Istorija Srbije - Strana 3
Strana 3 od 13 PrvaPrva 12345 ... PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 31 do 45 od ukupno 186
  1. #31

    Odgovor: Istorija Srbije

    Slovenska plemena i njihova kultura

    2.deo
    Karakter i tip jednog naselja najbolje obeležavaju njegovi narodni topografski nazivi. Arapi i Perzijanci, upozorava dobro K. Jireček, imaju bezbroj imena za sve vrste stepa i ravnica; Španjolci za planine, a kod Slovena "pada u oči bogastvo naziva za tekuće i stajaće vode, za izvore i studence, jezera i brlje, baruštine i močvari, za šume, žbunje i gajeve. Protivno tome retki su zajednički slovenski nazivi za oblik planina, te je lokalna terminologija u Karpatima, istočnim Alpima, u Karstu na Adriji i na Balkanu vrlo različita." Znači, dakle, da su Sloveni živeli u nekom kraju punom šuma i voda. I samo ime Sloven, videli smo napred, u vezi je s tim i dolazi od korena kleu- cluere. Poznata narodna fraza "oslavilo je proleće" označava pokret dotle zamrzlih voda i buđenje novog života pod suncem. Arapski stari pisci navode, da je "zemlja Slovena ravnica pokrivena šumom", a Sloveni da "žive u šumama". Put za Kijev "vodi kroz stepe, besputicom, kroz potoke i velike šume". Poljski naučenjak Rostafinski upozorio je na činjenicu, da su Sloveni reč bukva dobili od Germana; iz tog izlazi, da u prvoj postojbini Slovena nije bilo toga drveta. Takvo područje postoji, doista, oko srednjeg Dnjepra, u današnjem Polesju; on je s toga sklon verovati, da je baš na tom području i bila prvobitna otadžbina slovenskih plemena.

    Sloveni su, doista, bili vrlo vešti u životu na vodi. Oni majstorski grade lađe; sami su odlični brodari, i to i muški i ženske. U jednom strateškom spisu, koji se pripisivao caru Mavrikiju, kazuje se, da naselja Slovena i Anta "leže uz reke... oko njih su ponajobičnije neposredno šume, ili bare, ili ritovi." "U prelaženju reka veštiji su od svih ljudi. Odlično izdržavaju u vodi, pa često neki od njih iznenađeni kakvom opasnošću u svojim naseljima zagnjure se u dubinu, drže u ustima trske udešene za takvu priliku, duge i potpuno izvrćene, koje dopiru do površine vode, pa ležeći nauznačke u dubini dišu kroz njih i izdržavaju mnogo sati tako." Na svojim lađama Sloveni se otiskuju vrlo daleko i dopiru čak do Kikladskih Ostrva.

    Za staru postojbinu Srba kazuje Konstantin Porfirogenit u svom važnom spisu O upravljanju državom, da Srbi "potiču od nekrštenih Srba, prozvanih i belih, što stanuju s one strane Turske (tj. Mađarske) na području, koje oni zovu Bojki (Βοϊκι), gde graniči Franačka kao i velika nekrštena Hrvatska, prozvana i Bela". Beli Hrvati stanuju "uz Franačku", a "podložni su Otonu, velikom kralju franačkom i saskom, i nekršteni su, a s Turcima se orođavaju i prijateljuju". Balkanski Hrvati potiču od tih belih Hrvata, koji behu "susedi Slovenima, nepokrštenim Srbima". Ovde se očevidno misli na Lužičke Srbe, čija lokalizacija tačno odgovara danim granicama. Jedan istočni pisac pominje Srbe kao stanovnike "koji se pružaju prema istoku, a daleko su od zapada". Jedan anonimni geograf bavarski IX veka navodi opet, da su "Serviani tolika država, da su iz nje nastala sva slovenska plemena i da, kao što tvrde, otud vode poreklo".

    Da li od tih Srba u stvari potiču i naši južni preci? Jezična veza između Srba na jugu i Lužičkih Srba nije takva, da pokazuje neposrednu bližu srodnost, naročito ne srodnost za ovako dosta kasno doba rastanka. Po prirodi svog mesta lužički govor je prelaz od poljskih do čeških osobina i daleko je od karakteristika srpskohrvatskog jezika. Srpsko pleme od Češke (Bojka terra Boiorum, Bohemia) do "istoka", ili hrvatsko od Polabja do Dnjepra, u tolikoj rasprostranjenosti, teško da je bilo jedinstvenog tipa. Isto je tako malo verovatno, da su ceo taj široki prostor naseljavali samo pripadnici jednog plemena. Pre će biti istina, da su na tom prostoru živela i druga slovenska plemena, izmešana, usled pomeranja s istoka prema zapadu. Plemenska imena toga vremena veoma su pomerena. Ima Duljeba, na primer, javlja se na Bugu i u Češkoj; ime Anta nalazi se od Kavkaza do Alpa. Ime Hrvata nije uopšte slovenskog nego iransko-sarmatskog porekla, a javlja se kao lično ime u natpisima II i III veka u Tanaisu, i nije izvesno da je s početka imalo etničku oznaku. F. Ramouš ga izvodi od reči haurvatar "čuvar stoke" ili huurvatha "prijatelj". Ime Franaka, na primer, koje dolazi od francus označavalo je najpre "samo činjenicu političke slobode kretanja za vladajuće klase". Srpsko i hrvatsko pleme bilo je, po svoj prilici gospodareće pleme, odnosno to su organizovanije plemenske skupine, koje su kao takve došle do jačeg izraza. Ima jedna vest kod Konstantina Porfirogenita, u kojoj se kaže, da su za jedan napadaj u Italiju Dubrovčani na svojim lađama preveli: τουζ  ρωβατουζ και τουζ lolmoυζ Σκλαβαρhονταζ, t.j. "Hrvate i ostale slovenske gospodare". Na području Slovenaca, zapadno od Celovca, oko Mosburga, bilo je središte jedne starije župe, gde su kroz Srednji Vek postojali "kasazi" kao jedna vrsta plemena i slobodnih ljudi, čije se ime još uvek čuva u mnogim mesnim nazivima. Na tom istom području, nešto proširenom, očuvano je u monografiji i hrvatsko ime na više mesta i Lj. Hauptman je sa razlogom mogao izvesti zaključak, "da je kasaz i Hrvat isto". Važno je utvrditi, da se grad srpskog kralja Čimislava zvao Kesigesburg, t. j. grad Kesiga, odnosno Kasaga. Porfiregenit priča, da se jedan od petoro braće, koji je Hrvate doveo na jug, zvao Kosencis, a drugi Hrvat. Hrvatin je i kod nas u Srednjem Veku često upotrebljavano kao lično ime. Srpsko ime, međutim, nije bilo mnogo u običaju kao lično ime. Narodski, ono je u najstarije vreme glasilo Srьblinь; oblik Srbin docnijeg je porekla. U tuđim spomenicima zovu nas Surbi, Sorabi, Σερβlοι. Etimologija imena još nije utvrđena; ali je, čini se, sličnog kulturnog porekla kao i naziv Slovena (srъbati, sorbere), po našem životu blizu vode.

  2. #32

    Odgovor: Istorija Srbije


    Slovenska plemena i njihova kultura

    3.deo
    Zanimljivo je i vrlo važno, da je Porfirogenit zabeležio humsko predanje, po kom rod njihovih vladara Vuševića ili Viševića potiče "od nekrštenih stanovnika oko reke Visle". Po tom bi veza jednog srpskog plemena sa severnim Slovenima današnjeg poljskog područja bila utvrđena na način, kojim se i sada služe ispitivači naselja. Mi ne vidimo nikakva opravdanog razloga zašto se tim predanjima ne bi moglo potpuno verovati. Jezičke razlike, u dialektu, ne mogu biti dovoljan razlog protiv toga. U neposrednom dodiru s drugim, vrlo srodnim slovenskim elementima, razlike su se postepeno gubile; a mešavine je bilo i kod naših saplemenika na jugu, kao i kod onih na severu. Radi oskudice dokumenata sve do X veka nama je danas gotovo nemoguće apsolutno utvrditi sve mene tih procesa, a da su postojala nesumnjiva pretapanja i izjednačavanja da se zaključiti iz pojave, da je mnogo slovenskih plemena, s raznih strana, učestvovalo u kolonizaciji Balkana i pretrpelo, nesumnjivo, mnogo izmena svog prvobitnog tipa. Šta je ostalo u današnjem našem jeziku od dialekta Abodrata, Duljeba ili Smoljana?

    Za poreklo naših starih naselja dosta govore i toponomastičke paralele. Poznata je pojava, da se kod odseljenika često javljaju imena njihovih pređašnjih oblasti. S toga, po svoj prilici, nije slučajno što imamo Mlavu kod nas i u Poljskoj; Dunajec u Hercegovini i Dunajec u Galiciji; Odru i kod nas i u Šleskoj; Svitavu u Bosni i Moravskoj, Pšinju u Južnoj Srbiji i Šleskoj; Moravu po celom našem području od severa do juga i sl. U krakovskoj oblasti, pored drugih primera, vredi sravniti: Bronovice i hrvatski Branovec, Njegosavice Negoslavce, Przibislavice Pribislavec i sl. Karakteristično je i ime Galič u Galiciji i naš Galič u južnoj Srbiji. U Karpatima, među Slovacima, sretamo nazive: Sitnica, Slivnik, Brusnica, Teplica, Ljubotinja, Plavnica, Strojna, Tvrdošin i dr.; a u Zvoleškom Lesu, u Slovačkoj: Slatina, Kamenica, Štavnice, Krupinica, Strahora i sl. Na nekoliko se samo slovenskih strana sreta naziv Kijev!

    Slovenska plemena, koja dolažahu na Balkan, nisu bila uvek istog užeg roda. To se vidi odmah već po tom, što ona nisu silazila na Dunav jednim putem i iz jedne oblasti. Seljenja Slovena imala su, u glavnom, dva pravca. Jedni su silazili uz obale Crnoga Mora, preko Dnjestra i Sereta, u današnju Rumuniju, a odatle na Dunav. To su istočna plemena, kojih je bilo više; po rečima grčkog hroničara Teofana, sedam-osam. Mojsoj Horenski, jermenski geograf VII veka, kazuje da je u Dakiji živelo čak dvadeset i pet slovenskih plemena i da su ona otud, potisnuta Gotima, prešla Dunav i posela ne samo Trakiju i Maćedoniju, nego i Ahaju i Dalmaciju. Drugi su silazili u panonsku dolinu preko Karpata, verovatno krenuti najpre od Huna i usled toga dugo vremena tuđi podložnici. Jedan njihov deo prelazio je Dunav i Savu ponekad iz vlastite inicijative, a ponekad u službi Avara. Prva, ne znamo kad i u kom obimu vršena kretanja izazvala su, posle, nova, ili iz nevolje, radi potiskivanja; ili iz želje za pljačkom; ili po primeru prvih; ili na poziv u savezništvo.

    Neka od tih plemena poznata su nam po imenu. Teofan izrično pominje Severce (Σεβερειζ), koje su Bugari premestili iz naselja oko Varne. U takozvanoj Nestorovoj Hronici ima pomena o plemenu Severjana "po Desni, po Sami i po Suli", daleko na severu, koje je 883. pokorio knez Oleg. Jedan deo ovog plemena dopro je do Grčke, gde u Epiru još uvek postoji uspomena na njih u imenu Sevrani (Σεβρανη) Severjani. Postoji mišljenje, da su oni stanovali i između Tamiša i Čarne i da je po njima dobio ime Severinski Banat, dok mi držimo da je ovo ime došlo od grada Severina i imena cara Septimija Severa. Sedam drugih plemena, koja su bila u njihovoj okolici, pomeriše Bugari prema jugu i prema zapadu do granica avarskih. Teofan ne pominje njihova imena, nego za neka od njih doznajemo s druge strane. Jedni su se, izgleda, zvali Moravci, po reci Moravi, kojoj su dali nov slovenski oblik, mesto starog Margusa. Ime Moravaca (Μωραβων) javlja se tek oko IX veka, a Porfirogenit pominje oblast Morave (Μωραβιαζ). Pleme Timočana, za koje franački hroničar Ajnhard beleži da se 818. god. odvojilo od Bugarske, dobilo je taj naziv po Timoku, u "čijem se području beše naselilo. Sa severa su i Abodriti, naseljeni u Daciji, po kojima je ostao naziv "bodroške županije". U Češkoj je postojalo pleme Dečana. Možda se u našem nazivu Dečani očuvao trag jednog plemenskog naziva. Za Srbe (Sorabi) kažu Ajnhardovi Anali 822., da zauzimaju "velik deo Dalmacije". Njih Porfirogenit, jedan vek docnije, opisuje kao gospodare i stanovnike područja od Rasa sve do Plive i Cetine. Kad je car Konstantin III 649. god. napao vardarske Slovene i jedan deo njihov silom preselio u Malu Aziju, oni su tamo, po svom imenu, osnovali grad Gordoservon. Srpskih kolonista bilo je i po grčkim oblastima, sudeći po imenima Surpi i Serbohija u Tesaliji, Serbijanika u Korinau, Serbon u Arkadiji i dr. U Maćedoniji je očuvano poviše imena slovenskih plemena. Pleme Drugovića, u južnom delu Maćedonije i oko Pologa, imalo je svoju posebnu episkopiju. Ono se, kao i neka druga plemena pominje u solunskoj legendi Sv. Dimitrija, VII i VIII veka. Pleme "Dregovića" navodi, međutim, Kijevska Hronika i u Rusiji među Pripjatom i Dvinom, a ime "Dragovića" pominje se X-XII veka i u Altmarku. Ovde je možda ime ne samo plemenski naziv, nego i oznaka zajednice. Sagudati su stanovali između Soluna i Verije, verovatno istočno od Vardara, i nisu, u suštini, čisti Sloveni. Njihovo ime potseća na mađarsko-hunske Sakule, Sakulate, Szekoly. Naziv mesta Sakulevo (u lerinskoj oblasti), čiji starosedeoci imaju predanje da su tu "od vetko vreme" i rečica Sakuleva mogu biti ostaci njihovih naselja. Velegeziti su se naselili u Tesaliji, gde se oko zaliva Vola stvorila, provincia Belegezitiae. Vajuniti su se iz Maćedonije pomerili prema Epiru, gde od XIV veka postoji oblast Vagenecija. Da su Vajuni Babuni, kako neki misle, nije sigurno. Brziti, Brsjaci stanovali su oko Ohridskog i Prespanskog Jezera, dopirući sve do Velesa; i od svih slovenskih plemena na jugu pokazivali su najviše aktivnosti. Bez bliže oznake naziva u Dimitrijevoj legendi navode se slovenska plemena s Righina i sa Strume. Ovi s Righina, pomešani s vlaškim elementima, prodrli su u VIII veku i u Svetu Goru i širili se po tim krajevima. Pored njih izvori od VIII-XIII veka spominju i jedno pleme Smoljana i "smoljansku temu", zajedno s njihovom episkopijom. Bili su se naselili na srednjoj i gornjoj Mesti i dopirali su do Arde. Kijevska Hronika kazuje, da je veliko pleme Krivića podiglo grad Smolensk; a zna i za rusko pleme Smoljane. U Hercegovini, na desnoj obali Neretve, postoji vrlo jako brastvo Smoljana. Okolina Soluna bila je puna slovenskih naselja. Sami Grci nazivaju taj kraj jedno vreme "Slovenskom" (Σκλαβινια). Domalo u tom važnom trgovačkom gradu slovenski jezik dolazi znatno do izraza. U starom Žitiju Sv. Metodija čak se priča, kako je vizantiski car Mihajlo nagovarao Sv. Ćirila da se primi teške dužnosti pokrštavanja Slovena, pošto zna njihov jezik. "Vi ste Solunjani", veli se da je on govorio, "a Solunjani svi čisto slovenski govore".

  3. #33

    Odgovor: Istorija Srbije

    Slovenska plemena i njihova kultura

    4.deo
    Na jugu Balkanskoga Poluostrva doprli su Sloveni sa svojim većim naseljima čak do Peloponeza. Porfirogenit s uzdahom beleži da je sva zemlja izgubila grčki karakter i postala varvarska. U IX veku oni su tu čak osnovali slobodnu svoju oblast. Od tih slovenskih plemena izrično se pominju na jugu, u Lakademoniji i na Helosu, Milinci i Jezerci. U oblasti Cakona slovenski je elemenat bio toliko jak, da se u jednom spomeniku iz 1485. govori o "krajevima Cakonije ili Slavonije". U tim slovenskim grupama, koje su silazile tako daleko na jug, bilo je mnogo Srba i Hrvata i u toponomastici cele Grčke očuvano je dosta tragova njihovih sve do danas. Srpska imena spomenusmo malo ranije, a ime Horvata nalazi se u Atici, Tesaliji i Argolidi. Na Balkanu se nalazi i nešto tragova velikog plemena Duljeba, koje je imalo svojih saplemenika oko reke Buga. Njih su Huni i Avari razvejali na više strana, a velik deo njihov doveli su kao roblje u Panoniju, gde su ih strašno mučili. Na Balkanu, u Epiru, pomenuli smo Justinijanovu tvrđavu Dolebin. Ime Duljebi srećemo u Sopoćanskom Pomeniku, Dulibi u Bosni, a Dulibiće u Dalmaciji.

    Veliko slovensko pleme behu i Hrvati. Oni su naselili zapadni deo Balkanskog Poluostrva do Plive i Livna i postepeno do Neretve, a na severu su daleko premašili Savu i preko njenog izvora. Vrlo bliski Srbima, oni su kod starih pisaca zamenjivani u više mahova; kod grčkih pisaca XI i XII veka nalaze se izrično ovakve rečenice: "Narod Srba, koje zovu i Hrvatima" (Skilica) ili "Narod Hrvata, koje neki zovu i Srbima" (Zonara). Stara hrvatska naselja nalaze se u toponomastici po Kranjskoj, Štajerskoj i u južnoj Austriji.

    Slovensku rasutost tumači dovoljno njihov način života. Bez čvrste, povezane unutrašnje organizacije oni su živeli plemenski podeljeni, ne priznavajući vlast jedne vrhovne uprave. Ova su plemena, iako zahvaćena jednom opštom bujicom, ipak nastavljala da žive svojim zasebnim životom, vezujući se za srodne susede po nuždi. "Ovim plemenima, Sklavinima i Antima", veli Prokopije, "ne vlada jedan čovek, nego od starine žive u demokratiji." "Žive bez vlasti", govori Pseudo-Mavrikije, "u međusobnoj mržnji, i ne poznaju reda... Kod njih vlada razlika shvatanja, pa ili se ne slože ili ako se i slože ipak drugi prekoračuju brzo ono, što se odredi, pošto su svi strasno jedni protiv drugih i pošto niko nije voljan da ustupi drugom". Takva plemenska podvojenost i otsustvo vrhovne vlasti i discipline imali su kao posledicu nemoć inače mnogobrojnih Slovena da za dugo ne stvore prave organizovane države i njihovu oskudicu sposobnosti za organizovan otpor. Ustanak i borbu protiv Avara sprema tek franački trgovac Samo. Malo naivno, ali verovatno tačno kazuje Kijevska Hronika, kako su Sloveni, posle međusobnih borbi, sami pristali da u Rusiji od Varega prime gospodara. "Zemlja je naša velika i obimna, a nema u njoj naroda, nego dođite da knezujete i vladate nama". Tako je, vele, glasila njihova poruka. Samo oskudicom sposobnosti za organizaciju da se tumačiti i pojava, da su i Huni, i Avari, i Bugari, brojem nesumnjivo slabiji od njih, mogli da im se nature kao gospodari, i to ne samo u prvim godinama prepada, nego za čitava deset stoleća.

    S druge strane, takav način života i uprave, sa ličnim izražajem pojedinaca i brastava u svakoj akciji, izazivao je ljubav za ličnom i narodnom slobodom. Tu crtu Slovena zapažaju mnogi stari pisci, nesumnjivo po primerima ličnog pregalaštva, a što ona nije dala uvek željene rezultate bio je ponajglavniji razlog u tom, u čem je bio i uzrok te ljubavi. Poznat je ponosni slovenski odgovor haganovim poslanicima: "Kakav je to čovek koga greju sunčani zraci, koji će učiniti da se mi pokorimo?" Pseudo-Mavrikijev spis izrično navodi kako se Sloveni "nikako ne daju u ropstvo ili podaništvo, a naročito u svojoj zemlji".

    Demokratske osobine uređenja primitivnih organizacija pretežno su karakteristika zemljoradničkih elemenata, dok se kod stočara lakše razvija razlika poseda i po tom lični uticaj u njihovoj sredini. Kako je to tačno istakao H. Hirt, nema staleža koji je toliko upućen na uzajamnu pomoć kao zemljoradnik. Stočari, međutim, nisu u toj meri zavisni jedni od drugih; oni do svog blagostanja ne dolaze isključivo svojim trudom i otud kod njih psihološke sklonosti da prisvoje tuđe bolje. Kod zemljoradnika je razumljiva i ljubav za zemlju hraniteljku. Zemljoradnik je vezan za zemlju koju obrađuje i godinama priprema za bolji rod; dok stočar, radi potreba paše, koja se menja po vremenima godine, ima više nomadskih sklonosti. Otud je lakše pokretan i manje spreman da za odbranu zemlje, odnosno njenog slobodnog poseda i s tim u vezi pojma slobode uopšte, žrtvuje život.

    Antropološki tip starih Slovena nije sasvim pouzdano utvrđen. Sigurno je samo, da smo u većini ranije bili dolihokefali i da smo imali pretežne osobine nordiske rase. Za tačnije podatke nedostaje pouzdan materijal starih slovenskih grobova i iskopavanja uopšte. Dunavske Slovene opisuju vizantiski pisci kao visoke i jake ljude; sam car Mavrikije čudio se jednom prilikom veličini njihovih telesa i razvijenosti udova. Prokopije veli za njih, da im je boja kose bila riđa. To potvrđuju i neki arapski pisci, koji Slovene uopšte prikazuju kao rumene i sa rusom kosom. Jedan arapski pisac bio je čak i sam prozvan Slovenom, što je bio izrastao, svetle kose i modrih očiju. Plavi tip ljudi, međutim, nije samo karakteristika Slovena, nego severnih naroda uopšte. Zanimljivo je, da Ilijada izvesne grčke junake, kao Ahila i Menelaja, prikazuje isto kao plave ljude. Mešanja s drugim narodima, koji su prelazili kao manje ili više stalni elemenat preko Balkana, izmenila su znatno antropološka obeležja starijih rasa i učinila i njih , kao i u ostalom i sve druge narode u Evropi, zanimljivom smesom njihova fizičkog prometa. Naši krajevi nisu dovoljno i sistematski ispitivani u pogledu antropoloških osobina, ali se na osnovu dosadašnjih proučavanja dade nesumnjivo utvrditi, da je danas u mnogim oblastima kod nas plavi, odnosno svetli, tip manje zastupljen od tamnog. Za Hercegovinu, na primer, dolazi samo 6.11% sa svetlom bojom lica, a 42.22% sa svetlom bojom očiju; u Boki 5.99% sa svetlom bojom kose, a 32.71% sa očima ugasite boje. Međutim, na osnovu proučavanja u Antropološkoj sekciji zagrebačkog Sociološkog Društva (istina, na malom broju lica) nalazi B. Zarnik, da među decom slovenačkog porekla "sasvim tamne pigmentacije uopće nema, a svjetlokosih i modrookih ima 48% (Hrvati 33.7%). Lokalni uticaji i veze sa stanovništvom neposrednih susednih oblasti učinili su da se raniji naš tip asimilovao novim na Balkanu specijalno dinarsko-jablanskim. Slovenačke lobanje, opet, s obzirom na njihov potiljak, bliže su tirolskim alpsko-germanskim nego češkim, isto kao i s obzirom na njihovu brahikefaliju (53.4% kod Slovenaca, 53.5% kod Tirolaca). Po proučavanjima V. Lebceltera svetle oči među Slovencima uopšte prevlađuju; procenat njihov iznosi 52-58%. U Srbiji je procenat 48.5%, u Hrvatskoj 49.2%. Tamna kompleksija prevlađuje u zapadnoj Bosni i Hercegovini sa 52-55%, a u dalmatinskom Zagorju iznosi čak 63%. K. Drončilov tvrdi za maćedonske Slovene, da su 54.8% tamnih očiju, 55.6% tamno-kestenjave boje, a da je ljudi riđe kose samo 0.6%. J. Erdeljanović nalazi, da je kod Južnih Slovena najmnogobrojnije zastupljena istočno-evropska rasa, sa plavom kompleksijom, danas brahikefalnim oblikom glave, okruglim licem, podebelim (često malo ugnutim) nosom i sa osrednjim rastom. "Ima kod Južnih Slovena celih oaza, u kojima je stanovništvo još većinom održalo plavu i otvoreno-smeđu kompleksiju i pripada najviše istočno-evropskoj a manjim delom nordoidnoj i nordiskoj rasi. Takve sam oaze nalazio u severoistočnoj Srbiji, u Povardarju i kod Hrvata u Zagorju i u Turopolju." Druga, veoma mnogobrojna rasa kod Južnih Slovena jeste dinarska ili jadranska. Njeni pripadnici imaju crnomanjastu boju, visoku lubanju "sa gotovo strmim potiljkom", brahikefali su; karakteriše ih još dugo, usko ili ovalno, lice, povijen, orlovski nos, okoštost i visok stas. "Pomenuti jako izduženi oblici glave i tela čisto nam nehotično izazivaju utisak, da je ova rasa postala u nekim vrlo visokim planinskim predelima, gde je vekovno naporno penjanje i silaženje po strmim stranama primoravalo mišiće na jake pokrete. Ona je zaista i danas u Evropi rasprostranjena poglavito po planinskim predelima. Smatra se da je najčistija u Bosni sa Hercegovinom, u Crnoj Gori, u Dalmaciji i u Hrvatskoj, i da je ima i među Slovencima." Mongoloidni elementi uneseni su u naš narod preko mnogih hunsko-mongolskih plemena, koja su živela među Slovenima, kao što behu Huni, Obri, Bugari, Mađari, Kumani, Pečenjezi, Tatari i Turci.

  4. #34

    Odgovor: Istorija Srbije

    Slovenska plemena i njihova kultura

    5.deo
    U svojim privremenim staništima oko Dunava, u ona nesigurna vremena, pri čestim pomeranjima i ugrožavanjima, Sloveni su ponekad davali utisak kao da su nomadska plemena. Prokopije kazuje za njih da "stanuju u bednim kolibama, udaljeni znatno jedni od drugih, a menjajući svi često mesto naselja". Ali, čim se malo smire, Sloveni se dobrim delom odaju zemljoradnji, kojom su se bavili i u staroj postojbini. Strategikon ističe bogatstvo njihovih ambara, naročito u žitu i prosu, u Dunavskoj dolini. Ibrahim ibn Jakub je govorio za proso da je glavni produkt slovenskog žitarstva. Menander, u VI veku, spominje vizantijsko paljenje slovenskih polja, nesumnjivo obrađenih ili sa žetvom. Uostalom, da su stari Sloveni, kao dobri zemljoradnici, poznavali više vrsta žita svedoče njihovi zajednički nazivi: žito, vlat, klas, zrno, pšenica, ovas, ječam, proso, raž i naziv gumno. Njihovo ralo preuzeli su Nemci (u nemačkom Arl), a možda i reč plug. "Izuzevši opće riječi, kao orati itd.", naglašava P. Skok, "čitava poljoprivredna terminologija rumunska slovenskoga je porijekla. Isto tako i arbanaska. Arbanasi kao gorštaci nemaju, na primjer, svoga izraza za kositi. Oni govore za ovaj pojam slovenski izraz (me kosit). U oblasti grčkoga jezika konstatovani su slovenski poljoprivredni izrazi čak u Peloponezu. Kozja vuna zove se tu, na primjer, slovenskim adjektivom kozna".

    Slovenska spoljašnjost nije uvek bila mnogo pohvalna. Kazuje se, verovatno za one koji stanuju oko vode, da na sebi od odela nemaju ništa sem gaća. Gaće su zaista opšta slovenska reč. Inače je oblačenje u slovenskim jezicima i kulturi poznata stvar, (oděti, obъlěti). Istina, za glavne delove odela imaju tuđe nazive: košulja dolazi od latinskog casula, gunj od gunna i kapa od cappa. Saj, saja, šajak, dolazi od latinskog sagum. Slovenske reči su, međutim, za odela od koža, kao kožuh i šuba (šubara), šapka. Krzno se na zapadu uopšte zvalo "sclavina", francuski "esclavine".

    "Žive teško i ubogo kao Masageti", piše Prokopije, "i kao i oni puni su uvek nečistoće." Ovaj njegov podatak izgleda malo čudnovat i, po svoj prilici, tiče se nekog planinskog slovenskog plemena, jer znamo sigurno da su Sloveni rado i često išli u vodu i da su, pri jednoj opsadi Soluna, neki od njih bili iznenađeni pri kupanju. Da su se brijali vidi se po tome, što je glagol briti opšteslovenski; ne zna se samo da li su brijali glavu ili samo bradu.

    Naročito se hvali njihova izdržljivost. Nesvikli na neko naročito blagostanje oni, po Strategikonu, "lako podnose i vrućinu i studen i mokrinu i golotinju tela i oskudicu namirnica". Kao svi varvari, naročito kao njihovi trački susedi, vole da piju i pijući bez mere često se opijaju i stradaju zbog toga. Svima Slovenima dobro je poznata reč pir.

    Moralne njihove osobine pokazuju, da je kod njih bilo, pored surovosti primitivaca, dosta često i osobina višeg stepena. Prokopije s toga i kazuje za njih, da nisu, "rđavi ni zlikovci ni najmanje", nego samo da su prosti. I Menander ih opisuje, isto tako, kao varvarski proste i naprasite, koji u srdžbi ubijaju čak i inače nepovredive tuđe poslanike. Jovan Efeski piše, kako su "prosti ljudi, koji se ne usuđuju izići van šuma u predele bez drveta; ne znaju šta je oružje, osim dve tri lonkadije, t.j. koplja." Pseudo Mavrikije naročito podvlači njihovu pažnju prema strancima "Čuvajući provode ih iz mesta u mesto gde im ustreba, pa, ako se nebrižljivošću ugostitelja dogodi da stranac nastrada, napane na ugostitelja onaj što mu ga je predao, po dužnom običaju da osveti stranca". Pradeda historičara Pavla Zakona, negde u VI veku, na begu u otadžbinu spasla je milostiva jedna starica Slovenka sakrivši ga od potere, a hraneći ga, potpuno izgladnelog, postepenim povećavanjem obroka, "da ne bi, kad bi mu dala hrane da se zasiti, odmah i umro". Ni zarobljenike ne drže celo vreme kao roblje. Posle izvesnog vremena, kazuje jedan vojni grčki pisac, oni ostavljaju na volju tim zarobljenicima da se odluče "da li se hoće vratiti u svoju zemlju, uz neki otkup, ili ostati onde slobodni i kao prijatelji".

    Kao varvari, nisu mnogo pouzdani i ne cene uvek ugovore, ali je zanimljivo, da im se taj nedostatak pripisuje više strahu nego gramžljivosti. To je došlo možda delimično i iz iskustva, jer su, iz lakovernosti, ponekad puno stradali. Bilo je, naravno, i pohlepe. Kao svi primitivni ljudi, vole da prisvoje tuđe i s toga, piše Strategikon "svoje nužne stvari potajno zatrpavaju ne posedujući javno ničeg preko mere". U društvu i ropstvu aziskih naroda, a i sami još sirovi, oni su ponekad bili vrlo svirepi; nabijanje na kolac, bacanje živih ljudi u vatru, i deranje kože s leđa nisu retki slučajevi, koji se pripisuju pljačkaškim slovenskim četama.

    I u porodičnom životu njihovom bilo je dosta primitivnosti. Kao stare galske poglavice i kao Germani, koji imaju po više žena, tako se i za stare slovenske knezove zna, da su živeli u poligamiji. Vladar Samo imao je dvanaest žena "vinidskog porekla"; u poligamiji je živeo i ruski knez Vladimir. Kijevska Hronika naročito ističe nevaljalstvo ruskih plemena Radimiraca, Vjatiča i Severa, koji se razlikuju od ostalih čineći javno blud pred očevima i snahama i držeći po dve i po tri žene. Pravog braka nije bilo, i mi znamo da je Sv. Sava još u XIII veku među Srbima naročito delovao, da ih privede "zakonitom blagoslovu". Za vreme Ćirila i Metodija bilo je po Moravskoj mnogo "ženidaba beščasnih". U Rusiji prost svet za dugo je izbegavao crkveni brak, a sve do XVII veka nalazi se osuda onih, koji imaju po nekoliko žena. Muž je bio onaj, koji je imao više prava; on je žene kupovao, otimao, uzimao i puštao; žene su bile pasivne i gotovo bespravne. "Žena je bila nešto, što se je malo razlikovalo od jednog predmeta muževlje svojine". Za slovenske žene kazuje Pseudo Mavrikije, da su čestite "preko svakog ljudskog načina" i da često puta idu dobrovoljno u smrt za svojim mužem, "ne hoteći provoditi život "kao udovice". K. Kadlec lepo primećava, da je za to bilo i drugih razloga. "Sloveni su verovali u život posle smrti i zbog toga su pokojnicima polagali u grob sve, što im je trebalo za život. Kao takvu stvar su smatrali i ženu".

  5. #35

    Odgovor: Istorija Srbije

    Slovenska plemena i njihova kultura

    6.deo
    Unutrašnje uređenje Slovena bilo je plemensko; i to, kako smo videli, bez jače organizacije. "Žive bez vlasti, u međusobnoj mržnji, i ne poznaju reda, kazuje za njih Strategikon. "Sloveni su neustrašivi i ratoborni", piše Ibrahim Ibn Jakub, "i kad međusobno ne bi bili nesložni radi mnogostrukog razgranjivanja njihovih plemena i rascepkanosti njihovih brastava, ne bi se nijedan narod na zemlji mogao s njima meriti po snazi". U opisu Pseudo-Cezarija kaže se za Slovene oko Dunava, da su "drski, samovlasni i bez vođa". Međutim, nije tačno da su Sloveni bili bez ikakvih vođa i vlasti. Oni nisu imali jednog zajedničkog vođe ili poglavara nad više plemena, a da su pojedina manja plemena imala svoje poglavice o tom nema sumnje. Isti vojni spis izrično beleži: "kako je među Slovenima mnogo poglavara, pa su nesložni među sobom, nije neumesno neke od njih premamiti ili rečima ili poklonima". I Menander spominje jednog slovenskog poglavara Davrentija i narodne vođe s njim. Kod Teofilakta Simokate uhvaćeni Sloveni izjavljuju, da je hagan poslao ljude s bogatim darovima da časte njihove poglavice. U tog pisca navodi se, s one strane Dunava, neki slovenski poglavar Mužok čak s nekom većom vlašću. Zanimljivo je, da arapski pisac X veka, Masudi, pominje veliki ugled slovenskog plemena Volinjana i njihova poglavara, koji se zove Mažak, a koji beše ujedno i vrhovni poglavar ostalih vladara. Narodno ime za te poglavice nije poznato u to doba, ali se dosta rano javlja reč župan, kao poglavar župe. Reč je po svoj prilici hunskog porekla, jer se javlja oko IV veka u napisima u Nađi Sent Muklošu, po tragu Atilinom. Reč je rano ušla u opšti slovenski promet; od nje je češko i poljsko hpan i pan i posle mađarsko ispan. I drugi nazivi za poglavice stranog su porekla; ban je došlo od avarskog hagana Bajana, a knez (kъn zь) je od germanske reči Kuningiaz. Reč kralj postala je metatezom od Karl, po Karlu Velikom.

    Sloveni nisu bili naročita ratnička rasa. Inicijativa za borbe i napade u većem stilu dolazila je stalno od drugih, Huna, Gota, Bugara i Avara; oni sami imali su stalno nečeg pasivnog. Njihovo oružje bilo je oskudno, a način ratovanja vrlo primitivan. Nisu bili konjanici kao Huni i Avari, nego u glavnom pešaci i pomorci. Tek u zajednici s Hunima oni su se svikli na konje. Kao pešaci nisu imali oklopa, nego su išli u borbu sa kopljima i malim štitovima. Kao takve poznaju ih Prokopije i Jovan Efeski, koji posle dodaje, da su se Sloveni u borbama po Vizantiji znatno izveštili. "Obogatili su se", veli ovaj drugi, "i imaju zlata i srebra, ergele konja i mnogo oružja i naučili su se ratovati više nego Romeji". Vojni spisi grčki dosta podrobno opisuju bojnu taktiku Slovena. Nesvikli na borbe s dobro uvežbanom redovnom vojskom, oni u glavnom nastoje da iskoriste pogodnosti svog terena, koji odlično poznaju. Obično kušaju da navuku protivnika u gustež svojih šuma, u klance i opasna mesta, gde ovi ne znaju da se snađu i gde ne mogu da se razviju. "Služe se vešto zasedama, prepadima i podvalama, po danu i po noći, udešavajući mnogostruke načine". Nemaju noževa, nego nose "po dva mala koplja", a "poneki od njih" idu "i sa štitovima dobrim ali teškim". Služe se uz to drvenim lukovima i vrlo opasnim malim strelicama, natopljenim jakim otrovom. "Kad se dogodi da se usude upustiti u pravu bitku, zajedno vičući krenu se malo napred, pa ako se protivnici poplaše od njihove vike napadaju svom žestinom. A ako ne, beže natrag, ne žureći da se iz bliza sukobe sa snagom svog neprijatelja". Vizantiski taktičar preporučuje radi svega toga, da pohodi protiv Slovena bivaju u zimsko doba, kad se zamrznu reke i postanu zgodne za prelaz, kad ogoli šuma i kad nastanu tegobe za ishranu i snabdevanje kod slovenskih porodica. Te svoje osobine vešta prepada Sloveni su izvodili i u vizantiskoj vojsci, u koju, zajedno sa Antima, počinju da stupaju već u prvoj polovini VI veka. U pohodima na Balkan ponajviše su se držali gorskih kosa, namerno izbegavajući doline i opasnosti, koje im je tamo mogla stvoriti redovna vojska. Zanimljivo je, da su u pljačkaškim četama i na većim ekspedicijama sa Slovenima išle i njihove žene, negde radi plena, negde da odmah prisvoje tuđe kuće, a negde i sa planom, da pomažu muške u borbi, kao, na primer, pri napadu na Carigrad 626. god.

    Slovenski upadi u Vizantiju bili su raznoga tipa. Ponekad, kad su išli u većem broju i kad su bili s vođama od pouzdanja, ili možda u zajednici s iskusnijima u borbi, oni su upotrebljavali stare rimske puteve s Dunava na Niš, ili niz Vardar do Soluna. Držeći se u zajednici, oni su tad imali i neke svoje "tabore". Ali, grčki pisci ističu i to, kako su oni ponekad zazirali od puteva i dolina i držali se gora i klanaca. No i tamo su imali neke tabore, u kojima su se zbirali. Njihovi odredi nemaju dovoljno izdržljivosti, veštine i discipline da se bore s pravom vojskom; u gorama oni su slobodniji, jer tamo redovne čete, naročito konjaničke, teže manevrišu, a i inicijativa za borbu uslovljena je više od prisebnosti pojedinaca.

    U bojnoj veštini Sloveni su se tokom borbi znatno uvežbali. Već u drugoj polovini VI veka oni znaju za ubojne sprave, pri opsadi gradova, nose "kornjače" i sprave za bacanje kamena i služe se lestvicama da se ispnu na gradske bedeme. U Dimitrijevoj legendi ističe se čak i njihova dovitljivost posle izvesnog ratnog iskustva. Da bi sačuvali svoje veslače od kamenja i strela, koje na njih bacaju branioci sa zidova, Sloveni su svoje lađe pokrivali daskama i oguljenim svežim kožama, štiteći u isti mah svoje ljude od vatre, koja je bacana na njih. U borbe nisu išli sasvim rastureni, nego su imali svoje vojvode.

    Glavne vrste oružja primili su Sloveni od svojih germanskih suseda. Mač, meč (mьčь) dolazi od gotskog mekja, šlem od staronemačkog helma; čak je i strěla u vezi sa staronemačkim Strala. Iz nemačkog je i reč vitez (vit zь) od Vithungi. Iz iranskog je, međutim, topor sekira, a samo ime sekira je u vezi sa skitskim sagaris. Tesla, treći naziv za isto oružje, jeste nemačka dehsala. Oklop brьnih, brnja, brnje, za koji se znalo da kod Slovena dugo nije bio u upotrebi, uzet je od gotskog brunjo. Slovensko je koyih koplje i štit. Nož je posle došao u vojničku upotrebu.

  6. #36

    Odgovor: Istorija Srbije

    Slovenska plemena i njihova kultura

    7.deo
    I inače su bile vrlo tesne veze između Germana i Slovena na čitavoj zapadnoj granici starih i novih naselja. Germanskog su porekla kod Slovena mnoge reči Zapadne kulture. Izba istъba doљla je od latinske reči stuba germanskim posredovanjem; hiža, hьіzъ potiče od gotskog hus; kuhinja od staronemačkog kuchina. Čak i reč crьkьі crkva dolazi od staronemačkog chirihha, odnosno kyrko, a krьstь od staronemačkog krist. Naročito je velik uticaj nordiskih elemenata u pogledu kućne kulture kod Rusa. Reči kao , trpeza, banja i sl., kao izraz visoke kulture, potiču iz grčkog (παιατιον, παιατα, τροπεζπ, βανεια). I druge neke reči materijalnog prometa došle su Slovenima preko Germana i u vezi sa njima. Reč kupiti, na primer, germanskog je porekla (kaupian); Sloveni su dotle vršili trgovinu obično zamenom. Germans ke su oznake i za novac: pěn zъ penjez od phenningos i stяlazь od skillings. Reč mяto, plata, carina u vezi je sa staronemačkim mьta. Od Slovena primali su opet Nemci naročito mnoge reči za oznaku krzna, kojima su Sloveni bili bogati. Od Slovena oni doznaju i za azisku, odnosno vizantisku svilu: selecho silcho šelkъ. Ime velikog slovenskog plemena Rusa došlo je od nordiskog Rus, koje je uzeto iz finske oznake Šveda. Za oznaku tih germanskih stranaca, tuđina, uzeli su stari Sloveni čak njihov naziv Izinda kao čouždv i touždv. Čak i pojam pismenosti došao je delimično otud. Reč boukьі potiče od bcka, bcv, odakle je došla reč bouch i Buch.

    Neke od stranih naroda poznali su Sloveni još za vreme svoje zajednice. Tako Hune, za koje je najstariji oblik Hяnъ, pa Gote (Gъginъ). Sasь, Sasinь označava Sakse u svima slovenskim jezicima. Narod Spala, koji je živeo negde oko Visle, ostao je u slovenskom predanju kao neko silnije ljudsko biće u pojmu Spolin, Ispolin. Isto je tako kao neko silnije stvorenje zapamćen i Obrun, koji je izvesnim slovenskim jezicima označava diva (češ. obr, poljski obrzym). Kod nas ostao je pomen Obara (Abara, Avara) dosta živ u toponomastici, naročito u zapadnom delu našeg područja. Od Blatnog Jezera do bečke šume celo područje zvalo se u VII-VIII veku ,Avaria i ,terra Avarorum; jedno vreme, njihova odelenja behu se grupisala u današnjoj Lici. Između Vrbasa i Nina, Zrmanje i Kapele ima sedam mesta s nazivom Obrovac i Obarska. Reč obarski označava tačno nešto plahovito i surovo (n. pr. "vikati obarski"). Po toj življoj uspomeni na Avare i po izvesnim njihovim tradicijama (n. pr. naziv bana od Bajana) može se reći, da je uticaj Avara bio pretežniji na zapadu, među Slovencima i Hrvatima, nego na istoku. Tek posle primanja hrišćanstva postao je za stare Slovene naziv Jelini identičan sa ,pagani i nevernici. Ime Šeremet, često kod Rusa i kod nas, označava verovatno Sarmate.

    U staroj postojbini Sloveni su imali svoja sela zvana vьsь, očuvana u toponomastičkim nazivima po svim slovenskim zemljama kao ves i vas. Opšte je poznat i naziv selo, istina prvobitno samo u pojmu nestalnog ili pojedinačnog naselja. Kuća je bila u upotrebi kod svih Slovena, a posebno je u njoj nazvano ognjište. Reč dom je isto tako opštepoznata. Grad je bilo prvobitno samo ograđeno mesto za sklonište; posle se razvio u središte župe. Ima dosta u Slovena Višegrada, tj. gradova na brežuljcima; zatim Beograda i Biograda sa beljenim gradskim platnima; neki gradovi se zovu Zemljen (Zemun) i Crni Grad, jer su pravljeni od zemlje. Zanimljivi su gradovi u močvarnim predelima kao Blatograd, Blatno na Blatnom Jezeru i Mozaburg u Koruškoj. Sastavni delovi kuće, tj. krov, streha, sleme, klet, stena, prag, dveri, vrata, pa čak i okno, opšte su slovenske oznake, iako neke od njih (n. pr. krov prema staronor. hrof i stěna got. stains) nisu domaćeg porekla. Svi su Sloveni znali i za peć. Jedan, nešto docniji, izvor kazuje zašto su stare slovenske kuće bile uboge, podizane prostim lepom na pleter ili obične svima poznate zemunice. Kad dođe neprijatelj, objašnjava se tamo, gubitak takvih kućica mogao se laka srca prežaliti, a sem toga takve kuće nisu mogle biti ni mamac za plen.

    Da je među njima bilo i drugih zanimanja osim stočarstva i zemljoradnje svedoče pojmovi za zanatliju remeslo. Žene su radile kućne poslove, a znale su sve: plesti, presti (s tim u vezi opšte su slovenske reči vreteno, nit, povesmo, kudelja) i tkati. Opšte su slovenske reči platno, sukno, tkanica. Znali su i za lan. Od obuće, Konstantin Porfirogenit spominje kod Srba njihove crevlje, po svoj prilici jednu vrstu opanaka, napominjući da su "bedne i jeftine". Živeći u šumama, oni su znali ne samo za prostu seču drveta, nego i za tesanje. Videli smo, da su oni služili Avarima kao glavni majstori za pravljenje lađa i mostova. Upadljiv je kod nas velik broj oznaka za razne vrste lađa, kao brod, plav, lađa, pram, čun, i iz grčkog rano pozajmljeni korablj (καραβοζ).

    Od domaćih životinja stari Sloveni znali su goveda, čak i bika i bivola; ovcu, barana, brava (koji je najpre označavao uškopljenu životinju), kozu, svinju, konja, orla, psa. Franački hroničar Fredegar priča, da su Sloveni bili "bifulci" Avarima. K. Kadlec lepo tumači, da je ,bifulcus "modifikacija klasične reči bubulcus, koja je prvobitno značila: volar, tj. čovek, koji čuva i pase volove, dakle pastir, uopšte momak u gazdinstvu; docnije je dobila svoj značaj: ratar, zemljoradnik". Pojam skotъ označavao je stoku, ali u isto vreme i novac kao njenu vrednost. Pod aziskim uticajem izvesni slovenski i estonski knezovi pili su kobilje mleko, odnosno kumis. Pseudo-Cezar spominje čak, kako Sloveni rado jedu ne samo ženske dojke "jer su pune mleka", nego, šta više, i lisice i divlje mačke i svinje. Ovaj navod ne potvrđuje nijedno drugo vrelo; on je, pored tolikog obilja domaće stoke i bogastva riba u njihovim vodama, i inače malo verovatan. Kao dokaz za ribarsko zanimanje može poslužiti reč mreža, zajednička svim Slovenima.

    Hrana slovenska bila je dosta raznovrsna. Žito su mleli na kamene ručne žrvnje ili na vodeni mlin, da dobiju brašno, muku. Hleb (u vezi s gotskim hlaiba) je bio poznat svim slovenskim plemenima. Od povrća znali su svi za repu, sočivo, grah, leću, bob, luk, pa čak i za mak. Služili su se i solju. Mleko i od njega sir opšte su poznata stvar. Od voća su poznavali jabuku, krušku, višnju, trešnju (črěšьnh), slivu, prasku i orah. Znali su, sem toga, i za dinju i tikvu. Čela je bila pažena kod svih naših plemena i njen med cenjen je i kod stranaca. Starim bavarskim manastirima dodeljivani su uvek slovenski čelari kao najveštiji. Od meda se pravilo kao opojno piće i danas voljena medovina. Vino je rano ušlo u običaj kod svih Slovena, a biće i da se proizvodilo u južnim delovima stare postojbine. U novoj ga je otadžbini, na Balkanu, bilo dosta.

    Kod Slovena se dosta puta spominje ljubav za muziku. Znamo od Simokate za onu trojicu Slovena, što su bili uhvaćeni sa samim kitarama, a bez ikakva oružja, i za njihove reči, da im je "rat bio nepoznat i da su im, prirodno, milija vežbanja u muzici". Jednom prilikom, kad je poopijane Slovene imao da prevari, u nekoj zasedi, jedan Gepid im se približavao na prijateljsku "pevajući avarske pesme", njima sigurno poznate. Arapski pisci spominju, kako Sloveni poznaju više vrsta instrumenata i sa strunama i za duvanje. Zajednički je izraz svima pěti i odatle pěsnь, a opšte je poznata svirala. Grčka reč κιθαρα prevodi se u nas sa gusle, pa posle i ψαλτβριον, a glagol κιθαριζειν sa g sti gusti. Ta vrsta instrumenta i sva tradicija uz nj postali su najbitniji elemenat duhovne kulture našeg naroda.

    U religioznom pogledu život starih Slovena bio je dosta jednostavan i daleko od bogatstva mita i živopisnosti ne samo grčke, nego i polumračne germanske mitologije. I tu, kao i u opštim obaveštenjima o nama, nedostaju epovi teogoniskih osobina, kakve imaju Indi, Grci ili Germani. Narod je bio u osnovi monoteističan; dve vrlo važne vesti prikazuju ga apsolutno u tim shvatanjima. "Veruju da postoji samo jedan bog, tvorac munje", kazuje Prokopije, "i da je on jedini gospodar svega i žrtvuju mu goveda i sve žrtve. Usuda niti poznaju niti inače priznaju da ima kakva uticaja na ljude, ali kad im je već smrt na domak, ili ih svlada bolest ili su u ratu, zavetuju se, ako izbegnu, da će odmah za dušu žrtvovati bogu i spasavši se žrtvuju, kao što su obećali, i misle da su otkupili svoj spas tom žrtvom. Štuju uz to i reke i nimfe i druga neka božanstva i žrtvuju im svima i vračaju po tim žrtvama". Helmold, jedan hroničar severnih Slovena, kazuje, da i oni veruju u jednog boga, koji je na nebu, gospodar i Tvorac svega. To shvatanje, nastalo prema patriarhalnoj porodično-plemenskoj organizaciji, nije potpuno monoteističko kao u Starom Zavetu, ali mu je u mnogom vrlo blisko; bliže nego shvatanje starih Grka, kod kojih je Zevs, stanujući na nebu, "otac ljudi i bogova", ali ponekad i zavisan od njih.

  7. #37

    Odgovor: Istorija Srbije

    Slovenska plemena i njihova kultura

    8.deo
    Božanstva, koja se pominju kod severnih Slovena, nisu uvek utvrđena i kod južnih. Nesumnjivo je opštepoznat Perun, bog silnog udara i groma. Njega su smatrali stari da odgovara Zevsu i u jednom prevodu XII-XIII veka preveli ga tako. Zakletve u staroj ruskoj državi činjene su u ime Boga i Peruna. Kod Južnih Slovena ime Perunovo očuvano je naročito u toponomastici, i to ponajčešće za imena visova i brda, i možda u vatrenom cvetu perunici, koji u Dubrovniku zovu još i bogiša. Bog Svarog, za koga jedan izvor polapskih Slovena kaže da se "časti i štuje mimo druge" i da je prvi među bogovima, poznat i pod imenom Svarožić, zamenio je u jednom starom prevodu, nastalom možda kod bugarskih Slovena, grčkog boga Hefaista. On je, prema tom, bog ognja, a njegov sin Dažbog bog je sunca. Ovo božanstvo inače nije poznato kod Južnih Slovena po drugim izvorima. Dabog se spominje samo u dve narodne pripovetke kod Srba, i to kao protivnik hrišćanskog boga.

    Od nižih božanstava održale su se u narodnom verovanju sve do danas vile. Narodne pesme znaju za vile brodarice, neku vrstu rusaljki, i za vile nagorkinje. Prve se nalaze uz vode i jezera i vrlo su opake; druge su vile gorske, neobično lepe i vanredne pevačice. One potsećaju na muze na Helikonu, koje po vedroj slici u Heziodovoj Teogoniji, igraju i pevaju u planini oko izvora. One su vidovite, imaju proročki dar; znaju sva gorska vrela i sve trave. Često pomažu dobrim junacima i sestrime se s njima; ponekad se i udaju za junake, ali na silu. Međutim, surovnjive su, ćudljive, i vrlo opasne, kad čovek nagazi na njihovo kolo, ili kad je suviše indiskretan. Izrično je zabeleženo narodno verovanje, da "nije svakom dato da ih mora videti. Ponekad je vila zamišljana i uopšteno kao neka demonska sila, koju treba ublažiti posebnim žrtvama (n. pr. u narodnoj pesmi Zidanje Skadra). Brodarice su još gore, one kod voda traže brodarinu:



    Od junaka oba oka crna

    A od konja dvije noge prve,

    A od tice iz ramena krila.



    U južnoj Srbiji i u Bugarskoj čest je spomen samovila, i to i u jednoj i u drugoj vezi. Pored tih vila narod još veruje u rođenice i suđaje, suđenice, koje određuju ljudsku sudbinu.

    Kao ovi stariji narodi, i Sloveni su bili puni praznoverica. Već Herodot, u opisu Skitije, priča za jedno, verovatno slovensko, pleme Nure-Neure, kako se kod njih "svake godine jedan put svako za nekoliko dana pretvori u vuka, pa se opet vraćaju u staro obličje". Odatle je došlo i čudno ime vukodlak. Kod Grka to je λυκανξωηοζ , u Rimljana versipellis, kod Germana Werewolf. Danas se kod nas vukodlak izjednačio s pojmom vampira, a zamena je došla usled toga, što se, kao u starim germanskim skaskama, verovalo, da umrli ljudi uzimaju vučji oblik. Isto je tako opšte verovanje svih starijih naroda i u veštice. U narodu se ponekad i vukodlak i veštica nazivaju lepir. To dolazi iz opšteg narodnog verovanja, da se duša često pojavljuje u obliku lepira (u grčkom, na primer Ψυγη označava i dušu i lepira). Protiv veštica i tuđih zlih demona zaštitnik svoje oblasti je vedogonja ili zduhać. To je, po narodnom verovanju, čovek čiji duh, ostavivši telo, luta u obliku tice, pa ili sam ili u društvu s drugima vodi borbu "o carstvo nad morem i nad zemljom". Verovanje to vrlo je živo u Albaniji i Crnoj Gori, gde su borbe prirodnih elemenata strahovito potencirane, i gde je glavna briga, da li će prevladati primorska nepogoda sa planinskima, ili njihova dobra sreća. Borbe se između tih zduhaća vode svačim; kamenjem, gredama, lišćem, mlinskim kolima, vodenijem kapima, drvljem, kladama, korijenjem i Bog te pita čim li ne još". Isto je tako veoma rašireno verovanje u domaće zaštitnike duhove, sjene ili sjenovike, koji mogu biti i ljudi i životinje, a naročito zmije kućnice. Kod Litavaca, Poljaka, Čeha, Srba i Hrvata to štovanje kućne zmije bila je gotovo opšta pojava; ubiti nju značilo je ne samo nesreću za čitavu porodicu, nego i samu smrt domaćinovu. Moj ded, Sima Milutinović u Mostaru, umro je, kažu, na prečac s toga, što je ubio domaću zmiju. Svoje zaštitne duhove imaju i jezera, planine i šume i stoga se ponekad događa, da izvesni ljudi, od straha pred njima, ne smeju da diraju i njihova područja.

    Kao prirodni narodi Sloveni su štovali naročito nebeska tela. Još iz XV veka postoje crkvena zabrana protiv onih, koji bi se klanjali suncu i mesecu. Tragove obožavanja ognja ostalo je još i sad; i preskakanje preko ivanjdanskih vatara, što treba da ponese zdravlje, neposredan je dokaz za to.

    Žrtvovanja radi pomoći izvesnog božanstva ili iz zahvalnosti zbog spasa i danas su u običaju kod svega našeg naroda, pored nesvesnih žrtava održavanih iz predanja. Isto su tako u običaju "zavetovanja" za žrtve, odnosno za neko pregaranje, kad se ljudi nalaze u nevolji ili opasnosti. Videli smo iz napred navedenih Prokopijevih reči, da je ta crta kod Slovena vrlo stara; hrišćanstvo je docnije pojačalo, ali je zadržalo kod njih verovanja osnovne paganske osobine. Narod bira pojedine svece kao svoje zaštitnike, kao nekad bogove, i obraća se njima kao pravom božanstvu. Primorske crkve pune su raznovrsnih priloga, koje spašeni mornari prinose svecima, naročito Sv. Nikoli, koje su zazvali u nevolji i kod kojih su se kao obavezali. Poznati su u Hercegovini i Crnoj Gori zavetovanja Sv. Vasiliju Ostroškom, u istočnoj Bosni Čajničkoj Krasnici, a u Hrvatskoj Mariji Bistričkoj. Neposredni primer starih prazničnih žrtvovanja kod nas očuvan je u običaju badnjaka i božićne veselice ili pečenice. S. Trojanović, koji je opisivao srpske žrtvene običaje, naglašava, da se za ljudske i stočne bolesti "uvek žrtvuje životinja, a nikad biljka ili što od nje". Dok se za Severne Slovene kazuje, da su jedno vreme prinosili i ljudske žrtve, za Južne Slovene nema o tom nigde pravog spomena. U narodnim pesmama samo pričaju se slučajevi, da se ne može podići neki grad ili most bez ljudske žrtve. U narodu postoji i verovanje, da se u neku veću građevinu mora uzidati bar nečija senka, ako građevina treba da se održi, kad već nije moguće uzidati čoveka. Na temenima građevina gotovo je obavezna još uvek životinjska žrtva.

    Jedan izvor za Severne Slovene, episkop Titmar, navodi, da oni nisu verovali u zagrobni život. "Sloveni drže da se sa vremenskom smrću sve završava". Tvrdnja ta izgleda, međutim, preterana, bar s obzirom na običaj da se mrtvima nosi hrana i da se oni javljaju ma i u nakaznom obliku vampira ili tenaca. Mrtvaci su kod Slovena ponekad spaljivani, naročito se taj običaj održavao kod Rusa i Litavaca. Spaljeni su bili, možda zbog žurbe, i izginuli Sloveni pod Carigradom 626. godine. Sahranjivanje je ušlo u običaj naročito uticajem hrišćanstva, ali ga je bilo i ranije, sudeći po ostacima starih grobljišta. Reč grob poznata je svima Slovenima. Šta je bivalo s dušom posle smrti nije jasno, ali je njeno postojanje bilo van sumnje, sudeći po izvesnim čaranjima s njom u vezi.

    Mrtvima su se davale daće. Teofilakt Simokata navodi, kako je slovenski knez Mužok davao daću svom pokojnom bratu i kako su se svi tom prilikom poopijali. U starom jeziku poznate su te posmrtne gozbe pod imenom trizna. Jedan istočni pisac spominje, da se tom prilikom deli sve imanje umrlog na tri dela; jedan od njih ide na to, da se za nj pije za dušu umrlog. To potseća na narodnu tradiciju o smrti Kraljevića Marka, koji isto tako, svoje imanje deli na troje, a jedan deo daje "kljastu i slijepu", "da pjevaju i spominju Marka". Uz mrtvaca se često sahranjivalo i njegovo oružje. Trizni slična je i strava, koja se pominje kod Huna u V veku, a koja je gotskog porekla. Reč je danas poznata kod svih severnih Slovena, a zanimljivo je, da je nema kod južnih, gde bi se mogla očekivati najprirodnije.

    Najvažnije svetkovine kod našeg naroda, krsno ime ili slava, Božić i hrišćanske zadušnice u vezi su sa kultom mrtvih. Na te praznike sprema se koljivo ili pšenica i pale se sveće. Na slavi se upotrebljava vino, koje se zove punje (romansko-umbrisko: pune, pone) a označava samo sakralno piće. Primanje ubogih, božjaka i prokaženih tih dana u svoj dom i njihovo gošćenje u vezi je s narodnim verovanjem, da su ta lica u stvari njihovi preci. "Poljska reč uboze znači isto što i manes". "S obzirom na visok značaj koji kult predaka ima u religiji svih Slovena", kaže V. Čajkanović, "ni najmanje nas ne čudi što oni pretke smatraju za božanstva par excellence, i što u prosjaku, koji treba da bude prerušeno božanstvo, gledaju baš olicetvorenog pretka".

    Izvestan niz narodnih običaja doneli su naši preci verovatno iz stare postojbine, kao n. pr. svetkovanje proleća o Đurđev-danu, ali su dobar deo primili i razvili i ovde na Balkanu. Rusalje su romanske svetkovine Rosaria, odn. Rosalia, kao i koledanje što odgovara rimskim Calendae. Običaj dodola poznat je i Arnautima pod imenom dordoletse; i H. Barić tvrdi, da je reč iz arbanaškog ušla u srpski. Isto tako svi balkanski narodi znadu i za prporuše. Međutim, ekonomski običaji, kao moba, molba, zamanica, sprega, pozajmica i sl. čisto su narodnog imena i narodnog porekla. Starija reč bedba za mobu izgleda da je u vezi sa nemačkom Bede.

  8. #38

    Odgovor: Istorija Srbije

    Slovenska plemena i njihova kultura

    9.deo
    U boljevačkom srezu u Srbiji i u jednom delu Bugarske postoji običaj, da se na dan Sv. Jovana ili Bogojavljenje ikone i krstovi nose na reku ili kladenac i da se tu peru. V. Čajkanović sa razlogom vidi u tom ostatak starog običaja kupanja idola, poznat pod latinskim nazivom lavatio, pošto se to vrši određenog dana i na određenom mestu. Rok kupanja je vrlo karakterističan. O Bogojavljenju se završava niz "nekrštenih dana", posle koga je potrebno ritualsko čišćenje. Takav običaj, očevidno, Srbi nisu mogli primiti iz hrišćanstva; on rečito govori za to, da su ikone zamenile ranije idole, koji su se zvali balvani, pošto to značenje ova reč ima i danas u ruskom i u nekim srpskim krajevima. Dobro poznati običaj "nošenja krsta" nije hrišćanskog porekla; neko je, iz svešteničkih krugova uradio, da sa krstovima zameni stari običaj nošenja idola balvana.

    Jezička kultura i opšti stepen slovenske civilizacije u doba oko VIII veka behu već prilično razvijeni. Postojale su reči i izrazi za dosta suptilne pojmove. Najbolji dokaz je za to taj, da je prevod Svetog Pisma u IX veku bio potpuno moguć na tom jeziku i da se, izuzimajući izvesne tananosti kojima je obilovao najkulturniji jezik toga vremena, dao gotovo sav grčki leksikalni, pa čak i frazeološki, izraziti slovenski. Slovenski došljaci bili su kulturno aktivniji i individualniji od izvesnih plemena koja su zatekli na Balkanu, na primer Albaneza, i pokazali već tim da su elemenat koji će novoj sredini i hteti i moći dati izvesna obeležja svojih osobina.

  9. #39

    Odgovor: Istorija Srbije

    Organizacija slovenskih plemena na Balkanu

    1.deo
    Za plemensku organizaciju, koja se danas očuvala samo u nekim brdskim dinarskim oblastima (istočna Hercegovina, Crna Gora, Boka, i u Arbanasa), ima nekoliko značajnih arhaističnih karakteristika. Svako pleme ima svoju određenu teritoriju. "Svud je sedište plemena sa njegovim stalnim naseljima u sredini plemenske teritorije", kazuje J. Erdeljanović, koji je ta pitanja posebno proučavao, "a odasvuda unaokolo je širok pojas ili zona nenaseljenog, delom neutralnog zemljišta. Negde je ta zona tako široka, da se po njoj može ići po ceo dan i više, a da se ne naiđe ni na kakvo stalno naselje. U njoj su samo planine sa šumama i pasištima, oko kojih su se susedna plemena redovno borila i otimala". Taj pojas zemljišta svojina je celog plemena i zove se plemenska zajednica.

    Plemena su sastavljena iz brastava, a brastva iz rodova. Brastva su "uvek nastanjena u grupi, u zasebnim selima ili u grupama od sela". Veza između njih je: isto krsno ime i tradicija o zajedničkom poreklu. Tih pojava, bez krsnog imena naravno, ima i kod muslimana, i to čak i u oblastima daljim od ovih brdskih predela. U opštini Brezi, na primer, u visočkom srezu, u sred Bosne, imaju nekolika naselja muslimana starinaca, gde jedno ili dva brastva sačinjavaju čitava sela. Vuk Karadžić zabeležio je 1837. za Crnogorce, da i nemaju pravih sela. "Tamo se zna samo za plemena, pa i ako pojedina brastva ili porodice, koje čine pleme i grade (ponajviše od kamena) kuće na jednom mjestu, to se takva gomila kuća ne može nazvati selom, jer nema ni svoga imena ni atara". Sva veća brastva hrišćanska imaju obično i svoju crkvu. Ta pojava lepo se da pratiti još i sada u trebinjskoj oblasti. Brastvenici se, naravno, uzajamno pomažu u svakom pogledu; uvreda, nevolja ili pogibija jednog člana prenosi se odmah na čitavo brastvo. To se naročito manifestuje u krvnoj osveti, koje još i danas ima po Crnoj Gori, Boki i među Arnautima. Na čelu brastava stoji glavar ili knez, u zadnje doba gotovo s naslednim pravom za izvesne porodice, isto kao i vojvoda, koji je bio najpre vojnički predstavnik plemena. U Semberiji porodica Ive Kneževića (ime kazuje tradiciju) bila je dugo na čelu knežine, glavar je od starine bio nasledan. U Drobnjaku, međutim, vojvode su se birale. Kao u staro vreme, plemena su živela čisto demokratski. Imala su svoje osveštano običajno pravo (n. pr. Grbaljski Zakonik, ili Poljički Statut, ili Vasojevički Zakon). Skupljali su se brastvenici ili predstavnici rodova na svoje redovne ili vanredne zborove za rešavanje raznih pitanja; a zadržavali su za se, ponekad čisto formalno, pravo izbora svojih starešina.

    Neka od naših plemena došla su u veze sa starosedelačkim i možda se, sudeći po njihovim nazivima, kao Kuči, Mataruge, Bukumiri, Cuce itd., i stopila s njima. Tom stapanju nesumnjivo je mnogo doprineo i njihov geografski položaj u planinama dinarskog sistema, gde posebna konfiguracija zemljišta uvetuju izvesnu podvojenost i ograničenost prema drugima, a užu uzajamnu vezu. S tim su u vezi i jake konzervativne sklonosti kod njih.

    Plemenske teritorije bile su, u glavnom, pojedine relativno male župe, formirane u malim prirodnim jedinicama oko pojedinih reka (Toplica, Vrhbosna, Rama, Komorica, Morača i dr.) u njihovim dolinama i na obalama, ili u karsnim poljima (Fatnica, Ljubomir, Čevo i dr.) ili na zgodnim kombinacijama dolina i pasišta (Rudine, Dračevica, Podlužje i dr.). Zanimljivo je, da danas župa ili "župno mesto" označava, po V. Bogišiću, samo "predio gdje je pitomo, t.j. gdje snijega nema i gdje rađa vinograd." Ime Župe za izvesne oblasti očuvalo se sve dosad (kod Kruševca, Dubrovnika, u Grblju). Rodovi i brastva živeli su u tim župama u nesumnjivoj koheziji, ali da su imali naročito razvijen život u zadruzi, sa vrlo razgranatim porodicama u jednom užem krugu, nije sigurna stvar. Ma koliko da je individualno osećanje bilo podvrgnuto plemenskom, ipak nije verovatno, da bi se raščlanjavanje porodice u nešto slobodnije jedinice sprečavalo nekom opštom disciplinom. I narodna tradicija i izvesna historijska kazivanja donose često puta vesti o tom, kako su neka braća ili čak i sinovi za živa oca kretali svojim putevima, da nađu povoljnije uvete za život. Jedino, što se gledalo da očuva bila su imanja u zemlji i s tim u vezi položaj i ugled, koji dolazi iz njenog poseda. S plemenskim životom uvetovan je kult tradicionalizma i u ličnim i u duhovnim stvarima. Kod prvih on se izražava posebno u poštovanju kolenovića i u nezgodnom položaju onih koji su inokosni ili došljaci; a u drugim u opštem razvijanju plemenskih predanja. Reč plemenit i plemić, kao oznaka nečeg boljeg, došle su kao izraz tog patrijarhalnog morala i kulta plemena. U sredini župe bio je obično grad, utočište u slučaju napada. Kao u Francuskoj i u nas je vremenom ime grad postalo isto i za ville i chateau, jer se u toj prvobitnoj utvrdi vremenom razvilo i gradsko naselje. U našem jeziku gradovi za odbranu, odnosno, u slučaju potrebe i kao bojni objekti, imaju i svoje posebne nazive, kao Doboj, Samobor, Kotor i Kotorac. "Po ovome značenju i grad Podzvizd u Bosanskoj Krajini sadrži u imenu neku fortifikatirnu karakteristiku. Ima je, nešto iskvaren, stari apelativ podzvizdъ , koji znači podzemni hodnik, vodeni rov, zidani kanal." Ispod grada obično se razvijalo Podgrađe kao naselje; tako, na primer, kod Blagaja. V. Skarić upozorio je na dosta često ime Samograd. On je primetio, da na mestima s tim imenom "nema solidnije građe i konstrukcije, što upućuje na neko davno vrijeme, kada naši pretci, valjda, još nijesu bili dosta vješti podizanju većih i solidnijih gradova".

  10. #40

    Odgovor: Istorija Srbije

    Organizacija slovenskih plemena na Balkanu

    2.deo
    Na čelu župe bili su župani, i to kao nasledna gospoda. Porfirogenit navodi za trebinjsku oblast četiri roda naslednih župana, a u jednom natpisu iz vremena oko 1180. god. iza trebinjskog župana Grda, valjda do punoletstva njegovih sinova, spominje se kao župan njegov brat Radomir. Nad županima bio je vladar, ο αρχων , čija vlast obuhvata nekoliko susednih župa, ali čiji narodni naziv čina nije poznat. Tih vladara u srpskim zemljama u IX veku beše više. Pored Vlastimira spominje se trebinjski župan Krajina kome Vlastimir daje kćer za ženu i titulu vladara, "hoteći ga odlikovati" i dajući mu tom prilikom samostalnost. Centralizacija vlasti ne postoji; u tom Vlastimirovom aktu ima nečeg što potseća na postupke naših zadružnih običaja. U Zahumlju je nasledna dinastija Viševića vodila svoju državnu politiku. Župan koji je uspeo da savlada većinu susednih i da se istakne iznad njih postao je veliki župan. Ta titula održala se u Srbiji sve do 1217. godine, odnosno do proglasa Kraljevstva. Granične župe zvale su se kraj i krajina, i to ime održalo se u mnogim oblastima sve do danas, iako su se u nekima granice već odavno izmenile. Zbog nesigurnosti u njima i čestih sukoba njihov naziv postao je sinonim za četničko ratovanje ("zakrajiniti", "Kočina Krajina"). Jačanjem centralne vlasti opadala je vlast župana, ali se održavala sve do pred kraj XIV veka, istina toliko ograničena, da se kod Dubrovčana javljala zamena župana i sudije.

    I župan i vladari bili su u svojoj vlasti ograničavani donekle starom ustanovom narodnih sabora. Od župskih skupština, proširivanjem teritorija, razvijali su se državni sabori, jedna ustanova koja je bila potpuno tuđa savremenoj Vizantiji. Vlast tih sabora i njihov ugled bili su dosta veliki. Nemanja je na saboru, posle duge diskusije i otpora sabranih, donosio odluke o gonjenju jeretika; na saboru se odrekao prestola i utvrdio nasleđe; Dušanov zakonik objavljivan je na saboru. Na Nemanjin sabor bili su pozvati: pristavnici, knezovi, vojvode i vojini. Na saboru pred smrt kralja Dragutina bili su prisutni svi episkopi i igumani i sva vlastela njegove države. U slično sastavljenim saborima vršeni su i izbori arhiepiskopa. Seljacima saborisanje bez učešća vlasti nije bilo dozvoljeno od vremena Dušanova Zakonika; s učešćem vlasti, da saslušaju izvesne naredbe ili da pomognu pri razgraničavanjima ili u drugim lokalnim pitanjima, seoski se zborovi javljaju i docnije. Oblik i izgled malih plemenskih sabora poznat nam je iz opisa poljičkih skupština kod Spljeta. Poljičani su poreklom iz Bosne. Njihove skupštine, održavane pod vedrim nebom, pod Gracom kod Gate, sačinjavala su samo plemenita gospoda toga kraja, koja su se skupljala na određeno mesto, "zborišće", gde su raspravljala o uređenju i zakonima svoje oblasti i vršila sudsku vlast. U naročitim slučajevima i tu se docnije sazivao "zbor podimski", t. j. sa prestavnicima svake kuće, u kojoj ima živih ljudi ("po dimu"). Pomen o takvim plemenskim skupštinama u Paštrovićima ima i Ljubiša u svom Kanjošu Macedonoviću: "Na sred primorja opštine paštrovske ima jedna mala luka, pusto žalo, koju ljudi i dan današnji zovu Drobnijem Pijeskom. To je zemanom bivalo mjesto gdje se narod kupio na zbor i na odluke... Četiri suđe i dvanaest vlastela, od svakog plemena po jedan čovjek, slobodno i na porođe izabrani, sjedili bi pod jednom međom vrh pijeska, a ostali domaćini jedan do drugoga po pijesku, i tu vijećali i sudili o najvažnijema poslima". Bez bliže oznake ko u njima učestvuje navode se česti zborovi u staroj trebinjskoj oblasti. Kako se jednom prilikom, u jednoj poruci (1463. god., porte nobilium et sbori de Trebigne), rastavljaju plemići od zbora izgleda da je ovaj bio sastavljen od prostog puka. Skupština u Kučima bivala je obično na Markov Dan, na visoravni Rogama. Na nju su dolazili svi vojnici iz plemena, naoružani. Od XVI veka, posle turskih osvajanja, takvih zborova biva sve manje. U starom opsegu i značaju javljaju se samo pred neke velike akcije ili od nevolje. Ali se ustanova pamti. U Drobnjacima još se i sad zna "Zborna Glavica". Kod Gacka postoji "Zborna Gomila", "na koju se sastajao narodni sabor u prastaro vreme". Kroz sve vreme robovanja pod Turcima saborom se stalno zvao narodni skup kod crkve u izvesne praznike. Narodni sabor obeležio je 1804. u Orašcu i početak Prvog Ustanka i datum stvaranja obnovljene Srbije.

    Već za stare Slovene zabeležio je Jordanis u VI veku, da im se "imena menjaju prema različitim porodicama i mestima". Ta osobina plemenskog uređenja javlja se još uvek kod Južnih Slovena. Već je K. Jiriček istakao, kako su izvesna plemena potisnula svojim nazivima imena ranijih oblasti; tako se mesto župa Vrsinje, Onogošt ili Papratna javljaju Zupci, Nikšići, Mrkojevići. I među samim brastvima dosta su česte izmene naziva pojedinih rodova. Narodno predanje pamti donekle te veze, ali ih dosta često meša i pretvara u legendu. Ipak, dadu se na više strana pratiti čitavi nizovi rodova iz jedne stare porodice. U neretvanskoj Krajini živelo je čuveno pleme Kačića Grci ga zovu čak "narod" (ευνοζ ), čije pleme ide vrlo daleko. Od njega potiču mnoga brastva, historijski potpuno autentična: Miošići, Žarkovići, Andrijaševići, Stipići, Petkovići, Bartulovići i dr. U trebinjskoj oblasti moćno beše brastvo Ljubibratića, koje se pod tim imenom pominje od XIV veka. Već 1432. navodi se pet linija toga roda: Ljubišići kao najvažniji, zatim Medvjedovići, Dabiživovići, Dobruškovići. U Popovu se od 1342. pominju Nikolići, čija prezimena posle nalazimo kao Vukosaliće, Bogišiće, Grgureviće. Crnogorska dinastija Petrovića izvodila je svoje poreklo od neke bosanske loze, koja da je preko Nikšića i Banjana stigla pod Lovćen. Kao rodonačelnici njihova brastva označavana su dva brata: Rajič, od koga su Radonići, Žutkovići i dr., i Heraka, od koga su sami Petrovići, Popovići, Kustudije i još neki.

    Plemenske organizacije slične našima imaju još i danas od balkanskih naroda samo Arnauti sa svojim fisovima. Nema sumnje, da je u obe organizacije, na tako bliskom i geografski istovetnom terenu, bilo dosta uzajamnih uticaja. Kuči se, u ostalom, i smatraju kao neki prelaz od Srba Arnautima, kao i Klimente prelaz od Arnauta Srbima.

    Od naših pokrajina nikakva traga razvijenijoj plemenskoj organizaciji nema u istočnoj Srbiji i Maćedoniji, kao ni u Slavoniji i savskoj dolini. Glavni uslov za to biće najpre i ponajviše u samom terenu, gde je, u bogatim i širokim dolinama, prosto nemoguće provesti onako prirodno razgraničenje plemena i župa, kakvo su davali klanci i uvale dinarskog sistema. Drugi je, isto tako važan, razlog i taj, što je pomeranje stanovništva u tim dolinama, kao glavnim prometnim putevima i kao zbog bogastva naročito privlačnim tačkama, bilo mnogo intenzivnije, nego u sporednim i teže pristupačnim zapadnim gorama. Razbijeni tip tamošnje grupacije slovenske dokumentuje se, među ostalim, naročito i tim, što su postali apsolutno pasivna podloga bugarskih osvajača i što ne mogoše da stvore nigde nacionalne državne organizacije sa svojim naturenim plemenskim karakterom. Države Srba i Hrvata nastale su u području dinarske i plemenske sisteme.

    Čitavo balkansko područje koje su naselili Sloveni zvalo se, prema našem opštem nazivu, "slovenska zemlja", "Slovenska", Σκλαβινια, Sclavenia i Sclavonia, u arbanaškom Škenija, ili Škinikea. U mletačkim, dubrovačkim i kotorskim latinskim dokumentima čitavo slovensko područje od Primorja do Vardara, čak i za vreme kad su se u unutrašnjosti jasno razaznavale državne diferencijacije Srba i Hrvata, zvalo se Sclavonia. To je područje slovenskog naselja za razliku od romanskog. U Kotoru i Dubrovniku od kraja XIII veka oznaka Sclavonia sužava se često na oznaku Srbije. Inače, trag tog starog naziva očuvan je i danas u imenu pokrajine Slavonije.

    Na osnovu vesti kod cara Konstantina Porfirogenita iza sredine X i vesti Dukljanske Hronike iz XII veka može se dati dosta siguran pregled o geografskoj podeli naših oblasti X-XII veka. Granica između srpskog i hrvatskog područja u sredini X veka bila je na rekama Cetini i Plivi; Hrvatskoj pripadale su oblasti od Livna do Jajca. Od Cetine počinjalo je područje Neretljana, čuvenih gusara, koje Porfirogenit pominje kao potomke nepokrštenih Srba. Njihovo područje obuhvatalo je tri županije: makarsku, rastočku (od Imotskog do Ljubuškog) i "dalensku" (možda "dalmensku" = Dalmisium, Dalmesium Omiš). U njihovoj vlasti behu ostrva Mljet, Korčula, Brač i Hvar. Glavni neretljanski gradovi bili su: Vrulja (danas Gornja Brela), Makarska, Ostrog i Lavćen vrg Graca; ali od svih je najznatniji tvrdi Omiš. Na Neretvi, dokle je dopirala neretljanska granica, počinjala je arhontija zahumska. Ime je dobila po Humu iznad Boke (Blagaja), ispod koga je izvirala reka Buna. Na tom Humu postojala su dva grada: Bona i Hum, od kojih su ostali tragovi sve do danas. U toj oblasti vladao je rod Viševića, koji svoje poreklo izvode iz stare postojbine oko Visle. Glavna mesta ove oblasti behu: Ston, Ošlje, Dobar; gradovi Mokriski (možda Mokro kod Mostara) i Glumainik (možda Glumine) nisu još sigurno utvrđeni. Istočna granica Zahumlja išla je verovatno do planina oko Kalinovika (možda je i to naziv za grčko Galumanik) ili Gatačkog Polja, gde se dodirivala s granicom Travunije.

  11. #41

    Odgovor: Istorija Srbije


    Organizacija slovenskih plemena na Balkanu

    3.deo
    Tačne granice između Travunije i Zahumlja ne mogu se danas povući; sigurno je, da su Popovo, Ljubinje i Dabar pripadali Zahumlju i da se trebinjsko-zahumska granica račvala kod samog Dubrovnika. Dukljanin navodi devet zahumskih županija: stonsku, popovsku, Dubrave, Luku, Dabar, Veljake, Žapsku, goričku i nepoznate Večenike, Večenik negde oko Neretve. To su granice Zahumlja iz druge polovine XII veka, kada se ono počelo širiti na račun neretljanskog poseda. Trebinjska arhontija, koja je počinjala od Kotora, imala je celu levu obalu Boke i Konavlje; dopirala je do pred sam Dubrovnik, a na sever do Gacka, a na istoku joj je granica išla Trebišnjicom i planinama banjanskim. Od uvek su, kazuje vizantinski car, trebinjski upravljači bili vazali arhontu Srbije, odnosno Raške. Na ovom području spominju se gradovi: Trebinje, Risan, Vrm, Lukovac i možda Slivje (staro Zetlivi- Setlivi, Stilivi). Dukljanin zna za devet trebinjskih županija: Ljubomir, Fatnica, Rudine, Kruševice, Vrm, Risan, Dračevica, Konavlje i Žrnovica. Dubrovnik, stešnjen u svojim zidinama, širio se u glavnom na račun trebinjskih i zahumskih suseda; njegova poljska dobra, posebno vinogradi, ležali su u glavnom na njihovom zemljištu i radi toga su Dubrovčani plaćali susednim vladarima po 36 zlatnika godišnje kirije, zvane mogoriš. Duklja, koja se od XII veka sve češće zove Zeta, hvatala je od vizantiskog dračkog temata, od Bara do Travunije. Na zapadu je, od Skadarskog Jezera i samog Skadra išla Zetom do Pive. U njoj se spominju samo tri stara mesta: Gradac (Stari Grad Budva), Novi Grad (možda Prevlaka) i još neutvrđena Lontodokla (L8 ta ljuta, u vezi s Duklja). Najvažniji grad bila je svakako stara Dioklea, Doklea, po kojoj je cela oblast dobila ime; ali je taj grad u X veku već bio u ruševinama. I ovde se kod Dukljanina javlja karakteristični broj od devet županija i gradova: Luska lješka, Podlužje, Kučevo Kčevo Čevo s Budvom, Koplik, Oblik, Papratna (između Bara i Ulcinja), Crmnica, Grbalj. Dukljanin spominje i oblast podgorje sa županijama: Onogošt, Morača, Komarnica, Piva, Jezero, Tušina, Gusinje, Kom, Dabar, Neretva, i Rama. Ova poslednja župa susedna hrvatskom području, ušla je od 1138. god u službenu titulu mađarskih kraljeva. Ova oblast Podgorja obuhvatala je takozvanu staru, severnu Hercegovinu od Rame do Morače. Bosna, koja je u X veku bila mala oblast oko izvora reke istog imena, imala je svega dva grada: Kotorac i nepoznati Desnik (možda Suteska). Ona je bila u vezi sa Srbijom i smatrana kao srpsko područje. Kraj Soli (severoistočna Bosna oko Tuzle) Porfirogenit izrično navodi kao srpski. Uz Sol, Soli pominje se posle i Usora sa oblašću oko te reke; od XIV veka So sa Usorom idu obično zajedno i oblast im dopire sve do Drine. Donji Kraji behu severozapadno od Usore, s gradovima Ključem i vrbanjskim Kotorom. U jednoj povelji mađarskog kralja Bele iz 1244. god. pominju se obe župe bosanske: Vrhbosna, oko izvora reke Bosne, u sarajevskom polju, Lepenica u fojničkom, Vidoši s Ljubinčićem, Mile (kod Zenice), Lašva, Uskoplje Skoplje, a na istoku Borač s gradom Pračom i župa Bored (možda Birač). Župe zapadne, od Uskoplja do Livna, javljaju se i pod opštim imenom Završja. Tu su se granice Bosne mešale s hrvatskim i vrlo su često te župe bile i u sastavu hrvatske države. U samoj Srbiji, koju od Bosne deli Drina, nastanjeni su ovi gradovi: Destinik ili Dostinik, koji nije identifikovan, isto kao ni grad crnobuški ili crnovrški, zatim Međurečje, po svoj prilici čitava oblast s gradom (možda Samobor kod Goražda ili Soko nad spojem Pive i Tare), Drežnik (možda današnji užički Drežnik ili, manje verovatno, stari Breznik, Breznica Plevlje), Lesnik Lešnica i Soli. Stare oblasti srpske iz sredine XII veka, podeljene među Nemanjinu braću, behu Bijelo Polje na donjem Limu, Budimlje na gornjem Limu, Gradac na Moravi (sad Čačak) i Ras s ibarskom i rasinskom dolinom, koja se vezala uz Toplicu. Istočna granica Srbije sredinom IX veka beše kod Novog Pazara, a u XI veku oko Zvečana. Do Nemanjine akcije Srbija nije prelazila Moravu; na sever nije išla preko Rudnika, a na jugoistok ne dalje od Peći i Đakovice. Glavna snaga srpskog naroda beše, prema tom, u planinskom području istočne Hercegovine, središnje i istočne Bosne, Novog Pazara, jugozapadne Srbije i Zete. Nijedna od bogatih dolina, ni Kosovo, ni Morava, ni Metohija, ni Mačva ne behu tada potpuno u srpskoj vlasti. Srpska plemena, nedovoljno povezana međusobno, i bez pouzdanja u uspeh, ponešto i zaplašena sudbinom svojih slovenskih saplemenika na istoku, koji behu postali plen Bugara i Vizantinaca, ostaju u svojim planinama čitavih pet vekova; a kad se krajem XII veka javi nabujala snaga za ekspanziju njen put je bio unapred određen. Kao planinske lavine spustiće se tad ta plemena u susedne doline i već za dva veka ona će postati gospodari njihovi u najvećem delu i održaće se na tom području kroz sve vekove svoje historije.

    Dobar deo tih župa i oblasti ima, kao što se vidi, nova imena. Čak je i staru Duklju zamenila Zeta, a jedan deo Dalmacije dobio je nazive Neretljanska Oblast i Crvena Hrvatska. U Boki i u Primorju župe imaju nazive Dračevica i Žrnovnica. Očuvani nazivi u vezi su ponajviše sa starim imenima reka, ali i ti su znatno slavizirani (Vrh-bosna, Podrinje). Znači, dakle, da se nova podela župa nije mnogo oslanjala na stare tradicije te vrste. Ali je ipak nesumnjivo, da je podržavana i delom razvijana u vezi sa starim romanskim katunima. Mnoga plemena označavana su prosto tim imenom (Katun Drobnjaci, Katun Mirilovići). U jednoj turskoj kanunami, koja je određivala po starom načinu uređaj Vlaha oko Timoka, veli se, da jedan katun čini pedeset kuća; to je, dakle, postao neki tehnički izraz za vrstu i obim jedne uže organizacije. U XIV veku, u Krbavi, za "Vlahe" se izrično kaže, da se uzajamno bore "sa svojim katunom". Verovatno je naziv katuna, pre samo jedne pastirske zajednice, ušao u narod kao oznaka uže organizacije jednog kraja i jedne plemenske grupe.

    Posed zemlje, koji je dugo bivao u zajednici, dobio je po plemenu naziv plemenšćina i plemenita zemlja. Individualnije oznake, nastale nesumnjivo po ličnoj svojini, zovu se dedina, očina ili očevina i najobičnije baština (od bašta otac; otud baštiniti naslediti od oca). Dedina u češkom pravu označava "nepokretna dobra, koja su sačinjavala kolektivnu svojinu cele porodice i prelazila su od predaka (dedova) na potomke". Vladari su docnije ograničili pravo nasleđa, naročito u posedu šuma. U Dečanskoj Povelji, na primer, izrično se kaže: "u planinama nema niko baštine osim kralja i crkava kojima su kraljevi dali". Kad je vladarska moć ojačala, oni često poklanjaju ne samo pojedina dobra, nego i čitave župe, i to sa naslednim pravom, isto kao što im ih i oduzimlju u slučaju nemilosti. Kasnije se javlja i pronija, kao razvijena ustanova rimskog graničarskog prava (limitanei). To su posedi, koje je vladar davao pojedincima za izvesne usluge uz pravo ličnog uživanja, ali ne kao stalne baštine. K. Kadlec misli, da se "paše i šume nisu uopšte delile, nego su ostajale u zajedničkom uživanju sviju porodica. Učešće u uživanju te opštinske zemlje sačinjavalo je prinadležnost pojedinih gospodarskih imanja i u češkom se pravu nazivalo vola, docnije zvole, u ruskom pravu ugodьe, kod Hrvata pristojanje, kod Srba i Bugara pravini... Njive i livade su određivale samo na izvesni rok. Kad je on istekao, zemlja se je opet ponovo određivala pojedinim porodicama, eventualno u drugim razmerama, jer u toku vremena neke su se porodice usled umiranja smanjivale, a druge su se naprotiv zbog obilnog rađanja povećavale. Takvo periodično određivanje zemlje još danas dolazi pod nazivom "peredělь" u ruskim selima, gde se je održao t.z. "mirъ", t.j. zemljiљna opština". U nas je ovo ponovo određivanje zemljišnog poseda vršila Dubrovačka Republika; u unutrašnjosti nemamo za to dovoljnih primera.

  12. #42

    Odgovor: Istorija Srbije

    Organizacija slovenskih plemena na Balkanu

    4.deo
    U starim našim spomenicima, u rano vreme, ima dosta spomena o izvesnoj diferencijaciji među pojedinim ljudima, do koje je došlo usled njihova izuzetnog položaja u plemenu. Ma koliko da je narod bio sav jednak i demokratskih shvatanja, u njemu se vrlo rano javljaju razne starešine i poglavice. Ima više primera o tom da se u ranom Srednjem Veku spominju slovenske poglavice, svakako u prvom redu plemenske. U našim zemljama, u najranijim vremenima, gospodari ili vladari pojedinih oblasti pominju se kao nasledna gospoda. A čim se do vlasti dolazi po pravu nasledstva a u nas su, s početka, svi sinovi nasleđivali oca i delili oblast na svoje delove odmah se izdvaja i jedno povlašćeno brastvo, koje, posle, svojim sporednim linijama ženidbama i udadbama, stvara svoj viši krug. Plemenske organizacije uvetuju i same sobom izvesno poštovanje svoje snage i tradicija i vrlo su kočoperne prema skorojevićima i priselicama. Reč bojar, bojarin, u nas boljar dolazi od tursko-mongolsko bajar, što je najpre značilo "bogat", pa onda "odličan"; ona pokazuje i kod nas, kao svuda na svetu, da se uticaj i ugled sticao i bogatstvom. Sv. Sava navodi u biografiji svoga oca srpske boljare, koji s njegovom braćom i sveštenstvom idu u susret moštima Nemanjinim, a Prvovenčani, opisujući Nemanjin zbor protiv jeretika, pominje starce i velmože. Etimologija ove reči je jasna veli moužь je moćni, ,ugledni gospodin. Opšti običniji naziv za te istaknutije ljude bio je vlastelin, vlastela; ime kazuje i njihovu prvu funkciju (Stevan Prvovenčani izrično pominje "kneze zemli svoje iže nad vlastmi"). Vojnici "vojini", behu manje plemstvo, posle zvano i vlasteličići. Ostali svet, seoski i građanski, bili su sebri; tek docnije postao je "sebar" sinonim za seljački, prostački. Reč je poznata i Rusima i Litavcima i označavala je zajedničara i sudeonika. Zakupci ili najamnici zvali su se meropsi (naziv je došao od rodopske provincije Merope). Kmet od comes-comitis-comet i nije imao svoje današnje značenje u našim zapadnim oblastima. To su najpre, u Bosni, bili plemići, a u Zeti seoski starci i sudije. Tek od XV veka javlja se reč u smislu ,zakupnika. U Dubrovniku je kmet odavno označavao seljaka. U Srbiji, međutim, od novijeg vremena reč se upotrebljava za predstavnike opštinske vlasti. Robovi su otroci i idu kao "večna baština" gospodara, dok ih ne oslobodi.

    Građanski stalež postojao je samo u Primorju i upravljao se, sa plemićskim vodstvom, po svojim propisanim zakonima ili statutima. Svi važniji gradovi, Dubrovnik, Kotor, Bar, Drivast, Ulcinj i dr. imali su svoje statute, od kojih su nam neki do danas očuvani. U unutrašnjosti građana je bilo vrlo malo. Još u XIV veku pisao je jedan zapadni putnik, kako Srbija gotovo i nema tvrdih gradova, a i što ih ima oni su bez rovova i zidova. "Zgrade i dvorovi kako kraljevski tako i ostalih plemića sagrađeni su od brvana i od drveta; niti ja tamo gde videh dvora ili kuće od kamena ili od zemlje, manj u latinskim gradovima na primorju". Naše gradske kolonije u unutrašnjosti razvile su se uz rudarska mesta, kao Brskovo, Srebrenica, Fojnica, Rudnik, Novo Brdo, Janjevo, Kratovo itd., gde su bila naselja saskih rudara i primorskih trgovaca. To su s početka bili trgovi i tek su se vremenom razvili u gradove. Od kraja XII veka pod srpsku vlast počinju dolaziti stari gradovi Maćedonije Skoplje, Prilep, Ohrid, Ser i dr., a na severu odavno izgrađeni Beograd. Dobar deo starih rimskih naselja ostao je napušten i neiskorišćen, u ruševinama.

    Narod se u glavnom vratio svom starom zanimanju: stočarstvu i zemljoradnji. Stočarstvom se bavio, istina posredno, i sam kralj, kao u XIX veku knez Miloš. Njegova stoka imala je na trgu prednost pred svakom drugom. Bosanski kraljevi su u masama izvozili svoj sir preko Dubrovnika. Kao u staroj domovini, gajila se u glavnom ovca i svinja, a u manjoj meri goveda, koze i konji. Hranili su ih na livadama i senom, koje je poznato svima Slovenima. Da je između naših doseljenika i starih balkanskih stočara bilo živa dodira i tesnih uzajamnih veza vidi se najbolje po tom, što je sve do danas za stočarske predmete i proizvode ostalo u našem jeziku vrlo mnogo romansko-vlaških i arnautskih naziva. Vuna se zove: kaba, reja i ruda; pastiri se kupe u katune; sir se naziva: urda, kačkavalj, kunuzdra, bučalina, šulina; suho meso zove se pršut; sir se donosi u bronzinu. Povici i usklici za životinje gotovo su istovetni kod nas i kod Arnauta, a isto tako i nazivi za pojedine životinje. Iz tih starih vremena je i običaj bačija i naziv balija za jednu vrstu muslimanskih stočara. Stočari su se kretali po celom Balkanu, leti u planine, a zimi u humnine; zbog njihovih ispaša, solila i planina dolazilo je od pamtiveka do teških sukoba. Pastirskih zajednica, koje slučaj tako zanese, ima ponekad i u mestima gde se ne bi očekivale. U stolačkom kraju, u sred Hercegovine, nalazimo u XIV veku Burmaze, očevidno pastire albanskog porekla. U arbanaskom zot znači ,gospodin, a u Hercegovini postoji ugledno brastvo Zotovića. Tokom Drine, sve do iza Srebrenice, prodrlo je nekoliko arbanaskih reči i održalo se tamo u takozvanom "banalačkom" tajnom govoru. Od stočarskih arbanaskog su porekla: kaljac, kaljče konj (kal, rum. cal < caballus), miš meso, ćem pas; a od drugih: buke hleb, ruša vino, vajza devojka, viza voda. Vrlo je važna pojava, koju je zabeležio J. Cvijić, da sve stočare pri njihovim važnijim kretanjima "zovu Arnautima, pa i kad su srpskoga porekla". U Solunsko Polje, pitomo i pogodno za zimovnik, silazili su stočari ne samo iz mađedonskih i albanskih strana, nego čak i iz Pešteri. "Škrijelji iz sela Borovštice", kazuje Bor. Milojević, "spuštali su se sa svojim stadima preko Novog Pazara, Mitrovice i Skoplja niz Vardar i početkom zime stizali u okolinu Lugadinskog Jezera". Bogastvo u stoci bilo je u našim stranama vrlo veliko; broj se, naravno, ne zna, ali od stoke su živeli čitavi krajevi i oblasti.

    Sem stočarstvom, primorski naši krajevi i ljudi oko velikih maćedonskih jezera bavili su se još i ribolovom. U narodne pesme ušla je "riba od Ohrida". Neretljani su tom zanimanju pridodali još i gusarstvo, koje je dugo ugrožavalo trgovinu na Jadranskom Moru.

    Rano se pominje i lov na mnogobrojnu divljač u velikim i teško prohodnim šumama. Sinovi župana Vlastimira poslali su bugarskom knezu Borisu dva psa i dva sokola kao "gostinsko uzdarje", a za lov sa sokolovima priča se već u biografiji Sv. Ćirila Solunskog, da je to "običaj bogatima". Mladi Nemanjin Rasko izgovorio se ocu, pred beg u Svetu Goru, da ide u lov na jelene. Kao u staroj postojbini, kože zbijenih životinja služile su ne samo za domaću upotrebu i zimsko odelo, nego i za izvoz i za plaćanje dažbina. U Hrvatskoj je za to najviše služila kuna i otud je došla ne samo na banski novac, nego i u zemaljski grb.

    Gonjen i goneći, u borbi i pljački, spustio se slovenski elemenat sa raznih strana istoka i severa u dunavsku dolinu i odatle u unutrašnjost Balkana. Još primitivan i usplahiren čitavim vrtlogom Seobe Naroda on je zapao u balkanske šume i klance, s početka vrlo malo siguran da će tu i ostati. S nepoverenjem su pratili novi došljaci ne samo svaki pokret vizantiskih vlasti, nego i kretanje svojih saplemenika i brzo su, u grabljivosti primitivaca, stali srtati jedni na druge, da bi, uzajamno istrti, bili sigurniji za plen. Historija balkanskih Slovena, u prvim vekovima njihova života na Balkanu, to je niz sukoba sa susedima i vlastima, koji ih potiskuju ili pokušavaju podjarmiti, uzajamno vrebanje i nepoverenje, i postepeno privikavanje na novo zemljište i kulturu nove sredine.

  13. #43

    Odgovor: Istorija Srbije

    Bugari i balkanski Sloveni

    1.deo
    Posle smrti cara Hiraklija i njegova sina i naslednika Konstantina (oba su umrla 641. god.), Vizantija je imala da preturi jednu poveću dvorsku krizu u vreme, kad je, i bez toga, imala dovoljno briga i opasnosti. Arapski pokret uzimao je sve više maha i lišavao Vizantiju jedne po jedne oblasti. U isto vreme, posle smrti bugarskog hana Kuvrata (642. god.), nastaje i pomeranje bugarskih plemena iz područja oko Meotskog Jezera prema zapadu i jugu. Jedan od petorice Kuvratovih sinova, priča stara legenda, Isperih ili Asparuh prešao je sa svojim ljudima Dnjepar i Dnjestar i došao u Dobruču, u kraj zvani Ugao (Ογκοζ), koji stvara dunavska delta. Na tom području, oko današnjeg Nikolicela, spominje Asparuha i jedan jermenski geograf VII veka. Tu su se Bugari odmah utvrdili, i to u glavnom, na sve strane, u širim i užim otkopima. Nešto tragova tih opkopa, koji su iskorišćavali i stare rimske utvrde, održalo se delimično sve do naših dana. U jednom domaćem letopisu, očuvanom u viziji proroka Isaije, nastalom u drugoj polovini XI veka, kazuje se, kako je "treći deo Kumana ili Bugara naselio "zemlju Karvunsku", "od Dunava do mora". Ta "zemlja Karvunska" jeste današnje područje Balčika i zove se tako do XIII veka. Jasno je, da na tako ograničenom području broj doseljenih ljudi nije mogao biti veliki i da je jedva iznosio koju desetinu hiljada. Pomeranje Bugara iz njihove ranije oblasti došlo je, kao i sva druga pomeranja naroda tih vremena na tom području, pod pritiskom turskih Hazara. Bugari su, opet, ustupajući prema zapadu, delom pomerali, a delom podjarmljivali slovenska i avarska plemena, na koja su putem nailazili.

    Arapska ofanziva protiv Vizantije beše uzela, u drugoj polovini VII veka, široke razmere. Arapi dopiru do Kalkedona; osvajaju Krit; iskrcavaju se na Siciliji. Usuđuju se najzad da s flotom dođu i pod sam Carigrad, pošto su uzeli Kizik u Mramornom Moru. Sedam godina uzastopce pokušavaju oni da zagospodare vizantiskom prestonicom, dok 677. nisu definitivno prinuđeni na uzmak. Ove napadaje Arapa iskoristili su Bugari, da se prebacuju na desnu stranu Dunava, nešto željni pljačke, a nešto i iz potrebe da prošire svoje područje. Vizantiski pokušaj, izveden 679. god., da se Bugarima na Dunavu spreči dalje prodiranje, završio se s teškim porazom. Odmah posle tog poraza, kao pobednici, Bugari prelaze Dunav i oko Varne zauzimaju svoja nova, stalna sedišta. Odatle se, dosta naglo, šire prema zapadu i jugu. Prestonica nove države stvorena je u Pliski, na dosta velikom, utvrđenom prostoru od 23 km2, u blizini današnjeg sela Abobe.

    Slovenska plemena, koja se behu smestila u tom kraju, nisu mogla da odole novim osvajačima. Ona priznadoše vrhovnu vlast bugarsku. Bugari ih, kazuje jedan grčki izvor, krenuše sa dotadašnjih naselja i pomeriše znatno prema zapadu i jugu kao neku vrstu svojih predstraža. Vojnički bolje spremni, naišavši kao organizovana celina, poneseni postignutim uspehom, Bugari su, iako malobrojni, lako savladali razasuta slovenska plemena i naturili im svoju vlast. Isti slučaj bio je sa Varezima u Rusiji. Ipak, izgleda, da postupak Bugara sa pokorenim Slovenima nije imao one ranije avarske svireposti. Oboje je, i Slovene i Bugare, združivala zajednička borba protiv Vizantije. Kako malobrojni Bugari nisu smeli da prime borbu i sa Grcima i sa Slovenima, oni su se, najverovatnije, držali donekle sa ovim drugima kao manje opasnim i pomagali ih u borbama i u odbrani. Sloveni su u Bugarima, makar i preko volje, dobili saveznika, s kojim su i ranije imali nešto veza, i s kojim su, kao i sa Bugarima srodnim Avarima, bili spojeni izvesnom tradicijom. Po svojoj dosta pasivnoj prirodi nisu Sloveni reagovali na to, što je vrhovna vlast dopala Bugarima i što su ovi svojom organizacijom i imenom dali karakter novoj državi. Za Slovene je uopšte karakteristična ova pojava: prvu njihovu slobodnu državu organizuje tuđinac Samo; prvu državnu organizaciju stvaraju među njima na jugu Bugari, a na istoku Varezi. Slovenske inicijative za stvaranje svoje države još nije bilo; bar im se nijedan pokušaj u tom smislu nije mogao ispuniti i biti vidnije primećen.

    Nije nam dovoljno jasno, šta je sve nagnalo Vizantiju, da posle prvog neuspeha ne samo ostane pasivna prema Bugarima, kao što je, donekle, bila prema Slovenima, nego da im, šta više, prizna i njihovu državnu tvorevinu. Romejska vojska imala je i težih poraza, nego što je bio onaj na Dunavu, pa je ipak nastavljala borbe i nije upuštala neprijatelja bez novog otpora na svoje područje i naročito nije uzimala tu obaveza prema njemu. Sada, o novim borbama nema ni pomena. Naprotiv. Vizantiski pisci pominju, da su Bugari, utvrdivši se na novom području, počeli da vrše napadaje na vizantiska sela i gradove, i to ne toliko da ih pljačkaju, koliko da ih pokore. Car je bio prisiljen njihovim ugrožavanjem, da uđe s njima u pregovore, da im prizna državu i da se čak obaveže na plaćanje izvesnog godišnjeg prinosa za njih. Tako je brzo i u stvari bez mnogo napora počela bugarska država svoju žilavu i istrajnu aktivnost na Balkanu.

    Sloveni su živeli u svojim masama odvojeno od Bugara i razlikovali se od njih toliko, da to primećuju i tuđinci. Sve im je različito: i spoljašnji oblik lica, i odelo, i jezik kojim govore i dobar deo kulture. Mongolskog tipa, s ispupčenim jagodicama i krivim očima, delimično održanim sve do danas, sa turbanima i šaravarama, okićeni konjskim repovima u vojnoj formaciji, pretežno konjanici, Bugari su već na prvi pogled odudarali od slovenskih žitelja. Ista je stvar i u državnoj organizaciji. Na jednoj strani je kagan, kan, han, kao vrhovni poglavar države, sa svojim kafkanom kao prvim savetnikom i tarkanom kao namesnikom u pokrajinama, sa višim i nižim plemstvom, boljarima i bagainima, a na drugoj strani slovenska plemena sa svojim poglavicama. Trebaće više od dva veka, da se ta relativno mala grupa došljaka krvnim mešanjem sa Slovenima, zajedničkim životom, i uticajem civilizacije, a posebno hrišćanstva, toliko izjednači sa masom svog stanovništva, da koliko-toliko počne predstavljati jednu zajednicu. Rezultat je poznat: Bugari su primili jezik svojih mnogobrojnih slovenskih podanika, a Sloveni su dobili bugarsko ime i bugarsku državnu organizaciju. Nesumnjivo, da taj proces ne bi išao ni u dva-tri veka s primetnijim rezultatima, da od ranije nije bilo izvesnih mešanja između Slovena i tih aziskih plemena, naročito u zajedničkom ropstvu pod Avarima, i da ti etnički melezi nisu vršili svoj uticaj u obe grupe.

    Za vlade cara Justinijana II (685-711., s prekidom) Vizantija beše postala poprište ogorčenih građanskih ratova. Plahovit i neobuzdan, car je napustio miroljubivu politiku svog oca, i počeo je niz ratovanja na više strana; najpre na Balkanu, pa posle u Aziji, oba puta kršeći sam postojeće ugovore. Opažajući razvitak nove bugarske države i verovatno njen uticaj na slovenska plemena, on odlučuje da ih razdvoji i oslabi. I s toga, na početku svoje vlade, 688. godine, kreće s vojskom prema Solunu, koji je često, i baš nedavno, bio ugrožavan od Slovena i čija je okolica bila preplavljena slovenskim naseljima. Car se bojao da Sloveni ne uzmu taj grad, za se ili u društvu s Bugarima, i da odseku zapadni Balkan od neposredne veze s Carigradom. Car se, iz svih tih razloga, odlučuje, da međusobno nesložne Slovene ne samo potuče, nego i da bezuvetno oslabi njihov tamošnji broj. Bez obzira, neka silom, a neka milom, on mnoga slovenska naselja raseli sa tih mesta i stanovnike im prevede u Malu Aziju, u Opsikij, gde su bili manje opasni. Broj tih preseljenika bio je veliki, jer grčki izvori navode da je car od njih sastavio vojsku od 30.000 ljudi i postavio joj na čelo nekog Isbula (Nebula), verovatno čoveka bugarskog porekla. Na povratku s te ekspedicije car je u tračkim klancima bio napadnut od Bugara, koji su ponovo pošli u pomoć Slovenima, kao i na početku pohoda, kad su bili suzbijeni. Ovog puta behu s više sreće i nanesoše Grcima znatne gubitke. Ogorčenje Slovena protiv cara bilo je veliko. Za vreme njegova rata s Arapima u Maloj Aziji, Sloveni su prišli na stranu njegovih protivnika. U bitci kod kilikiskog Sevastopolja, 692. god., slovenska vojska od 20.000 ljudi ostavi Grke, pređe Arapima i donese im pobedu. Besan radi toga Justinijan neke Slovene ponovo raseli, a neke pobi. Ovaj poraz ubrza carev pad, 695. godine.

  14. #44

    Odgovor: Istorija Srbije

    Bugari i balkanski Sloveni

    2.deo
    Iza njegova pada u Vizantiji nastaju vojničke terevenke. Carevi se smenjuju, vojska se plete u politiku, a neprijatelji napreduju na sve strane. Svrgnuti car, da bi se ponovo dočepao prestola, traži saveznike na sve strane. Kad ne uspeva kod Hazara on dolazi Bugarima. Sa njihovom i slovenskom pomoću osvaja Carigrad, 705. god. Prirodno, za takvu uslugu dao je i nagradu bugarski han Tervel bi ne samo bogato obdaren, nego čak i ogrnut carskom hlamidom i proglašen ćesarom, dobivši najveću titulu pored carske. Posle toga ugled Bugarske silno jača, naročito među Slovenima. Justinijan je to ubrzo uvideo i sam, i želeći da popravi što je pokvario preduzima 708. god. jedan pohod protiv Bugarske. Ali taj je pohod postigao obrnut uspeh. Vizantiska vojska bila je potpuno poražena, sam car se iz Anhijala jedva spasao; i prestiž Bugara, mesto da bude umanjen, porastao je još više.

    Justinijanova vladavina zatrovala je odnose u Vizantiji toliko, da njegova pogibija nije mogla da ih smiri. Prevrati i krize doteraše dotle, da je bilo kandidata, koji su, bukvalno, bežali od oskrvnavljene carske krune. Preko dvadeset godina trajali su ti meteži; od 695-716. god. Vizantija je promenila sedam careva; dok najzad nije na vladu došao energični Lav III Izaurski. Njega je iznela maloaziska vojska, kao nekad Hiraklija, jer je jasno uviđala opasnost s te strane od arapskog zamaha. Od 716-8. god. Vizantija je bila u najozbiljnijoj opasnosti od Arapa; sam Carigrad bio je preko godinu dana u opsadi. U nevolji, Carevina je morala da traži čak i bugarsku pomoć, iako se moglo unapred misliti, da ta ne može biti nesebična. Kad je uspeo da spase prestonicu i suzbije Arape, car Lav se sav predao reformisanju već dotrajalog starog državnog organizma. U tim reformama, koje imaju vojnički karakter, on ponekad i preteruje; njegova borba protiv ikona svakako nije bila neophodna državna potreba. U toj borbi, koja će trajati preko sto godina i obuhvatiti sav hrišćanski svet, Lav III dolazi u sukob i sa papskom kurijom i donosi tim povodom jednu krupnu odluku. Da se osveti papi, koji se stavio na stranu njegovih protivnika, car rešava 732. god., da se od papske jurisdikcije oduzme, pored Sicilije i donje Italije, još i čitavo zapadno područje Balkana, ceo Ilirik, i da se podvrgne vlasti carigradskog patrijarha. Ovo je bila jedna od najvažnijih odluka u historiji Balkana. Romanski uticaj, koji je do VII veka u tim oblastima bio toliko vidan i značajan, počeo je da slabi usled dolaska na vlast istočnjačkih elemenata, kao što behu Hiraklije i sad Lav, koji su pojačavali grčki karakter zemlje i s njim u vezi istočnjačke osobine, ali se do ove odluke zapadni uticaj uporno držao, čak i u Solunu i u Korintu, radi toga što su te dijeceze spadale pod vlast Rima.

    Od ove odluke taj se uticaj gubi i na Balkanu se zadržava samo uz Primorje, radi trgovačkih i neposrednih drugih veza, i u oblastima koje otpadaju iz vizantiske državne zajednice. Južni Sloveni tako dolaze jednim delom pod jedan a drugim pod drugi uticaj; usled toga se kod njih razvijaju pored političkih, i izvesne kulturne razlike. Iz ovog sukoba između Rima i Carigrada, koji će se vremenom, i pored svih pokušaja izmirenja, sve većma produbljivati, nastaje sudbonosna suparnička borba o prvenstvo. Carigrad veruje, da je on naslednik starog Rima kao "novi Rim"; u njemu je car i gospodar države i u njemu je, prema tom, središte svega i političkog i duhovnog života. Rim ne napušta svoje stare tradicije i da postane ravan Carigradu i bolji od njega on misli na svetovnu državu, u kojoj je crkveni poglavar ujedno i politički. Što se Ilirika tiče, njega Rim nije nikad prežalio. On ga stalno smatra kao deo na koji ima prava, traži veza i načina da ga dobije natrag i pomaže u njemu svaki pokret koji je uperen protiv Carigrada.

    Za vreme vlade cara Lava ima jedna jedina, i to kasnija vest o držanju balkanskih Slovena. Knez slovenskog plemena oko Righina, Prebud, beše oko 735. god. osumnjičen da sprema navalu na Solun, i s toga bi vezan i odveden u Carigrad. Čuvši za to Sloveni i s Righina i oko Strume zauzeše se za nj, zajedno s nekim Soluncima, i izradiše kod cara ne oslobođenje, nego samo skidanje okova. Prebud, postavši polu slobodan, uluči priliku i pobegne, ali bi uhvaćen i posle novog pokušaja begstva ubijen. Na glas o njegovoj smrti slovenska plemena Strumljana, Righina i Sagudata, posle i Drugovića, opsedoše Solun i držahu ga tako opsednuta gotovo dve godine, prekinuvši mu sve veze na suhu i sav dovoz hrane morem. Iako je grad mnogo patio od gladi, on se uporno i hrabro branio, dok nije stigla careva pomoć i potisnula napadače. Velegeziti su tom prilikom ostali verni uz Grke, snabdevajući ih hranom. Vest je ova veoma karakteristična za snagu i samopouzdanje Slovena u neposrednoj blizini Soluna i tako daleko na jugu Maćedonije, kao i za njihove međusobne odnose.

    Usled strahovite kuge i pomora behu opusteli ne samo gusto naseljeni i prljavi glavni grad, nego i mnoge oblasti u unutrašnjosti Vizantije. Da popuni praznine pouzdanim elementom car Konstantin V Kopronim, naslednik Lavov, dade preseljavati u prestonicu grčko stanovništvo iz unutrašnjosti i sa otoka, a u opustela i ispražnjena područja po Trakiji dade dovesti svoje saplemenike Sirce i Jermene kao bedem protiv Bugara i Slovena. To dovede do sukoba i rata s Bugarima, koji je s prekidima trajao oko dvadeset godina. Za vreme tih borbi, vođenih s promenljivom srećom, Bugari su bunili i maćedonske Slovene, da bi s njima zajedno imali više izgleda na uspeh, i ovi su im se pridruživali. Jedna kratka vizantiska vest beleži, da je Kostantin oko 758. zaratio i na njih, pa neke zarobio, a neke pokorio. Bugarski han Telec (od 761. god.) imao je, u ratu, "kao saveznike ne malu množinu Slovena." Ali, i on i njegovi saveznici pretrpiše strašan poraz kod Anhijala, 763. god. Telec bi u Bugarskoj radi tog poraza ubijen. S ovim nesrećnim ratovanjem u vezi je i jedna velika seoba slovenskih plemena, koja "bežeći iz svoje zemlje" pređoše Crno More, pa se s carevom doznakom naseliše u Maloj Aziji oko reke Artanasa. Broj slovenskih izbeglica cenio se tom prilikom na 208.000 glava. Za Slovene ovoga vremena, verovatno za one oko Soluna, znamo još da mnogo gusare Arhipelagom. 768. god. car je morao da otkupljuje od njih stanovnike otoka Imbra, Teneda i Samotrake, davši za 2.500 tih robova svilene haljine!

  15. #45

    Odgovor: Istorija Srbije

    Bugari i balkanski sloveni

    3.deo
    Bugarski vladar Telerig (od 768/9. god.) koji je uspeo da sredi prilike u zemlji posle poraza od 763. videvši zemlju nastradalu od pustošenja, poraza i građanskih ratova, i usled odlaska one velike mase Slovena, dođe na misao da počne novu kolonizaciju Bugarske. Pomišljao je u prvom redu na susedna slovenska plemena Brsjaka. Počeo je slati ljude, da pregovaraju s njima o tome, a spremao se, ako ne mogne drukčije, i da ih i silom preseli. U Carigrad je u jesen 773. došla vest, da Bugari za taj pohod opremaju 12.000 ljudi. Da ih predupredi, car napade i pobedi Bugare u njihovoj zemlji. Od daljih težih udaraca spasla ih je samo careva smrt (775.).

    Avarska država, sa kojom su Sloveni za više od dva veka imali toliko veza, preživljavala je u ovo doba svoje poslednje dane. Avari su se umešali u germanska plemenska razračunavanja i pomagali su bavarskog vojvodu Tasila protiv Karla Velikog. To izazva njegovu osvetu. Od 791. god. počinje njegova široko organizovana ofanziva protiv Avara i u alpskim predelima i u panonskoj dolini. Uplašeni njegovom snagom, Avari se među sobom bore ne znajući kako da mu se odupru; jedni su za pokornost, drugi za rat, treći za traženje veza sa susedima. Sve to nije pomoglo. Franačka vojska, u kojoj je bilo i Slovena, prodrla je duboko u avarsku zemlju, između Dunava i Tise, i osvojila njihovu prestonicu sa "hringovima", ograđenu sa devet otkopa od kamena ili ilovače, i tu ugrabila bogati, vekovima sabirani, plen bivših kagana. Avarski otpor bio je neznatan. Oni su se, uplašeni, predavali ili begali daleko preko Tise, bez traga. Kod Slovena, u Ruskoj Hronici, ostalo je predanje o tom njihovom bednom završetku. Ovaj pohod završen je 796. god. Tek posle tog pohoda javlja se pokušaj jednog većeg ustanka, ali i tad ne kreću sami Avari, nego udruženi sa nekim slovenskim plemenima. Ova su stradala prilikom prolaska franačkih četa preko njihova područja, a imala su razloga i inače da budu nezadovoljna franačkom upravom. Ustanak je izbio 797. god., i, s prekidima, tinjao do 799., kada je definitivno ugušen. Koliko je tu bilo klanja ubijanja, veli franački hroničar Ajnhard, svedoče najbolje pusta panonska polja, u kojima se čak izgubio i trag ljudskog naselja. "U ovom ratu izgibe sve plemstvo hunsko, propade sva slava". Avari se rasuše, a izvesni im delovi pretopiše se u srodne Bugare ili posle u Mađare, koji će docnije doći na njihova stara sedišta i obnoviti opet hunske uspomene. Poslednje vesti o pokoravanju panonskih Huna Slovena Francima potiču iz 803. god., tada se oni "predadoše carevoj vlasti sa svim što imađahu".

    U Vizantiji je ponovo započeo niz dvorskih spletaka i kriza. U unutrašnjosti, nezadovoljnici dižu ustanke. Među ostalima zabeležen je i jedan ustanak Slovena iz 783. god., koji je uhvatio široke razmere, od Maćedonije sve do Peloponeza. Ustanak je ugušio patricije Stavrikije. "On ih sve pokori i učini obveznicima carstva", piše hroničar Teofan, pošto je među njima ugrabio silan plen. Iz tih reči vidi se dovoljno: dotadašnji odnošaj tih Slovena prema Carevini i obim njihove ekspanzije i na tom delu Balkanskog Poluostrva.

    Negde od prilike u isto doba, oko 802. godine, javljaju se na Balkanu dva nova vladara i dve nove dinastije: u Vizantiji car Nićifor, dotadašnji glavni blagajnik, a u Bugarskoj njegov krvnik, kan Krum. Oni primaju vlast u času, kad Karlo Veliki, skršivši avarsku državu, prelazi u sveru Istočnog Carstva. Karlu je najopasniji protivnik mogla biti samo Vizantija; s toga on i traži saveznike protiv nje. Njegove veze s popularnim bagdadskim kalifom Harun-al-Rašidom potiču, po svoj prilici, poglavito iz tih motiva. Važno je, da i han Krum upada u Avarsku i dovršava Karlovo delo njihova potpunog poraza, a da pobednički kralj "povuče ruku od Bugara", kako veli jedan zapadni izvor, "pošto nisu izgledali da će ma u čem škoditi franačkoj državi"

    Bugarska tada kod Beograda i kod ušća Tise neposredno graniči sa Francima, da se postepeno počne pomicati na njihov račun prema zapadu.

    Balkanski Sloveni, odnosno Sloveni u Peloponezu, ponoviše ustanak i početkom IX veka. Ova činjenica: da se ustanak javlja dva puta u istoj oblasti, tako daleko na jugu Grčke, najbolji je dokaz o tom, kako je bila intenzivna slovenska kolonizacija VI-VII veka i koliko je naš elemenat tamo imao svoje životne energije. Sloveni Maćedonije, da bi bili jači prema Vizantiji, ulaze u veze s Bugarima; a Bugari i sami, iskorišćavajući krize Carevine silaze u slovenske oblasti, posebno u Strumu i vrše tamo napadaje na vizantiske vlasti. 809. god. zauzeli su Bugari Sofiju, važno stecište puteva s Istoka i Zapada. Car Nićifor, kao i carevi pre njega, želeći da oslabi snagu slovenskog elementa, preduzima mere da u slovenska naselja uvede novo grčko stanovništvo. Za tu kolonizaciju on je u prvom redu određivao vojnike, koji su ranije, u rimsko doba, bili najpouzdaniji instrumenat romanizacije i najlakše pokretan u slučaju potrebe. Naredba nije bila dobro primljena ni kod samih Grka, ali je provođena 809-810. godine. Tu celu akciju, kao i sve dalje pokušaje da se suzbiju bugarska širenja prema jugu, presekla je strahovita pogibija cara Nićifora, 811. god. To je bio najteži udar, koji je dosad, u borbama od VI veka, zadesio Vizantiju na Balkanu i u velikoj joj meri unizio ugled. Da su Bugari iskoristili pobedu i jurnuli u osvajanja razume se samo po sebi. Ove godine posle te pobede, 813., oni su odneli još jednu, nad novim carem Mihailom I, i tim još više istakli rđav položaj Carevine. Bugarske čete stižu pod sam Carigrad, a Krum se spremao da se 814. god. sa Avarima i "svim Slovenima" konačno obračuna sa grčkom prestonicom. Usled tih priprema zatekla ga je smrt, i to nasilna.

Strana 3 od 13 PrvaPrva 12345 ... PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Istorija SFRJ
    Autor Lady S u forumu Istorija
    Odgovora: 23
    Poslednja poruka: 11.07.2016, 11:21
  2. Istorija Windows-a
    Autor goldie u forumu Softver
    Odgovora: 1
    Poslednja poruka: 11.09.2011, 13:16
  3. Istorija neposlusnosti...
    Autor dankaBg u forumu Filozofija
    Odgovora: 4
    Poslednja poruka: 24.07.2010, 19:44
  4. Odgovora: 70
    Poslednja poruka: 12.06.2009, 16:27
  5. Istorija Jezika
    Autor dule_legenda u forumu Istorija
    Odgovora: 25
    Poslednja poruka: 17.12.2008, 22:58

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •