Ivan V. Lalić
Prikaz rezultata 1 do 10 od ukupno 10
  1. #1

    Ivan V. Lalić



    Ivan V. Lalić

    (1931-1996)

    Ivan V. Lalić (1931-1996) pesnik, esejista i prevodilac, jedan od najistaknutijih pesnika neosimbolističke struje u savremenoj srpskoj poeziji. Rođen je u Beogradu 1931. godine, gde je radio neko vreme kao novinar i urednik Radio Zagreba; bio je urednik u „Prosveti“ i „Nolitu“.
    Svojom poezijom preko artizma, uravnoteženih slika i duhovne sabranosti obnovio je liniju simbolističkog pesništva. Tragajući za klasičnom merom pesme i nalazeći pesničko nadahnuće u literaturi, Lalić se u svojoj poeziji okretao Vizantiji i antičkom svetu. Takođe je bio izvrstan prevodilac, esejista i kritičar. Ivan V. Lalić je ušao u književnu kritiku kao hroničar časopisa, najpre „Letopisa Matice srpske“, a potom beogradske „Književnosti“. Njegovu kritiku odlikuje objektivnost, kao i iskustvo koje u nju unosi.
    Priredio je nekoliko antologija i zbornika. Bavio se prevodilaštvom, naročito prepevima; tako je između ostalog priredio „Antologiju novije francuske lirike“ (od Bodlera do naših dana) i izbore pesama Helderlina (Nolitova nagrada) i Pjer Žan Žuva. Autor je radio-drame „Majstor Hanuš“ (nagrada Jugoslovenske radiodifuzije).


    Dela:



    • Bivši dečak (1955)
    • Melisa (poema) (1959)
    • Argonauti i druge pesme (1961)
    • Vreme, vatre, vrtovi (Zmajeva nagrada) (1961)
    • Smetnje na vezama (1975)
    • Strasna mera (1984)
    • Vizantija (1987)
    • Izabrane i nove pesme (1969)
    • Vetrovito proleće (1956)
    • Čini (1963)
    • Krug ( 1968 )
    • Velika vrata mora ( 1958 )
    • Pesme (1987)
    • Pismo (1992)
    • Četiri kanona (1996)

    Pisao je eseje i kritike:

    • Kritika i delo (1971)
    • O poeziji i dvanaest pesnika

    Wikipedia
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  2. #2

    Odgovor: Ivan V. Lalić

    JEZERO U JESEN

    Sve tanji dani u brdima,
    sve bliže snegovi prilaze;
    A šume silaze, silaze
    u riđim i mrkim krdima

    U jezero, u oklevanje,
    sopstvene slike što boji se,
    sa nepoznatom da spoji se,
    k'o duh i dah u pevanje.

    O slatkom strahu viđenog
    što neviđeno vraća se,
    o strasti koja plaća se,
    groznicom neprevaziđenog -

    Godine? Možda časovi
    pomiču te terazije;
    Neznana mera na snazi je
    i još oklevaju tasovi:

    Jesmo li sabrali tegove?
    Šume u jezero silaze,
    i sećanja se razilaze,
    u svetlost, u strah, u snegove.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  3. #3

    Odgovor: Ivan V. Lalić

    Pohvala nesanici


    Besane oči koje vide više
    no mrlju jutra, šaru na tapetu,
    pročitaće u rukopisu kiše
    čitavu povest o budućem letu:
    Za usud svakog lista jedna crta
    svedoči oblik: semantika kapi
    sadrži oblik budućega vrta
    il' praznog neba što blista i vapi.

    U strašnom blagoslovu noćnog bdenja
    strepnja iznutra razmrežava oči
    i koren vida širi se i menja
    da novim putem nova slika kroči -
    na nekoj zvezdi more se rascveta,
    u čaši vode zaiskri tišina,
    svaka je prošlost stalno započeta,
    a more, to je najlepša gorčina.

    U nesanici drugog sna je koren:
    Sposobnost da si drugačije budan -
    i novi dan, po slici prošlog stvoren,
    dobije senku, nije uzaludan;
    Oblačiš kaput, pališ motor: tačnost
    pokreta tvojih inorodna biva;
    na semaforu peva višeznačnost,
    trobojna šara nekog novog tkiva...

    Onaj što noću posumnja u vreme
    drukčije dan će, čas po čas, da spoji -
    I poštujući prosti zakon šeme
    pitaće sebe: da l' šema postoji?
    U nesanici drugog sna je koren:
    sna koji puni, k'o pustinju voda,
    javu u kojoj iznova si stvoren:
    U nesanici svetluca sloboda -

    D r u g e su noći onih koji bdiju -
    na nekoj zvezdi more se rascveta,
    pradavne šume zagrcnuto piju
    vazduh i vodu budućega leta;
    Poslednja slika: kao retrovizor
    pun druma što se odmata u ništa
    besane oči rajski nazru prizor
    potonje nesanice, utočišta.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  4. #4

    Odgovor: Ivan V. Lalić

    Deset soneta nerođenoj kćeri


    1.

    Prsten

    Sve ono što se sakriva u ništa
    Svetluca sjajem netaknute rude;
    Što ne postoji, moglo je da bude
    Ili postoji izvan odredišta.

    U rudi prsten, da venča prisustvo
    Nepostojećeg s prepoznatom javom;
    U rudi vatra, da proključa lavom,
    Neiskušano kad hoće iskustvo.

    Sve ono što se sakriva u ništa
    Dodiruje me na ivici bdenja
    Da me opomene, il da me menja -

    Tako u krošnji stabla koje lista
    Iza visokog zida gubilišta
    Pevaju ptice. Namera je ista.


    2.

    Oko


    I u neostvarenom živi namera:
    Da budem jači, što me manje ima;
    A nedremano oko-kamera
    Svaki moj mikroporaz čitko snima.

    Plava optika nedremanog oka
    Snimiće tako i kako se menja
    Oblik mog srca, damar krvotoka
    U svakom času tvoga nerođenja

    Što ponavlja se ušestostručeno:
    Krik pod visokim svodovima, ali
    Nečujan u svemu izvan ovog sluha -

    Osim što kruži po toj katedrali,
    Po zavojima nedremanog uha:
    Ko uholaža božja, bezvremeno.


    3.

    Lampa


    A ti si opšiv mojih nesanica,
    Pena što rubi vrtlog od praznine;
    Bezlična, znam ti svaku crtu lica
    U mreži ostakljene paučine

    U naprslom ogledalu; tišina
    Mreška se kao skorup od tvog glasa
    Iz druge sobe, gde je pomrčina
    U kojoj treptiš ko praslika spasa -

    Leptire sive šalješ, da mi kruže
    Okolo lampe u krhkoj orbiti,
    Po slojevima nevidljive ruže,

    A kad pred zoru usnem, tada i ti
    Utrneš, ko na okret prekidača
    U ruci što je odsutna, al jača.


    4.

    Jednorog


    Pustoš u meni tvoje je imanje;
    Tvoja je ona ograda bez kuće,
    Na tebe glasi tapija, a ključ je
    Od kapije u tvoje nepostojanje.

    To padina je, mahom vetrovita,
    Gde devojčica je jedna bosonoga
    Bez sedla jaše krotkog jednoroga
    I pevuši mu značenja skrovita,

    A napev zujanjem zlate rojevi
    Pčela što bile telo su Melise -
    Pa prekid trake, napev izgubi se...

    Godine tvoje, neki brojevi
    Nepovezani u čitko saznanje:
    I mrak u tebi moje je imanje.

    5.

    Tragovi


    Tragovi tvoji među stvarima,
    otisak usne zamišljen na čaši,
    haljine tvoje u plakarima
    kad vešalicu praznu mašta maši -

    trezna halucinacija. Pavana
    za infantkinju. Muzika teskobe
    što rastvara se u vazduhu sobe
    i sleže kao talog na dnu dana.

    Korak u praznoj sobi. Glasovi
    pod kupolom od kosti. Dečiji su.
    Sekunde duge kao časovi.

    U nedremanom oku kamere
    još jedan snimak. Pomak namere
    osmeh na licu tvom, u bezobrisu.

    6.

    Zavičaji


    U tvome zavičaju gde je ništa,
    Godišnja doba žive uporedo;
    U tri koraka ti ih mimogredom
    Prolaziš lako,ko knjigu da listaš.

    U mome zavičaju, koji stvaram
    Poraz po poraz,sad počinje leto;
    Bolesne kavge plaminjaju svetom -
    Vek plod je, juče zreo, danas kvaran.

    A u tvom veku moje ubrzanje
    Usklađuje se s tvojim nepokretom,
    U aporiji koju ne zna Zenon.

    A leto brojim pedeset i peto,
    U čilenju, u ovom ostrašćenom,
    Dok bivam jači, a sve me je manje.


    7.

    Sredokraća


    Na sredokraći anđela i zveri,
    Vidljivoj u obliku ove ploti,
    Nije za tebe bilo mesta kćeri;
    Ti si praznina u svakoj lepoti

    Vrtova mora gradova i kula
    U tromom blesku godina što minu -
    Svejedno, ti si ustuk od rasula,
    Sadržaj koji poriče prazninu.

    Igračke sam ti donosio, zatim
    Knjige i ploče koje volela si,
    A sve u isto, neko tvoje vreme;

    Tako me stalno hrabriš da te shvatim
    U nastajanju, nestajanju: da si
    Plod što ga rodi izmišljeno seme.

    8.

    Ljubav


    U parafrazi tvoga nerođenja
    Svaki mi korak senči jedno ništa.
    Neoštar snimak. Ima li rešenja
    Sem ljubavi za stalna čudovišta?

    Gle, ona mi se naginju nad rame,
    Izraze šapu dodirom što vređa;
    A ljubav ih je zazvala iz tame
    Što dubi senku ispod ovih veđa -

    Ljubav što slepa je za posledice,
    Vidovita za sve što nastavlja je:
    L amor che move il sole e l altre stelle.

    Paslika raja?Možda tvoje lice,
    Ti nerođena, rođena da traješ
    U telu što se pretvara u pčele.



    9.

    Dokazi


    Dokaži, ako možeš, da te nema -
    To neće biti dokaz da ja jesam.
    Dokaži opet, jer dokaze sve sam
    Zaboravio. Zato trajem, zeman.

    Katkada noću u tišini slušam:
    Treperi prostor, rađa se oluja.
    Pulsira oganj u zvezdama zgrušan
    Po volji Boga slavuja i guja...

    Dokaži svoju odsutnost na način
    Da um se smrzne, a da srce shvati -
    Zašto od tebe ištem nemoguće?

    Promaja noći, jedan krov bez kuće,
    Pehar kukute, napev kao začin -
    Pošalji tvoju senku, da me prati.

    10.

    Pozdrav


    Sve ono što se sakriva u ništa
    Zbir oblika je skrivene namere;
    A nedremano oko kamere
    Položaj snima novih odredišta.

    Jednom sam čuo te u glasu drozda,
    Na severu, a s proleća je bilo;
    Jednom si pogled krznula mi krilom
    Pčele što tromo zuji oko grozda.

    Trezna halucinacija. Na stolu
    Lampa i mapa tvoga zavičaja,
    Mapa nigdine crtana po meri

    Nedoživljenog, što nas tako spaja
    U istiniti savez, parabolu:
    Iste smo krvi. Pozdravljam te, kćeri.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  5. #5

    Odgovor: Ivan V. Lalić

    Osmeh

    Ko zlatna maska iz Mikene,
    Koja je drugi oblik praha,
    Ugledao sam na dnu mene
    Taj osmeh zadržanog daha,

    Što uspeo je da se zgusne
    Za trenut na dnu ogledala;
    Okom bez boje i bez zene
    Budućnost me je pogledala,

    Nemušto, mudro i bez strasti,
    Ko kućna zmija pod dovratkom;
    Ma da je sve u njenoj vlasti
    Još uvek bol je za povratkom

    Na sredokraću, ravnotežu,
    U stanju mirovanja vage:
    Al godine se koso sležu
    I mrve u arhipelage -

    U sabiranju ovom zemnom
    To dvojnika sam pogledao;
    Smešio se kao Agamemnon
    U dvostrukome ogledalu.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  6. #6

    Odgovor: Ivan V. Lalić

    Šapat Jovana Damaskina

    Oprosti, majko sveta, oprosti
    Što skrušeno se obraćam u bdenju,
    Što utuk sveukupnoj mojoj zlosti
    U produženom tražim magnovenju
    Te jedne noći koja svetlost zrači
    Iz moje senke, iz najgušćeg mraka –
    Jer sve što hoće mrak da obeznači
    Postane svetlost u znaku tvog znaka;

    Oprosti, majko, što prizemnu bedu
    Dovodim grešno u prismutru tvoju;
    Znam da sam ovde tek jedan u sledu
    I da mi glas je zuj pčela u roju,
    Al zato slutim da smisao roja
    Zavisi i od zablude pčele –
    Celine što se beskonačno dele
    Da suštost čine nedeljivog broja.

    Oprosti mi to šaptanje u tmini,
    U sozercanju taštine, što ište
    Našusno čudo koje svetlost čini
    Kad usred mraka stvara utočište;
    Oprosti, ali boli ova šaka
    U zglobu prerezana, ovi prsti
    Kojima drobim hleb, kojima se krstim;
    Oprosti mi što krvarim iz mraka.

    Oprosti mi, i učini da sraste
    Sa svojom košću kost, sa stablom grana;
    U srebro ću da skujem svoje kraste,
    Da slava tvoja bude moja rana;
    Oprosti prestup moje prolaznosti
    Koja se čudu kao pravdi nada,
    Oprosti mojoj kosti, mojoj zlosti,
    Ali učini čudo. Ovde. Sada.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  7. #7

    Odgovor: Ivan V. Lalić

    NOSTALGIJA

    Možda je bio vetar, koji sklizne
    Čujno, ko napadali sneg, sa grana,
    A možda pomak plamena što lizne
    Ivicu lista jesenjeg platana,
    Il možda duh zalutao u sobu
    Kroz zaključana vrata praznog stana,
    Il davno leto maknu se u grobu -
    A možda je to bila ona Ana;

    I zvuk i slika, malo asinhrono
    Na pozadini avgustovskog zlata;
    Glas iz daljine, kao sitno zvono,
    Zuj bumbara u čaški sunovrata;
    Pokret tek uobličen, a već pline
    Ko kvarna svetlost, ko fatamorgana,
    Vidljiva pena na rubu praznine -
    Da, možda je to bila ona Ana;

    Ana iz knjige koju vetar lista
    U travi pored zaspalog čitača;
    Ana iz raja što naknadno blista
    Udaljen iza plamenoga mača;
    Ana, kneginja ograde balkona
    Nad jezerom u čipki puzavice,
    Ana u peni čipke svog žipona,
    Brbljavoj prozi svoje rečenice -

    Slučajnosti se u sećanje sležu
    Ko šećer na dno neoprane čaše;
    Sitnice samo čine ravnotežu
    Tom ubrzanju prolaznosti naše.
    Možda je bio vetar, možda kiša
    Zaostala u sećanju platana;
    Možda je htela smrt da me presliša,
    A možda je to samo bila Ana.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  8. #8

    Odgovor: Ivan V. Lalić

    Oktave o letu

    Kad već početkom juna senka čvrsne
    i protka juni kao žila mramor,
    tad znaš da leto rano će da prsne
    iznutra, i da predvoji se samo
    o Ilindanu; snage istovrsne
    napete nekad tvoje konce drže;
    sad puštaju ih bestrasno, sve brže,
    dok prostim padom ponireš u zamor.

    Vetar u praznoj čaši na terasi
    sa predvečerjem slaže se u talog.
    Leptir u srcu. I osećaš da si
    i odstupnicu predao u zalog
    odsutnoj nekoj milosti. Na trasi
    što uvire u obzor, sjaj daljine
    već rubi nevid, i oblak prašine
    za konjanikom koji nosi nalog.

    Purpurne krpe lepršave zorom!
    Pokretne slike, vrtovi na kosi!
    Kule što rone uspravno u ponor
    prevrnut kao kupa! Ushit što si
    odevao u reči, kao prorok
    što samo sluti buduće, a ne zna
    koliko može mašta, neoprezna,
    k'o vino da se prelomi u porok!

    Od svega toga sazri jedno leto,
    kad bestrasno ga suđaje dosude,
    kad buduće i bivše, kad se sve to
    smiri u ravan spojene posude -
    a srce motri za krilatom petom
    glasnika, meri razmak i brzinu;
    i sluša krike ždralova što plinu
    u magli mraka, mokrim mimoletom.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  9. #9

    Odgovor: Ivan V. Lalić

    BELEŠKA O POETICI

    Sačuvati neizgovoreno, kao srž.
    Učiti od jabuke: zemlja, kreč i kiša
    Rade samo za plod, i nalaze izraz
    U toj nesavršenoj, ali zreloj lopti
    Što se ne sabira s kruškom.
    Uvežbati umetnost odricanja.
    Utabati trag.

    Stati pred ogledalo, bez straha
    Od povratne slike: ona uzvraća izraz,
    I to nesavršen, nekog upornog napora
    Da se apstrakcija odene u meso,
    U dobar provodnik bola.

    Ipak, bez ustezanja
    Hlebu reći hleb, vinu reći vino
    A voljenoj ženi: volim te.
    NavlaÄim dronje uz oronule tugujem domove eonima
    daleko od savršenog siromaštva

  10. #10

    Odgovor: Ivan V. Lalić

    ЕЛПЕНОР

    oн лежао је мору на домаку,
    Разбијен као лутка, изненађен
    Блеском празнине у наглом помаку,
    Прекорно згрчен; тако је и нађен,

    Крчаг из којег ветри мирис жеђи,
    још влажан испод пробијене глеђи;
    Он лежао је прерачунат, срушен,
    Бунар исцрпљен срком нагле суше.

    Прилазили смо, а био је дале
    На сваки корак; у ћутању жаљен,
    Већ јављао се измењен у речи.

    Крај мора беше чвор око празнине,
    Сломљене кости. Мрак је био већи,
    А звезде ближе за меру горчине.
    NavlaÄim dronje uz oronule tugujem domove eonima
    daleko od savršenog siromaštva

Slične teme

  1. Vicovi o Lali i Sosi
    Autor Lady in red u forumu Banat
    Odgovora: 153
    Poslednja poruka: 10.08.2018, 09:31
  2. Ivan Rastegorac
    Autor tetkaD u forumu Književnost
    Odgovora: 1
    Poslednja poruka: 12.07.2010, 22:54
  3. Ivan Danikov
    Autor Grunt u forumu Srpska poezija
    Odgovora: 0
    Poslednja poruka: 17.09.2009, 23:55
  4. Ivan Meštrović
    Autor Leonard Peltier u forumu Umetnost
    Odgovora: 0
    Poslednja poruka: 17.01.2008, 07:46
  5. Ivan Slamnig
    Autor blueella u forumu Svetska poezija
    Odgovora: 20
    Poslednja poruka: 08.04.2007, 21:59

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •