Vladimir Nabokov
Prikaz rezultata 1 do 12 od ukupno 12
  1. #1

  2. #2

    Odgovor: Vladimir Nabokov

    NEROĐENOM ČITAOCU

    Ti, žitelju budućih vekova
    ljubitelju starina, jednog dana
    otkrićeš antologiju stihova,
    koja je nepravedno pokopana.

    I ti ćeš biti pajac, po meri
    epohe: u fraku i redengotu.
    Nalakti se. Slušaj. Izaberi
    iz prohujalog najzvučniju notu.

    Šesnaes redova, krunisanih
    nejasnom fotografijom... I podsmeh
    koji prezire, stil ugroženih,
    jednostavnost kao bedu, kao greh.

    Sada sam s tobom. Ne znam da li si voljan
    da primiš ono što daruje mrak.
    Osećaš li promaju: hladan zrak
    prošlosti... Praštaj. Ja sam zadovoljan.

    1930.

  3. #3

    Odgovor: Vladimir Nabokov

    *

    Na godišnjicu smrti Dostojevskog



    Vrtom ide Hrist sa učenicima...
    Međ grmljem na sunčanom pesku
    sav istkan paunovim očima
    pasji leš leži nedaleko.

    Režnjevi se bele ispod crna
    nabora, svetkovina smrti,
    smrad, prigušen mirisom tamjana,
    s obližnjih, blagih, obamrlih mirta.

    Naduven, raspada se leš gnjio,
    pun sluzavih, lepljivih crvi...
    Jovan odvrati pogled od strvi,
    na šta se Matvej namrštio.

    Reče apostolu apostol:
    "Kakva smrt - takav život mu bi
    tom psetu..."

    Hrist je pak izustio prosto:
    "Biseri - to su njegovi zubi..."

    1921.

  4. #4

    Odgovor: Vladimir Nabokov

    U RAJU

    Duša, tek kad je smrt daleko
    prepoznatljiv mi je lik njen:
    iz provincije sam potek'o
    čudak - u raju izgubljen.

    U šumici drema anđeo -
    divlje, paunasto biće.
    Da bi raspravu zapodeo
    zabodi u njeg štapiće

    i kreni opet iz početka:
    najpre - tvoj članak o njemu,
    zatim... ali zbog koga, čemu
    - čitanost je u raju retka.

    Stojiš, zanemeo, zatečen
    u tuzi i neverici:
    o toj sanjivoj zverčici
    sve ostade neizrečeno.

    *

    Kako nazvati taj svet ruže
    - muzejom punjenih ptica?
    I gledaš, kroz suze, moj druže,
    bez imena i lica.



    Berlin, 25.09.1927.

  5. #5

    Odgovor: Vladimir Nabokov

    JOSIFOVE NAOČARI

    Zagledan u sunčano popodne drvodelja stari
    na svojoj tezgi zaboravio je naočari.
    Spazio ih je dečačić jedan, s osmehom na licu,
    prikrao se, potom utrčao u radionicu
    i samo što je taknuo njihovo zamagljeno staklo
    to svetlo koje vid raduje tminu je razmaklo.


    1923.



  6. #6

    Odgovor: Vladimir Nabokov


    *


    Dan kao dan. Stala pamet. Produžava
    se hladno i dosadno proleće.
    Senka se nad danima naglo sužava -
    a novo ridanje sa dna kreće.

    Ne umem da tešim. A i čemu jecaj?
    Nemoguće je izmoliti oproštaj -
    nešto strasno nagoni mu šaku
    da nas davi u tom strašnom mraku.



    Itaka, 1951.

  7. #7

    Odgovor: Vladimir Nabokov

    ZNAŠ LI VERU MOJU?


    Čuješ li vugu - u mom srcu čilu?
    Uživam u prolećnom plavetnilu -
    nebeski šećer je posut na zemnu tacnu;
    a volim i kad, s jeseni, liju kiše,
    i klenove koji lapavicu skriše.
    Ima i takvih zalazaka koji te žacnu
    da pomisliš: nema me više!
    Ako vetar voliš i sive grančice,
    božje zvezde i božje zverčice;
    ako vidiš u miloj reči "Rusija"
    samo daljinu koja zlatno sija
    i njiše se, pahne, kao različak -
    zavoleću te, i više čak
    nego što volim raskošan tapet
    šuma, zalazak sunca, gradonosni oblak
    i dlakave gusenice koje privlači cvet;
    dopašćeš mi se, ako si kao i ja,
    pažljiv prema svakoj sitnici koja nas na život tera
    i kažeš suncu: hvala ti što sijaš.



    1922.

  8. #8

    Odgovor: Vladimir Nabokov

    BICIKLIST


    U snu se nađoh sred poljane:
    bele se pruge putova,
    volan nizak, brze pedale,
    par srebrnastih točkova.

    Sanjah zanose - mlade, bujne,
    oduševljenje brzinom
    i stubove čelične - strujne,
    k'o senka minuh silinom.

    Ravnica - i iznad čistine
    vrana, s teškoćom se stušti.
    Ispod uske i gipke šine
    pesak izmiče i šušti.

    Seoce... Dugački jendeci...
    Jorgovan cveta - između
    drveni seoski kućerci...
    Dečaci na put izleću.

    U trku - jedan gubi kapu,
    drugi se oglasi klikom,
    psić laje i uklanja šapu
    pred nepouzdanim točkom.

    Ponovo polja i vedri je
    nad njima sav nebeski svet.
    Jurcam, sunce mi leđa grije
    - kad li, odjednom - zaokret.

    Točkovi koso protrčavaju,
    ne upadaju u rupu.
    Stabla me okružavaju...
    Ugledah oronulu klupu.

    Ali - da pogledam nemam kad,
    na njoj urezan monogram,
    već letim mimo, mimo nje sad,
    prepuštajuči vetru da se stiša sam...


    13.10. 1918.

  9. #9

    Odgovor: Vladimir Nabokov

    *


    U osamljenosti je sloboda,
    a slast u onom što izmišljam.
    Zvezdu, pahuljicu, kap meda
    ja u stih zatvaram.

    I svake noći umirući,
    rad sam da vaskrsnem kad kucne čas,
    novom danu se radujući,
    prošlost je tek ukras.

    1921.

    "Nije se kladio na trenutak, nego na večnost" - piše Kiš .
    Kaže i "... poput prokletih pesnika, on je stvorio jedan veštački raj u kojem je poezija jedini opijum, i taj raj nastanio homoidima - svi su njegovi likovi pomalo somnabuli ili likovi iz sna; oni se kreću u jednom svetu privida, izvan dobra i izvan zla...".
    Nije poezija, ali lepo je videti:





  10. #10

    Odgovor: Vladimir Nabokov

    *


    Pamtim tvoj dolazak; nadirući zvon,
    ka strahu i nepoznatom nemiru.
    Luna je kroz grane dotakla balkon,
    i bacila senku, nalik na liru.

    Za tvoje rame, makar iz potiha,
    jamb je odežda isuviše gruba.
    Neoravilnoj melodiji mog stiha
    podsmehnula se i rima krezuba.

    Bejah srećan. plamen sveće, nad stolom,
    iscrpljivao je poslednje kapi;
    prisnila mi se: stranica nad staklom,
    koja za munjama, besmrtnim, vapi.

    Nema tog više. Zbog zvezde zornjače
    ne zakidam sebi jutarnju dremež.
    Takve rabote sad me ne privlače,
    postale su mi tek sujetna gnjavež.

    Stekoh iskustvo, škrtost, nestrpljenje.
    Blistavije od bakra izglancani stih.
    S tobom zapodenusmo govorenje
    kroz ogradu, sused si nam prvi, tih.

    Zrelost poredima sa živopisnošću:
    lišće vinove loze, kruška, bostan
    - sve predeli obasjani svetlošću.
    jesenja muzo, postajem tog svestan.


    Berlin, (5 - 13.septembra) 1929.




  11. #11

    Odgovor: Vladimir Nabokov

    SAN

    Ponavlja se, kao iščekujući
    udarci zazidanog. U tom snu,
    pijukom, rupčagu iskopajući,
    nalazim nekakav komad u dnu.

    I fenjerom na njemu tad obasjah
    trag natpisa i nagost crva.
    "Čitaj, čitaj!" - viče mi krv moja:
    R.U.S... - ne, ne razlikujem slova.

    1953.



  12. #12

    Odgovor: Vladimir Nabokov

    *


    Više je od četrdeset leta
    kako nisi kraj mene, tu;
    odjednom, kao iz drugog sveta,
    došla si mi u posetu.

    Meni, kome je sada odvratna
    sva čulnost ovoga sveta,
    približila se žena razvratna
    nadomak mog kreveta.

    I ponovo uzevši gitaru,
    ti si opet "mlada bila",
    zatreperila si patnju staru,
    iako si već umrla.

    9.april 1967.




    - obraća se Svetlani Romanovoj Zivertsa kojom je bio zaručen početkom 20-ih godina u Berlinu -

Slične teme

  1. Vladimir Solovjov
    Autor zosim u forumu Svetska poezija
    Odgovora: 4
    Poslednja poruka: 20.08.2013, 23:05
  2. Vladimir Vladimirovič Majakovski
    Autor SQUAW u forumu Svetska poezija
    Odgovora: 20
    Poslednja poruka: 06.01.2010, 09:30

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •