Sinagoge u Srbiji kojih više nema
Strana 1 od 2 12 PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 1 do 15 od ukupno 20
  1. #1

    Sinagoge u Srbiji kojih više nema

    U Srbiji ako se ne varam postoje tri sinagoge. Po jedna u Subotici, Novom Sadu i Beogradu. Međutim, moja ideja nije da na ovoj temi pišemo o te tri sinagoge već o onim sinagogama koje su nekada postojale u našim gradovima. Srušene u toku Drugog svetskog rata, nakon Drugog svetskog rata, vredna kulturna i istorijska zaostavština je zauvek izbrisana sa ovih prostora. Postojale su sinagoge u Pančevu, Vrbasu, Novom Bečeju, Kikindi ... a danas na njihovom mestu stoje neke druge građevine. E moja ideja je bila da pišemo o tim sinagogama, zbrisanih sa lica zemlje.

    Za početak, tekst N. Živkovića:

    Sinagoga u Pančevu


    Zgrada sa kapijom i dva neobična prozora u Ulici dr Svetislava Kasapinovića je pančevačka sinagoga, tojest, tačnije rečeno, ono što je od nje ostalo. Na ovom mestu se sve do sredine ovog veka nalazila velelepna građevina, na čast i polzu ne samo Jevreja, već svih Pančevaca.

    U vreme kada su reprezentativne građevine u Pančevu projektovali bečki i peštanski arhitekti, dakle na razmeđi vekova, Jevreji pristupaju pripremama za podizanje nove sinagoge. Prikupljen je novac za izgradnju i angažovan arhitekta Karlo Fenjveš iz Budimpešte koji je sinagogu projektovao uspešno kombinujući elemente neogotičkog i mudehar stila. Građevinske radove izveo je preduzimač Ferdinand Šec iz Pančeva od 1907. do 1909. godine, a 16. maja 1910. godine sinagoga je svečano osvećena.

    Tokom okupacije zgrada sinagoge se vodila kao imovina Školske zadužbine Nemaca u Banatu, da bi neposredno po završetku Drugog svetskog rata Sinagoga bila vraćena jevrejskoj zajednici, na osnovu pravomoćnog zaključka Sreskog narodnog suda u Pančevu.

    Čudnim usudom i nekom ludačkom logikom istorije, desetak godina nakon završetka rata na udar vlasti došao je i najznačajniji simbol postojanja jevrejske zajednice u Pančevu.

    Sama Sinagoga je tokom okupacije i borbi za oslobođenje Pančeva od nemačke okupacije pretrpela lakša oštećenja koja - izrešetani su krovni pokrivači i kupola, polupani prozori, a krovovi provizorno prekriveni ter papirom. U svakom slučaju, nisu bila tolika da se nisu mogla sanirati. Narodna vlast nije vodila mnogo računa o ovom, u duhovnom, religijskom, arhitektonskom i svakom drugom smislu vanredno značajnom objektu, tako da nije ništa preduzela da mu vrati stari sjaj. Jevrejska zajednica, isuviše mala da bi mogla da finansira renoviranje sinagoge, a i zauzeta problemima zbrinjavanja preostalih sunarodnika, odlučila je da proda ovaj verski objekat. Savez jevrejskih opština za FNRJ marta 1955. godine odobrio je Jevrejskoj veroispovednoj opštini u Pančevu da može sačiniti kupoprodajni ugovor za plac i objekat sinagoge. Zašto Opština Pančevo nije iskoristila pravo preče kupovine za sada nije poznato. Tek, sredinom 1955. godine Mihajlo Oravec i Borislav Stojkov, pa dva frizera iz Pančeva, postaju vlasnici placa i zgrade sinagoge sredinom 1955. godine.

    Vlast je delovala u skladu sa bezbožničkom logikom - nema Boga, nema Jevreja, nema ni sinagoge, pa je dala dozvolu za rušenje objekta. Ko je i kada potpisao tu dozvolu i time ispisao jednu od najsramnijih stranica novije istorije Pančeva, takođe nije poznato.

    Tokom 1956. godine novi vlasnici ruše sinagogu i na njenom mestu podižu dve prizemne stambene zgrade. Tako je Pančevo izgubilo jedan od svojih temeljnih simbola, a o njegovom postojanju i o učinjenom grehu ostalo je da svedoči ovo krilo zgrade. U leto 1957. godine tu se useljavaju sestre Margita Pajić i Jolanda Hofman, rođene Rada i tu će dočekati kraj života. Godine 1986. nekretnina je uknjižena kao društvena svojina kojom raspolaže opština Pančevo.

    Ovaj ostatak nekada prestižne pančevačke građevine sada je prazan i zapušten i o njemu niko ne vodi računa. Dvorište sinagoge obraslo je u korov, a sa ulice je vidljiva još samo pumpa za vodu. Koliko je poznato, nije sačuvana ni jedna fotografija enterijera sinagoge, pa se o njenoj unutrašnjosti ništa pouzdano ne može reći. Jedini materijalni ostatak su isklesane tablice sa deset zapovesti koje se nalaze u Jevrejskom istorijskom muzeju u Beogradu.
    Poruku je izmenio nenad.bds, 19.08.2009 u 22:28



  2. #2

    Odgovor: Sinagoge u Srbiji

    Синагога у Зрењанину


    Јеврејска синагога, српски Успенски храм и римокатоличка црква св. Ивана Непомука, спојене имагинарним линијама, чиниле су идеалну слику троугла. Овај магични троугао верске толеранције, оскрнављен је насилним рушењем синагоге у лето 1941. године. Постепено насељавање Јевреја у Зрењанину, према појединачно добијеним дозволама, почело је средином 18. века. Јеврејска општина је основана већ 1760. године када је у тадашњем Бечкереку било око тридесетак јеврејских породица. Прва јеврејска богомоља саграђена је око 1852. године као једноспратница на углу данашњих улица Сарајлијине и Ђуре Салаја. На истом месту је крајем 19. века саграђена нова синагога, за време надрабина др Мавра Клајна - једног од најумнијих људи који су живели у Зрењанину. Радови на изградњи нове синагоге започели су у пролеће 1894. године. Изградњу су својим новчаним прилозима помогли многи грађани Бечкерека. Међу њима је, осим Јевреја, био и немали број Срба, Мађара и Немаца, о чему сведоче сачувани спискови приложника. О архитектонском изгледу синагоге бринуо је Леополд Баумхорн (1864-1928 ), у то време већ прослављени градитељ ове врсте грађевина у средњој Европи. Рођен у Чешкој, са дипломом архитекте добијеном у Бечу, Баумхорн је животом био везан за Будимпешту а делом за тадашњу Угарску. Овај амбициозни архитекта, који је у циљу свог усавршавања пропутовао средњу Европу и Италију, оставио је иза себе 22 синагоге. Све су грађене у тзв. "маварском стилу". Нама преостаје да о утиску монументалности зрењанинске синагоге судимо преко оних сачуваних у Будимпешти, Темишвару, Новом Саду" Зрењанинска синагога је освећена 17. августа 1896. године. Имала је изглед кубичне грађевине из чијег се средишта уздизала купола великог распона. Тамбур куполе, вишеугаоног пресека, носио је декоративну калоту састављену од сегмената. Прозори су се налазили на калоти кубета, и то по три на сваком сегменту. Фасаде ове грађевине биле су изузетно декоративне. Предња фасада, обележена монументално обрађеним порталом и чипкастом каменом розетом, налазила се на западној страни грађевине. Розете, бифоре (удвојени прозори), кровни венац, мале куполе на угловима, само су део ове богате декорације. Лепоти спољних зидова синагоге доприносила је и полихромија фасада. Разнородан и разнобојан материјал употребљен за грађење, по препоруци архитекте, набављен је са разних страна. Унутрашњост синагоге је била осветљена електричним светлом, што је била новост у то време јер је електрична струја тек стигла у град. Пошто су Јевреји по уласку немачких трупа у Банат протерани, а највиђенији међу њима лишени живота, Немци су приступили рушењу синагоге. Рушење овог ремек-дела сакралне архитектуре наводно је било потакнуто бесмисленим веровањима Немаца да се у њеним темељима налази укопано благо. Или је ова прича, што је вероватније, измишљена да буде утеха граду који је остао без грађевине којом се поносио" Једино што нам је преостало од ове цркве су оргуље, прављене у Бечу, а које се данас налазе у реформаторској цркви у Зрењанину и једна врата, данас у згради Јеврејске општине.

    преузето из "Зрењанин - градитељска баштина" аутора Весне Каравиде



  3. #3

    Odgovor: Sinagoge u Srbiji

    синагога у новом бечеју


    јевреји су се у нови бечеј населили почетком xix века. већ 1845. године имали су своју јеврејску општину, што сведочи о њиховом економском јачању. највећим делом бавили су се трговином. у историјским документима забележено је да је 1850. године у месту било 154 јевреја.

    колика је била њихова економска снага сведочи податак да су већ 1865. могли да отпочну са градњом синагоге, да би се коначна реконструкција и уређење обавила до 1871. године. своју богомољу изградили су , не случјно, на путу за врањево из н. бечеја која су у то време биле две административне општине. мада је у то време у врањеву живела само једна јеврејска породица, засигурно су новобечејски јевреји планирали да у већем броју населе ово готово чисто српско насеље.

    синагога је имала четири стуба са завршецима у виду металних лопти обложене бакарним лимом. зидана је са елементима романског стила који је био својствен неким сличним мањим синагогама у банату. микве - обредно купатило је саграђено 1887. године, а 1911. зграда јеврејске општине и мања зимска синагога (највећа соба у оквиру општине).

    тада је у н. бечеју већ било 220 јевреја, а председник јеврејске заједнице био је изидор шлезингер. синагога је била у дубини порте, ограђена металном оградом са зиданим стубовима.

    избијањем другог светског рата синагога је послужила као сабирни центар, не само за новобечејске јевреје и већ и околине: спроводећи антисемитску политику домаће швабе депортовали су их шлепом у београд и панчево и готово до једног побили. последњи новобечејски рабин био је филип м. полак.

    с обзиром да у месту није остао ни један јеврејин, да је у току рата синагога веома оронула општинске власти су одлучиле да је 1947. године сруше. данас се на том месту налази приватна кућа у улици жарка зрењанина бр. 16, као сведочанство да је ту некада била јеврејска синагога остала је само давидова звезда на доњем делу металне капије.

    проф. др александар касаш
    Poruku je izmenio Turkmenbashi, 19.08.2009 u 22:18



  4. #4

    Odgovor: Sinagoge u Srbiji

    Sinagoga Bet Izrael u Beogradu



    Stara beogradska sefarska sinagoga Bet Izrael je stradala u pozaru u Drugom svetskom ratu. Bila je mavarskog stila sa dva mala tornja i spolja dekorisana horizontalnom trakastom sarom. Projektovao je G. Milan Kapetanovic, a bila je sagradjena 1908. Kralj Srbije Petar I polozio je kamen temeljac, kao znak znacaja i polozaja jevrejske zajednice u to doba. Danas se na mestu gde je nekada bila sefardska sinagoga nalazi Galerija Fresaka, deo beogradskog Narodnog Muzeja. Na sadasnjoj zgradi je postavljena spomen ploca koja podseca na jevrejsku zajednicu.

    Kao marljivi istrazivac i sakupljac podataka o proslosti beogradskih Jevreja, rabin Ignjat Slang u svojoj knjizi zabelezio je, izmedju ostalog, i sledece:

    Nova sinagoga

    Na dan 15. juna 1924. godine polozen je na svecan nacin kamen-temeljac novoj opstinskoj zgradi u prisustvu Kraljevog i Vladinih izaslanika u Kosmajskoj ulici broj 19. Ova svecanost bila je veoma impozantna. Kralj i Kraljica (misli se na kralja Aleksandra Karadjordjevica i kraljicu Mariju) koji su onda boravili na Bledu, obecavsi da ce licno prisustvovati svecanom osvecenju Hrama, potpisali su svojerucno povelju, napisanu na pergamentu, i ovlastili svoga izaslanika da je polozi u Njihovo ime u temelj zgrade. Mesto za sinagogu poklonila je Opstina Grada Beograda, a projekat zgrade izradio je mladi arhitekt Milan Slang. Prvog novembra 1925. godine primila je opstina jedan deo zgrade na upotrebu, a svecano osvecenje zgrade obavice se u leto 1926. godine, kada ce unutrasnje uredjenje i ukrasenje Hrama biti gotovi. Taj monumentalni dom staje preko tri miliona dinara, suma koja je usla delom iz zavestanja imanja Hermana i Hane Flajser u ulici Milosa Velikog broj 85, a delom od priloga clanova opstine, pojedinih bratskih opstina i darodavaoca u celoj Kraljevini. Vredno je pomena da je prilican broj Srba pravoslavne vere u znak prijateljstva i paznje prema svojim sugradjanima Jevrejima, doprineo omogucenju podizanja Doma, prilozima u novcu i materijalu...

    Devetnaest godina ranije, 10. maja 1907. godine, hronicar Ignjat Slang belezi da su beogradski Jevreji bili ponosni kada je kralj licno (Petar I) polozio temelj za novu sinagogu Bet Israel u ulici Cara Urosa. Bili su srecni kada je Kralj odlikovao novu zastavu jevrejskog pevackog drustva prilikom proslave dvadeset-petogodisnjice plodnog i uspesnog rada ordenom Svetog Save i tom prilikom culi srdacne cestitke i reci hrabrenja milog Kralja; a njihovo odusevljenje dostiglo je vrhunac na dan 17. septembra 1908. godine, kada je Kralj sa Vladom prisustvovao osvecenju nove sinagoge, pise rabin. Nazalost, beogradska sinagoga sefardskog obreda Bet Israel u Cara Urosa (na slici)srusena je za vreme bombardovanja, aprila 1941. godine.

    Izvori:

    Jevrejska opština Beograd, Politikin zabavnik



  5. #5

    Odgovor: Sinagoge u Srbiji kojih više nema

    Sinagoga u Vrbasu


    Pre Drugog svetskog rata u Vrbasu se uzdizala prelepa Sinagoga, koja je u toku rata uništena, i danas se može videti samo na starim fotografijama. Kao dokaz njenog postojanja, na mestu gde se nekad nalazila, uzdiže se šestougaoni stub koji je pripadao Sinagogi.

    Dve mermerne ploce, na kojima je bilo ispisano Deset Božijih Zapovesti, prenete su u Izrael, i danas tamo stoje kao svojevrstan spomenik žrtvama fašistickog terora nad jevrejskim porodicama u Vrbasu.

    Izvor - Vrbas Online

    Sinagoga u Kikindi


    Podaci o istorijatu Jevreja u Kikindi mogu se sresti i u lokalnoj štampi. Tako "Nedeljni glasnik" br. 5 iz 1931. godine navodi da je Jevrejska crkvena opština osnovana "koju godinu pre 1800. godine", a da je već te godine imala svog rabina, predmolitelja i učitelja. Zatim se tvrdi da je "današnja" sinagoga sazidana 1880. godine i da je oko 200 jevrejskih porodica, krajem osamdesetih godina 19. veka, izabralo svog nadrabina, Mojsija Rozenštajna, a kao prvi rabin početkom 19. veka pominje se Franja Dominus. Uočljivo je da ovi podaci iz "Nedeljnog glasnika", pre svega oni koji se odnose na osnivanje Jevrejske crkvene opštine, nisu baš u saglasju sa postojećim ograničenjima njihovog naseljavanja na području distrikta, koje je ukinuto tek 1817. godine. Sinagoga je, inače, bila podignuta u današnjoj Dositejevoj ulici u centru grada i njen spoljni izgled je ostao zabeležen na jednoj kikindskoj razglednici. Nakon Drugog svetskog rata i gubljenja jevrejskog stanovništva, ona je, početkom pedesetih godina 20. veka, prvo prodana, a zatim i porušena.

    Izvor - wikipedija



  6. #6

    Odgovor: Sinagoge u Srbiji kojih više nema

    Još malo o sinagogama koje su postojale u Beogradu


    Sinagoge u Beogradu XIX veka ,
    autor Adić Vesna, koordinator medjureligijskog web foruma zadužena za grupu studenata sa Filozofskog fakultata koji su završili jevrejske studije


    Sinagoga može biti bilo koja građevina ili prostorija koja u ormanu, čija poleđina dodiruje zid usmeren prema Jerusalimu, sadrži makar jedan svitak Tore (Mojsijevog Petoknjižja) . Ne postoje propisi koji određuju arhitektonski sklop sinagoga, tako da su one tokom istorije poprimale različite oblike, u zavisnosti od vodećeg stila epohe, upliva narodnog graditeljstva i ekonomske moći jevrejskih opština . Sinagogalna služba podrazumeva zajedničku molitvu, a određenim danima i čitanje odlomaka iz Tore, uz liturgijsko pevanje. Odgovarajućem odlomku Tore po potrebi se dodaje još neki deo Tanaha (Starog Zaveta), najčešće odeljak iz Knjige proroka, koji onda nosi naziv aftara ("zaključno čitanje"). Službu obično započinje rabin - član zajednice, koji se jedino adekvatnim obrazovanjem izdvaja od ostalih vernika, zbog čega ga ne treba smatrati predstavnikom ili zastupnikom zajednice u svešteničkom smislu . Naprotiv, i ostali uzimaju aktivnog učešća u bogosluženju, tako što se najmanje tri osobe pozivaju da sa podijuma pročitaju određeni odeljak Tore. To javno čitanje predstavlja posebnu čast i naziva se alija ("uspinjanje"), a osoba koja čita završni odeljak nosi naziv maftir ("onaj koji zaključuje"). Za kompletno sinagogalno bogosluženje neophodan je minjan - prisustvo najmanje desetorice muškaraca, starijih od trinaest godina .

    Sinagoge, međutim, nisu oduvek bile mesto jevrejskog bogosluženja. U drevna vremena, nakon izlaska iz Egipta (1400-1200 p.n.e.), Jevreji su se okupljali ispred Šatora Sastanka (Mishkan) - prenosivog svetilišta, sagrađenog i opremljenog po uputstvima koje je Mojsije, zajedno sa ostalim verskim zakonima, primio od Boga na Sinajskoj gori . Najsvetiji predmet u ovom šatoru bio je pozlaćeni Zavetni Kovčeg, sa afrontiranim heruvimima na poklopcu, u kome su bile pohranjene tablice sa deset Božijih zapovesti. Za potrebe bogosluženja, koje je bilo žrtveničkog karaktera, načinjeni su i oltar za žrtve paljenice, kadioni oltar, stalak za obredne hlebove, umivaonik, oltarsko posuđe, i zlatna sedmokraka menora, čiji je plamen konstantno održavan. Šator i predmete u njemu smeli su održavati i prenositi samo pripadnici plemena Levi, iz koga je poticao i sam Mojsije, a bogosluženja je vršio njegov brat Aron, postavši tako rodonačelnik svešteničke loze Koena (kohanim) . Dugi niz godina nakon osvajanja Kanaanske zemlje, Mishkan je i dalje vršio funkciju svetilišta, sve dok 957. p.n.e. kralj Solomon nije sagradio Prvi jerusalimski hram. On je podignut na uzvišenju za koje se veruje da predstavlja biblijsku goru Moriju, na kojoj je Avram vezao Isaka, pripremajući se da ga žrtvuje. Svi sveti predmeti iz šatora preneti su u Hram, koji je porušen 586. p.n.e. od strane Vavilonaca, a obnovljen 516. p.n.e. pri povratku Jevreja iz vavilonskog ropstva. Kralj Irod (37.p.n.e.- 4.n.e.) je nadogradnjom i rekonstrukcijom od njega načinio velelepno zdanje, koje su porušili i opljačkali Rimljani 70. n.e.

    Smatra se da su prve sinagoge osnovane već tokom vavilonskog ropstva , da bi se, u nedostatku žrtvene prakse , jevrejska religija očuvala kroz molitve i besede. Delovanje biblijskih proroka, koji su kao oštri društveni kritičari često podrivali autoritet visokog sveštenstva, usmerilo je pažnju vernika na samostalno proučavanje Tore i naglašavalo značaj "žrtava sa usana" t.j. molitve. Tako su stvoreni uslovi da se praksa izgradnje sinagoga nastavi čak i nakon obnove Hrama i ponovnog uspostavljanja obreda . Međutim, svoje najznačajnije karakteristike sinagoge dobijaju znatno kasnije, tokom viševekovnog rasejanja jevrejskog naroda, koje je započelo 70. n.e konačnim gubitkom državne samostalnosti. Tada simbolika fasadne dekoracije, enterijera i sinagogalnih predmeta poprima ulogu podsetnika na nekadašnju slavu i svetinje po drugi put uništenog Hrama, za čiju obnovu se vernici zalažu u svojim molitvama.

    Verski propisi nalažu da se svakoj zajednici koja broji makar deset odraslih muškaraca obezbede prostorije za verske obrede . Stoga se može pretpostaviti da su već prvi jevrejski stanovnici Beograda morali imati svoje sinagoge, mada je danas nemoguće saznati nešto više o njihovom izgledu i lokaciji. Na osnovu jedne od knjiga solunskog rabina Josifa ben Lava, izdate 1566.god., Ignjat Šlang je došao do podatka da je u Beogradu XVI veka postojalo više sinagoga, od kojih je jedna nosila naziv "Šalom" . U vezi sa XVII vekom, Šlang beleži: "Opštinska administracija bila je podeljena na hramove, kojih je bilo više". Međutim, borbe između Turske i Austrije, vođene tokom XVIII veka, dovele su do velikih razaranja na beogradskoj teritoriji, usled čega je jevrejska četvrt u znatnoj meri porušena. Na planu Beograda Fr. fon Buša , nastalom krajem veka, obeležena je samo jedna sinagoga, u neposrednoj blizini Jevrejske ulice. Sudeći po njenoj lokaciji, u pitanju je tzv. Stara sinagoga, koja je uz mnoge opravke i renoviranja dočekala čak 1952. god.

    El kal vježo (Stara sinagoga)

    Na osnovu dokumenata koje je ispitala Ženi Lebl, zaključuje se da je izgradnja ove sinagoge isplanirana sredinom XVII veka, a do 1671. prikupljena su i potrebna sredstva, ali se dozvola sultana tih godina nije mogla dobiti . Građevinski radovi odobreni su najverovatnije nakon sklapanja Karlovačkog mira 1699. kada su se mnoge jevrejske izbeglice vratile u Beograd. Stara sinagoga pretrpela je više oštećenja tokom XVIII veka, a potom i u Prvom srpskom ustanku, tako da se njen prvobitni izgled ne može sa sigurnošću utvrditi. Temeljna obnova građevine preduzeta je 1819.god, pod protektoratom kneza Miloša Obrenovića, a svečano otvaranje odigralo se u septembru mesecu, ceremonijalnim prenošenjem svitaka Tore u obnovljenu bogomolju . U jednom jevrejskom nedeljniku tadašnje Istočne Pruske ostalo je zabeleženo da je Miloš priložio ovoj sinagogi skupocen bronzani luster u vrednosti od 800 srebrnih franaka . Izgled obnovljene građevine, koji se do rušenja nije bitno menjao, zabeležen je na starim fotografijama s kraja XIX i početka XX veka. Bila je oblika jednobrodne bazilike, postavljene u pravcu sever-jug, dužine 36m, širine 8m, sa polukružnom apsidom na južnom kraju.Visina zidova od podnožja do početka krovne konstrukcije iznosila je oko 5 metara. Na bočnim zidovima bilo je probijeno po devet visokih, lučno završenih prozora, uokvirenih plitkom profilacijom, dok je visoko na apsidi postojao manji kružni otvor. Glavni ulaz nalazio se na istočnom zidu, blizu severnog kraja građevine . Bio je flankiran kaneliranim pilastrima koji su nosili arhitrav sa hebrejskim natpisom, a iznad njega trougaoni timpanon. Kvadratni prozor manjih razmera nalazio se iznad timpanona . Na severnom zidu bila su probijena dva sporedna ulaza, obrađena na sličan način kao glavni, a iznad njih su postojala tri manja pravougaona prozora. Zgrada je bila zasvođena ravnom drvenom konstrukcijom, sa krovom na dve vode, pokrivenim crepom . Prilaz do sinagoge jedno vreme je nosio naziv Mojsijeva ulica, a dvorište oko građevine smatrano je portom bogomolje . Prilikom renoviranja 1889. god. u unutrašnjosti sinagoge sagrađen je novi podijum za rabina i dozidana ženska galerija . Tokom Prvog svetskog rata bogomolja je privremeno služila kao bolnica, da bi po završetku rata svoju uobičajenu funkciju vršila sve do nacističke okupacije 1941. U Drugom svetskom ratu uništeni su bogoslužbeni predmeti, ali se građevina održala. Srušena je tek 1952.



  7. #7

    Odgovor: Sinagoge u Srbiji kojih više nema

    El kal nuevo (Nova sinagoga)

    O ovoj građevini sačuvano je veoma malo podataka, što verovatno možemo zahvaliti činjenici da je vreme njenog postojanja obuhvatalo svega nekoliko decenija. Podignuta je tokom osamdesetih godina XIX veka, u blizini Mildara, a srušena do temelja već u Prvom svetskom ratu. Prilaz do nje vodio je iz Solunske ul. kroz Ulicu praoca Jakova. Kola nisu mogla proći ovim uskim sokačetom, što nije predstavljalo smetnju, obzirom da su uobičajeni posetioci Nove sinagoge bili siromašniji slojevi zajednice. Bogomolja je bila skromna i prostrana, a službu rabina u njoj su vršili David Demajo i Avram Alkalaj. Za sada ne raspolažemo izvorima koji bi ovu sinagogu podrobnije opisali .

    Sinagoga Bet Jisrael

    Nakon iseljavanja Turaka iz Beograda, šezdesetih godina XIX veka, Dorćol gubi status trgovačkog centra, usled čega sposobniji jevrejski trgovci i zanatlije sele svoje radnje u gornje krajeve varoši . Time počinje postepeni izlazak Jevreja iz zatvorene patrijarhalne zajednice na Jaliji, i njihova sve življa integracija u novonastajući sloj srpskog građanstva. Do kraja XIX veka, znatno se uvećao broj imućnih Sefarda koji su na Zereku, osim radnji, imali i stanove. Oni odlučuju da podignu modernu i velelepnu sinagogu izvan jevrejske četvrti, koja bi svedočila o emancipaciji i ekonomskoj moći beogradskog jevrejstva.

    Plan o izgradnji sinagoge usvojen je krajem septembra 1897. na sastanku članova Crkveno-školske jevrejske opštine, a sledeće godine za njenu lokaciju odabrano je parče zemljišta sa izlazom na dve ulice - Dubrovačku (danas Kralja Petra) br.71 i Cara Uroša br.20 . Za izradu projekta angažovan je poznati srpski arhitekta, Milan Kapetanović , čija je majka, Pijada, radila kao učiteljica u jevrejskoj ženskoj osnovnoj školi, od njenog osnivanja 1864.god, do penzije,1881.god. Kapetanovići, inače stanovnici Dorćola, održavali su prijateljske odnose sa svojim sefardskim komšijama, a Milan je čak poznavao i njihov jezik - ladino. Verovatno uz konsultaciju sa naručiocima, on je projektovao sinagogu u mavarskom stilu, do tada nepoznatom u Srbiji .
    Mavarski stil je bio odraz buđenja jevrejske nacionalne svesti u drugoj polovini XIX veka. Ističući orijentalnim elementima azijsko poreklo jevrejskog naroda, on je obeležavao specifičan jevrejski identitet, što mu je obezbedilo dominantno mesto u sinagogalnoj arhitekturi mnogih evropskih gradova tog doba . Još jedna reminiscencija koju je takav arhitektonski sklop trebalo da proizvede, odnosila se na arapsku Španiju, kolevku bogate sefardske kulture, čije je tekovine prognani narod poneo sa sobom u zemlje rasejanja .

    Prvi Kapetanovićev idejni projekat objavljen je 1901. u Tehničkom glasniku, uz komentar nepotpisanog autora . Tako saznajemo da je za podizanje sinagoge prvobitno bio određen plac u Ul. Kralja Petra br.71, čija bi veličina omogućila izgradnju veoma impozantne građevine, sa uličnom fasadom dugom 30m i šesnaestostranom kupolom prečnika 11m. Međutim, Ministarstvo prosvete i crkvenih poslova zahtevalo je da se lokacija izgradnje promeni, pa je Jevrejska opština kao sledeću soluciju predložila susedni plac u Ul.Cara Uroša. Komisija je ovo mesto ocenila kao pogodno za sinagogu, pa je na osnovu toga Ministarstvo 12. II 1905. donelo odobrenje za njenu izgradnju. Kapetanović je uneo potrebne izmene u projekat, kako bi ga prilagodio manjem placu . Taj novi plan Ministarstvo je prihvatilo u leto 1905, a njegov dodatak i predračun gradnje tokom 1906.godine. Konkurs za preduzimača radova objavljen je 21. januara 1907. ali zbog malog broja kandidata, ponovljen je 4. februara, kada je pobedu odneo građevinski inženjer Viktor Azriel .

    Polaganje kamena temeljca odigralo se 10. maja, uz veliku svečanost kojoj je prisustvovao i kralj Petar I. On je potpisao dvojezičnu, hebrejsko - srpsku povelju o izgradnji sinagoge, i simbolično udario čekićem po njenim temeljima, uz molitvu za dobrobit jevrejske zajednice. Radovi, koji su obustavljani subotom i jevrejskim praznicima, privedeni su kraju na jesen 1908. Prenošenje svitaka Tore i drugih svetih knjiga iz Nove sinagoge na Jaliji u Bet Jisrael, odigralo se 7. septembra, kako bi sve bilo spremno za svečano otvaranje, zakazano za sutradan. Osmi septembar bio je ujedno i jubilej četvorogodišnjice krunisanja kralja Petra I, koji je prisustvovao osvećenju bogomolje . Kao najuvaženiji gost, on je presekao vrpcu postavljenu ispred najsvetijeg dela građevine, u kome se nalazio sveti orman - Aron Hakodeš. Pored kralja, otvaranju su prisustvovali i članovi srpske vlade, gradski odbornici i mnogi građani, radoznali da osmotre novu sinagogu .

    Bet Jisrael je bila veoma živopisna građevina, polihromnih fasada, sa bogatom dekoracijom od terakote. Svetle i tamne trake vodoravno su se smenjivale na zidovima, probijenim velikim brojem prozora, sa stubićima i štuko bordurom. Ulična fasada bila je podeljena plitkim pilastrima na tri dela, od kojih je središnji bio najreprezentativnije obrađen. Počinjao je tremom ulaznog portala, u koji su uvodile široke stepenice, flankirane stubovima. Nad kapitelima uzdizao se polukružni luk, sastavljen od malih potkovičastih segmanata, koji su mu davali razuđen i vrlo dekorativan izgled. Isti tip luka, većih dimenzija, nadvijao se nad biforom, koja se nalazila u velikom pravougaonom polju iznad portala. Onaj deo polja koji je ostao izvan raspona luka bio je ispunjen raznim štuko ornamentima, među kojima su bile i dve Davidove zvezde. Magen David ukrašavao je i zabat sa slepim arkadama u najvišoj zoni, nad kojim se uzdizalo postolje sa zavetnim pločama, šaljući tako, sa vrha građevine, poruku o njenoj nameni. Dva bočna krila ulične fasade takođe su bila podeljena na tri zone, pomoću horizontalnih venaca, koji su nosili natpise na hebrejskom, palmete i male Davidove zvezde. U svakoj zoni nalazila se po jedna monofora, a na vrhu, iznad krovnog venca, uzdizale su se dve lukavičaste kupole od metala. Tako je kupolama i zabatom u sredini, pročelje sakrivalo limeni krov na dve vode, kojim je građevina bila pokrivena. Pri ulazu u sinagogu bila je postavljena mermerna ploča u znak spomena na dobrotvore Matu Levija i njegovu suprugu Rahilu . Enterijer je počinjao pripratom, iz koje se uspinjalo stepenište ka ženskim galerijama, postavljenim nad ulazom i uz bočne strane naosa. Potom se stupalo u prostor hrama u kome su vršena bogosluženja, često propraćena nastupom Srpsko-jevrejskog pevačkog društva. Prozori od raznobojnog stakla stvarali su živoposnu igru svetlosti na redovima klupa, postavljenim ka mermernoj bemi, čiju je izradu finansiralo Jevrejsko žensko društvo. U zadnjem krilu sinagoge postojale su pomoćne prostorije, u kojima su se odvijala predavanja, koncerti i razne svečanosti .

    Posetioci službi i ostalih dešavanja u Bet Jisrael bogomolji, bili su uglavnom mlađi i imućniji slojevi jevrejske zajednice, koji su težili ka samoreprezentaciji i integraciji u građansko društvo, dok su tradicionalniji vernici ostali odani sinagogama na Jaliji . Međutim, to nije bio jedini način na koji je nova sinagoga podelila beogradske Jevreje - tokom njene izgradnje rodila se afera koja je rezultovala formiranjem dvaju zavađenih tabora, u narodu prozvanih "Mladoturci" i "Staroturci" . Povod za sukob bila je činjenica da je Viktor Azriel, pobednik na konkursu za preduzimača građevinskih radova, bio sin tadašnjeg predsednika Sefardske opštine, Haima Azriela. To je navelo mnoge da posumnjaju u poštenje konkursnog žirija, usled čega se zajednica podelila na pristalice i neprijatelje opštinske uprave .

    "Staroturci" - članovi i pristalice uprave, pripadali su uglavnoj starijoj generaciji "naprednjačkog", odnosno demokratskog stranačkog opredeljenja, dok je među neprijateljima "Mladoturcima" bilo najviše mladih jevrejskih intelektualaca, mahom radikala, koji su želeli da okončaju monopol određenih krugova nad visokim položajima. Nakon izgradnje sinagoge, oni su optužili upravu da je bespravno trošila opštinski novac, pravila neplanirane izdatke i isplaćivala Viktoru Azrielu više nego što je bilo ugovoreno. Sumnje i nezadovoljstvo unutar zajednice rezultovale su smenom stare i postavljanjem nove uprave, ali ni to nije dovelo do raspleta. Smenjeni i novopostavljeni članovi branili su se i napadali međusobno u javnim glasilima, dolazilo je i do tužbi, a Ministarstvo građevina poslalo je arhitekte Jovana Ilkića i Svetozara Ivačkovića da provere kako su radovu izvedeni. Na posletku, angažovana je i Glavna kontrola, kao najviši finansijski sud, koja je pregledala dokumente i račune, stavivši na njih izvesne primedbe. Tako je izgradnja reprezentativne sinagoge dovela do veoma nereprezentativnih događaja u jevrejskoj opštini, koji su bili propraćeni uvredljivim proglasima, plakatima, pa čak i pojavljivanjem pred državnim sudom . Čitava stvar stišala se tek kada je pažnja građana sa lokalnih razmirica preusmerena na potres većih razmera - Prvi Balkanski rat.

    Tokom Prvog svetskog rata, sinagoga Bet Jisrael bila je pogođena u jedno kube. Znatnija razaranja pretrpela je usled bombardovanja Beograda, 6.IV 1941. Konačno je uništena 1944. kada su je nacisti, prilikom povlačenja, zapalili . Nad njenim ostacima, sazidana je Galerija fresaka.



  8. #8

    Odgovor: Sinagoge u Srbiji kojih više nema

    Aškenaska sinagoga

    Za razliku od Sefarda, beogradski Aškenazi nisu mestom stanovanja bili striktno vezani za Jaliju. Usled svog srednjoevropskog porekla, teže su se prilagođavali životu u orijentalnoj mahali, zbog čega su često boravili u drugim krajevima varoši. Od Sefarda su ih delile i specifičosti bogoslužbenih obreda, govorni jezik jidiš , drugačija nošnja i ishrana. Mada ništa od navedenog nije moglo poljuljati zajedničke temelje iz kojih su ove dve etničke grane ponikle, razlike u folkloru i mentalitetu bile su dovoljne da Sefarde i Aškenaze drže na osetnoj distanci, koja se počela smanjivati tek oko Prvog svetskog rata. Ona se najjasnije manifestovala u drugoj polovini XIX veka, kada su malobrojniji Aškenazi, uz energično protivljenje Sefarda, rešili da oforme zasebne institucije .

    Tokom februara 1860. aškenaski Jevreji obraćaju se knezu Milošu, objavljujući da više ne mogu koristiti sefardsku bogomolju, kao ni sefardske škole, i da će iz tih razloga uzeti jednu kuću pod kiriju, za potrebe nastave i bogosluženja. Novac kojim će se nova sinagoga i škola finansirati Aškenazi su zatražili od Crkveno-školske jevrejske opštine, ali sudeći po sačuvanim dokumentima taj zahtev nije odobren . Narednih osam godina, pitanje odvajanja aškenaske opštine ostaje otvoreno, ali se može pretpostaviti da je služba aškenaskog obreda obavljana zasebno, u nekoj privatnoj kući, koju danas ne možemo locirati. Najzad, 1.X 1869. Uprava varoši Beograda odobrava osnivanje Verozakonog skupa aškenaskih Jevreja, čiji je statut podrazumevao otvaranje "učilišta i bogomolje sa predgovornikom molitava". Aškenazi se stavljaju pod protektorat Austrougarske, i ostaju u tom statusu sve do Berlinskog kongresa. Tokom 1869 godine, Narodno pozorište napušta objekat u Kosmajskoj ulici br.51, koji Aškenazi zakupljuju i adaptiraju za svoje potrebe.

    Sinagoga u Kosmajskoj ulici, osim funkcije templa (što je naziv za sinagogu na jidišu), vršila je i ulogu obrazovne ustanove sa učionicama za dečake i devojčice. U njoj su se nalazili i stanovi opštinskih službenika, kao i sedišta aškenaskih udruženja. Ova sinagoga nije bila naročito reprezentativna zgrada, sudeći po sećanjima savremenika koji je porede sa starim magacinom . Imala je skroman enterijer, sa improvizovanom bemom i drvenim galerijama za žene. Sveti orman Aron Hakodeš nalazio se između dva stuba, a električno osvetljenje nije postojalo sve do perioda Balkanskih ratova. Međutim, na istom mestu (danas Maršala Birjuzova br.19), tokom 1925/26. podignuta je nova, velelepna građevina, na čijem opisu se nećemo zadržavati, jer izlazi iz hronoloških okvira ovog rada. Ta nova sinagoga, u čijem okviru se nalazi i košer restoran , kao i prostorije za razne društvene aktivnosti, funkcioniše i danas pod nazivom Sukat Šalom (Koliba mira), predstavljajući jedinu aktivnu jevrejsku bogomolju na srpskoj teritoriji.

    Originalni tekst



  9. #9

    Odgovor: Sinagoge u Srbiji kojih više nema

    Sefardska sinagoga u Zemunu srušena 1941.


    Nisam uspeo da pronađem nešto više o građevinama, za sada samo fotografije.



  10. #10

    Odgovor: Sinagoge u Srbiji kojih više nema

    Podaci sajta Jewish Heritage Europe o sinagogama srušenim u Srbiji. Mesto, godina izgradnje, godina rušenja i još po neki podatak:

    Bac [Bač] (1750 - 1980) Baroque-style.
    Backa Palanka [Bačka Palanka] (1806 - 1956)
    Backi Brestovac [Bački Brestovac] (1880 - 1948)
    Backo Gradiste [Bačko Gradište] (1890 - 1955)
    Backi Petrovac [Bački Petrovac] (Labata Ulica 4) (1905 - 1962)
    Backo Petrovo Selo [Bačko Petrovo Selo] (1: 1854 - 1950); (2: 1905 - 1951)
    Bajmok (1896 - 1948)
    Banatsko Arandelovo [Banatsko Aranđelovo] (1880 - 1948)
    Begejci (1870 - 1941)
    Bela Crkva (1848 - 1950)
    Beodra (1880 - 1941)
    Bezdan (1807 - 1948)
    Coka [Čoka] (1900 - 1941)
    Conoplja [Čonoplja] (1763 - 1948)
    Crvenka (d. 1948)
    Curug [Čurug] (1880 - 1950)
    Debeljaca [Debeljača] (1895 - 1941)
    Durdevo [Đurđevo] (1900 - 1948)
    Ecka [Ečka] (1870 - 1941)
    Feketic [Feketić] (1900 - 1948)
    Gospodinci [Gospođinci] (1900 - 1948)
    Horgos [Horgoš] (1910 - 1948)
    Indija [Inđija] (1903 - 1943)
    Kanjiza [Kanjiža] (1861, remodeled 1900, d. 1948) (two-storey synagogue).
    Kikinda (1880 - 1955)
    Kula (1861 - 1948)
    Martonos [Martonoš] (1800 - 1949)
    Mokrin (1876 - 1941)
    Mol (1877 - 1960)
    Novi Becej [Novi Bečej] (1865 - 1947)
    Novi Knezevac [Novi Kneževac] (1910 - 1948)
    Pacir [Pačir] (1850 - 1948)
    Padej (1880 - 1947)
    Pancevo [Pančevo] (1902 - 1954)
    Pivnice (1900 - 1944)
    Prigrevica (1880, ca. 1948)
    Ratkovo Parabuc [Parabuć] (1870 - 1948)
    Ruma (1935 - 1943)
    Ridica [Riđica] (1900 - 1948)
    Sid [Šid] (1900 - 1942)
    Silbas [Silbaš] (1900 - 1948)
    Sivac (1878 - 1948)
    Sonta (1900 - 1948)
    Srbobran (1900 - 1956)
    Sremska Mitrovica (1904 - 1942)
    Stanisic [Stanišić] (1870 - 1950)
    Stara Pazova (1903 - 1942)
    Stari Becej [Stari Bečej] (1883 - 1962)
    Temerin (1878 - 1947)
    Titel (1900 - 1950)
    Tovarisevo [Tovariševo] (1900 - 1948)
    Vrbas (1914 - 1948)
    Vrsac [Vršac] (1828 - 1966)
    Zabalj [Žabalj] (1904 - 1950)
    Zrenjanin (1896 - 1941)



  11. #11

    Odgovor: Sinagoge u Srbiji kojih više nema

    Sinagoga u Bečeju


    Sinagoga je izgrađena 1883. godine po nacrtima Legerera u eklektičom stilu (imitaciji baroka). Vrhovni rabin u Beogradu prodao ju je bečejskoj opštini, koja je srušila 1961. godine. Nalazila se na ulazu u današnje naselje "Nestor Džilitov".



  12. #12

    Odgovor: Sinagoge u Srbiji kojih više nema

    O sinagogama u Nišu



    Smatra se da je prva niška sinagoga ili molitveni dom postojala još 1695 god., iste godine od kada postoje i prvi pisani podatci o niškoj jevrejskoj zajednici.

    Godine 1765. na položaj niškog rabina dolazi Rahamim Naftali Gedalja, mudar i energičan čovek, koji je mnogo doprineo razvitku verskog duhovnog i kulturnog ћivota male jevrejske zajednice u Nišu. Smatra se da je imao svoju Ješivu gde je vaspitavao generacije poboћnih Jevreja. Službovao je 16 godina, a smatra se da se njegov grob nalazi na današnjem jevrejskom groblju u Nišu.

    Prva sinagoga je sazidana 1801 god., za vreme službovanja pomenutog rabina kada je i posvećena.

    U doba Turaka, između dva drvena mosta na Nišavi, prostirala se jevrejska mahala. Turske vlasti koje su dale dozvolu za njeno osnivanje nazvali su je Čivutana. Mahala je imala Ješivu-jevrejsku školu, sinagogu, rabinovu kuću, obredno kupatilo, zgradu jevrejskog doma i mnoštvo prizemnih kuća. U velikom požaru koji je izbio 15.augusta 1879 god., cela jevrejska mahala je izgorela.

    Krajem XIX veka pominje se velika sinagoga ''El Kal Grande'' i mala sinagoga ''El Kal Čiko'', u nekadašnjoj Davidovoj ulici.Takođe se moћe naći da je u to vreme u Nišu bilo 11 svitaka Sefer Tore, 9 svitaka Tore u velikom i 2 svitka u malom hramu. Početkom XX veka jedna je Tora proglašena za ''pasul''- neupotrebljivu.

    Po završetku Prvog svetskog rata odlučeno je da se sazida nova sinagoga, jer je stara bila sklona padu. U međuvremenu su stari hram malo prepravili i on je još dugo sluћio svojoj funkciji.


    Aprila 1924 god. počelo se sa gradnjom sinagoge, kamen temeljac svečano je položen 18. maja 1924 god., ali je radove poremetila eksplozija zaostale nemačke bombe. Zidana je od novčanih sredstava Jevreja koji su u Nišu živeli, zidana je na placu Jevrejske veroispovedne opštine u Davidovoj ulici br.2. Smatra se da je projektant ove sinagoge bio Arh.Jaša Albala iz Beograda, mada postoji mogućnost da su je projektovale arhitekte iz Beograda, Milan Kapetanović i Viktor Azriel. Sinagoga je bila prostrana, sa otvorenom galerijom za žene.U proleće 1925 god. zgrada je završena, tada se mogla tek porušiti stara sinagoga.


    Rabin Avram Daniti, kaže za Jevreje Niša-''Bili su oduvek vrlo pobožni, i prva im je briga bila Hram i vršenje verskih obreda. Mnogo su vremena provodili u Ješivama čitajući pobožne knjige i slušajući pripovedi, koje su održavale i održavale do danas jednu retku pobožnost u opštini''.


    Iznad ulaznih vrata sinagoge, pored Magen Davida koji je tu stajao, pisalo je
    ''OVO SU BOŽIJA VRATA PRAVEDNI NEKA UĐU''.

    Do početka Drugog svetskog rata, sinagoga je služila svojoj funkciji. Za vreme rata Nemci su je koristili kao magacinski prostor, a posle rata ona nije bila u funkciji. Niko se od Jevreja koji su tu živeli nije vratio u svoje domove. Majo Mevorah je do 1948 god., zgradu sinagoge čistio i održavao, a posle njegovog odlaska za Izrael 1948 god., zgrada je zatvorena.

    Godine 1970. Jevrejska opština je bila uslovljena, da zgradu sinagoge proda ili će joj se zbog neupotrebe zgrada oduzeti. Te godine zgrada sinagoge prodaje se Narodnom muzeju u Nišu, pod određenim uslovima. Narodni muzej se obavezao da će zgradu sinagoge čuvati, koristiti isključivo u kulturne svrhe i da će postaviti spomen tablu sećanja na Jevreje koji su tu živeli, a nikada se posle II svetskog rata nisu vratili u svoje domove.

    Zbog arhitektonskih i istorijskih vrednosti, zgrada sinagoge je stavljena pod zaštitu države 1986 god.

    U jesen 2001 god. krenulo se sa sanacijom i renoviranjem, oronule i naprsle sinagoge.

    Radovi su završeni spolja, maja 2003g., dok se za radove u njenoj unutrasnjost traže novčana sredstva.

    Trenutno onako ''ranjena'', čeka neke bolje dane.

    Izvor



  13. #13

    Odgovor: Sinagoge u Srbiji kojih više nema

    Tekst Olge Andraši o sinagogama u Bačkoj:

    Organizacija jevrejskih opština izuzimajući slobodne kraljevske gradove u Bačkoj tekla je tokom XVIII veka dosta sporo. Prva, i za dugo vreme jedina, u ovom arealu bila je apatinska jevrjeksa opština kojoj su pripadali i kameralni Jevreji u Srednjem srezu Bačke županije, dok su Bač, Gajdobra, Palanka, Karavukovo, Filipovo, Krstur, Sivac, Kula, Topola, Vrbas, Kucura, Ker, Kulpin, Petrovac, Kisač i Gloћan priključeni Jevrejskoj opštini Neoplanta. Cilj ovih opština je bila međusobna pomoć, zajedničko rešavanje pitanja od vitalnog značaja za životnu zajednicu Bačke, okupljanje, mogućnost organizacije školovanja, verskih službi, prosleđivanja služinčadi, preceptora, šegrta i svaka vrsta saradnje. Sa jedne strane to je davnašnji način udruživanja Jevreja, koji verovatno svoje korene vuče još iz vavilonskog izgnanstva, a sa druge strane vlastima je odgovarala mogućnost jednostavnijeg ubiranja poreza, tolerancijala, sprovođenja propisa i nadzora kontaktom samo sa jednim odgovrnim licem. Kao predsednik Jevrejske opštine u Apatinu (u konskripciji naveden pod primedbom "judex" – knez, što je donekle odgovaralo biranom prvaku zajednice) srećemo 1778. godine Jonasa Cajzla, opančara po zanimanju. Nekada i u gradovima, a po selima redovno, ovaj naziv ostaće kao oficijelna titula predstavnika jevrejske mesne zajednice prema državnoj i županijskoj administraciji. Predsednici opština su igrali značajnu ulogu u životu i radu jevrejskih opština Bačke XVIII veka. Od njihove sposobnosti, agilnosti, obrazovanja u mnogome je zavisio celokupan rad opštine, mnogo puta i životni izgledi članova opštine.

    Sakralna mesta okupljanja za prve naseljenike Bačke, bili su molitveni domovi. Podizale su ih sve konfesije, pa i Jevreji. U Adi, Palanci, Bezdanu, Petrovcu, Kanjiži, Iđošu, Senti, Baču, Vrbasu Stanišiću zabeleћeno je postojanje jevrejskih bogomolja tokom XVIII veka. Sinagoge su podignute kasnije. Zbog otvorenosti jevrejskih religioznih propisa u podizanju ove vrste objekata, do kraja stoleća postojaće u više mesta. Kako sakralne judaističke regule definišu mesto obavljanja verskih obreda kao zgradu ili prostoriju odgovarajućih zahteva prilagođenih svrsi, sredstva za sinagogu i nisu predstavljala problem, koliko dozvola. Apatinski Jevreji, i svi koji su gravitirali ovom većem centru jevrejstva Bačke XVIII veka, nastojali su da dobiju pravo na podizanje sinagoge. Međutim stalni problemi sa vlastelinstvom oko davanja nekih neodređenih dažbina pritiskali su ih materijalno više nego što su mogli podneti. Godine 1786. Apatinska jevrejska opoština se žalila da za kuću i sinagogu plaća vlastelinstvu urbarijalni cenz, da za bavljenje crkvenih obreda daje istom vlastelinu 7 forinti i još 4 forinte katoličkoj crkvi što je preteško opterećenje za njih. U to vreme građena je nova sinagoga pa su nabavljane razne dozvole, vođene prepiske sa vlastima, osiguravana sredstva i sve ono љto prati gradnju.

    Godinu dana pre Apatina molbu da im se dozvoli podizanje sinagoge podneli su Jevreji Bezdana, Monoštorsaga, Koluta i Santova



    Godinama je u Apatinu rabin bio Salamon Samuel vršeći ovu dužnost za sve kameralne Jevreje, pa i lutajuće u Srednjem srezu Bačke županije. Napred je napomenuto da je u Iđošu 1759. godine živeo rabin Mihael Isak, tada jedini jevrejski stanovnik ovoga mesta. Oko 1790. godine u Somboru je za rabina slobodnog kraljevskog grada i kameralne Jevreje, po odluci Bačke županije i komorskog vlastelinstva, postavljen Isak Cekola. Ugovor je sadržavao i detalje o visini plate. Ali siromašni rabin je stalno imao problema oko uterivanja neredovnih i zaostalih davanja za njegovu platu od strane pobožnih Jevreja. Godine 1794. se čak obratio za pomoć lokalnim knezovima i seoskim birovima da prikupi novac.

    Istovremeno su obrazovana i jevrejska groblja. U Bačkoj gotovo da nema naselja bez jevrejskog groblja. Nastala su odmah po doseljavanju Jevreja u ove krajeve, odnosno sa prvim potrebama za sahranjivanje, najpre naravno kao izdvojena grobna mesta, a zatim redovna groblja za ћitelje jevrejske veroispovesti. Kako je sahranjivanje pokojnika zahtevalo poљtovanje određenih ceremonijalnih obreda, na ispraćaj se dolazilo organizovano. Hevra kadiša, organizacija koja se starala o sahranama i grobljima, brinula se za neophodne tradicionalne običaje čak i tamo gde nije bilo jevrejskih opština, dakle iz udaljenog centra kome su seoski Jevreji Bačke pripadali stizali su članovi ovog "Svetog društva" da bi pokojnika opremili i sahranili prema običajima predaka.

    Hevra kadiša se sem sahranama brinula i o bolesnim, starim, iznemoglim osobama, nastojeći da svi imaju brigu i staranje kakva se u datim okolnostima mogla prušiti.

    Bački Jevreji su gotovo svi aškenazi tj. pripadnici grane unutar celokupne svetske jevrejske populacije koja za osnovu ima govorni jezik nemački ili jidiš sa određenim običajnim razlikama od druge velike grupacije – sefarda kojima je Španija pradomovina, a ladino govorni jezik.

    Isečak preuzet iz ovog teksta



  14. #14

    Odgovor: Sinagoge u Srbiji kojih više nema

    Bela Crkva

    U toku 1835/1836. godine podignuta je od slagog materijala, od zemlje i drveta. Novembra 1836. godine viši jevrejski sveštenik iz Temišvara postavio je crkvenu upravu za odžanje sinagoge. U toku 1863. godine sačinje je protokol da je sinagoga sklona padu pošto je sagrađena od nesolidnog materijala. U 1864. godine Ratno ministrarsto odobrilo je izgradnju nove sinagoge, tako je ona sagrađena do kraja 1864. godine. Treća, najveća i najlepša izgrađana je 1898. godine. Osvećenje jevrejske aškenaske sinagoge je obavljeno 10. septembra 1898. godine. Aškenazi su Jevreji poreklom sa različitih prostora današnje Nemačke. U proleć 1949. godine počelo je rušenje sinagoge.



  15. #15

    Odgovor: Sinagoge u Srbiji kojih više nema

    Primetno je da je ogromna vecina sinagoga u Vojvodini porusena od strane komunista, jer su smatrali, da posto su nacisti uklonili Jevreje, ni njihova bastina ne traba da ostane. Takodje su ti isti komunisti oduzimali Jevrejsku imovinu, postupajuci sa njom isto kao nacisti, samo sa drugacijim optuzbama. Nacistima su Jevreji bili krivi sto su Jevreji, a komunistima zato sto su imali vise od raznih Brdjevica, Takodje je kasnije i Srbija, kao jedina zemlja Evrope koja nije potpisala sporazum u Terezinu, koji obavezuje sve zemlje potpisnice da vrate otetu imovinu Jevrejima, nastavila kontinuitet komunisticke FNRJ i SFRJ, a uz to i prodajuci otetu imovinu, u mnogim slucajevima ljudima sumnivog morala. U zemunu je sinagoga pretvorena u kafanu u kojoj se zdere krmetina, a kafana nosi za ortodoksnog Jevrejina uvredljivo ime"Sac"
    ...nalozte vragovi furune pakla, ma nek se zazari, al moja se zvezda jos nije ni makla, Bog nad njom strazari...

Strana 1 od 2 12 PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Praznici kojih više nema u kalendaru
    Autor memento u forumu Društvo oko nas
    Odgovora: 11
    Poslednja poruka: 16.07.2014, 22:51
  2. Darwin awards - iliti idioti kojih vishe nema
    Autor HLEBmaster u forumu Humor i zabava
    Odgovora: 2
    Poslednja poruka: 07.01.2010, 23:35

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •