Srpska despotovina u Sremu
6.deo
U Mađarskoj su, istina, počele odmah odluke, naredbe i većanja, ali sve više u teoretskom nego u praktičnom pogledu. Kralj je slao poruke na sve strane, ali ih je malo ko slušao. Njegova nada behu austriski nadvojvoda Ferdinand, njegov šurak, i papa, koji ga je uveravao o mogućnostima novog hrišćanskog saveza. Po računanju mađarskih odgovornih lica cela zemlja mogla je dići na noge do 60.000. Prema turskoj sili, koja je bila četiri puta veća, i to bi pretstavljalo malu snagu. A kakvi su tek izgledi mogli biti, kad Mađari nisu uspeli da saberu ni polovinu toga broja! Siromah Bakić, koji je sad čuvao granicu u Sremu, doživeo je teško razočaranje. U svojoj Šumadiji on nije mogao dobiti prava obaveštenja o prilikama u susednoj kraljevini, o kojoj se pričalo kao o nekom snažnom bedemu hrišćanstva i za koju su Srbi više od jednog veka vezivali svoju sudbinu. Sad je imao dovoljno prilike da vidi kako idu stvari i da zažali što je i sebe i svoje Srbe izlagao uzaludnim žrtvama. Mađarska više nije mogla da spasava ni sebe, a kamo li njih.
Početkom leta 1526. god. počela je turska ofanziva. Prvi je na redu bio Petrovaradin, koji je pao 29. jula posle tronedeljne opsade. Iza njega Turci su brzo i sa malo otpora osvojili susedne gradove u Sremu i kod Oseka napravili most za prelaz u srce Ugarske. Kralj Vladislav je prikupljao vojsku u Tolni, ali je do odsudnog dana jedva skupio do 20.000 vojnika. Mnogi magnati nisu prosto hteli doći, a mnogi su zakasnili, slučajno ili namerno. U toj vojsci nalazio se i dobar deo Srba pod zapovedništvom Bakića i Radiča Božića. Despot Stevan je, po kraljevoj naredbi, ostao da čuva Slavoniju od eventualnih napada Turaka s bosanske strane. Do bitke je došlo na Mohačkom Polju. Ona je bila brzo gotova, za dva sata, 19. avgusta 1526. Mađarska vojska bila je brzo rastrojena i potpuno poražena; sam kralj zaglavio je, na begu, u jednom nabujalom potoku. Pobednik sultan ušao je bez dalje borbe u mađarsku prestonicu 11. septembra. Ovog puta on nije u njoj i ostao i pobio na budimske bedeme turski barjak, nego se, po običaju početkom jeseni vratio u svoje zemlje.
Slomivši balkanske države, skrhavši sad i Mađarsku, Turci su zagazili u srednju Evropu i učvrstili se u njoj. Sudbina srpskog naroda bila je zapečaćena za vekove. Oni su čitav jedan vek i po davali otpor Turcima, od Marice do Drave, da bi ih zaustavili i spasli bar poslednje ostatke svoje države i svog nacionalnog poseda. S toga su se bili pridružili i Mađarima i krvarili za njih. Spasa nije bilo. Turska snaga bila je veća, bujnija, i mudrije organizovana. Otada Srbi postaju raja, u stvari roblje, podanici drugog reda, osuđeni da rade za druge. Njihova civilizacija, koja je tako lepo i vidno napredovala, presečena je grubo. Presahli su bogati prihodi darežljivih vladarskih ktitora, razbila se iniciativa kulturnih velikaša, prestala aktivnost izuzetno lepo vaspitanog ženskog dela našeg srednjevekovnog društva. Od XVI veka naši manastiri tavore živeći od starog kapitala, književnost zamire, umetnost prelazi u zanatstvo. Početak Novog Veka otvarao je celoj Evropi nove vidike; naš svet vraćao se, međutim, na stare patriarhalne običaje, lišavao se mnogih blagodeti nove kulture, i to što dalje sve više. Sloj višeg društva, koji je bio glavni nosilac naše srednjevekovne kulture, iščezao je pod Turcima skoro potpuno, ili se odnarodio, ili poseljačio; građanski stalež stvarao se, istina, i pod Turcima, ali sa ograničenim sredstvima; a seoski svet, koji će postati glavna narodna snaga, tuđio se od dodira sa vlastima i povlačio se sam u sebe. Sveštenstvo je sve više dobijalo značaj kao učitelj i vođa naroda, ali je njegovo obrazovanje, lišeno ranijih mogućnosti, sve očevidnije opadalo. Bilo je dosta primera da je jedva znalo čitati i pisati. Ali je ipak bilo aktivno, željno pokreta, i puno žudnje za slobodom. Ono je uspevalo da naš mali svet i u to doba robovanja diže crkve i manastire, male i skromne, ali ipak korisne; da stvara škole, makar primitivne i vrlo oskudne; i da čak pokušava podizanje štamparija. Sve je išlo teško, s naporom, ponekad sa zaziranjem za život. Nekolika veka takvog života bilo je strahovito iskušenje i nije čudo ako je ostavilo dosta traga.