Jovan Dučić
Prikaz rezultata 1 do 4 od ukupno 4
  1. #1

    Jovan Dučić

    Jovan Dučić (Trebinje, 17. februar 1871. — Geri, Indijana, SAD, 7. april 1943.) bio je srpski pesnik, pisac i diplomata. O godini rođenja Dučića postoje sporovi i nejasnoće. Pero Slijepčević navodi da je Dučić rođen, najverovatnije, 1872. u Trebinju. Veći broj istraživača tvrdi da je rođen 1874. Svetozar Ćorović u svojim sećanjima navodi (prema M.Miloševiću, Rani Dučić) da je Dučićeva godina rođenja 1872. Datum rođenja bi mogao da bude 15.jun ili 15.jul.

    Dučićev otac Andrija bio je trgovac. Poginuo je u Hercegovačkom ustanku 1875. godine, a sahranjen u Dubrovniku. Majka Jovanka pored Jovana i Milene imala je dvoje dece iz prvog braka sa Šćepanom Glogovcem (Ristu i Soku). Osnovnu školu učio je u mestu rođenja. Kada se porodica preselila u Mostar, upisuje trgovačku školu. Učiteljsku školu pohađa u Sarajevu 1890 -1891. godine i Somboru gde maturira 1893. Učiteljevao je kratko vreme po raznim mestima, između ostalog u Bijeljini, odakle su ga austro-ugarske vlasti proterale zbog patriotskih pesama „Otadžbina“ („Ne trza te užas b’jede, nit’ te trza užas rana/Mirno spavaš, mila majko, teškim sankom uspavana“) i „Oj Bosno“. Zbog njih Dučić biva stavljen pod istragu, a zatim, u maju 1894. godine ,vlasti ga protjeruju iz grada. Odmah nakon progonstva, pesnik nije mogao naći učteljsku službu gotovo nigde, pa se upošljava u manastirskoj školi u Žitomisliću. Kao učitelj radi u Mostaru od 1895. do 1899. Član je društva Gusle. U društvu sa Šantićem stvorio književni krug i pokrenuo časopis Zora. Poslednje godine boravka u Mostaru, zajeno sa prijateljem piscem Svetozarom Ćorovićem, uhapšen je i otpušten sa posla. Iste godine odlazi na studije u Ženevu, na Filozofsko-sociološki fakultet. Proveo je skoro deset godina na strani, najviše u Ženevi i Parizu . Za to vreme održava veze sa prijateljima piscima iz Mostara, upoznaje Skerlića u Parizu, sarađuje sa mnogim listovima i časopisima (Letopis, Zora, Srpski književni glasnik). Na ženevskom univerzitetu je svršio prava i potom se vratio u Srbiju. Godine 1907. u Ministarstvu inostranih dela Srbije dobija službu pisara. Od 1910. je u diplomatskoj službi. Te godine postavljen je za atašea u poslanstvu u Carigradu, a iste godine prelazi na isti položaj u Sofiji. Od 1912. do 1927. službuje kao sekretar, ataše, a potom kao otpravnik poslova u poslanstvima u Rimu, Atini, Madridu i Kairu (1926-1927), kao i delegat u Ženevi u Društvu naroda. Potom je privremeno penzionisan. Dve godine kasnije vraćen je na mesto otpravnika poslova poslanstva u Kairu. Biran je za dopisnog člana Srpske kraljevske akademije, a za redovnog člana izabran 1931. Sledeće godine postavljen je za poslanika u Budimpešti. Od 1933. do 1941. prvo poslanik u Rimu, potom u Bukureštu, (gde je 1937. godine postavljen za prvog jugoslovenskog diplomatu u rangu ambasadora u Bukureštu), a do raspada Jugoslavije poslanik u Madridu.

    Uoči nemačke invazije i kasnije okupacije Jugoslavije 1941. godine Jovan Dučić odlazi u SAD u grad Geri, Indijana, gde je živeo njegov rođak Mihajlo. Od tada do svoje smrti dve godine kasnije, vodi organizaciju u Ilinoisu (čiji je osnivač Mihajlo Pupin 1914. godine), koja predstavlja srpsku dijasporu u Americi. Za to vreme piše pesme, političke brošure i novinske članke pogođen razvojem situacije u Jugolsaviji i stradanjem srpskog naroda, te osuđuje genocid nad Srbima koji vrši hrvatska ustaška vlada.

    Umro je 7. aprila 1943. u Geri. Njegovi posmrtni ostaci preneseni su iste godine u portu srpskog manastira Svetog Save u Libertvilu, SAD. Njegova želja je bila da ga sahrane u njegovom rodnom Trebinju. Ova poslednja želja Jovana Dučića ispunjena je 22. oktobra 2000.

    Prvu zbirku pesama objavio je u Mostaru 1901. u izdanju mostarske Zore, zatim drugu u Beogradu 1908. u izdanju Srspke književne zadruge, kao i dve knjige u sopstvenom izdanju, stihovi i pesme u prozi – Plave legende i Pesme. Pisao je dosta i u prozi: nekoliko literarnih eseja i studija o piscima, Blago cara Radovana i pesnička pisma iz Švajcarske, Grčke, Španije itd.

    Kao i Šantić, Dučić je u početku svoga pesničkog stvaranja bio pod uticajem Vojislava Ilića; ali kad je otišao na stranu, on se toga uticaja sasvim oslobodio i izgradio svoju individualnu liriku prema uzorima francuskih parnasovaca, dekadenata i naročito simbolista. U doba opšteg kulta prema modi sa Zapada, njegova je poezija odista značila novinu i osveženje, i u motivima i u izražaju.

    Mesto snova, patnji, čežnji i draži na svom tlu, u idealima svoje rase, on čudnom i sjajnom gipkošću uzima tuđi, zapadni i latinski ideal lepote i života, zapadni estetizam, otmen i virtuozan ali hladan, lišen dubokih zanosa i uzvišene etike. On otkriva sasvim nove motive u našoj poeziji, dotle neslućene, retka osećanja, bizarna, prefinjena. Čak i lična raspoloženja, svoju erotiku na primer, on neće reći jednostavno niti će dozvoliti da izgleda obična. On ima dvostruki strah: od vulgarnosti misli i osećanja i vulgarnosti izraza. Snaga i lepota njegove poezije je u izražaju. On je pesnika shvatio kao „kabinetskog radnika i učenog zanatliju na teškom poslu rime i ritma“.

    Naći najsavršeniji izražaj, to je vrhovno načelo njegove poezije. U obradi, on je odista nadmašio sve što je do njega stvarano u našoj lirici, toliko je on jak u izrazu, — otmen, diskretan, duhovit i ljubak. Njegova poezija blešti slikovitošću i melodičnim ritmom. Ona je toliko neodoljiva svojim oblikom i toliko je suvereno vladala, da su se najmlađi pesnici počeli buniti protiv nje, osećajući i sami njen čar i njen pritisak ujedno.

    U jesen 1893. godine, na balu u tek sagrađenom hotelu „Drina“ u Bijeljini, mladi i ambiciozni učitelj Dučić susreće tek svršenu učenicu Trgovačke škole Magdalenu Nikolić. S njom se tajno verio 5. novembra 1893. godine, a njihova prepiska će se nastaviti i nakon Dučićevog odlaska iz Bijeljine i prelaska u Mostar na učiteljovanje od 1895. do 1899. godine. Jedan deo te korespodencije je sačuvan, kao i pismo koje je Dučićev prijatelj i pesnik Aleksa Šantić uputio Magdaleni 6. aprila 1901. godine moleći je da pomogne u prikupljanju pretplate za svoje „Pesme“. Ljiljana Lukić, profesor u penziji, čuva u ličnom vlasništvu prepisku između Dučića i Magdalene.

    Profesorica Lukić navodi da je Dučić kratko stanovao u kući Magdalene Nikolić koja je stanovala sa sestrom. Posle raskida sa Dučićem Magdalena se zarekla da nikada više neće izaći iz kuće. „Kao kakva romaneska heroina živela je od uspomena i jedine srećne trenutke nalazila je u čitanju pisama i pesama čoveka koga je volela“, zaključuje profesorica Lukić. Dučićeva tajna verenica u amanet je ostavila da joj nakon smrti na spomenik uklešu sledeće reči, koje i dan danas stoje uklesane na bijeljinskom groblju: „Maga Nikolić-Živanović, 1874-1957, sama pesnik i pesnika Jove Dučića prvo nadahnuće“.

    Dvadeset godina pre Magdalenine smrti, Dučiću je, dok je bio opunomoćeni ministar Kraljevine Jugoslavije, stigla molba koja svedoči o dubokom tragu koji je Dučić ostavio u Bijeljini. Pevačko društvo „Srbadija“ tražila od ministra pomoć za izgradnju doma za potrebe društva. „Na prvom mestu, u ovome idealnom poslu, društvo je slobodno da Vam saopšti da bi želelo i da bi bilo srećno, ako vidi da vaš dom ’Srbadije’ bude sazidan i nazvan Zadužbina pesnika Jovana Dučića-Srbadija“, stoji između ostalog u pismu poslatom 1937. upućenog ministru Dučiću. Na margini pisma stoji stoji Dučićev rukopis: „Poslao 6. decembra 1937. godine prilog od 1000 din. Molio da neizostavno nazovu svoj dom imenom velikog pesnika Filipa Višnjića, njihovog najbližeg zemljaka“.

    Bibliografija:

    * Pjesme, knjiga prva, izdanje uredništva Zore u Mostaru, 1901.
    * Pesme, Srpska književna zadruga, Kolo XVII, knj. 113. Beograd, 1908.
    * Pesme u prozi, Plave legende, pisano u Ženevi 1905. Beograd, 1908.
    * Pesme (štampa Davidović), Beograd, 1908.
    * Pesme, izdanje S.B.Cvijanovića, Beograd, 1911.
    * Sabrana dela, Knj. I-V. Biblioteka savremenih jugoslovenskih pisaca, Beograd, Izdavačko preduzeće Narodna prosveta (1929-1930).
    o Knj. I Pesme sunca (1929)
    o Knj. II Pesme ljubavi i smrti (1929)
    o Knj. III Carski soneti (1930)
    o Knj. IV Plave legende (1930)
    o Knj. V Gradovi i himere (1930)
    * Knj. VI Blago cara Radovana: knjiga o sudbini, Beograd, izdanje piščevo, 1932.
    * Gradovi i himere, (Putnička pisma), Srpska književna zadruga, Kolo XLII, Knj. 294. Beograd, 1940.
    * Federalizam ili centralizam: Istina o “spornom pitanju“ u bivšoj Jugoslaviji, Centralni odbor Srpske narodne odbrane u Americi, Čikago, 1942.
    * Jugoslovenska ideologija: istina o “jugoslavizmu“, Centralni odbor Srpske narodne odbrane u Americi, Čikago, 1942.
    * Lirika, izdanje piščevo, Pitsburg, 1943.
    * Sabrana dela, Knj. X Jedan Srbin diplomat na dvoru Petra Velikog i Katarine I – Grof Sava Vladislavić – Raguzinski, Pitsburg, 1943.
    * Sabrana dela, Knj. VII-IX (Odabrane strane). Rukopise odabrali J. Đonović i P. Bubreško. Izdanje Srpske narodne odbrane u Americi, Čikago, 1951.
    * Sabrana dela, (uredili Meša Selimović i Živorad Stojković), Svjetlost, Sarajevo, 1969.
    * Sabrana dela, (uredili Meša Selimović i Živorad Stojković. Pregledao i dopunio Živorad Stojković), BIGZ, Svjetlost, Prosveta, Beograd-Sarajevo, 1989.

    Literatura:

    * „Istorija jugoslovenske književnosti“, Đorđe Anđelić, 1938. godine.



  2. #2

    01 Odgovor: Jovan Dučić

    Ti ne postojis,nit' si postojala
    rodjena u mojoj tisini i tami.

    Na suncu moga srca ti si samo sjala,
    jer sve sto ljubimo,stvorili smo sami.


    Moji omiljeni stihovi od gospodina Ducica,iz pesme "Jednoj zeni".


    Obozavam ga(misim Fjodor M.D. je neprikosnoven),i ne bih ga preporucio
    senzibilnim osobama u trenutcima psihicke nestabilnosti.Slomice ih !!
    Za njegova dela je potrebno uputstvo za upotrebu.

  3. #3

    Odgovor: Jovan Dučić

    Ti utehu čekaš. Ne, utehe nema:
    Što utehom zovu, zovi zaboravom;
    Jad istinski dubok nikad ne zadrema.
    Rastrzana tako među snom i javom,
    Gledajući kako nepomično bdije
    Taj Anđeo Stradanja nad tužnom ti glavom.
    Ti želiš i čekaš. I ne znaš da nije
    Ni sad ispijena ta čemerna čaša,
    I svirepi otrov jedne ironije;
    I da će nas večno strasna prošlost naša
    U nemirne noći da trgne i seti,
    Kao zveket lanca starog robijaša.
    Surovi će dani doći i uzeti
    Svaki po svoj deo od srca što bunca,
    Što želi, što moli; a ti ćeš se peti;
    Peti neprekidno, do kobnog vrhunca,
    Golom stopom, bleda, smrzla, jadno dete
    Pružajući ruke i vapijuć: Sunca
    I tako ti dani bez sreće i mete,
    Odnoseć svoj deo stradanja i suza,
    Kao gavrani će kraj nas da prolete,
    I ne pokidavši ni jednu od uža
    Što nas vežu i sad za prošlost, što stoji,
    Za nama i gleda na nas ko Meduza.
    Hajdmo, o Muzo Amo milu ruku,
    Mladosti moje to uzglavlje meko
    Dugo nam ima do u tihu luku,
    Ostrvo mira i sad je daleko.
    Katarke stoje gordo na toj vodi
    Što znači život... Mi hitamo žurno;
    Nejasno nebo nad nama se svodi,
    Pod nama more nemirno i burno.
    I zaman hita naše slabo oko
    Kule tog mora da pozna i spazi;
    Istina mora da leži duboko -
    Mi nad njom gremo po neznanoj stazi.
    Pitanja naša šum nejasni sreta,
    I žudnom duhu odgovara nije;
    Gde je početak? Gde li čudna meta?
    U neprovidnim maglama se krije.
    Brod mnogi ovud minu s mnogo muke,
    Istine blago tražeć u dubini;
    I ne spaziše svetiljke iz luke -
    A gle po vodi razvalina njini...
    Ne s teškom kotvom ne srljaj duboko,
    Ranjeno srce drukčije nam zbori
    Niti u pustoš pustaj žudno oko,
    Da te nespokoj za saznanjem mori.
    Spokojan pogled po površju baci,
    Sladosnog mira tu ćeš samo steći. -
    O, Muzo, tuda samo trepte zraci,
    I val se pjeni slatko žuboreći.
    I snivaj samo Biće manje suza
    I više svjetlih i spokojnih noci...
    Svikni na odmor pod teretom uža
    Istina jedna i sama će doći
    Zovi se ljubav I nas samo pjevaj,
    I našu mladost bezbrižno i tio:
    U jednom srcu cio svemir ima,
    U jednoj suzi ima život cio
    Ne pitaj nikad: zvuke naših dana
    Hoce li vjetri da raznesu šumom,
    Ko bjeli behar sa procvalih grana,
    Il cvjeće nekad nad našijem humom;
    Il će da žive... Niti pitaj, mlada,
    Da li se rodi odjek tvome glasu,
    I da l ga naše gluho doba sada
    Vjencima svojim il kamenjem zasu, -
    Budi ko ptica sa sjevernih mora,
    Stanovnik magle i ostrva leda,
    Što pjeva žudno izmeđ lednih gora,
    Ne pitajući da l je kogod gleda,
    I da l je sluša; i sred mrtvog dola
    Cjeloga vjeka zvonku pjesmu vije
    I najzad umre - bez imalo bola
    Što joj pjesmu nikad niko čuo nije
    Mnoge mrzimo bez ikakvih razloga, a da ih zavolimo, tražimo čvrste razloge!

  4. #4

    Odgovor: Jovan Dučić

    AVE SERBIA

    Твоје сунце носе сад на заставама,
    Ти живиш у бесном поносу синова;
    Твоје светло небо понели смо с нама,
    И зоре да зраче на путима снова.

    Још си уз нас, света мајко, коју муче;
    Све су твоје муње у мачева севу,
    Све у нашој крви твоје реке хуче,
    Сви ветри у нашем осветничком гневу.

    Ми смо твоје биће и твоја судбина,
    Ударац твог срца у свемиру. Вечна,
    Твој је удес писан на челу твог сина,
    На мач његов реч ти страшна, неизречна.

    Млеком своје дојке нас си отровала,
    У болу и слави да будемо први;
    Јер су два близанца што си на свет дала -
    Мученик и херој, кап сузе и крви.

    Ти си знак на небу и светлост у ноћи,
    Колевко и гробе, у одећи сунца;
    Ти си горки завет страдања и моћи,
    Једини пут који води до врхунца.

    Ми смо твоје трубе победе, и вали
    Твог огњеног мора и сунчаних река:
    Ми смо, добра мајко, они што су дали
    Свагда капљу крви за кап твога млека.

    Moja omiljena



Slične teme

  1. Jovan Sterija Popović
    Autor DrinChe u forumu Srpska poezija
    Odgovora: 11
    Poslednja poruka: 07.02.2014, 13:50
  2. Jovan Dučić
    Autor Bishop u forumu Srpska poezija
    Odgovora: 65
    Poslednja poruka: 04.02.2014, 02:14
  3. Jovan Jovanović Zmaj
    Autor yige_gui u forumu Srpska poezija
    Odgovora: 51
    Poslednja poruka: 31.01.2014, 13:46
  4. Gimnazija Jovan Jovanovic Zmaj u Novom Sadu
    Autor thekutko u forumu Obrazovanje
    Odgovora: 36
    Poslednja poruka: 10.08.2011, 17:33
  5. Poslednji Srpski Car - Jovan Nenad
    Autor plemeniti vitez u forumu Istorija
    Odgovora: 0
    Poslednja poruka: 27.05.2007, 16:24

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •