Mađarska prevlast u Bosni i Srbiji

2.deo
Mađari nisu dali da se Bosna uspokoji. I to, nema sumnje, s planom. Iako se kralj Sigismund 1406. god. nalazio u ratu sa Austrijom, on, ipak, nije hteo ostaviti ni Bosnu na miru, da se u njoj ne bi ustalilo novo stanje. Kako sam, zbog tog rata nije mogao krenuti na vojnu on je uputio u Bosnu čuvenog avanturistu Pipa Spana ili Filipa de Skolaris, oprobanog ratnika za koga se pretpostavlja da ga je zapamtila i naša narodna epska poezija u licu Filipa Mađarina. On je sa mađarskom vojskom prodro u Bosnu, pustošeći, sve do Bobovca i tu zaseo. Možda je Ostoju uvredila kakva njegova bezobzirnost ili uopšte tako neprijateljsko posredovanje Mađara. Međutim, on je ipak ostao. Ako popusti Bosnu on gubi sve, naročito ako je napusti razišavši se s Mađarima; a ako, gutajući, ipak ostane s njima bilo je nade da potisne i zameni Tvrtka. Da je ponovo pokušavao dvostruku igru vidi se potom, što je ponovo ušao u veze s Hrvojem. Ovom se i izvinjavao da nije došao u Dubrovnik s toga, što nije imao poverenja u Dubrovčane.

Mađari su nastavili ratovanje i sledećih godina, iako su Turci u leto 1407. pokušali da između njih posreduju za mir. U avgustu krenule su dve mađarske vojske na Bosnu starim historiskim putevima, dolinom Vrbasa i dolinom Bosne. Prva nije imala uspeha, dok je druga došla do Bobovca, u kom ih je dočekao Pipo Spano. Ratovanje je potom naglo prekinuto zbog kraljeve bolesti, ali s tim da se naskoro nastavi. Novi papa Grgur XII, koji se nije hteo mešati u spor između Sigismunda i Ladislava, dao je u jesen 1407. mađarskom kralju svoj blagoslov za vođenje rata protiv svih nevernika i otpadnika u njegovom susedstvu. Već u aprilu 1408. sišao je Sigismund do Đakova da lično pregleda sve pripreme za veliku ofanzivu, a u maju je prešao Savu i u Doboru udario tabor. Glavna borba počela je tek u septembru, kad je pribrao veliku vojsku od 60.000 ljudi, u kojoj se, uz Mađare, nalazilo i dosta Poljaka. Pred tolikom silom Bosna je, najzad, morala pokleknuti. I to bez duga otpora. Sigismund je mnoge velikaše zarobio, a mnoge pobio, ne štedeći ni staro ni mlado, ni muško ni žensko. Porušio je i mnogo kula i gradova. Da ih je naterao sve na pokornost razume se samo po sebi. Dubrovačka čestitanja upućena su kralju 24. oktobra; znači da je sve bilo svršeno za mesec dana. Međutim, glavne bosanske vojvode, i to one po Mađare najopasnije, Hrvoje, Sandalj i knez Pavle ostadoše nepovređene, ne znamo da li slučajem ili svojom veštinom. Ne znamo da li su oni svi i učestvovali u nekoj odlučnoj borbi, ili su se držali svojih teško pristupačnih planina, gde ih Mađari nisu mogli lako slediti. Isto tako održao se i kralj Tvrtko.

Ovog puta kralj Sigismund hteo je da pobedu iskoristi do kraja, pa je u Bosni ostavio jedan deo vojske kao jemstvo, da će se novo njim stvoreno stanje i održati. Sigismundova pobeda bila je neosporna. Ona je s toga morala delovati, i to na sve, pa među njima i na one koji nisu bili neposredno pogođeni. Već krajem 1408. god. Hrvoje se pokorio Sigismundu, a s njim verovatno i ostala vlastela. Znajući im vrednost Sigismund ih je lepo primio i potvrdio im sve stare posede i titule sem onih, koje su bile date na štetu njegovih pristalica Šubića i Frankopana. Na uspomenu ove pobede kralj ustanovi odličje "Zmajeva reda" i među ostalima odlikova njim i despota Stevana i Hrvoja. Kad su stigli na kraljev dvor u Budim on je Hrvoja uzeo čak za krštenog kuma svoje kćeri.

Ali vrlo brzo u zemlji nasta teška reakcija, koja nije imala samo karakter ličnih obračunavanja, nego i načelan. Ostoja se bio digao da skrši Tvrtka, već i inače teško pogođena ovim porazom. Posle mađarske pobede on se osećao kao gospodar situacije. Tvrtko se sad nije ni video ni čuo, isto kao ni Ostoja posle 1404. god. Ne znamo čak ni gde se sve nalazio. Za vernu službu Ostoja je nagradio braću Radivojeviće, Đuru i Vukića, davši im Omiš sa Primorjem sve do Žrnovnice, oblast Luku na Neretvi, i ceo kraj na desnoj strani Neretve od Radobolje i Blata do Imotskog. Tim poklonima osetio se pogođen Hrvoje, koji je to smatrao kao svoju sferu i domenu, pa je odmah počeo borbu protiv njih. Uz Ostoju je pristao Sandalj i knez Pavle, koji se behu odvojili od Hrvoja. U svojoj politici oni su računali i na pomoć Turaka; naročito se u tom pravcu počeo opredeljivati Sandalj, koji je želeo da suviše jakom pritisku Sigismudovom da izvesnu protutežu.

Isto tako odlučnu pobedu behu izvojevale i Sigismundove pristalice u Primorju. Kad je video neuspeh svoje stranke kralj Ladislav se odluči da digne ruke od dalje aktivnosti na ovoj strani i da svoja "prava" ustupi, odnosno proda, drugima. Samo je, da bi isterao veću cenu, počeo življu akciju sa svojom flotom. Posle dužih pregovora on je 9. jula 1409. prodao Mlecima za 100.000 dukata svoje posede u Dalmaciji i svoja prava na tu zemlju. Napustio je tako sve prijatelje i saradnike, koji su se zbog njega izlagali teškim krizama, i sa potpunim neuspehom likvidirao je svoju balkansku politiku, koja je znatno iscrpla snagu naših ljudi i država u borbi od četvrt veka i mnogo doprinosila slabljenju njihove otporne snage prema Turcima.

Za to vreme nije ni Srbija bila pošteđena od potresa, samo što oni nisu poticali od spoljašnjih neprijatelja nego zbog unutrašnjeg razdora. Kneginja Milica, u kaluđerstvu prozvata Evgenija i posle u velikoj skimi Jevrosima, umrla je 11. novembra 1405. i sahranjena je u njenoj ukusnoj zadužbini Ljubostinji, koju je zidao popularni neimar Rade Borović. Kao dobra majka ona je znala da utišava sukobe koji su izbijali između njenih sinova, Stevana i Vuka, i da mlađega Vuka odvraća od naglih koraka i zlih nauma. Posle njene smrti osetilo se brzo da se izgubio njen autoritet i blagotvorni pomirljivi duh. Vuk se ponovo razišao s bratom, tražeći za sebe polovinu države. Pomagali su ga sestra Mara Brankovićka i sin joj Đurađ kojima Stevan beše oduzeo nešto zemlje oko Sitnice, a prihvatili su ga odmah Turci, koji su hteli da oslabe Stevana i suzbiju njegovu mađarofilsku politiku. Vuk je lično otišao kod Bajazitova naslednika Sulejmana i sa turskom vojskom krenuo na brata. Tursku vojsku vodio je najiskusniji turski vojskovođa toga vremena, stari Evrenos-beg, pobeditelj Srba na Marici.

U jednoj svojoj povelji iz 1406. god. beše se Stevan, s izvesnim ponosom, pohvalio, kako ga Bog "prevede od pokornosti na slobodu i od manjeg prestola na viši". Oslobođen izvesno vreme od pritiska Turaka, obogaćen dobitkom Mačve, Beograda i oblasti južno od Kopaonika, sa lepim prihodima iz bogatih rudnika, on je bio upravo počeo da sređuje Srbiju i da joj zalečuje rane. Posle sloma Ugarske on je bio nada i utočište boljeg dela Bugarske i ostale slovenske kaluđerske inteligencije; na njegov dvor su dobegavali obeskućeni bugarski prinčevi. On je sam, ljubitelj knjige i prosvećenosti, "novi Ptolemej", kako su ga zvali neki obrazovani savremenici, bio čovek s književnim smislom. Njegovo Slovo ljubavi ide u vrlo dobre spise naše stare književnosti. Manastir Manasija, lepa njegova zadužbina, očuvana sve do danas, nekad pravi grad sa jakim bedemima i odbranbenim kulama, zidana 1407-1418. god., postala je središte takozvane resavske škole, koja je, u tradiciji pokreta bugarskog patriarha Jevtimija, tražila reviziju starih prevoda bogoslužbenih i drugih spisa, izvodila reformu pravopisa, i poticala novu književnu aktivnost. U njegovoj zemlji, tada, napisana je prva slovenska gramatika, pretenciozna, složena, nedovoljno orginalna, ali podesna kao početak za dalji rad. Iz Srbije taj se pokret preneo u Rumuniju i posle u Rusiju. U Rumuniju i Rusiju prodiru i naši književni spisi i vrše tamo osetan uticaj. Rumunska crkvena arhitektura pokazuje više nego jedan ili dva uticaja srpske moravske škole; čitavi njihovi manastiri, kao Kozja na primer, proste su kopije naših. Naš monah Nikodin Grčić postaje krupna ličnost i rumunske kulturne historije, skoro ne manje nego naše.

Taj lepi i korisni polet imao je da omete ovaj bratski napadaj pod turskim zastavama. Konstantin Filozof s bolom priča o pustošenju zemlje i pometenosti među stanovništvom. Stevan je ostao osamljen i nije mogao zaustaviti Turke, koji su prodrli do blizu Beograda. Mir je sklopljen 1409. god. samo tako, što je Stevan odelio Vuku južnu polovinu Srbije sa Kruševcem, a sebi zadržao severnu. Bogate prihode Novog Brda delili su po pola. Vuk je, zajedno s Brankovićima, priznao tursku vrhovnu vlast, a Stevan je ostao i dalje na svojoj liniji držeći se uz Mađare.