Sreca ...
Ne volim face, retko odlazim tamo, tu i tamo virnem da vidim ima li sta novo,nekad prodju i nedelje, a da se ne ulogujem ...
Imala sam prijateljicu, onu od kolevke do skolskih dana.
Pisala sam vec mozda o njoj.
Nerazdvojne smo bile.
Kad je dosao ovaj suludi rat, njeni roditelji su odlucili da je sreca ipak negde drugde.
I tako je ona nestala iz mog zivota.
A trazila sam je svih ovih godina, preko svih mogucih , koji bi bar nesto mogli znati o njoj.Jednom je doslo jedno pismo, koje sam iscitaval i iscitavala, godinama.
I to je bilo sve ...
Nisam odustajala od trazenja i raspitivanja, ali niko nista nije znao o njoj.
Godine su prosle, mnogo godina ...
Jos uvek nasa slika stoji uramljena u mojoj sobi u nekom starom crvenom ramu.
Falila je, uh mnogo je falila ...
Ni godine nisu bacile u zaborav sve ono sto smo nas dve imale, nekad ...
Posle nje, nikog nisam smatrala toliko svojim.
Danas stize mail iz tamo neke drzave ...
" Jel znas koliko te trazim?"
Suze, pa smeh, pa opet suze radosnice.
Kuckam po tastaturi hiljadu i jednu misao, postavljam milion pitanja, a slike lete pred ocima ...
Kako sam srecna, samo kad bi znali kako sam srecna ...