Wislawa Szymborska (Vislava Šimborska) - Strana 3
Strana 3 od 4 PrvaPrva 1234 PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 31 do 45 od ukupno 57
  1. #31

    Odgovor: Wislawa Szymborska (Vislava Šimborska)


    MRTVA PRIRODA S BALONOM

    Umesto uspomena
    u mom smrtnom času,
    naručujem povraćaj
    pogubljenih stvari.

    Kroz prozor, vrata - kišobrane,
    kofer, rukavice, mantil,
    da bih mogla da kažem:
    Šta će mi sad sve to.

    Čiode, češalj jedan, drugi,
    papirnu ružu, kanap, nož,
    da bih mogla da kažem:
    Ni za čim ne žalim.

    Gde god da si, moj ključu,
    stigni mi na vreme,
    da bih mogla da kažem:
    Da, dragi moj, rđa.

    Pašće oblak potvrda,
    akata, anketa,
    da bih mogla da kažem:
    Sunašce zalazi.

    Ste, napusti reku,
    dođi mi na ruku,
    da bih mogla da kažem:
    Lažno ti je vreme.

    Naći će se i balon
    što ode niz vetar,
    da bih mogla da kažem:
    Dece ovde nema.

    Prhni kroz otvoren prozor,
    prhni u dalek svet,
    nek neko vikne: O!
    da bih mogla da zaplačem.



    "Dozivanje Jetija", 1957.

  2. #32

    Odgovor: Wislawa Szymborska (Vislava Šimborska)

    KLJUČ

    Bio je ključ i nestao najednom.
    Kako sada da uđemo u kuću?
    Ako ključ neko nađe izgubljeni,
    Pogledaće ga - i šta ima od tog?
    Samo u ruci bacaće ga uvis
    kao komadić neki gvožđa starog.

    S ljubavlju koju ja čuvam za tebe
    kad bi se isto poigrala sudba,
    ne samo nas, već i sav ostali svet
    napustila bi tad ta jedna ljubav.
    Podignuta, u rukama tuđina,
    ne otključava nijedan dom
    i biće forma i čista praznina,
    i neka rđa besni nad njom.

    Taj horoskop ne pišu - to je nauk -
    karte ni zvezde, ni paunov jauk.


    - "Pitanja sebi", 1954.

  3. #33

    Odgovor: Wislawa Szymborska (Vislava Šimborska)

    CIRKUSKE ŽIVOTINJE

    Medved trupka pokorno u taktu,
    lav preskače kroz obruč što gori,
    bicikl vozi majmun ogrnut u plahtu,
    prašti bič i muzika romori,
    prašti bič i robi oči zveri,
    slon pronosi karafu na glavi,
    pas pleše i oprezno korak meri.

    Mene - čoveka - stid veliki davi.

    Zabava je tog dana bila ružna:
    nije se škrtarilo na bučnome pljesku,
    premda je ruka za svoj korbač duža
    pružala oštru senku po pesku.

    - "Zato živimo", 1952.

  4. #34

    Odgovor: Wislawa Szymborska (Vislava Šimborska)

    IZLAZAK IZ BIOSKOPA

    Svetlucali snovi preko platna.
    Dva sata mrene od mesečine.
    Bila ljubav na čeznutljiv napev,
    bio srećan povratak sa puta.

    Posle bajke svet je modar, maglen.
    Ne uče se tu uloge, lica.
    Partizansku tugu vojnik peva
    i devojka svoju tugu svira.

    Idem k vama, u svet ovaj stvarni,
    pun sudbine, zagušan i mračan -
    jednoruki momče kod kapije
    i devojko očiju jalovih.

  5. #35

    Odgovor: Wislawa Szymborska (Vislava Šimborska)

    TRAŽIM REČ

    Jednom bih rečju da ih opišem:
    kakvi - ?
    Uzimam reči proste, kradem iz rečnika
    merim, vagam, izučavam -
    Nijedna nikad
    nije prava.

    Svaka najodvažnija - strašljiva,
    svaka najpogrdnija - puna svetosti.
    Svaka najokrutnija - odveć milostiva,
    svaka omraze puna - s premalo jarosti.

    Ta reč mora biti kao vulkan,
    nek bije, kida, ruši,
    ko strahotni gnev božji,
    ko mržnja nek se puši.

    Hoću tu jednu reč, samu,
    krvlju natopljenu:
    nek ko zid oko gubilišta
    primi u sebe svaku zajedničku jamu.
    Nek opiše jače no išta
    ko behu oni - šta im se spremalo.
    Jer ono čim sluh mi diše,
    jer ono što se piše -
    sve je premalo.
    Premalo.

    Nemoćan je govor naš,
    zvuk iznenadan - ubog.
    Tražim s naporom misli,
    tražim tu reč baš -
    al pronaći ne mogu.
    Ne mogu.

    Prva objavljena pesma u književnom časopisu, 1945.

  6. #36

    Odgovor: Wislawa Szymborska (Vislava Šimborska)

    ČETIRI UJUTRU

    Čas između noći i dana.
    Čas s boka na bok.
    Čas za tridesetogodišnjake.

    Željeni čas uz pevanje petlova.
    Čas kada nas se zemlja odriče.
    Čas kada duva s ugaslih zvezda.
    Čas a-zar-posle-nas-ništa-neće-ostati.

    Čas prazan.
    Gluh, tašt.
    Dno svih drugih časova.

    Nikom nije dobro u četiri ujutru.
    Ako je mravima dobro u četiri ujutru
    - čestitajmo mravima. I neka dođe peti čas,
    ukoliko treba dalje živeti.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  7. #37

    Odgovor: Wislawa Szymborska (Vislava Šimborska)

    IZMIŠLJAM SVET

    Izmišljam svet, drugo izdanje,
    drugo, dopunjeno izdanje,
    idiotima za smeh,
    melanholicima za plakanje,
    ćelavima za češalj,
    psima za čizme.

    Evo i poglavlja:
    Govor Životinja i Bilja,
    a uz svaku vrstu
    odgovarajući rečnik.
    Čak obično dobar dan
    pomenuto uz ribu,
    tebe, ribu i sve ostale
    okrepiće u životu.

    Ta odavno slućena,
    improvitzacija šume
    iznenada na javi reči ispoljena!
    Ta epika sova!
    Ti aforizmi ježa
    sastavljani dok
    smo uvereni,
    da samo lenčari i leškari!
    Vreme (drugo poglavlje)
    ima prava na mešanje
    u sve, u dobro i zlo.
    Ipak - onaj što planine drobi,
    okeane pomera i
    prisustvuje kruženju zvezda,
    ni najmanju vlast neće imati
    nad ljubavnicima, jer su suviše nagi,
    suviše zagrljeni, nakostrešene
    duše, kao vrabac na ramenu.

    Starost je samo pouka
    u životu bandita.
    Ah, dakle, svi su mladi!
    Patnja (treće poglavlje)
    ne vređa telo.
    Smrt,
    dolazi dok spavaš.

    I sanjaćeš,
    da je disanje krajnje izlišno,
    dar je tišina bez daha,
    a muzika dobra,
    majušan si kao iskra
    i gasneš u taktu.

    Samo takva je smrt. Veći bol
    osećaš držeći ružu u ruci
    i veći užas
    videći da je latica pala na zemlju.

    Samo takav je svet. Samo tako
    se živi. I samo tako umire.
    Sve ostalo - je kao Bah
    na trenutak sviran
    na pili.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  8. #38

    Odgovor: Wislawa Szymborska (Vislava Šimborska)

    VODA

    Kap kiše na ruku mi pala,
    natočena iz Ganga i Nila.

    Sa blaženog inja na brcima foke,
    vode iz razbijenih bokala u gradovima Is i Tir.

    Na mom kažiprstu
    Kaspijsko more je otvoreno more

    a Pacifik se krotko uliva u Rudavu,
    u onu istu koja je poput oblačića nad Parizom letela

    godine sedamsto sedamdeset četvrte
    sedmoga maja u tri ujutru.

    Nisu dovoljna usta za izgovaranje
    imena tvojih prolaznih, vodo.

    Morao bih te imenovati na svim jezicima
    izgovarajući odjednom sve samoglasnike

    a istovremeno - zbog jezera,
    koje nijedan naziv nije dočekalo, ćutati

    i nema na zemlji - kao ni na nebu
    zvezde odražene u njemu.

    Neko se davio, neko te dozivao umirući.
    Beše to davno i beše juče.

    Kuće si gasila, kuće si čupala
    kao drveće, a šume kao gradove.

    Nalazila si se u krstionicama i kupatilima kurtizana.
    U poljupcima i mrtvačkim pokrovima.

    Nagrizajući kamenje, pojeći dugu.
    U znoju i rosi piramida, jorgovana.

    Kako je lako u kapi kiše.
    Kako me nežno dodiruje svet.

    Bilo šta bilo kada bilo gde se to događalo,
    zapisano je na vodama vavilonskim.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  9. #39

    Odgovor: Wislawa Szymborska (Vislava Šimborska)

    GLAS U VEZI SA PORNOGRAFIJOM

    Nema goreg razvrata od mišljenja.
    Buja taj bezobrazluk kao vetroprašni korov
    na leji namenjenoj za bele rade.

    Onima koji misle ništa nije sveto.
    Drsko nazivanje stvari po imenu,
    razuzdane analize, razvratne sinteze,
    divlja i raskalašna potera za golom činjenicom,
    sladostrasno opisivanje osetljivih tema,
    parenje pogleda - baš to im treba.

    U po bela dana ili pod plaštom noći
    spajaju se u parove, trouglove i krugove.
    Pol i godine partnera tu su nevažni.
    Oči im se cakle, obrazi gore.
    Prijatelj sablažnjuje prijatelja.
    Izopačene kćeri zavode oca.
    Brat na blud navodi mlađu sestru.

    Drugačije im voće
    sa zabranjenog drveta poznanja više prija
    rumene zadnjice iz ilustrovanih revija,
    sve te u osnovi prostodušne pornografije.
    Knjige koje ih privlače nemaju slika.
    Jedina su im razonoda posebne rečenice
    podvučene noktom ili bojicom.

    Strahota, u kakvim pozama,
    s kakvom razuzdanom prostotom
    um uspeva da oplodi um!
    Takvih poza nema ni u Kamasutri!
    Za vreme tih sastanaka jedva se čaj puši.
    Ljudi sede na stolicama, miču usnama.
    Nogu preko noge svako sam sebi prebacuje.
    Jedno stopalo dodiruje pod,
    a drugo se u vazduhu klati.
    Ponekad samo neko ustane,
    priđe prozoru
    i između zavesa
    viri na ulicu.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  10. #40

    Odgovor: Wislawa Szymborska (Vislava Šimborska)

    GOVOR U BIROU ZA IZGUBLJENE STVARI

    Na putu s juga na sever izgubila sam nekoliko boginja,
    i mnogo bogova na putu s istoka na zapad.
    Jednom zauvek ugaslo mi nekoliko zvezda, nebo otvori se.
    U more potonulo mi jedno, pa drugo ostrvo.
    Čak tačno ne znam, gde sam ostavila kandže,
    ko ide u mom krznu, ko živi u mojoj ljušturi.
    Pomrli mi braća i sestre, kada sam ispuzala na kopno
    po koja koščica samo u meni godišnjicu praznuje.
    Iskakala sam iz kože, trošila pršljenove i noge,
    veoma mnogo puta padala u nesvest.
    Odavno sam na sve to zažmirivala trećim okom,
    mahala perajem i tresla grane.

    Denulo se, propalo, na sve četiri strane razvejalo.
    Sama se čudim, koliko je malo od mene ostalo:
    trenutno pojedinačna osoba ljudskog roda,
    koja je samo kišobran juče u tramvaju izgubila.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  11. #41

    Odgovor: Wislawa Szymborska (Vislava Šimborska)

    MUČENJA

    Ništa se tu nije promenilo.
    Telo boluje,
    mora da jede, udiše vazduh, spava,
    da ima tanku kožu i odmah pod njom krv,
    da ima veliku zalihu zuba i noktiju,
    da ima lomljive kosti, elastične zglobove,
    U mučenjima se sve to uzima u obzir.

    Ništa se nije promenilo.
    Telo drhti kao što je drhtalo
    pre osnivanja Rima i posle njegovog osnivanja,
    u dvadesetom veku pre i posle Hrista,
    mučenja su onakva kakva su bila, smanjila se samo zemlja,
    i što god se dešavalo, dešava se kao iza zida.

    Ništa se nije promenilo.
    Samo se uvećao broj ljudi,
    pored starih krivica javile se nove,
    stvarne, sugerisane, trenutne i nikakve,
    ali krik kojim telo za njih odgovara,
    bio je, jeste i biće krik nevinosti,
    prema večnim merilima i registrima.

    Ništa se nije promenilo.
    Sem manira, ceremonija, igara.
    Pokret ruku koje zaklanjaju glavu
    ostao je isti.
    Telo se uvija, trza i otima,
    pada odsečenih nogu, grči kolena,
    modri, otiče, slini i krvari.

    Ništa se nije promenilo.
    osim toka reka,
    linije šuma, obala, pustinja i lednika.
    Tim predelima dušica tumara,
    nestaje, vraća se, približuje, udaljuje
    sama sebi tuđa, neuhvatljiva,
    jednom sigurna u svoje postojanje, drugi put nesigurna,
    dok telo postoji i postoji i postoji
    i nema gde da se dene.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  12. #42

    Odgovor: Wislawa Szymborska (Vislava Šimborska)

    PRVA HITLEROVA FOTOGRAFIJA

    Ko li je ovaj buca u kaftančiću?
    Ta to je mali Adolfčić, sinčić Hitlerovih!
    Možda će odrasti u doktora prava?
    Ili će biti tenor u bečkoj operi?
    Čija je ovo ručica, vratić, uvce, okce, nosić?
    Čiji trbuščić pun mleka? Ne zna se još da li:
    štampara, savetnikatrgovca, sveštenika?
    Kuda li će te smešne nožice odlutati, kuda?
    U vrtić, u školu, u kancelariju, na venčanje
    sa gradonačelnikovom kćerkom možda?

    Dečkić, anđelak, mrvica, zračak,
    kad je pre godinu dana stizao na svet,
    nisu nedostajali znaci na nebu i na zemlji:
    prolećno sunce, muškatle u prozorima,
    muzika vergla u dvorištu,
    povoljno predskazanje na ružičastoj cedulji,
    pred sam porođaj majčin proročanski san:
    goluba u snu videti - radosna vest,
    istog uhvatiti - stići će dugo čekani gost.
    Kuc, kuc, ko je, to srce malog Adolfa kuca.

    Cuclica, pelenica, portiklica, zvečkica,
    dečačić, hvala Bogu i kucnuti u drvo, zdrav,
    liči na roditelje, na mače u kotarici,
    na decu iz svih drugih porodičnih albuma.
    No, nećemo sad valjda plakati,
    fotograf pod crnom maramom učiniće kvrc!
    Atelje Klinger, Grabenstrasse Braunau,
    Braunau je omanji ali fini grad,
    solidne firme, pošteni susedi,
    miris kiselog testa i domaćeg sapuna.
    Ne čuje se zavijanje pasa ni stupanje sudbine.
    Nastavnik istorije labavi okovratnik
    i zeva nad sveskama.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  13. #43

    Odgovor: Wislawa Szymborska (Vislava Šimborska)

    OVEKOVEČIVANJE

    Voleli se u lugu
    pod suncima rose,
    suvog lišća i zemlje
    prepune im kose.

    Srce lastavičje,
    smiluj im se.

    Nad jezerom klekli,
    lišće iščešljali,
    a ribe do obale
    zvezdasto doplivale.

    Srce lastavičje,
    smiluj im se.

    Odrazi drveća puše se
    na talasiću sitnom.
    Lastavice, učini, da se nikad
    ne zaborave.

    Lastavice, bodljo oblaka,
    kotvo vazduha,
    usavršeni Ikare,
    vaskrsli fraku,

    Lastavice, kaligrafijo,
    skazaljko bez minuta,
    rano-ptičija gotiko,
    razrokosti na nebesima,

    Lastavice, oštra tišino,
    tugo vesela,
    oreolu ljubavnika,
    smiluj im se.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  14. #44

    Odgovor: Wislawa Szymborska (Vislava Šimborska)


    UTISCI IZ POZORIŠTA


    U tragediji najviše volim čin šesti:
    vaskrsenje sa poprišta scene,
    popravljanje perika, kostima,
    vađenje iz grudi noža,
    skidanje omče sa vrata,
    vraćanje u špalir među žive
    licem prema publici.

    Pokloni zajednički i pojedinačni:
    bela ruka na rani srca,
    drhtaj žene što se ubi,
    klimanje odrubljene glave.

    Pokloni u parovima:
    bes pruža ruku dobrodušnosti,
    žrtva blago gleda u oči dželata,
    kraj tiranina kroči buntovnik bez mržnje.

    Gaženje večnosti vrhom zlatne cipelice.
    Razgonjenje pouka obodom šešira.

    Odlučnost da se sutra počne iz početka.
    Povratak u koloni po jedan
    onih što umreše jako davno
    u trećem, četvrtom činu i između činova.
    Čudesni povratak nestalih bez traga.

    Misao da su iza kulisa čekali
    ne skidajući kostim,
    ne brišući šminku,
    dira me više no tirade tragedije.

    Al je doista uzvišeno spuštanje zavese
    i ono što se u uskom prorezu vidi:
    ovde jedna ruka za cvetom žurno seže,
    tamo druga hvata ispušteni mač.
    I tek tada treća, nevidljiva,
    vrši svoju dužnost:

    za grlo me grabi.

  15. #45

    Odgovor: Wislawa Szymborska (Vislava Šimborska)

    NOĆ


    I reče mu Bog: uzmi sada sina svojega, jedinca svojega miloga, Isaka, pa idi u zemlju Moriju, i spali ga na žrtvu tamo na brdu gdje ću ti kazati.


    Šta je to uradio Isak,
    molim vas, oče katiheto?
    Da li je razbio susedov prozor?
    Da li je nove pantalone poderao
    kada je preko plota preskakao?
    Olovke krao?
    Kokoške plašio?
    Šaputao?


    Neka odrasli
    samo leže u tom glupom snu,
    ja ove noći
    moram da stražarim do zore.
    Ova noć ćuti,
    ali ćuti protiv mene
    i crna je
    kao slepa vera Avramova.

    Kud da se skrijem
    kad biblijsko oko božje
    na mene padne
    kao što pade na Isaka?
    Staru priču
    Bog, kad hoće, vaskrsnuti može.
    Zato navlačim ćebe na glavu
    i cvokoćem od straha.

    Uskoro će nešto
    pred prozorom da zabeli
    kao ptica, kao vetar
    zašuštaće u sobi.
    Ali nema ptica
    tako velikih krila,
    niti vetra
    u tako dugoj košulji.


    Gospod će se praviti
    kao da je slučajno navratio,
    da uopšte nije tu,
    a potom će odvesti oca
    u kuhinju na zaveru,
    iz ogromne trube u uši mu dunuti.


    A kad sutra u cik zore
    povede me otac na put,
    poći ću, poći
    crna od pakosti.
    Nema dobrote, nema ljubavi
    u koju ću poverovati,
    bespomoćnija
    od novembarskog lišća.
    Niti ću verovati,
    besmisleno je verovanje.
    Niti ću voleti,
    niti živo srce nositi u nedrima.
    Kad bude, to što biti mora,
    kad bude,
    kucaće mi sušena pečurka
    umesto srca.


    Čeka Gospod
    i s balkona od oblaka pogleđuje
    hoće li se lepo, podjednako,
    lomača upaliti
    i videće,
    kako se iz prkosa umire,
    jer ja ću umreti,
    neću dopustiti da se spasem!


    Od te noći
    i previše lošeg sna,
    od te noći
    i previše samovanja,
    poče Gospod
    polagacko
    dan po dan
    preseljenje
    iz doslovnog
    u metaforu.


Strana 3 od 4 PrvaPrva 1234 PoslednjaPoslednja

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •