog cara Kalojana na Latinsko carstvo prekinuo je njihovo napredovanje u Maloj Aziji. On im je kod Hadrijanopolja naneo težak poraz u kome je stradao veći deo njihovih snaga, među kojima su bili i latinski car Balduin I (12041206) koji je zarobljen i Luj od Bloa kome je dodeljena na upravu Nikeja. On je posle toga iskoristio povlačenje Latina i ovladao skoro svim njihovim posedima u Maloj Aziji (osim Pege), posle čega je suzbio napredovanje Velikih Komnina koji su iz Trapezunta probali da prošire svoju vlast na zapadne delova Male Azije. Novi latinski car Henrik (regent 12051206, car 12061216) je pokušao krajem 1206. godine da povrati posede u Maloj Aziji, ali ga je novi Kalojanov napad 1207. godine, primorao da već u proleće zaključi mir na dve godine sa Teodorom.

    Tokom prvih godina svoje uprave, Teodor je otpočeo sa organizovanjem države po uzoru na Vizantiju, a već oko 1205. godine se proglasio za cara, što je ozvaničeno tokom proleća 1208. godine kada je krunisao novoizabrani vaseljenski patrijarh Mihajlo Autorijan (12081212).

    Mlečani su uspeli da 1209. godine isposreduju sklapanje tajnog saveza između Seldžučkog Rumskog sultanata i Latinskog carstva koji je bio uperen protiv Nikejske carevine. Nakon toga je Ikonionski sultanat zatražio od Teodora da preda vlast svom tastu Aleksiju III koji se nalazio na njihovom dvoru. On je to odbio posle čega su otpočeli otvoreni sukobi u kojima su ikonionske snage potukle Teodorove latinske najamnike kod Meandarske Antiohije, ali je Teodor uspeo da u proleće 1211. godine potuče njihove snage. Tom prilikom je tokom borbi poginuo sam sultan, dok je Aleksije III zarobljen, posle čega je odveden u Nikeju u kojoj je umro kao monah. Na drugoj strani su opet napredovali Latini koji su na Rindaku 15.10.1211. godine pobedili Vizantince, posle čega prodiru duž egejske obale preko Pergama do Nimfeja. Međutim, sam rat je vođen sa veoma malim snagama, tako da nije bilo prostora za veća osvajanja. Zbog toga je 1214. godine zaključen mir u Nimfeju kojim je određena zajednička granica, a dve države su se i de jure priznale.

    On se nakon toga okrenuo Velikim Komninima koji su ostali bez latinske vojne podrške i još iste godine im je preoteo Crnomorsku obalu do Sinope koju su okupirali Turci Seldžuci. Oni su tom prilikom zarobili i samog cara Aleksija I (12041222), posle čega su ga oslobodili i vratili kao svog vazala na čelo Trapezuntskog carstva. Latinsko carstvo je sa druge strane otpočelo svoju stagnaciju posle Henrikove smrti 1216. godine. Teodor je nastavio da učvršćuje svoju državu i njene pozicije, tako da je 1219. godine zaključio ugovor sa Mlečanima kojima im je potvrdio sve privilegije koje su imali u Vizantijskom carstvu, a iste godine je srpska crkva predvođena svetim Savom od nikejskog patrijarha uzdignuta na rang autokefalne arhiepiskopije.

    Teodor je umro 1222. godine, a nasledio ga je drugi suprug njegove ćerke Irine Jovan Vatac.

  5. #20

    Odgovor: Vizantija

    Mihajlo VIII Paleolog
    Iz Vikipedije, slobodne enciklopedije


    Vizantija 1265., Šepardov istorijski atlas iz 1911.

    Mihajlo VIII Paleolog (grč. Μιχαήλ Η΄ Παλαιολόγος, 1224/1225 11. decembar 1282) bio je vizantijski car od 1259. do 1282. Osnivač je dinastije Paleologa, koja je vladala Vizantijom do pada Carigrada 1453. Povratio je Carigrad 1261, koji su zauzeli krstaši 1204. i od tada je bio u sastavu Latinskog carstva. Ovim podvigom Mihajlo je sa uspehom okončao borbu Nikejskog carstva za obnovu Vizantije.

    Uspon na tron

    Mihajlo je bio rođen 1224. 25 kao sin velikog domestika Andronika Duke Komnina Paleologa i Teodore Anđeo Paleolog, unuke cara Aleksija III Anđela. I pored današnjeg nepotpunog poznavanja vizantijske geneologije, među precima je imao bar 11 careva. Samim tim Mihajlo je predstavljao jednoga od plemića najuglednijeg porekla među vizantijskom aristokratijom i možda bi i nasledio tron regularnim putem da Četvrti krstaški pohod nije skrenut u pravcu Konstantinopolja 1203. godine.

    Veoma rano je napredovao, tako da je postao komandant latinskih plaćenika, koji su bili u službi careva u Nikeji. Nekoliko dana nakon smrti cara Teodora II Duke Laskarisa 1258. Mihajlo Paleolog je zauzeo poziciju regenta osmogodišnjem Jovana IV Duke Laskarisa, tako što je najpre organizovao atentat na uticajnog birokratu Georgija Muzalona. Nakon toga postao je vrhovni zapovednik vizantijske vojske (mega duks) i u novembru 1258. dobio je titulu despota. Uz pomoć Republike Đenove 1. januara 1259. Mihajlo je proglašen za cara kao savladar mladog Jovana IV.

    Vlada

    Uspon Nikejskog carstva zapretio je Epirskoj despotovini i latinskoj Ahajskoj kneževini. Kada su Nikejci organizovali pohod na Tesaliju 1259. godine, knez Gijom II Vilarduen i despot Mihajlo II su pokušali da joj se suprostave u Pelagoniji. Međutim, među saveznicima je vladala nesloga, Epirci su pobegli noć pred bitku, dok je Gijom teško poražen i zarobljen. Kako bi se otkupio morao je da položi vazalnu zakletvu nikejskim carevima i odrekne se nekoliko važnih tvrđava poput Tebe i Mistre. Pobeda nad balkanskim rivalima za vizantijsko nasleđe omogućila je Mihajlu da preotme Carigrad od latinskog cara Balduina II. Vizantijska vojska pod komandom Aleksija Strategopula je 25. jula 1261. godine i oslobodila Carigrad koji je bio u franačkim rukama još od Četvrtog krstaškog pohoda i pada Carigrada 1204. godine. Mihajlo VIII, u to vreme još uvek savladar mladog Jovana IV Duke Laskarisa, je 15. avgusta svečano ušao u oslobođeni Carigrad i krunisao mladog Andronika II za svog savladara. Nakon toga zlosrećni Jovan IV je uklonjen tako što je oslepljen i stavljen pod kućni pritvor.

    Time je nova dinastija Paleologa smenila prethodnu vladarsku kuću Laskarisa. Međutim, patrijarh Arsenije (1255.-1259., 1261.-1267.) je zbog oslepljivanja Jovana IV anatemisao novog cara koji je uzvratio 1267. tako što je smenio jogunastog patrijarha i na njegovo mesto doveo Josifa I (1267.-1274.). Nakon što je Jovana IV proglasio nesposobnim za cara Mihajlo je udao njegovu sestru za strance, sa ciljem da njihovi potomci ne mogu ugrožavati tron njegova sina kasnije. Kada je ušao u Carigrad Mihajlo je ponovo uspostavio vizantijske običaje i ceremonije, a saborna crkva Presvete Mudrosti je ritualno očišćena pošto su u njoj od 1204. vršeni latinski crkveni obredi. Mihajlo se trudio da naseli Carigrad i obnovio oštećene ili uništene crkve, manastire i javne zgrade. Bio je svestan opasnosti da se latinski Zapad ponovo ujedini protiv njega i ponovo uspostavi latinsku vlast u Carigradu. Posebna opasnost su bili Karlo I Anžujski, papa i Mlečani.

    Uz papinu pomoć Mihajlo je zaključio 1263. i 1264. mir sa svojim bivšim neprijateljima. Mihajlo je bio u savezu sa Đenovom protiv Mletačke republike i latinskih država u Egeju. Na kraju je Mihajlo sklopio mir i sa Đenovom i sa Mletačkom republikom, nastojeći da održi ravnotežu snaga povoljnu po carstvo.

    Pretnja Karla I Anžujskog i Lionska unija

    U februaru 1271. Karlo I Anžujski započinje širenje na drugoj strani Jadrana, tako da najpre zauzima Drač, a brzo posle toga kontroliše većinu Albanije. Februara 1272. proglašava se kraljem Albanije. Karlo se nadao da će krenuti protiv Carigrada, ali odgodio je sve zbog želje pape Grgura X da ujedini pravoslavnu i katoličku crkvu.

    Karlo je inače bio u lošim odnosima sa gibelinskim (antipapski grad) gradom Đenovom. Novembra 1272. izbija rat sa Đenovom, a ostali gibelinski gradovi pridružuju se Đenovi, pa se gibelinska pobuna raširila po celoj severnoj Italiji. Mihajlo VIII Paleolog je slao novce gibelinskim gradovima severne Italije.

    Kako bi izbegao pohod Karla Anžujskog na Carigrad, Mihajlo je ušao u pregovore o crkvenoj uniji sa papstvom. U januaru 1274. patrijarh Josif I, koji se u slučaju unije sada našao u opoziciji prema caru, je pritvoren u manastir, i 6. jula iste godine vizantijski emisari su u Lionu potpisali uniju sa katoličkom crkvom Lionsku uniju. Iako je predstavljala carev diplomatski uspeh, unija je u Carigradu primljena sa otvorenim nezadovoljstvom. Car je ponovo promenio patrijarha i ovoga puta omogućio izbor pristaše unije Jovana XI Veka i smenu Josifa čije su pristalice postale poznate kao josifiti. Vizantijsko društvo i crkva su se žestoko podelili i car je svoju politiku sprovodio silom čak i unatar sopstvene familije. Sa druge strane, polunezavisni despoti Epira i Tesalije su istupili kao branitelji pravoslavnih i, ironično, podršku i pomoć su našli upravo kod sicilijanskog kralja Karla Anžujskog.


    Mihajlo kleči pred Hristom, novac iskovan da bi se proslavilo oslobađanje Carigrada od krstaša

    Latinska unija je omogućila Srbiji i Bugarskoj da iskoriste neslogu i da pomažu protivnike unije. Mihajlo je uspeo da iskoristi građanski rat u Bugarskoj, pa je zauzeo delove Trakije tokom 1270ih, a svoga zeta Ivana Asena III je kratkotrajno postavio na bugarski tron. Jedno vreme diplomatska unija omogućila je Mihajlu da dobije predah u sukobu sa zapadnim silama, ali na kraju je papa Martin IV ipak ekskomunicirao Mihajla, pomažući na taj način Karlu Anžujskom.

    Mihajlo VIII Paleolog nije uspeo da nametne uniju u Vizantiji, ali i dalje je uveravao papu da je iskren u pokušajima da uspostavi uniju. Zbog toga papa zabranjuje Karlu Anžujcu da napadne Carigrad. Znajući za to Mihajlo VIII Paleolog je započeo kampanju u Albaniji pri kraju 1274, pa zauzima dva grada Berat i Butrint. Imao je uspeha i na Eubeji i Peloponezu.

    Novi papa i potpirivanje pobune na Siciliji protiv Karla Anžujskog

    Izborom novog pape Martina IV, Karlo dobija 1280. slobodu delovanja protiv Vizantije. Papa je bio Francuz i stavio je celi papinski aparat Karlu na raspolaganje. Odustalo se od unije, a Karlo Anžuvinac dobija odobrenje da obnovi Latinsko carstvo.

    Karlo započinje rat u Albaniji. Osvaja 1280. Butrint u Epirskoj despotovini. Započeo je i opsadu Berata. Kada je stigla vizantijska vojska, razjurila je Karlovu vojsku i zauzela je unutrašnjost Albanije. Karlova vojska je gubila i u Ahaju.

    Mihajlo VIII Paleolog i Pedro III Aragonski su kovali planove protiv Karla Anžujca. Anžujci su bili nepopularni na Siciliji. Sicilijom su vladali korumpirani francuski službenici. Pobuna protiv Francuza izbija na uskršnji ponedeljak 30. marta 1282. i poznata je kao Sicilijanska večernja. Hiljade Francuza je ubijeno tokom pobune. Jedino su pošteđeni oni Francuzi, koji su se dobro ponašali prema stanovništvu.

    Do kraja aprila jedino je Mesina ostala u rukama Karla Anžujca. Zbog diplomatskih grešaka Karlovih predstavnika i Mesina se buni 28. aprila 1282. U Mesini je zapaljena Karlova krstaška flota.

    Pedro III Aragonski je bio iznenađen, jer je pobuna usledila ranije nego što se nadao. Pobuna je trebala uslediti kada Karlo Anžujac krene prema Carigradu. Sicilijanci su zamolili papu da ih stavi pod svoju zaštitu. Međutim papa Martin IV je bio izuzetno lojalan Karlu Anžuvincu i francuskim interesima, koji su stajali iza njega, pa ekskomunicira pobunjenike, kao i Mihajla VIII Paleologa i gibelinske gradove severne Italije.

  6. #21

    Odgovor: Vizantija

    Konstantin XI Paleolog Dragaš
    Iz Vikipedije, slobodne enciklopedije


    Ikona Konstantina Dragaša

    rođen: 8. februar 1405.
    Carigrad (Vizantijsko carstvo)
    preminuo: 29. maj 1453.
    Carigrad (Vizantijsko carstvo)


    Konstantin XI Paleolog (ponekad označen i kao Konstantin XII ili Konstantin XIII), poznat kao Konstantin Dragaš (grč. Κωνσταντίνος ΧΙ Δραγάσης Παλαιολόγος), (8. februar 1405 - 29. maj 1453) bio je morejski despot(savladar 1428-1437, 1443-1449), carski regent u Carigradu (14231424 i 14371440) i poslednji vizantijski car od 06.01.1449. godine do svoje smrti 29.05.1453. godine. Pripadao je dinastiji Paleologa, a bio je sin Manojla II (1391-1425) i srpske princeze Jelene Dragaš, čije je prezime Dragaš usvojio.Kao morejski despot je skršio Atinsko vojvodstvo, pomogao bratu Tomi da slomi Ahajsku kneževinu i podigao veliki bedem na Korintu tzv. Heksamileon (Šest milja, koliko je bio dugačak), ali je pred naletom Otomanske imperije morao da se povuče sa poseda van Peloponeza. Kao poslednji vizantijski car pokušao je da dobije pomoć Zapadne Evrope za odbranu Carigrada, ali mu to nije pošlo za rukom, tako da se sa nešto malo dobrovoljaca sa Zapada i svojim ljudima suprodstavio Mehmedu II(1451-1481). Tokom skoro dva meseca opsade, uspevao je da spreči Osmanlije da prodru u Carigrad, ali je u rano jutro 29.05. odbrana probijena, a on sam je poginuo u pokušaju da zaustavi prodor Osmanlija u Carigrad. Ne zna se tačno gde je i kako poginuo, niti gde je sahranjen, zbog čega je za njega vezan veći broj legendi i predskazanja, a zbog svog junačkog držanja tokom opsade Carigrada,pravoslavna crkva ga je kanonizovala. Tokom svog života i vladavine usko je sarađivao sa svojim prijateljem i saradnikom Georgijem Sfrancesom, kome je bio kum na venčanju.

    Poreklo i porodica

    Rođen je u Carigradu, kao četvrti sin od osmorice sinova (od desetoro dece), Manojla II i Jelene Dragaš (ćerke Konstantina Dragaša (Dejanovića)), oblasnog gospodara koji je vladao istočnom Makedonijom. Po majčinoj liniji Konstantin je, kao i njegov brat Jovan VIII(1425-144, je bio čukununuk kralja Srbije Stefana Dečanskog (1322-1331) čija se ćerka udala za sevastokratora Dejana(rodonačelnika Dejanovića i oca Konstantina Dejanovića Dragaša) i po toj osnovi potomak Nemanjića. Konstantin je odrastao u Carigradu i po svemu je bio pravi Vizantinac, ali je svom imenu dodao i majčino prezime Dragaš. Pored Konstantina, Manojlo i Jelena imali su još nekoliko dece.

    Sam Konstantin se ženio se dva puta:
    Prvi put 01. jula, 1428. Madlenom Toko, nećakom italijanskog vladara Epira, koja umire novembra naredne godine.
    Drugi put u avgustu 1441. godine Katarinom Gatiluzio, ćerkom đenovljanskog gospodara Lezbosa koja umire 1442.

    Kada je 1449. godine postao car, bilo je pokušaja da se oženi i po treći put sa princezama iz Gruzije,Jermenije i Srbije(Mara Branković), ali su svi ti pokušaji pali u vodu. On najverovatnije nije imao dece jer, iako neki izvori navode da je imao ćerku Magdalenu, većina se slaže da nije ostavio potomstvo.

    Konstantinov život

    Rane godine, prvo regenstvo i posedi (14051437)

    Konstantin je rođen 08.02.1405. godine u purpurnoj(porfirnoj) dvorani carskog dvorca u Carigradu zbog čega je uz svoje ime nosio i pridev Porfirogenit. Jedan od njegovih saradnika je zabeležio da je bio spretan u lovu,jahanju i borbi, ali i da je imao pustolovni duh, veliku životnu snagu i hrabrost. Već kao sedamnaestogodišnjak se 1422. godine našao u opsađenom Carigradu koji su opsele Osmanlije pod Muratom II(14211451) i čijom je odbranom rukovodio njegov stariji brat Jovan VIII u ime ostarelog Manojla II. Već u novembru naredne godine Konstantin se javlja sa titulom despota i preuzima kao carski regent vlast u Carigradu, za vreme putovanja njegovog starijeg brata Jovana do Venecije i kraljevine Mađarske.

    Tokom jednogodišnjeg Jovanovog odsustva Konstantin je vladao gradom i najbližom okolinom i vršio dužnost vizantijskog cara, pošto je zvanični car Manojlo od septembra 1422. godine, kada je doživeo jak moždani udar, bio teško paralizovan i samim tim praktično nesposoban da vrši vlast, a njegov savladar i naslednik Jovan nije bio u zemlji. Interesantno je da je Konstantin proglašen za regenta, iako su njegova starija braća despoti Andronik(Solun) i Teodor(Moreja) bila de jure ispred njega u naslednom nizu.Kao de facto vizantijski car on je 22.02.1424. godine zaključio mirovni ugovor sa Muratom II i Otomanskom imperijom.

    Jovan se vraća u novembru 1424. godine i posle smrti Manojla II 21.07.1425. godine i zvanično preuzima vlast. U to vreme Konstantinu biva dodeljena na upravu Selimvrija na obali Mramornog mora i posedi oko Mesembrije na obali Crnog mora. Prodor Osmanlija na Peloponez 1423. godine i napadi Karla Toka u Moreji, pokrenule su Jovana VIII 1427. godine u Mistru, a uz njega je krenuo i Konstantin sa svojim savetnikom Sfrancesom, koji je od tog doba i zvanično u njegovoj ličnoj službi. Oni su 26.12. stigli u Mistru i bez zadržavanja su produžili ka Klarenci na severozapadu poluostrva koju su opseli. Vizantinci su uspeli tokom borbi da savladaju Toka, koji je pristao na zaključenje mira. Odredbe mirovnog ugovora vraćale su Vizantiji teritorije koje je nedavno zauzeo Toko, među kojima je bila Klarenca koja je 01.05. ponovo postala vizantijska. Poslednja odredba je predviđala brak između Tokove bratanice Madlene sa jedne i Konstantina sa druge strane, čime je vraćanje teritorija zaodenuto u neku vrstu miraza, pošto su ti posedi zvanično pripali Konstantinu, a sama svadba je obavljena 01.07., u blizini Patrasa.

    Poslednja faza združenih Jovanovih i Konstantinovih akcija na jugu današnje Grčke bio je združeni napad na Patras u julu 1428. godine. Sam grad se nalazio uz Konstantinove nove posede i koji je u to doba bio neka vrsta samostalnog grada kojim je upravljao katolički nadbiskup. U napadu je učestvovao i njihov najmanji brat Toma, koji se od tog doba takođe javlja kao jedan od despota na Peloponezu. Međutim i pored toga grad nije zauzet, najviše zbog toga što braća nisu raspolagala dovoljnim snagam, jer im morejski despot i brat Teodor II nije pomogao svojim trupama. Iako grad nisu zauzeli,Paleolozi su uspeli da ga nateraju na plaćanje godišnjeg danka Konstantinu u iznosu od 500 zlatnika.

    Jovan se posle toga vratio u Carigrad, ali Konstantin nije odustao od osvajanja Patrasa. On i Sfrances su razradili novi plan za napad, uzdajući se u to da će lokalno grčko stanovništvo u gradu podržati njihov napad i otvoriti kapije.Kontakt sa njima je uspostavljen i postignut je dogovor, tako da su Konstantin i njegove trupe 01.03.1429. godine krenuli ka Patrasu i 20.03. su otpočeli napad. Međutim do otvorene predaje nije došlo, tako da je otpočela opsada. Tokom jednog napada konj pod Konstantinom je bio smrtno ranjen i tom prilikom ga je Sfrances spasao sigurnog zarobljavanja, ali je on bio zarobljen i oslobođen je tek 23.04. Početkom maja otpočeli su pregovori i napravljen je dogovor, da će se grad predati, ako se u roku od mesec dana nadbiskup Malatesta ne vrati u grad, koji je napustio da bi doveo pomoć.Konstantin se posle toga povukao, da bi se 01.06. pojavio pod gradom zahtevajući predaju. Posle četiri dana grad je otvorio kapije, ali je u citadeli ostala nadbiskupova posada koja se predala tek godinu dana kasnije.

    Promena uprave u Patrasu uznemirila je Osmanlije i Mlečane, ali je Konstantin preko Sfrancesa uspeo da diplomatskim putem otkloni opasnost po svoje posede. Nadbiskup Malatesta se u međuvremenu vratio u region sa katalonskim najamnicima, ali je Konstantin od njih za 6.000 zlatnika otkupio grad, otklonivši i tu opasnost po svoje posede. Tokom novembra 1429. godine njegova prva supruga Madlena odnosno Teodora(kako je bilo njeno pravoslavno ime) Toko umire i on postaje udovac. Posle preuzimanja potpune kontrole nad Patrasom u julu 1430. godine, kada se predala i posada iz citadele, naredio je da se poruši utvrđenje u Klarenci da ga ne bi zauzeli gusari, pošto nije imao dovoljno snaga da drži i to utvrđenje. Uspesi vizantijskih despota na Peloponezu pokrenuli su Osmanlije koje se u proleće 1431. godine spuštaju na jug i razaraju bedem na korintskom zemljouzu tzv. Heksamileon, da bi obezbedili lakši prolaz na Peloponez.

    Toma i Konstantin su 1432. godine zamenili svoje posede u sklopu Morejske despotovine sa čime su skložili i car Jovan i vrhovni despot Teodor II. Međutim uskoro je došlo do porasta netrpeljivosti između Konstantina i Teodora, zbog čega je Jovan u avgustu 1435. godine pozvao Konstantina u Carigrad, a u martu naredne godine im se pridružio i Teodor. Tokom ovog perioda Jovan nije uspeo da razreši njihove nesuglasice i oni su se vratili na Peloponez, a sve je delovalo kao da njihove razmirice samo rat može da razreši. Car je posle toga probao da preko svojih poslanika spreči sukob i to mu je pošlo za rukom tek sa trećom misijom koju je predvodio Grigorije Mamas(14431450), budući vaseljenski patrijarh(Grigorije III). Situacija je razrešena time što se Konstantin vratio u Carigrad, dok su Teodor i Toma ostali despoti na Peloponezu. Ne zna se sa sigurnošću koji su bili tačni razlozi njihovih sukoba, ali je izvesno da je u pitanju bila kako prevlast na samom Peloponezu, tako i pitanje ko će biti novi vizantijski car, pošto Jovan VIII iz svoja tri braka nije imao potomaka. Iako je po pravu Teodor bio ispred Konstantina, sticao se utisak da je mlađi brat ipak bliži prestolu, jer je imao veće Jovanovo poverenje.

    Konstantin je stigao u Carigrad 24.09.1437. godine, čime je otklonjena opasnost od eventualnog bratoubilačkog rata na Peloponezu. Na ovaj način je Teodor ostao suvereni vladar Moreje, ali je Konstantin praktično promovisan u Jovanovog naslednika, pošto je već u novembru Jovan, u pratnji mlađeg brata Dimitrija, krenuo na zapad, dok je Konstantin po drugi put u životu postao carski regent i de facto bio vizantijski car.

    Drugo regenstvo i uprava (14371443)

    Posle Jovanovog odlaska Konstantin upravlja zemljom uz podršku i pomoć kako carice majke Jelene, tako i njegovih najbližih saradnika Sfrancesa,Notarasa(kasnijeg velikog duksa) i Dimitrija Paleologa Kantakuzina. Sfrances se 1438. godine oženio, a Konstantin se na tom venčanju pojavio u ulozi kuma, što dovoljno svedoči o prijateljstvu dvojice ljudi. Međutim Jovanovo odsustvo se odužilo, a izveštaji su jasno ukazivali da se Osmanlije spremaju za ratni pohod. Zbog toga je Konstantin Jovanu poslao pismo ukazujući mu na to i na papino obećanje da će poslati dva broda sa trupama u pomoć Carigradu, nadajući se da će ta pomoć stići pre očekivanog osmanlijskog napada. Međutim brodovi nisu stigli, kao i bilo kakav odgovor na njegov zahtev, ali je osmanlijska opasnost u tom trenu nestala pošto se otomanska vojska nije uputila na Carigrad, već na despotovinu Srbiju i njenu utvrđenu prestonicu Smederevo, koje se posle tromesečne opsade predalo zbog gladi čime je uništena srspka despotovina, iako je despot Đurađ (14271456) prebegao u kraljevinu Mađarsku, a Novo Brdo i dlje pružalo junački otpor.

    Za to vreme se u Ferari vodio sabor koji se okončao u junu 1439. godine u Firenci sklapanjem tzv. firentinske unije između katoličke i pravoslavne crkve koju su potpisali svi predstavnici Jovanove delegacije, osim Marka Evgenika, koji je bio mitropolit u Efesu. Jovan se u februaru 1440. godine vratio u Carigrad, ali nije naišao na topao doček svojih podanika koji su smatrali da je sklapanjem unije izdano pravoslavlje zarad materijalne koristi u obliku zapadnih krstaša koji su trebali da dođu u Vizantiju i spasu je od Osmanlija. Teško je oceniti kakav je bio Konstantinov lični stav po pitanju unije sa katoličkom crkvom, ali je najverovatnije on, kao i njegov brat bio spreman da napravi takav ustupak, ukoliko će on spasiti Grad i Carstvo od Osmanlija, ali je isto tako i bio dovoljno trezven da sagleda, kako raspoloženje u samoj državi, tako i stanje na zapadu i izvesnost dolaska obećanih trupa, koje na kraju nikada nisu stigle. Međutim i pored toga on je pružio otvorenu podršku svom bratu i uniji, o čemu svedoči i pismo pape Evgenija IV(14311447) iz aprila 1441. godine u kome on podseća na to da se obavezao, kao i car Jovan, da uniju sprovede u delo.

    Konstantin se nije odmah po Jovanovom povratku vratio na svoje posede u Moreji, već je do kraja godine ostao u Carigradu tražeći sebi novu suprugu. Njegov izbor pao je na Katarinu Gatiluzio, ćerkom đenovljanskog gospodara Lezbosa. Sfrances je u decembru 1440. godine otputovao na ostrvo da dogovori detalje, a svadba je obavljena u avgustu naredne godine u prisustvu mnogih zvanica, među kojima se nalazio i Notaras, bez obzira na svoj poznati antiunionistički stav. Posle okončanja ceremonija i pratećih dešavanja, Konstantin je u septembru krenuo ka Moreji, dok je Katarina ostala na Lezbosu.

    Stanje u Moreji se normalizovalo, ali je izvesno da je netrpeljivost između Teodora i Konstantina i dalje postojala, tako da je vrlo brzo po dolasku na Peloponez poslao Sfrancesa svom mlađem bratu Dimitriju, koji je upravljao njegovim nekadašnjim posedima Mesembrijom na Crnom i Selimvrijom na Mramornom moru, sa predlogom da zamene posede. Međutim kada je Sfrances stigao do Dimitrija ovaj je već sklopio dogovor sa Muratom II, koji mu je dao trupe i spremao se da pod izgovorom rušenja Firentinske unije preuzme vlast u Vizantiji. Zbog svega toga je Jovan pozvao Konstantina da mu pruži pomoć u odbrani grada.

    Ratna desjtva su otpočela u aprilu 1442. godine, a Konstantin je u julu iste godine krenuo ka Lezbosu, pokupio svoju suprugu Katarinu i produžio ka Carigradu, ali ih je na Lemnosu blokirala osmanlijska flota. Tokom višemesečnog, praktično, zatočeništva na Lemnosu, Katarina se razbolela i u avgustu je umrla. Mlečani su poslali u pomoć 8 svojih brodova da razbiju blokadu i pomognu Konstantinu u borbi, ali nisu uspeli da je probiju, tako da je Konstantin nastavio put tek kada su se Osmanlije povukle.

    Konstantin je stigao u Carigrad tek u novembru, nakon što je Dimitrijeva opsada odavno propala. On preuzima kontrolu nad svojim nekadašnjim posedima, a Sfrances u martu 1443. godine postaje njegov upravnik Selimvrije. Međutim već u junu iste godine u Carigrad stiže Teodorov glasnik koji iznosi novi predlog svojoj braći. On je ponudio da zameni svoje posede na Peloponezu i položaj de jure glavnog morejskog despota za Konstantinove posede na Crnom i Mramornom moru. Dogovor među braćom je postignut i u oktobru iste godine Konstantin preuzima Mistru i vlast nad Morejom, a Teodor prelazi u Selimvriju.

    Despotovanje Morejom (14431449)


    Osnova nekadašnje kule Heksamileona

    Po preuzimanju vlasti u Moreji, Konstantinova prva briga bila je zaštita vizantijskih poseda odnosno celokupnog poluostrva. Sa tim ciljem je on već početkom februara otpočeo sa obnovom Heksamileona, bedema koji je štitio kopneni prolaz na Peloponez, koji su Osmanlije porušile u proleće 1431. godine. Posle četrdesetak dana rada, obnova bedema ojačanog sa 153 kule je okončana u martu i on je u dužini od 7.028m odnosno 7.760m pregrađivao korintski zemljouz od Saronskog do Korintskog zaliva.

    Paralelno sa gradnjom bedema, Konstantin je pratio i razvoj situacije na Balkanskom poluostrvu odnosno pokret krstaša predvođenih Janošom Hunjadijem iz kraljevine Mađarske ka Otomanskoj imperiji. Računajući na sultanovu zauzetost, on je po okončanju radova na Heksamileonu prešao zemljouz sa svojim trupama i otpočeo napad na preostale latinske države na Atici, Atinsko i tebansko vojvodstvo. Bez većih poteškoća, on je vojvodu Neria II Ačaulija primorao da mu preda Atinu i Tebu i obaveže se na vazalne odnose prema njemu, umesto dotadašnjih prema sultanu. On se tu nije zaustavio i nastavio je sa svojim snagama prodor Beotiju, Fokidu i Tesaliju do Pinda, da bi potom umarširao u mletačku Vitrinicu. Istovremeno je po njegovom nalogu Konstantin Kantakuzin, koji je upravljao Vosticom, prešao Korintski zaliv i proterao Osmanlije za zapadnih delova Fokide.

    Međutim njegova osvajanja su izazvala energične proteste Mlečana koji su zahtevali da im se vrate posedi, ali i Alfonsa V(1415145, koji vladao Aragonom i Napuljem, koji je po nekom naslednom pravu tražio da mu se preda atinsko vojvodstvo i sa tim ciljem je morejskom despotu poslao svog čoveka da preuzme te posede. Međutim, presudan faktor na Balkanu u tom trenutku, ipak je bio Murat II koji je bio potisnut 1443. godine i morao da zaključi Segedinski mir, ali je već 1444. godine u bici kod Varne uništio zapadne krstaše i u potpunosti otklonio opasnost po svoju državu. Nezadovoljan Konstantinovim delovanjem, koji je de jure bio sultnov vazal, on je u zimu 1446. godine pokrenuo vojsku koja je brojala između 50 i 60.000 ljudi na Morejsku despotovinu i njene novoosvojene posede.

    Pred nadolazećim Osmanlijama, Vizantinci su se povukli i utvrdili na Heksamileonu, tako da su Muratove trupe bez problema povratile kontrolu nad nedavno osvojenim posedima van Peloponeza i 27.11. su stigle do bedema na zemljouzu, otpočevši napad. Nakon početnih borbi, Konstantin je poslao Georgija Halkondila(otac poznatog istoričara Laonika) Muratu sa predlogom mirovnog ugovora, ali ga je sultan utamničio bez pregovora, a Konstantinu i Tomi je poručio da se povuku i bez odlaganja poruše bedem, ostavivši im nekoliko dana da razmisle.

    Pošto su braća odbila da se predaju, sultan je otpočeo napad, potpomognut topovima i opsadnim spravama i posle pet dana borbi je otpočeo završni juriš u kome su Osmanlije ovladale već zarušenim bedemom i prodrle na poluostrvo. Ogromna većina branilaca je pobijena ili zarobljena, a sami despoti su se jedva spasili. Već 10.12. ceo bedem je praktično sravnjen sa zemljom i više neće biti obnavljan.Kasniji izvori su za propast odbrane Heksamileona krivili Albance, koji su početkom XV veka naseljeni na Peloponez ili lokalno stanovništvo, ali je najverovatnije jedini razlog pada bedema bila Osmanlijska brojčana nadmoć i tehnička superiornost koja se ogledala u posedovanju vatrenog oružja velike vatrene moći.

    Murat je posle toga podelio vojsku na dva dela:
    deo je krenuo pravo na Mistru, pod vođstvom Turahan bega
    deo je krenuo duž severne obale poluostrva, pod sultanovom komandom

    Turahanove snage zbog zime nisu bile u stanju da preko planinskih prevoja stignu do Mistre, tako da su se u Klarenci spojile ponovo sa Muratovim koje su prošle severnom obalom spaljujući, pljačkajući i robeći celu oblast, osim Patrasa koji nisu uspele da osvoje na juriš. Posle toga su se Osmanlije povukle sa poluostrva odvodeći sa sobom oko 60.000 zarobljenika koji će biti prodani kao robovi.

    Konstantin i Toma su posle toga morali da obnove vazalne obaveze prema sultanu, da se obavežu na plaćanje godišnjeg danka i na to više neće obnavljati Heksamileon. Tokom ovog perioda, ponovo se pojavila priča o potrebi da se Konstantin oženi po treći put, jer od šestorice sinova Manojla II, samo je Toma imao muških potomaka(Manojla i Andriju). Postoje indicije da je bilo pokušaja da se on oženi nekom zapadnom princezom, ali je izvesno da je on u avgustu 1447. godine poslao Georgija Sfrancesa na istok da mu potraži suprugu među princezama Trapezuntskog carstva i kraljevine Gruzije.

    Njegov stariji brat i nekadašnji morejski despot Teodor (II), umire u junu 1448. godine u Selimvriji, a već 31.10. iste godine umire i vizantijski car Jovan VIII. Vesto o carevoj smrti, otvorila je i pitanje njegovog naslednika, iako je on jasno odredio Konstantina za to mesto, postojala je mogućnost da vlast pripadne nekom od njegove mlađe braće Dimitriju ili Tomi. Već 13.11. je u Carigrad stigao Toma, a malo posle njega i Dimitrije je stigao iz Selimvrije. Toma kao pretendent nije bio velika opasnost po Konstantina, ali je zato Dimitrije, koji je zbog odbacivanja Firentinske unije imao kako podršku dela naroda, tako i, što je možda u takvom sklopu stvari,otomanskog sultana koji mu je već ranije davao trupe da pokuša da preuzme vlast. Muratova računica je u ovakvoj situaciji bila vrlo jasna, između pružanja podrške Dimitriju koji bi Vizantiju udaljio od Zapada, a samim tim i svake vojne pomoći, čime bi ona bila osuđena na odbranu isključivo svojim, tada već skoro nikakvim resursima, sa jedne i pružanja podrške Konstantinu, koji je zbog podrške uniji cenjen na Zapadu, zbog čega je već dobio malu vojnu pomoć i koji je, čim se sultan okrenuo na drugu stranu napao na de jure sultanove posede, sa druge strane, nije bilo teško.

    Međutim, ključnu ulogu u prenosu vlasti odigrala je carica majka Jelena, koja je posle Jovanove smrti preuzela ulogu carskog regenta do dolaska u prestonicu zakonskog cara Konstantina. Suočen sa takvom situacijom, Dimitrije je morao da prihvati prenos vlasti sa Jovana na Konstantina i krajem godine su carica majka i njena dva najmlađa sina Toma i Dimitrije poslali u Mistru glasnike(Aleksije Filantropin Laskaris i Manojlo Paleolog Jagros) čija je uloga bila da Konstantina proglase za cara i dovedu u prestonicu da preuzme vlast. Sa njima se u Moreju vratio i Toma i oni su 06.01.1449. godine u Mistri(ili u despotskom dvoru ili u crkvi Božanske Mudrosti) proglasili Konstantina za vizantijskog cara, posle čega je on krenuo u Carigrad i 12.03. je preuzeo vlast iz ruku svoje majke.

    Prilike u Moreji tokom njegove vladavine

    Tokom Konstantinove vladavine u Moreji je delovalo nekoliko ljudi koji su spadali u najveće mislioce tog doba koji su otvoreno sarađivali i savetovali morejskog despota. To su bili:
    Georgije Gemist Pliton, vizantijski mislilac
    Visarion iz Trapezunta, Plitonov učenik, nikejski mitropolit i čuveni orator sa Firentiskog sabora
    Ćirijako iz Ankone, italijanski humanista i putopisac koji je obilazi ostatke Antičke Sparte ispod Mistre

    Sam Konstanin je upravljanje delovima svog poseda dodelio svojim najboljim saradnicima:
    Georgije Sfrances je upravljao Mistrom i okolinom
    Aleksije Laskaris je upravljao Patrasom
    Jovan Kantakuzin je upravljao Korintom
    Jovan Paleolog je upravljao Vitilonom

    Pored toga, on je lokalnoj vlasteli potvrđivao i dodeljivao posede čime je zadobijao njihovu podršku, a ostalo je zabeleženo i da je organizovao atletska takmičenja za mladiće iz vlastelinskih porodica.

    Carevanje Vizantijom (14491453)

    Posle dolaska u Carigrad, prvi potez novog cara bio je da potvrdi mir sa Osmanlijama i već posle dve nedelje je njegov izaslanik Andronik Jagaris potvrdio sa sultanom mir koji se odnosio i na morejske despote Tomu i Dimitrija. Međutim najveći problem u tom trenutku nisu bile Osmanlije, već unutrašnje prilike u zemlji koja je i dalje bila podeljena između onih koji prihvataju i onih koji odbijaju Firentinsku uniju. Upravo zbog te podele i potrebe da održi kakvu takvu ravnotežu između te dve struje, Konstantin nikada nije organizovao svoje zvanično ovenčavanje za cara u crkvi Božanske Mudrosti koje je mogao da obavi samo vaseljenski patrijarh. Problem je ležao u tome što zvaničnog patrijarha Grigorija III zbog prihvatanja Firentinske unije nisu priznavali njeni protivnici, pa bi njegovo izvođenje takvog čina moglo da podstakne njegove protivnike na pobunu i dovođenje Dimitrija na vlast, dok bi u slučaju da postvi novog patrijarha iz redova antiunionista i njegovo izvođenje takvog čina zauvek zatvorilo vrata eventualne vojne pomoći sa Zapada. Zbog takve situacije on nikada nije formalno postao car, pošto je samo proglašen, a nikada zvanično ovenčan, iako se on potpisivao kao:
    Konstantin Paleolog u Hristu verni car i autokrator Romeja.

    Sledeća briga novog cara bio je njegov treći brak i obezbeđivanje direktnog naslednika Carstvu. Pored Sfrancesa koji u oktobru 1449. godine ponovo krenuo na istok, on je još u februaru iste godine iz Mistre poslao Manojla Disipata Alfonsu V u pokušaju da se oženi ćerkom portugalskog kralja koji je bio Alfonsov nećak. Posle smrti Murata II 1451. godine Sfrances je probao da za Konstantina isprosi njegovu bivšu sultaniju Maru Branković koja je imala veliki uticaj na svog posinka i novog sultana Mehmeta II(14511481), ali su ti planovi pali u vodu, pošto se ona obavezala da će, ako se ikada oslobodi nevernika, posvetiti svoj život Bogu i neće se ponovo udavati. Pošto je taj pokušaj pao u vodu, kao i pregovori sa Alfonsom V, Sfrances se 15.09.1451. godine vratio u Carigrad sa izaslanikom gruzijskog kralja sa kojime je postignut dogovor o sklapanju braka između Konstantina i gruzijske princeze.

    Paralelno sa pokušajima da se oženi po treći put, Konstantin je nastavio sa svojom politikom između istoka i zapada, održavajući što je moguće bolje odnose i sa jednima i drugima, nadajući se da će na taj način izvući najbolje za Carstvo. Godinu dana nakon njegovog dolaska u prestonicu 23.03.1450. godine umire njegova majka Jelena, koja iako je više od jedne decenije bila monahinja Ipomonija, aktivno učestvovala u vlasti. Prazna carska blagajna ga je primorala da raspiše nove namete ne bi li došao do sredstava za regrutovanje vojske i kakvu takvu obnovu Carigradskih bedema. Zbog toga mu je u avgustu 1450. godine stigla mletačka delegacija iz Venecije, koja je protestovala zbog toga i pretila da će njeni trgovci napustiti grad i naseliti se u naseljima koja su kontrolisale Osmanlije. Opasnost od ovakvog čina se povećala posle smrti Murata II i dolaska Mehmeta II na vlast, sa kojim su Mlečani odmah sklopili ugovor.Konstantin je nakon toga pokušao da uznemiri Mlečane pregovorima sa Dubrovačkom republikom, nudeći joj deo grada za njene trgovce sa poreskim olakšicama, što je potvrdio u junu iste godine. On je još kao despot u Moreji pokušao da na ovaj način dobije neke ustupke od Mlečana, ali ostaje tajna da li je postigao neki značajniji uspeh.

    Mehmetove kretnje i Sfrancesova procena da bi prvi cilj novog sultana mogao biti Carigrad, iako se on zakleo Alahom,Prorokom,Kuranom,Anđelima i Arhanđelima da će živeti u miru sa Konstantinom i njegovom državom, pokrenuli su obnovu diplomatske misije po Zapadu. Sa tim ciljem on početkom aprila 1451. godine šalje Andronika Vrijenija Leondarisa na Apeninsko poluostrvo. On je prvo na mletačkom Kritu regrutovao strelce, potom se uputio u Feraru,Vatikan i na kraju u Napulj. Vratio se u Carigrad krajem iste godine, ali bez ikakvog uspeha. Njegova poseta papi Nikoli V(14471455) i Konstantinovo pismo o problemima sa kojima se suočava, samo su izazvali papu koji je poslao jasan ultimatum caru da unija mora da se sprovede, da njeni protivnici moraju da se suzbiju, da patrijarh Grigorije III mora da bude priznat od svih i da se papino ime mora pominjati u molitvama. Situaciju je dodatno komplikovala činjenica da je sam patrijarh Grigorije u to vreme već napustio Carigrad i krenuo ka Vatikanu izmoren besciljnom borbom sa protivnicima unije. Pored toga papa se spremao da u Carigrad pošalje svog izaslanika koji bi proglasio uniju, što je Konstantinu potvrdio pismom Visarion, ukazujući mu da će papin izaslanik, ukoliko mu ne bude dozvoljeno da uniju proglasi u crkvi Božanske Mudrosti, iz đenovljanske Galate baciti anatemu i ekskomunicirati sve protivnike unije što bi uništilo i teorijsku mogućnost da ikakva pomoć pristigne sa zapada.

    Sredinom te godine Konstantin je poslao poslanstvo Mehmetu II, koji je u to doba gušio pobune po Maloj Aziji, preko koga je tražio da mu se udvostruči godišnja renta koju je dobijao za čuvanje otomanskog princa i Sulejmanovog unuka Orhana, koji je uz Mehmeta jedini imao osnova da polaže pravo na presto, u Carigradu. Njegov cilj nije bio toliko materijalna korist, koliko to da ukaže novom sultanu da postoji još neko ko bi mogao da bude sultan i da bi Konstantin, ukoliko se za to ukaže potreba, mogao da dozvoli Orhanu da napusti grad i eventualno pokuša da svrgne Mehmeta. Njegovo poslanstvo u Brusi je primio jedan Mehmetov vezir koga je njegov zahtev u potpunosti iznervirao i koji se, prema istorijskim izvorima, izdrao na poslanike preteći da će im to biti kraj, jer Mehmet nije bio blage prirode kao njegov otac. Sam Mehmet je poručio da će porazmisliti o zahtevima kada se vrati u svoju prestonicu Hadrijanopolj, ali je vrlo brzo okončao sukobe u Maloj Aziji i povukao se ka prestonici izdavši naredbu da se otpočne sa blokadom i opsadom Carigrada, a sa tim ciljem je otpočeo sa prikupljanjem materijala i radnika za podizanje nove tvrđave na Bosforu.Konstantin je krajem godine poslao poslanstvo u Veneciju, tražeći brzu reakciju Zapada, ukazujući na sultanove pripreme i namere, ali je u februaru 1452. godine stigao odgovor u kome su Mlečani odgovorili da su zauzeti sukobima u Lombardiji, tako da nisu u stanju da mu pruže vojnu pomoć, ali su ispoštovali njegov zahtev i poslali mu tovar baruta i oklopa.

  7. #22

    Odgovor: Vizantija

    Pad Carigrada (1453)

    Već početkom proleća Mehmet je otpočeo sa gradnjom nove tvrđave na Bosforu kojom je planirao da preuzme potpunu kontrolu nad tesnacem sa kopna.Konstantin je uložio portest zbog te gradnje, ali je Mehmet samo odvratio da se sultanovi potezi ne tiču vizantijskog cara i 15.04. je otpočeo sa gradnjom koja je okončana već u avgustu. Tokom gradnje je srušeno nekoliko crkava i kuća, zbog čega su u junu lokalni stanovnici pokušali da ulože protest, ali su ih otomanski vojnici opkolili i pobili na lisu mesta. Nešto kasnije je došlo do sličnog sukoba i na obali Mramornog mora, kada su otomanski vojnici pustili konje i druge tovarne životinje na ispašu u polja pod žitom u vreme žetve. Lokalno stanovništvo je probalo da uloži protest kod sultana, ali su i njih na lisu mesta opkolili i pobili.Konstantin je na ovo odmah odreagovao zatvaranjem gradskih kapija i zarobljavanjem svih Osmanlija u gradu, ali ih je nakon tri dana ipak pustio. Međutim Mehmet je to iskoristio i uputio mu otvoreni ultimatum zahtevajući da mu se grad preda ili će ga sam zauzeti.Konstantin je to odbio i otpočeo sa završnim pripremama za predstojeću opsadu prikupivši sve namernice iz okoline koje je mogao, posle čega je zatvorio gradske kapije.
    Predaja grada nije niti moje lično pravo niti pravo bilo kog pojedinca koji u njemu živi, jer je naša zajednička odluka da poginemo svi zajedno, a ne da spasemo svoj život.
    (Odgovor Konstantina Dragaša Mehmedu II)

    Konstantin je istovremeno ponovo pokušao da na Zapadu dobije bilo kakvu vojnu pomoć, ali su i ove misije prošle bez ikakvog uspeha, iako je Hunjadiju ponudio Mesembriju, a Alfonsu V Selimvriju, pomoć nije stigla. On je istovremeno poslao poziv svojoj braći na Peloponezu da jedan od njih dođe i pomogne mu u odbrani grada, ali ih je Mehmet II ciljanim napadom na Morejsku despotovinu u oktobru onesposobio da mu pruže pomoć. Papski legat o kome se dugo pričalo u gradu pristigao je 26.10. Bio je to bivši kijevski mitropolit Isidor, koji je sa sobom doveo i Leonarda sa Hiosa, koji je bio nadbiskup Lezbosa i 200 strelaca koje je u Napulju regrutovao o trošku pape Nikole V. Njegov dolazak je dodatno uzburkao strasti u prestonici, ali je veliki duks Luka Notaras, kao i činjenica da je 200 strelaca stiglo u ispomoć, uspeo da u tom trenutku umiri antiunioniste.

    Međutim sukobi su se nastavili, a dodatno je napetost u gradu povećalo je pokretanje otomanskih topova sa novoizgrađene tvrđave tzv. Rumelijskog hisara koji su u novembru potopili jedan mletački brod koji je odbio da stane i plati carinu sultanu. Ovo potapanje je pokrenulo vladare na Zapadu, ali i pored toga skoro da nikakva pomoć nije stigla u blokirani grad, a prilike na Zapadu najbolje ilustruje reakcija svetog rimskog cara Fridriha III(14401493), koji je na izveštaje o zbivanjima oko Carigrada, odreagovao u stilu tipičnog salonskog krstaša poslavši Mehmetu pismo u kome mu je zapretio da će ga ujedinjeni hrišćani napasti ako ne poruši Rumelijski hisar i prekine blokadu Carigrada. Za to vreme Konstantin je pokušao na sve načine da ojača odbranu grada. Sa tim ciljem je 12.12. u crkvi Božanske Mudrosti dozvolio kardinalu Isidoru da proglasi zvanično Firentinsku uniju. Potom je sa njim prisustvovao sastanku na kome zajednica Mlečana u gradu predvođena Đirolamom Minotom odlučila da ostane u gradu i pogne njegovu odbranu, dozvolivši nekolicini da napusti grad pod uslovom da plate kaznu od 3.000 dukata. Pored toga on je sa okolnih ostrva uspeo da dopremi još nešto zaliha hrane, ali je usled nedostatka sredstava morao da odbije ponudu mađarskog inženjera Urbana, koji je napravio topove Rumelijskom hisaru, o izgradnji nekoliko topova koji bi pomogli odbranu. Urban je nakon toga otišao kod Mehmeta koji mu je platio duplo veću svotu od tražene. Završni čin pripreme za obranu bio je dolazak Đovanija Đustinijanija u Carigrad 29.01.1453. godine sa 700 vojnika, kome je kao iskusnom vojniku Konstantin poverio komandu nad odbranom.

    Prve otomanske snage pojavile su se pred gradom 02.04. sa čime je otpočela opsada grada. Tokom skoro dva meseca stalnih borbi Konstantin je i sam aktivno uz Đustinijanija učestvovao u prvim borbenim redovima odbijajući napade na grad. Mehmet mu je ponudio da preda grad i povuče se u Mistru, što je Konstantin odbio. Isto tako je odbio i predloge svojih savetnika da napusti grad i otplovi na zapad u pokušaju da pokrene novi krstaški pohod. Tokom ospade Konstantin se bavio i unutrašnjim prilikama u samom gradu u kome je zavladala glad usled nestašice hrane. Zbog toga je on organizovao ravnomernu distribuciju preostalih zaliha, ali i prikupljanje zlatnog i srebnog posuđa i nakita kojim bi bile plaćene kako trupe, tako i hrana na crnom tržištu, obećavši pri tom crkvama i pojedincima da će im kada opasnost prođe vrednost oduzetih predmeta biti višestruko isplaćena. Završni osmanlijski napad otpočeo je u ranu zoru 29.05. Branioci su uspeli da odbiju prva dva talasa napadača i praktično su odbili i treći poslednji koji su činile elitne otomanske jedinice janičari, kada je nekoliko njihovih vojnika uspelo da se uvuče u grad kroz Kerkoportu i izvije otomanski barjak na kuli nad njom.Konstantinovi ljudi su uspeli da ih eliminišu i uklone barjak, ali je u međuvremenu Đustinijani teško ranjen i bez obzira na pređašnji dogovor da se niko neće povući u grad bez obzira na sve i Konstantinove molbe da se ne povlači u tom trenutku, on je naredio svojim ljudima da ga odnesu u grad. Njegovi saborci su njegovo odnošenje u grad protumačili kao znak za povlačenje i oni su se povukli u unutrašnjost gradskih bedema. Ovakav raspad linija obrane iskoristili su janičari koji su ponovo jurnuli na oslabljene branioce probijajući njihove linije.

    Svestan da je bitka izgubljena i da neće uspeti da odbiju napad janičara i spreče dalji prodor Osmanlija, poslednji vizantijski car je odbacio sa sebe sve znake carskog dostojanstva (purpurni (porfirni) plašt) osim purpurnih čizama i izdaje poslednju naredbu za juriš. Za njim u poslednji juriš su krenuli:
    Teofil Paleolog
    zapovednik Branas
    don Fransisko de Toledo
    Dimitrije Kantakuzin
    Matija Zgoromalis
    Jovan Dalmat

    Niko od njih sedmorice (i vojnika koji su ih pratili u tom poslednjem jurišu) koji su isukanih mačeva krenuli u nadolazeće redove janičara nikada više nije viđen živ, niti se zna gde počiva. Smatra se da su pokopani u nekoj od masovnih grobnica u koje su po okončanju opsade sahranjeni poginuli.

    Telo Konstantina Dragaša nikad nije nađeno, što je doprinelo stvaranju mita o njegovom liku. Iako je posle preuzimanja grada istaknuto telo koje je navodno bilo njegovo, mnogi su još onda osporili da je ono pripadalo poslednjem vizantijskom caru, zbog čega se i smatra da se ne zna gde tačno počiva. Postoji i legenda koja kaže da on spava pod Zlatnom kapijom i da će se probuditi kada hrišćani budu oslobađali Carigrad. Tada će na čelu hrišćanske vojske ući u grad kroz Zlatnu kapiju, koja je zapravo slavoluk nekadašnjeg Konstantinovog Novog Rima. O tome koliko se u ovu legendu verovalo govori i činjenica da su mnogi otomanski sultani i veliki veziri držali zazidanu Zlatnu kapiju, ne bi li sprečili njegov ulazak u grad. Zlatna kapija je i dan danas zazidana.

    Konstantina Dragaša pravoslavni vernici širom sveta smatraju svecem, a spomen na njega se slavi 29.05. kada je on mučenički poginuo u borbi za svoj Grad, Narod i Veru.

    Besmrtni Car

    Konstantina Dragaša je činjenica da je bio poslednji vizantijski car, kao i njegovo držanje tokom opsade Carice svih Gradova pretvorilo u mitsku ličnost odnonso u Besmrtnog Cara, kako ga naziva Nikol. Za njegovu ličnost su vezane mnoge legende, a danas je najpoznatija ona o Mermernom Caru koja je nastala zahvaljujući činjenici da njegovo telo nikada pronađeno. U grčkom narodu postoji legenda da Konstantin prilikom poslednjeg juriša nije poginuo, već da ga je smrti spasao anđeo koji ga je uspavao i pretvorio u mermernu statuu. Potom ga je anđeo smestio u pećinu koja se nalazi pod Zlatnom kapijom da tu spava i čeka da hrišćani oslobode Carigrad, kada će se probuditi i predvoditi ih u završnoj borbi, posle čega će ući u grad kroz Zlatnu kapiju, kapiju kroz koju su vizantijski carevi od Teodosija I trijumfalno ulazili u grad. Zbog ovoga su mnogi turski sultani držali zazidanu Zlatnu kapiju, koja je i danas zazidana.

    Međutim još tokom njegovog života, kao i neposredno nakon njegove pogibije njegova ličnost je postala otelotvorenje mnogih proročanstava iz davnina, a o snazi veravanja u njih najbolje govori da je neke od njih zapisao i sam vaseljenski patrijarh i Konstantinov savremenik Genadije Skolarije.

    Najstarije proročanstvo vezano za Konstantina zabeležio je Ćirijako iz Ankone, iako se smatralo da ga je izrekla čuvena Pitija iz Delfa u doba Kserksove (485465) invazije na Grčku, a vezano je za obnovu Heksamileona. Proročanstvo je govorilo da će na korintskom zemljouzu biti podignuta četiri bedema, od kojih će prva tri pasti pod naletima stranih vojski, dok će se četvrti pokazati kao poslednja i najveća prepreka neprijatelja Grka i da će oni biti potučeni kada bor padne na zemlju i iz njega izbije krv, a onaj koji bude podigao taj četvrti bedem biće rođen pod srećnom zvezdom.Kada je Konstantin 1444. godine obnovio Heksamileon mnogi su smatrali d će se proročanstvo obistiniti, jer su se prethodna tri bedema odnosili na one koji su podigli Teodosije II (408450),Justinijan I (527565) i Manojlo II. Međutim vrlo brzo nakon njegove gradnje, Osmanlije su ga 1446. godine probile i sravnile sa zemljom, a kako je to Nikol zaključio
    Borovi su bili natopljeni krvlju, ali se proročanstvo pokazalo pogrešnim
    (Donald Nikol, istoričar)

    Prvi vaseljenski patrijarh pod Osmanlijama Genadije Skolarije, je u svoji delima 1459. godine zabeležio nekoliko starih proročanstava i čudnih koincidencija. Prvo predanje je bilo vezano za osnivanje samog Carigrada koji je osnovao Konstantin Veliki (306-337) čija se majka zvala Jelena i govorilo je da će Grad pasti kada njime bude vladao Konstantin čija se majka bude zvala Jelena, što se i desilo pošto je majka Konstantina XI bila srpska princeza Jelena Dragaš, a između njih dvojice majka nijednog drugog cara Konstantina se nije zvala Jelena. Treba isto tako imati u vidu i da se i poslednji vizantijski car tokom krstaškog zauzeća Carigrada 1204. godine, takođe zvao Konstantin (Laskaris). Doduše on je samo bio proglašen za cara u poslednjim trenucima završne bitke i nije bio zvanično ovenčan na ceremoniji, ali je i sam Konstantin Dragaš samo bio u Mistri proglašen za cara i nikada nije zvanično ovenačan.

Strana 2 od 2 PrvaPrva 12

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •