Narodne nošnje
Jasna Bjeladinović-Jergić (Projekat Rastko)
Među tvorevinama tradicionalne kulture srpskog naroda - po ulozi u svakodnevnom životu i značenju etničkog identiteta, kao i po likovnim i estetskim vrednostima - jedno od najznačajnijih mesta pripada narodnim nošnjama. Poznate su mahom na osnovu sačuvanih odevnih celina iz 19. i prvih desetina 20. veka, koje se odlikuju velikom raznovrsnošću oblika i ukrasa. Ta raznovrsnost i bogatstvo zastupljeni su i u ženskim i u muškim nošnjama. Svaku oblast karakterisala je posebna nošnja. Po načinu odevanja prepoznavalo se ne samo odakle je ko nego, naročito u mešovitim etničkim sredinama, i kojoj etničkoj odnosno nacionalnoj zajednici pripada. U svom istorijskom razvoju raznovrsne narodne nošnje, kao samosvojne tvorevine, s mnogostrukim značenjima u životu naroda, bile su izložene i mnogim uticajima. Stoga su u njima, osim obeležja vremena u kome su rukotvorene i nošene, sadržani i drugi odevni elementi iz proteklih vremena.
U velikoj raznovrsnosti odevnih oblika, osim posebnih oblika nošnji od jedne do druge seoske sredine, uočavaju se i izrazite razlike u odevanju između gradskog i seoskog stanovništva. Građanska odeća na većem delu srpskog etničkog prostora razvijala se pod tursko-orijentalnim, a docnije, kao u gradovima panonskog podneblja i jadranskog primorja, prvenstveno pod evropskim uticajima. Građanska nošnja balkansko-orijentalnog stila, izrađena od skupocenih tkanina i sa bogatim zlatnim i srebrnim vezom, bila je visokokvalitetne zanatske izrade. Seoske nošnje, naprotiv, sve do početka 20. veka, i u materijalima i u oblikovanju, bile su pretežno proizvod domaće kućne i seoske radinosti. Rukotvorile su ih žene, s tim što su poneke delove radile i seoske zanatlije. Iskustvo i tradiciju prenosili su stariji na mlađe, s kolena na koleno.
Već prvi pogled na raznovrsne seoske nošnje otkriva određene posebnosti u spajanju funkcionalnih, likovnih i estetskih osobina odeće na širim prostorima. Isti ili sličan način privređivanja, uslovljen geografskom sredinom, zatim istorijski, društveni i kulturni razvoj uticali su na stvaranje određenih odevnih sadržaja u okviru većih kulturno-geografskih područja, kao što su dinarsko, primorsko, centralnobalkansko i panonsko. U svakom području s obzirom na materijal za izradu i ukrašavanje odeće koji je sredina pružala, zatim na krojne oblike i način ukrašavanja, kao i na odevnu tradiciju i kulturne slojeve, karakterističan je osnovni tip nošnje, koji se javlja u mnogim odevnim i ukrasnim varijantama.
Nošnje dinarskog planinskog područja zahvataju predele Srpske krajine - Kordun, Liku i severnu Dalmaciju, zatim veliki deo Bosne i Hercegovine, kontinentalne predele Crne Gore i jugozapadne krajeve Srbije. Utom prostranom planinskom području stočarstvo, odnosno ovčarstvo, bilo je osnovna grana privređivanja, kome je bio prilagođen čitav način življenja. Narodne nošnje bile su pretežno izrađene od vune. Posle tkanja vunena domaća tkanina nošena je u specijalne stupe, "valjavice", kojih je nekada bilo mnogo na manjim rekama. Ta dorađena tkanina, tj. sukno, u nekim krajevima bila je prirodno bele i smeđe boje, a u drugim predelima bojena je u crnu, tamnomodru, ili crvenu boju. Pored mnogih delova odeće od domaćih vunenih tkanina i sukna, u čijoj se strogoj formi naziru tragovi starobalkanske ali i tursko-orijentalne odevne kulture, osnovu i ženske i muške odeće činila je konopljana ili lanena košulja u obliku tunike s rukavima, obilno ukrašena vunenim vezom.