Sedim, još uvek nema.
Zaboleo me je pročitani mail, koji sam dobila jutros. Da, od prijateljice sa kojom sam se našla posle 16 godina.
Koliko je snage, volje i hrabrosti bilo potrebno da u četvrtoj godini srednje škole odeš. Daleko.
Najdalje od svih koji su te voleli i davali ti neizmernu podršku. To smo bili mi, drugari iz odeljenja.
Odlazak nismo shvatili isuviše ozbiljno, jer smo se onako, još uvek dečije nadali da ćeš da se vratiš.
Dani su prolazili, časovi se sve manje pravdali, a naše nade su potonule.
Sticajem okolnosti, srele smo se u Budvi pre jedanaest godina,
pričale smo o nekim perifernim stvarima, sporazumevale se pogledima,
jer jedino oči nisu mogle da sakriju i sreću i tugu.
Zahvaljujući mojoj ptici, mementu i temi godišnjica mature, saznajem tvoju adresu. Ni sada nisam u stanju da se ''sastavim''.
Sretna sam, ti si sretna jer imaš najveće blago pored sebe.
Znam da ćeš mu pružiti svu ljubav (moguću i nemoguću) a opet biti pravedna, nikako stroga. Jednostavno to si ti.
Nema sam i dalje, sa osmehom na usnama i suzama koje mute pogled.
Sigurna sam da ćemo nekako uspeti da nadoknadimo sve ovo vreme, ovu prazninu od šesnaest godina.
Ti si neko moj.