http://www.vojvodinacafe.com/forum/v.../strana56.html
nemam one bzvz, moj biserko davno nije uzeo aparat u ruke...
ako ne odgovara, kaži, sutra stavljam drugu
http://www.vojvodinacafe.com/forum/v.../strana56.html
nemam one bzvz, moj biserko davno nije uzeo aparat u ruke...
ako ne odgovara, kaži, sutra stavljam drugu
A pitanjce?
Vidi se da ti je prvi put..
Osmeh je kriva linija koja ispravi sve..skoro sve..
Istina
Life is a mystery to be lived,not a problem to be solved.
Ovako, samo za tebe
Da li postoji neko sa našeg foruma koga si sanjala i opiši taj san
E moja Sokice, bolje ti begaj sa ove teme pre nego sto zavrsis kao ja.
Ili kao ja..
Osmeh je kriva linija koja ispravi sve..skoro sve..
Ništa, nikad lepša nisam bila..
Osmeh je kriva linija koja ispravi sve..skoro sve..
Aham ...sanjala sam vise komada u vise razlicitih snova vrlo razlicitih....
Na primer,
sanjala sam da idem sa Milicom na neko brdo,sve kroz neko siblje,lisce do kolena al ona zapela da idemo pojma nemam sto. Ubedjuje me da me gore ceka iznenadjenje i da cu se jako obradovati. Spoticale smo se po milion puta,upadale u neke rupe al popesmo se ipak na jedvite jade. Ja vec nestrpljiva da vidim ko to tamo ceka,kad ono ima jos da se pesaci . Smrkava se,mene hvata prpa (plasim se mraka) kad neko svetlo u daljini,jedva se nazire. Prisle smo blizu...kucica neka,nazire se neko kroz prozor,ona se smeska zagonetno,ja uzbudjena... Kuca ona triput na vrata (valjda je to lozinka ) muski glas (dobro poznat ) "udjite"...ja brzo za kvaku,otvaram vrata ,sva srecna ...............zvrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrr...zvoni mi alarm 'bem ti budjenje
Istina ili izazov?
Life is a mystery to be lived,not a problem to be solved.
Postoji li neki momenat kad si uradila nesto zbog cega se kajes,zbog cega bi volela da vratis vreme da bi to ispravila? Ako hoces ispricaj nam.
Life is a mystery to be lived,not a problem to be solved.
Postoji i verovatno cu dok sam ziva nositi prikacen, kao privezak za kljuceve, taj osecaj koji ne mogu da definisem, a koji svi drugi nazivaju kajanje!
Pre vise od 2 godine, moj jedini brat je bio jako bolestan. Secam se bio je maj mesec. Zvala sam ga da MI cestita rodjendan, posto su pozivi iz Srbije za Kanadu prilicno skupi, i nisam htela da ga izlazem trosku, jer sam znala da on taj datum ne zaboravlja... nikada!
Nije to bio njegov glas, nije to bio onaj braca koga poznajem. U njegovom glasu nije bilo nicega drugog do bola, depresije.... teske depresije. On je bio od onih ljudi koji se ne iskazuju, jos manje pokazuju! Da ne bih pisala ceo razgovor, navescu samo par recenica iz naseg telefonskog razgovora:..... "Znas... dado... osecam se jako usamljeno, kao da nemam nigde nikoga"
"Imas mene"! odgovaram mu.
"Ali ti nisi tu, ti si tako daleko"...
"Kajem" se sto nisam istoga dana kupila kartu i otisla kod njega u Novi Sad.
"Kajem" se sto sam aviopkartu kupila kasno, jako kasno, kada je ostalo jos samo toliko vremena da odem i kazem zbogom!
"Kajem" se sto sam ga, zbog tog kajanja, ostala zeljna!
Kajem se sto ne mogu da vratim vreme, iako znam da mi je oprosteno!
Eto....
Istina ili izazov?
neunistiva zlojebaba!