U životu postupam porečenici Živojina Mišića pred Kolubarsku bitku:
- Gospode, ja sam uradio sve što sam mogao. Ostalo je sve u tvojim rukama.
Tako da...sam optimista. Uvek nešto zavisi od "onog gore" a što je do mene, sam ću .
U životu postupam porečenici Živojina Mišića pred Kolubarsku bitku:
- Gospode, ja sam uradio sve što sam mogao. Ostalo je sve u tvojim rukama.
Tako da...sam optimista. Uvek nešto zavisi od "onog gore" a što je do mene, sam ću .
Lav je možda kralj životinja ali nikada vuka nećeš videti da igra u cirkusu .
Optimistican realista...
E sad, sto neke situacije ne ostavljaju dovoljno prostora za optimisticku notu okrutnog realizma - tome je kriv horoskop!
...
Never confuse movement with action.
Večiti optimista.
Kod mene važi pravilo da što god da se desi uvek je dobro iz nekog razloga...u svemu nađem
neku dobrobit za sebe.Uvek mislim da može biti bolje a nikako gore,čak i ako trenutne
okolnosti pokazuju drugačije...saznanje da ništa ne traje večno nikad mi ne odnosi sunce..(čak i kad malko zađe za oblak)
Stavim se na standby i eto meni opet juhuuhu..
Da me kojim slučajem nema,trebalo bi me izmisliti
Životni optimizam ne postoji.Izmišljene kategorije nadahnute očekivanjima. Ili se dobro osećaš ili ne. Uostalom,zato postoje ljudi koji su skloni depresiji i oni koji to nisu. Moje mišljenje se zasniva na tome da ljudi koji su tananiji i osetljiviji u tom perceptivnom poimanju imaju sklonost ka pesimizmu, i oni suprotno od njih,optimisti. Moja sestra je tipičan primer optimista, a imala je takve lomove u životu koje bi i najjaču osobu preobratile i srušile. Ali, ona nije posustala u verovanju i optimističkom pristupu sagledanja. Dok sam ja, ne mogu reći baš pesimista, već nešto ni tamo ni ovamo. Više "crnko" nego "belko". Nisam sklona depresiji jer mi se odbrambeni mehanizam tada probudi i rađa inat da ne padnem. Borkinja sam i to prava .
Poruku je izmenio elektricna ovca, 22.03.2013 u 10:31 Razlog: zarez
Ja ne želim da se predam. Ja sam vernik optimizma. Ja u bolje sutra gledam, tu sa ivice ludizma.
Ne znam vise sta sam...na koju stranu naginjem, nisam nikada bila neki zagrizeni pesimista, ali mi je izrazena intuicija, i kad osjetim da ce nesto da bude lose...ne sumnjam, ne palamudim o tome, znam da hoce. Desavalo mi se cesto kroz zivot da je nekad najbolje pustiti neke stvari da se desavaju po inerciji, bez halabuke i razbijanja glave. Pa se dobro zavrsi. Sad sumnjam u sve...muka mi je vise, al da se zalim, pa da mi zivot pokaze da moze gore, necu...samo sitna jadikovka...pripisujem sve ovom hladnom vremenu, proljetnoj zimi...nek crkne vise.
Uvijek sam kritikovala one koji klonu duhom, zavuku se u tamu, i came cekajuci...ima muzika, ima drustvo, ima posao, uvijek nesto da te digne...nema ruke niz sebe i ...al' i moje strpljenje nekako ima kraj.
Pa čemu onda osmeh što sam ja ničija
kad je to, zapravo, najgore što može da ti se desi?