Zapadnjačka orijentacija u Srbiji
2.deo
Iza smrti cara Jovana Vataca (+1254.) pokušaše Bugari da povrate Maćedoniju, ali nisu imali sreće. Neuspeh u tom ratu izazva u Bugarskoj meteže i pogibiju cara Mihajla II, a potom i građanski rat. Posle dugih kriza bi, najzad, za cara izabran Konstantin Tih, unuk Nemanjin verovatno po ženskoj liniji i posle zet nikejskog novog cara Teodora II Laskara. Svoju povelju manastiru Sv. Đorđa Gorga kod Skoplja Tih piše tako, da se vidi kako je vodio računa o svim svojim vezama; on radi kako su radili "sveti i pravoslavni carevi grčki i bugarski, i župani i knezovi i kraljevi srpske zemlje. Nešto više uspeha imao je u svojoj antinikejskoj politici posle Vatacove smrti epirski despot Mihajlo. On je iskoristio zaposlenost cara Teodora u Maloj Aziji i 1258. počeo je neprijateljstva u Maćedoniji i Albaniji. Da bi imao više sigurnosti on je ušao tokom događaja u savez sa franačkim knezovima Vilhelmom Vilarduenskim, gospodarem Ahaje i Manfredom kraljem Sicijlije. Ovom je, kao miraz uz svoju kćer, ustupio Krf, Drač, Valonu, Kaninu i Berat. Kao nekad za vremena Roberta Gviskara što su Normani iz Južne Italije zakoračili u Albaniju, smatrajući taj put kao najprirodniji da se odatle šire prema unutrašnjosti Balkana i zagospodare Jadranskim Morem, tako se imalo ponoviti i ovog puta. Albanija u brzo postaje domena franačkih gospodara.
Kralj Uroš je s početka imao izvesnih veza sa carem Vatacem. Kao neposredni, Bugari su mu bili opasniji i on je rado gledao njihovo potiskivanje od nikejskog gospodara. Ali posle Vatacove smrti Uroš hladni prema Nikejcima, možda zato što mu se činilo da su, posle mnogih uspeha, suviše ojačali svoju moć. Možda zbog kakvih rodbinskih veza on prilazi Mihajlovom savezu, u kom zapadnjaci imaju tako vidnog udela, a možda mu je izgledala sigurnija dobit u savezu malih. God 1258. počela su neprijateljstva. Epirci su osvojili najveći deo zapadne Maćedonije, pomagani od Srba. Zapovednik vizantiske vojske i historičar Georgije Akropolita beše se povukao u prilepski grad i tu se zatvorio. I Srbi su preko Kičeva krenuli na taj grad i uzeli ga, razbivši jednu grčku vojsku koja im je bila pošla u susret, ali nisu mogli da osvoje samu prilepsku tvrđavu, odnosno onaj grad, koji se, na jednom strmom bregu, izdiže iznad varoši i koji je danas poznat pod imenom Markovo Kale. Srbi su krenuli posle toga na Skoplje i uzeli ga, a prilepska se tvrđava, na kraju krajeva, predala zajedno sa svojim zapovednikom, koga u okovima odvedoše u Artu. Usred ovih borbi umre car Teodor II, poremetivši pred kraj pameću; tek posle dužih kriza dođe za njegova naslednika vojskovođa Mihajlo Paleolog, čovek hrabar i sposoban, ali ličan i potpuno bezobziran. S njim dolazi na vlast nova vizantiska dinastija Paleologa, koja vlada sve do propasti Carigrada i grčke države.
Kad se učvrstio na prestolu, car Mihajlo prebaci odmah vojsku u Evropu, da primi borbu s tamošnjim neprijateljima. Njegov brat Jovan potuče kod Kostura udružene Epirce i Franke, pa odmah nastavi dalje prodiranje. Brzo padoše Ohrid, Debar i okolna mesta. "Takvi su stanovnici tih zapadnih oblasti", obrazlaže Akropolita sebi za opravdanje tu pojavu, da se u tim krajevima narod bez mnogo otpora miri sa promenama vlasti, "lako se podvrgavaju svima gospodarima". Samo s pomoću svog zeta Manfreda, koju mu ovaj posla u najteži čas, mogao je Mihajlo da se održi u svojoj oblasti Epira i severne Tesalije. Grci su zauzeli čitavu Maćedoniju, a potisli su i Srbe iz Skoplja. Izgleda, da je kralj Uroš, videći sudbinu Epiraca, sam povukao svoju vojsku iz Maćedonije i tako izbegao težoj borbi sa nikejskim trupama. Na srpsko područje one nisu prelazile.
Ali glavni vizantiski uspeh ovog pobedničkog ratovanja beše vaspostavljanje njihove vlasti u Konstantinovoj prestonici. Jednim noćnim prepadom, 25. jula 1261. god., zauzeše nikejske trupe Carigrad i proteraše otud Latine i njihova cara Balduina II. Car Mihajlo Paleolog, kao obnavljač Vizantije, "otac otadžbine" svečano je metnuo na glavu carsku krunu u Aja-Sofiji. Njegova politika posle tog uspeha ima više ambicija i zamah. On je u sukobu s mnogo suseda, a naročito s Bugarima, protiv kojih vojuje duže ali bez stalne sreće. Sa Srbima se u to vreme nije nosio. Ovi su bili jednim delom zauzeti na severu, kao pomoćnici Mađara, u njihovim borbama s češkim kraljem Pšemislom Otokarom II (1260. god.). Kako su Srbi postali neka vrsta mađarskih vazala ne da se utvrditi na osnovu izvora; ja lično mislim, da je to bila cena mađarskog posredovanja u srpsku korist za vreme srpsko-bugarskog rata 1253/4. god. Srpske pomoćne čete pominju se u mađarskoj vojsci izrično uz sigurno vazalne Bosance i Bugare iz oblasti despota, posle cara Jakova Svetoslava. Da srpsko-mađarske veze postanu bliže, oženio se stariji sin Urošev, Dragutin, Katarinom, ćerkom kralja Bele IV. Kad se ženio Belin sin, Bela Mlađi, 1264. god., u svatove, kod Beča, došao je i "kralj Srbije", verovatno kralj Uroš glavom. Možda je te veze s Mađarima razvijala kraljica Jelena, a možda su one posledica neposrednih mađarskih uspeha 1253. god. u Bosni i njihova učvršćivanja u Mačvi.
Kada su u Mađarskoj, 1267. god., nastale borbe između starog kralja Bele i njegovog prvenca sina Stevana, koje su uzele velike razmere i završile Belinim porazom, i kada se činilo da je Mađarska, usled tih borbi znatno oslabljena, rešio se kralj Uroš da se oprosti njihova tutorstva i da se i sam okoristi tim zapletima. Isto je to bio pokušao malo ranije i bugarski despot Svetoslav, ali bez uspeha. Da bi uspeo prema Mađarima Uroš se hteo da osigura prijateljstvom sa Grcima. Car Mihajlo je rado prihvatio veze sa Srbima. Protiv njega spremala se iz južne Italije vrlo ozbiljna akcija, kojoj je bio na čelu Karlo Anžujski, brat francuskog kralja Luja IX, kralj "obeju Sicijlija". U maju 1267. sklopio je on ugovor s proteranim latinskim carem Balduinom, na dvoru pape Klimenta IV, da se počne naskoro s obnovom Latinskog Carstva. Njegova je vojska posela Krf, uzevši to kao etapu za dalje akcije. U takvim prilikama car Mihajlo je morao voditi računa o držanju Srba. Sporazum između njega i njih bio je brzo gotov, i da bi bio solidniji trebalo je da kraljević Milutin, drugi sin Urošev, uzme Mihajlovu kćer Anu, i da on kao carski zet postane naslednik prestola. Međutim, neuspeh Urošev s Mađarima pokvari sve planove. On beše 1268. god. prodro u Mačvu, ali ga tu Mađari potpuno potukoše i zarobiše. Mađari su i prema kralju Urošu, kao i prema despotu Svetoslavu, pokazali dosta pažnje; oni su ih zadržali na prestolu, tražeći samo više garantija za budućnost. Te su se garantije, među ostalim, sastojale verovatno u tom, da se kraljeviću Dragutinu, kao mađarskom zetu i privrženiku, da udeo u vlasti i veći uticaj na državne poslove. U aktima posle toga Dragutin se, doista, naziva "mlađi kralj".
Na politiku Uroševu uticali su naročito događaji u susedstvu posle 1271. god., odnosno posle smrti epirskog despota Mihajla, kad se njegova država raspala u dva dela i kad su Anžujci iz južne Italije, koristeći se tim, poseli glavne albanske gradove Drač, Valonu, Berat i Kroju i još neka mesta. Balkanski narodi, protivnici Grka, počeše se spremati da uhvate tešnje veze sa Karlom Anžujskim. U septembru 1271. god. očekivani su na anžujskom dvoru poslanici Srbije, Bugarske i Albanije, iako njegova vojska tek 1272. počinje svoje operacije u Albaniji. Tad su Anžujci stvorili prvi put posebnu albansku državu, "regnum Albaniae", na čijem je čelu, u njihovo ime, stajao kapetan-maršal, sa sedištem u Draču. Šest uglednih albanskih taoca sedelo je, međutim, na dvoru kralja Karla. U maju 1273. god., srpski i bugarski poslanici dolaze na Karlov dvor, gde ih vrlo lepo primaju. Kraljica Jelena je srodnica Karlova, a kralj Uroš se izrično zove "odlični prijatelj". U ovaj anžujski savez ulazi i tesalski gospodar, sevastokrator Jovan, koji se domalo orođava s Urošem i daje svoju kćer za njegova sina Milutina. Ispalo je, dakle, tako, da je grčki car, koji je prvi krenuo misao o savezu balkanskih država protiv nove latinske invazije dobio taj savez protiv sebe. Srbija je, posle uzaludne akcije protiv Mađara, ušla potpuno u veze sa zapadnjačkim silama; kralj Dragutin važi kao mađarski pouzdanik, a kraljica Jelena je najsigurnija potpora zapadnog sveštenstva i, s njim u vezi, i zatočnik zapadne orientacije.
Videći opasnost od zapadnjaka car Mihajlo namisli da je otkloni predlažući papskoj kuriji uniju između pravoslavne i katoličke crkve. Radi toga sazvat je veliki crkveni kongres u Lionu, 1274. god. U pregovorima oko uređenja crkvenih pitanja Mihailo je učinio veliku pogrešku što je izneo predlog da se ukinu, kao nekanonski osnovane, trnovska patrijaršija i srpska avtokefalna arhiepiskopija i da se srpska i bugarska crkva podvrgnu ohridskoj. To izazva, sasvim prirodno, ogorčenje i kod Srba i kod Bugara; uopšte, čitav taj posao sa lionskim saborom i ovaj stav Mihailov protiv srpske crkve delovali su na Srbe, da lakše prime antivizantisku politiku Uroševu u savezu sa zapadnjacima, koja im inače svima ne bi bila po volji. I grčki klir, sa čijom osetljivošću i uticajem car nije računao u dovoljnoj meri, ustade protiv njegove crkvene politike. Car Mihajlo je svakako računao, da bi ukidanje trnovske patrijaršije i srpske arhiepiskopije i njihovo podvrgavanje Grcima moglo biti smatrano kao neki dobitak i da bi to moglo uticati da se lakše prime ostali zaključci lionskog sabora, ali se prevario. Književno i kulturno znatno razvijena grčka jerarhija prozrela je suštinu lionskih zaključaka, koji su donosili prevlast i priznanje papstva, i nije htela ni pomišljati da za ljubav sporednih ustupaka pregori svoj načelni stav.