Ovo je jedna od najkopleksnijih tema. Mnogi ljudi su išli stazom ka Bogu do jedne određene granice, a kada se razgovaralo o ovoj temi, vrlo često su odustajali. Najveći skeptici i kritičari religije navodili su upravo ove argumente u prilog činjenice da Bog ne postoji. Ti argumenti idu otprilike ovako:
"Ako postoji Bog, koji je svemoguć, zašto onda nevina deca stradaju, zašto nevini ljudi stradaju? Ako je On sveznajuć, zar nije mogao pronaći neko drugo rešenje za situaciju na ovoj planeti?"
Danas, se užasno stanje sveta, putem televizije, svako veče "donosi" pred oči miliona ljudi. Današnji svet se suočava sa pretnjom modernog rata, sa oružjem koje može uništiti celokupnu baštinu prošlih civilizacija, razoriti sadašnju delikatnu ekološku ravnotežu biosfere i putem radijacije uništiti sav genetski potencijal budućnosti. Zbog ovih i mnogih drugih razloga, pitanje zla u svetu je postalo jedno od najaktuelnijih.
Dok hrišćani citiraju Psalme o nebesima koja pokazuju slavu Božju, o zemlji koja je delo Njegovih prstiju i čoveku kao kruni Njegovog stvaranja. Dotle se savremeni čovek muči sam sa sobom i svađa sa Bogom zbog ovog i ovakvog sveta, koji za Njega, ne može skoro ništa reći u prilog slavi Božjoj. Današnji čovek, zapravo, poziva Boga na odgovornost; traži od Boga, ako ga uopšte ima, da opravda sebe zbog stanja u kome se nalazi Njegov svet. Oni koji su otvoreniji razmišljaju: "Ako postoji Bog i ako je dobar, On bi sigurno učinio svoja stvorenja savršeno srećnima; a ako je taj Bog svemoguć, On može onda uraditi sve što hoće. Ali, Njegova stvorenja nisu sretna. Dakle, Bogu nedostaje dobrota ili moć, ili i jedno i drugo, ili ga, na kraju, uopšte nema."
"Čudim se", reče profesor svom kolegi, "kako razuman čovek može verovati u dobrog, sveznajućeg i svemoćnog Boga i još ga smatrati osobnim?" Tako mnogi ljudi reaguju, na veru iskrenog hrišćanina. I dalje bi verovatno nastavili:
"Još bi nekako mogao razumeti njihovo oduševljenje Bogom dok gledam prelep izlazak sunca u brdima, cveće dok cveta ili razdragane mladiće i devojke. Ali, postoji i druga strana medalje, stvarno su veoma ograničeni. Šta reći o mački koja ulovi miša, igra se sa njim, muči ga I na kraju pojede? Šta reći o mladoj majci koja umire od raka, čije telo ima miris raspadanja pre smrti?
Šta reći o smrtnoj borbi oca koji ostavlja nezbrinutu decu? Zar je i to mudrost i dobrota njihovog Boga koji 'sve vidi i sve zna?' Šta reći o starahotama rata, pogotovo modernog? Milioni ljudi mučeni u koncentracionim logorima, otrovani u gasnim komorama, a mnogi od njih su bili Jevreji, Božji izabrani narod. Takve zločine bi zabranili čak i bezbožni ljudi, da su mogli; a njihov svemogući Bog je to godinama dozvoljavao. Reci mi šta misliš?”
Nastavio je profesor dalje: "Još manje je verovatna stara bajka o Sotoni, i o tome da je on, navodno, izvor svakog zla. Svemoćni Bog bi sklonio Sotonu na samom početku. Ako ga ne možemo sprečiti, onda je i đavo nekakav bog. Tako dolazimo do jednostavnog zaključka da bogovi u nebu ratuju međusobno. Ove ideje su odavno prevaziđene, zbog stalnog napredovanja ljudske misli."
"Pre sam često govorio", nastavio je posebno ističući, "da sam agnostik i ne znam ništa o natprirodnim pojavama. Pošto sam sada stariji, uverio sam se da sam ustvari ateista. Ja uopšte ne verujem u Boga, bio on dobar ili loš. Verovanje u Boga donosi samo nove teškoće a ne rešava stare. Od danas se ne želim time uopšte opterećivati. Osim toga, ne mogu razumeti kako inteligentan i pošten čovek može misliti drugačije od mene."
Zar ne postavljaju danas sasvim ista pitanja mnogi ludi koji razmišljaju o problemu zla? Zašto je tako ako je Bog svemoguć? Ako je zaista Bog, Zašto ne zaustavi ratove, Zašto ne spreči laž, nepravdu, bedu i bolest u svetu?
Život je jedna vrlo kompleksna realnost. Sa jedne strane život buja, dolazi proleće, tu su ptice, pupoljci, drveće, a sa druge strane čelična ruka smrti je prisutna u toj lepoti prirode. Šta se dogodilo? Odakle smrt? “Ako te ima, Bože, zašto?” I knjiga za koju se smatra da je prva napisana u Bibliji, Knjiga o Jovu, tretira problem ljudske patnje i ljudskog bola.
Možda je dobro da krenemo od činjenice da je Bog, kada je stvarao svet, imao pred sobom dve mogućnosti. Prva mogućnost je bila da bića koja će stvoriti budu roboti. Šta to znači? Znamo šta su roboti. Dovoljno je samo da pritisnemo dugme i robot reaguje i deluje kako god mi to zamislimo.
Postojala je i druga mogućnost koju je Bog imao, a to je da stvori bića sa slobodnom voljom odlučivanja.
Međutim, stvaranje bića sa slobodnom voljom odlučivanja uključuje u sebe rizik, veliki rizik. Ako se stvori robot, mi znamo da možemo upravljati njegovim akcijama. Ali ako se stvori biće sa slobodnom voljom odlučivanja, postoji rizik da to biće u jednom trenutku svoga postojanja može jednostavno reći Bogu: “Ja želim ići nekim svojim vlastitim putem. Tvoji putevi, Bože, me ne više ne interesuju.”
Bog se ipak odlučio, kao što znamo iz Biblije, da stvori bića sa slobodnom voljom odlučivanja.
Zašto? I danas, ako imate dva bića, da bi postojala radost u tom odnosu, da bi taj odnos bio smisaon, da bi postojala sreća, mora postojati kategorija koju mi nazivamo “sloboda”. Mi znamo da i danas, recimo u braku gde nema slobode, vrlo često nema ni radosti, ni ljubavi, ni sreće. Zbog toga, na osnovu biblijskog izveštaja, sloboda je neophodan uslov da bi postojala radost, ljubav i sreća.
Pitanja zašto se Bog odlučio stvoriti bića sa slobodnom voljom postavljaju oni koji ne žele pažljivo razmisliti o tome kako se pojavljuje ljubav ili bilo koja druga vrednost. Razmišljanje o tome pomoći će nam da veoma lako i brzo rešimo problem – pitanje - šta je sadržaj ljubavi i vrednosti uopšte?
Naravno, ne možemo ovde sve reći o Božjoj ljubavi, jer je ona beskonačna i neizreciva. Zato ćemo o njoj govoriti samo ako se tiče našeg glavnog problema.
Kako se rađa ljubav između mladića i devojke?
Mladić ugleda devojku i oseti naklonost prema njoj. Ona to u početku ne primećuje sve dok joj se on ne počne udvarati. Pre nego udvaranje počne, ljubav je obično jednostrana, i mladića obično interesuje hoće li devojka odgovoriti na njegovu pažnju. Kada devojka primeti njegovu naklonost, mora da odluči da li će je prihvatiti ili ne. Ako shvati da može odgovoriti na njegovu naklonost i da ga može voleti, uskoro će se oboje sastati i biće to velika radost dva srca koja su se u ljubavi predala jedno drugom.
Pogledajmo, na ovom primeru, šta je sve bilo potrebno da bi se rodila
uzajamna ljubav:
(1) Mladić se morao udvarati devojci. Ako bi se umesto toga pojavilo nasilje, prestala bi sva radost i ljubav, i umesto toga došli bi bol i mržnja u srce. Po svemu sudeći ljubav počiva na slobodnom uzajamnom pristanku, i ona apsolutno poštuje slobodnu volju obe strane. Uslov za istinsku obostranu ljubav je sloboda i uzajamna odluka obadve strane.
(2) Ako se zanemari ova jednostavna činjenica, doći će do teških posledica koje su očigledne u ljubavnoj priči o Amnonu i Tamari (2. Samilova 13). Zaključujemo iz ovoga daje za ljubav potrebna potpuna sloboda. Kad kažemo ljubav, ne mislimo samo na fizičko sjedinjenje koje može biti posledica strasti, nego na sjedinjenje tela, duše i duha. Samo fizičko sjedinjenje bez sjedinjenja duše i duha je greh, koji je često uzrok mnogih duševnih bolesti. Ako jedan od partnera primeni silu, ubrzo prestaje iskrena ljubav i umesto nje se javlja mržnja. Može se reći da je uslov za pravu ljubav potpuna sloboda koja dopušta slobodan izbor.
(3) Biblija uči da je sam Bog ljubav. Zato što je On ljubav, traži za uzvrat čistu i iskrenu ljubav sa naše strane. Samo tako može biti ljubav zadovoljena ako je uzajamna. Govoreći slikovito, Bog kao ženik se udvara nama jer želi zadobiti ljubav svoje neveste, Crkve. On nam ne može nametnuti ljubav, ne može nas prisiliti na ljubav, jer je to protivrečno samoj prirodi ljubavi. Kao naš pravi prijatelj Bog je učinio sve da nam posvedoči o iskrenosti svoje ljubavi. U tom nastojanju poslao je svoga sina, Isusa Hrista, na zemlju, koji je postao čovekom i uzeo na sebe dobrovoljno smrt da bi nas oslobodio krivice i lanaca greha. Nema veće ljubavi od te da se položi svoj život za prijatelja. Isus Hrist u svojoj ljubavi prema čoveku čini još i više. On je položio svoj život za svoje neprijatelje i tako nam pokazao ljubav za koju čovek uopšte nije sposoban.
(4) Evo sada još jednog veoma važnog pitanja: Šta bi se dogodilo da je Bog stvorio čoveka tako da on nema moralnih obaveza, nego da samo automatski čini Božju volju, kao što se vrata otvaraju kada se upotrebi pravi ključ? Da je čovek tako stvoren da Bogu uzvraća ljubav na pritisak dugmeta da li bi to uopšte bila ljubav? Pretpostavimo da nam je Bog oduzeo slobodu, da se odlučimo za ljubav i time osigurao našu ljubav. Pritisnuo bi dugme i mi bi smo mu iskazivali "ljubav" kao automati. Da li bi to zaista bila ljubav? Da bi bio sasvim siguran da ga volimo, Bog nam je dao mogućnost da se slobodno odlučimo na ljubav. Isto važi i za svaku drugu vrednost. Iako je Bog ljubav, on ipak ostavlja čoveku mogućnost da mu je ne uzvrati. Bog i danas želi učiniti kraljevstvo ljubavi na zemlji i na nebu, ali pri tome uzima mogućnost odbijanja ljubavi. Za ljubav je potrebna hrabrost, jer onaj koji prvi voli mora uzeti u obzir i mogućnost neuzvraćene ljubavi. Ljudi koji nisu ovako razmišljali o suštini ljubavi govore o Bogu kao diktatoru i misle da će On upotrebiti silu.
Jedan profesor , koji se zove Pol Rikar , dobar deo svog života je posvetio izučavanju fenomena greha ili zla. Šta je to greh? On je došao do sledećih zaključaka. Pol Rikar kaže: “Greh je razaranje. Kad je Bog stvarao svet, On ga je stvarao ‘ex nihilo’ , ili iz ničega je stvarao nešto, a greh je obrnuti proces: greh od nečega stvara ništa. Greh je razaranje, greh je aktivni razarajući princip koji razara čoveka. On je princip suprotan stvaranju.”
Na primer , kada čitamo prve stranice Biblije, nalazimo te poznate reči: “I reče Bog: ‘Neka bude svetlost’ .” To su te čuvene reči u teologiji: “Dabar Elohim.” Kada Bog nešto kaže, ono postaje, iz ničega postaje nešto. “Dabar Elohim”, i postaje svetlost. Greh, na osnovu Pola Rikara, je suprotan proces. Greh od nečeg što je Bog već stvorio, stvara ništa.
Drugo što kaže Pol Rikar jeste: “Greh je samoubilačka sila.” Šta to znači? To znači da on jede sam sebe. Kada završi da uništava samoga sebe, on umire, i to je najveća kontradikcija greha.
Jedan drugi autor je kazao da se greh u istoriji čovečanstva množio kao lančana reakcija, i mi vidimo da proces degradacije čovečanstva ide uzlaznom putanjom. Ako je evolucija tačna, onda bi čovečanstvo trebalo da ide uzlaznim putem. Međutim, Biblija, a i konkretni rezultati ljudskog života pokazuju da čovečanstvo ide na dole!
Greh se množio u istoriji čovečanstva. Jedan drugi autor je kazao da je greh kao grudva snega koju čovek baci sa vrha planine, a u podnožju ona postane čitava lavina. Greh je samoubilačka sila. Pol Rikar kaže: “Mržnja ne uništava samo object mržnje, nego uništava i subjekt mržnje. Bilo kakav prekršaj moralnih zakona ne uništava samo okolinu, nego uništava i samog čoveka. Bilo kakav greh ili bilo kakvo zlo koje čovek čini deluje samoubilački na njega samoga.”
Pol Rikar takođe spominje i jednu drugu dimenziju greha, a to je dimenzija prljanja. Evo šta on kaže: “Kada ljudska bića postanu svesna da su učinila greh, u njima se javlja želja za očišćenjem.” Kada je čovek svestan da je učinio nešto što nije dobro, on jednostavno oseća u sebi nezadovoljstvo, mi kažemo “griža savesti”, oseća da je prljav i želi da se očisti od toga što je učinio. To znači da čovek ima bitnu strukturu, ima duhovni skelet, ima prirodu koju je Bog ugradio u njega, koja je ili oslabljena ili je u boljem stanju, i koja reaguje kada čovek učini greh. Greh je, dakle, prljanje, i čovek ima želju ili potrebu za očišćenjem. Na žalost, čovek ne može otići u apoteku, kupiti lek, popiti ga i reći: “Sve je u redu.” Postoji samo jedno Biće u svemiru koje nam može dati lek da bismo se očistili!
Još jednom ćemo precizirati dva termina koja su ovde bitna: Svaki greh je zlo, ali svako zlo nije greh. Šta to znači?
To znači, ako je neko imao roditelje koji su bili alkoholičari ili slično, i nasledio je neku bolest, on nije za to kriv. On nosi to zlo u sebi, on učestvuje u tom zlu, on pati zbog tog zla (ako se rodio sa određenim nedostacima), ali on nije kriv. To nije greh, to je zlo. Takav čovek nije prekršio nešto ili učinio nešto što bi ga učinilo krivim. Zato je svaki greh zlo, ali svako zlo nije greh!
Sada ćemo se vratiti na sam početak. Lucifer je učinio zlo, čovek je učinio zlo, i s pravom se možemo pitati: Zašto je Bog onda stvorio čoveka, ako je to znao? Bog je znao šta će se desiti, Bog zna budućnost. Ako je Bog znao šta će čovek učiniti, zašto ga je stvorio? Ako je Bog znao da će Lucifer učiniti zlo, zašto ga je onda stvorio?
Druga stvar: Zašto Bog nije odmah uništio Sotonu? Time bi jednostavno uništio problem svih ubijanja, Aušvica, i svih koncentracionih logora sveta svih vremena. Kada je zlo nastalo u svemiru, Bog je mogao odmah da uništi Sotonu, međutim, zamislite jednog oca koji ima petoro dece i jedno od te dece dođe k ocu i kaže: “Tata, tvoja pravila me apsolutno više ne interesuju, želim da idem svojim putem, želim da budem isto to što si i ti”, iako dete recimo ima tek sedam, osam godina, nesvesno je i nezrelo. Ali, dete kaže: “Ja želim ići svojim putem, ne želim više da slušam ono što mi ti govoriš.” A tata kaže: “Jel tako, sine?” “Tako”, kaže sin. I otac uzme sekiru i odseče mu glavu.
Da li možemo da zamislimo, šta bi druga deca mislila o tom ocu? Kazali bi: “Tiranin! Zašto mu nije dao neku drugu priliku? On je nepravedan, bez ljubavi.” Ovaj odgovor nam pomaže da shvatimo zašto je Bog dozvolio da šest hiljada godina zlo postoji na ovoj planeti, zašto hiljade ubijene dece, milioni bolesnih ljudi koji žive na ovoj planeti.
Biblija tvrdi da smo mi gledanje celog svemira. Bog je jednostavno dopustio da se zlo razvija lančanom reakcijom, kao lavina sa vrha planine, i da zlo u potpunosti iskaže svoje pravo lice. Naravno, nama koji živimo na ovoj planeti nije tako jednostavno. Međutim, na osnovu Biblije, doći će dan kada će čovečanstvo doći u stanje samouništenja. Znači, zlo će dovesti čovečanstvo u stanje samouništenja. Kada zlo bude dostiglo tu kulminaciju, dakle stanje samouništenja, Bog će intervenisati.
Zlo je zaista preveliko danas na ovoj planeti I mi imamo prilike da to gledamo svakoga dana.
Zašto nevini stradaju? Od kada je Sotona zbačen na ovu Zemlju, Hristos je kazao nešto vrlo zanimljivo. U Jevanđelju po Jovanu, 12. pog lavlje, 31. stih: “Sada je sud ovome svetu, sad će biti isteran knez ovoga sveta napolje.” Ko je taj knez ovoga sveta? 14. poglavlje, 30. stih:
“Već neću mnogo govoriti s vama, jer ide knez ovoga sveta, i u meni nema ništa.” Na osnovu Biblije, ko je knez ovoga sveta? Na osnovu Biblije, knez ovoga sveta je Sotona. Danas na ovoj planeti, na osnovu Biblije, vladaju principi Sotone. To su principi zla, mržnje, nasilja, nepravde, nemorala. U molitvi “Oče naš” Isus je kazao: “Neka Tvoja volja, Bože, bude na zemlji kao što je i na nebu.” Šta nam govori ova rečenica? Govori nam da danas na ovoj Zemlji nije volja Božja. Zašto nevini stradaju? Nevini stradaju jer danas na ovoj planeti više nema reda. Svi mi udišemo vazduh koji više nije čist, pijemo vodu i jedemo hranu koji su dosta zagađeni i svi učestvujemo u patnjama ove planete.
Postoje dve reakcije kako reagujemo kada nas zlo snađe. Jedna jeste, kao što to rade neki ljudi kada ih zlo snađe - odlaze od Boga i kažu: “Bože, gde si?” Drugi ljudi drugačije reaguju i kažu: “Nevolja je tu jer danas na ovoj planeti vlada Sotona, ali ja znam da Bog ima rešenje za problem zla i ja želim još više da budem na Njegovoj strani.”
Na kraju ćemo pročitati tekst koji se nalazi u poslednjoj biblijskoj knjizi. To je knjiga Otkrivenje, 21. poglavlje. Ovde se nalazi čvrsto Božje obećanje da će doći dan kada će nestati zla. Tekst kaže:
“I videh nebo novo i zemlju novu, jer prvo nebo i prva zemlja prođoše. I ja Jovan videh grad sveti, Jerusalim nov, gde silazi od Boga s neba, pripravljen kao nevesta ukrašena mužu svojemu. I čuh glas veliki s neba gde govori: ‘Evo skinije Božje među ljudima, i živeće s njima, i oni će biti narod Njegov, i sam Bog biće s njima, Bog njihov. I Bog će otrti svaku suzu od očiju njihovih, i smrti neće biti više, ni plača, ni vike, ni bolesti neće biti više, jer prvo prođe. ’ i reče Onaj što seđaše na prestolu: ‘Evo sve novo tvorim. ’ i reče mi: ‘Napiši, jer su ove reči istinite i verne. ’ I reče mi: ‘Svrši se. Ja sam alfa i omega, početak i svršetak. Ja ću žednome dati iz izvora vode žive za badava. Koji pobedi dobiće sve, i biću mu Bog, i on će biti moj sin.”
...