Česlav Miloš (Czesław Miłosz)
Strana 1 od 2 12 PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 1 do 15 od ukupno 25
  1. #1

    Česlav Miloš (Czesław Miłosz)


    HRONOLOGIJA ŽIVOTA I DELA ČESLAVA MILOŠA


    1911. - Rodio se 30.juna u Šetejnjama ( Kjejdanski srez u Litvi) od oca Aleksandra i majke Veronike.

    1921. - Upisuje se u Gimnaziju "Zigmunt August" u Vilnu.

    1929. - Upisuje Pravni fakultet Univerziteta "Stefan Batori" u Vilnu.

    1930. - U listu Alma Mater Vilnensis objavljuje dve pesme, Kompozicija i Putovanje, koje označavaju početak njegovog pesničkog rada.

    1931. - Miloš je jedan od osnivača književne grupe " Žagari" (Suvarci), koja će odigrati važnu ulogu u poljskoj međuratnoj poeziji. Član je Kluba skitnic i učestvuje u studentskom pohodu Zapadnoj Evropi; prvi put stiže u Pariz gde upoznaje svog rođaka Oskara Vladislava Miloša, priznatog francuskog pesnika.

    1933. - U izdanju Kola polonist Univerziteta "Stefan Batori" u Vilnu objavljuje svoju prvu pesničku zbirku, Poema o ukočenom vremenu. Sa Zbignjevom Folejevskim priređuje Antologiju socijalne poezije koja izlazi takođe u Vilnu.

    1934. - Završava studije prava. Dobija prvu nagradu za zbirku pesama. Iz Fonda nacionalne kulture dobija stipendiju za jednogodišnji boravak u Francuskoj.

    1935. - Boravak u Parizu. Studira francuski na Alliance Franaise; sluša predavanja iz tomizma u L' Institute Catholque.

    1936. - Posle povratka zapošljava se u radio stanici Vilno kao referent za književnost. Objavljuje svoju drugu zbirku pesama - Tri zime.

    1937. - Posle otpuštanja s posla zbog levičarskih pogleda, putuje u Italiju. Posle povratka zapošljava se u Radio Varšavi.

    1940. - Iz Vilna, koji je zauzeo Sovjetski Savez, Miloš beži u Varšavu, koja je pod nemačkom okupacijom. Ilegalno objavljuje prevod filozofskog eseja Žaka Maritena Putevima poraza i antologiju antinacističke poezije Nezavisna pesma.

    1944. - Posle propasti varšavskog ustanka i nemačkog uništenja Varšave, nekoliko meseci živi u selu pored Krakova u porodici svog prijatelja Ježija Turoviča.

    1945. - Nastanjuje se u Krakovu. Objavljuje zbirku Spasenje, jednu od prvih pesničkih knjiga u Poljskoj nakon svršetka rata. U decembru putuje u Sjedinjene Države kao diplomatski službenik poljske ambasade.

    1946. - Radi u Poljskom konzulatu u Njujorku. Piše pesme, između ostalih Dete Evrope. za poljske časopise prevodi američke pesnike.

    1947. - Premešten je u Vašington na dužnost kulturnog atašea poljske ambasade.

    1949. - U leto putuje na kratko u Poljsku gde doživljava potres uviđajući posledice novog uređenja.

    1950. - Premešten je na dužnost prvog sekretara poljske ambasade u Parizu. Pred kraj godine putuje u Varšavu gde mu vlasti oduzimaju pasoš.

    1951. - Pošto mu je na intervenciju kod Bjeruta pasoš vraćen, pesnik stiže u Pariz, gde 1.februara traži azil od francuskih vlasti. Nastanjuje se u zgradi Književnog instituta u Mezon-Lafitu. U majskom broju Kulture objavljuje svoj prvi članak od prelaska u emigraciju, pod naslovom Ne. Počinje da piše knjigu Zarobljeni um.

    1953. - Izlazi Zarobljeni um u Književnom institutu u Parizu, prva Miloševa knjiga u emigraciji. Od tada će Književni institut biti njegov stalni izdavač. Knjiga istovremeno izlazi u prevodu na francuski u izdanju Galimara, i u prevodu na engleski u Engleskoj i Americi. U Galimaru izlazi i Milošev roman La prise de pouvoir ( Osvajanje vlasti) za koju autor dobija nagradu evropskih knjižar, Prix Littraire Europen. Objavljuje i zbirku pesama Dnevna svetlost ( Književni institut, Pariz).

    ...

    ( Početak ove hronologije kao i ono što sledi je iz Dzieła zbiorowe. Poezje I - III Paryż; Nieobjęta ziemia - Instytut Literacki;

    Izbor i prevod: Petar Vujičić )

  2. #2

    Odgovor: Česlav Miloš

    NAČIN

    Tako osetljiv na miris bolnica i kasarni, na
    neodstranjivost poniženja,

    Da je trebalo da provedem život u ćeliji od plute,
    cvokoćući zubima,

    Od neznanih predaka dobio sam razboritost i
    upornost, te sam pronašao način:

    ritmično njihanje reči, ponavljanih na ulici, u
    autobusu, u krčmama, na putevima,

    I tim više u polusnu jutarnjih časova, kada se
    svest pojavljuje kao đavolska gora.

    Ali umeo sam to da radim na poljskom, na
    jeziku koji niko ne razume, sem tvrdoglavih
    profesionalaca stadiona u Vobašu i Milvokiju.

    I kad bih mogao da ne govorim, ne bih govorio
    ništa, jer nije mi bilo svejedno što se obraćam
    nikome.


    Berkli, 1967.

  3. #3

    Odgovor: Česlav Miloš

    OVAJ SVET

    Ispostavlja se da je to bio nesporazum.
    A doslovno to je bila samo proba.
    Reke će se odmah vratiti na svoje izvore,
    Vetar će se zaustaviti u svom kruženju.
    Drveće umesto da pupi rašće prema svom korenju.
    Starci će potrčati za loptom,
    Pogledaće se u ogledalu i ponovo će biti deca.
    Mrtvi će se probuditi, ne shvatajući to.
    Dok se sve, što se dogodilo, ne vrati u pređašnji položaj.
    Kakvo olakšanje! Odahnite, vi koji ste dugo patili.


    JOŠ JEDNA ANTINOMIJA

    Da li sam uradio ono što je trebalo da uradim ovde na zemlji?
    Bio sam gost u kući pod oblacima,
    Gde teku reke i obnavljaju se žitarice.
    Šta s tim što sam pozvan, ako sam odsutan?

    Sledeći put rano ću potražiti mudrost.
    Ne bih se pretvarao da mogu da budem kao drugi.
    Iz toga proizilazi samo zlo i patnja.

    Odričući se, izabrao bih sudbinu u pokori.
    Obuzdao bih vučije oči i proždrljivo grlo.
    Ja, stanovnik nekog vazdušnog manastira,
    S pogledom na grad u dolini koji se presijava
    Ili na potok, brvno i stare kedrove,
    Prepustivši se samo jednom zadatku

    Koji tada ipak ne bi mogao biti ostvaren.



    PROTIV POEZIJE FILIPA LARKINA

    Naučio sam da živim sa svojim očajanjem.
    A ovde dođe neko nepozvan
    Koji stihom nabraja razloge za očajanje.
    Treba li da budem zahvalan?
    Nema naročitih razloga za to.
    S obzirom da postoje različiti nivoi svesti
    Na niži gura me onaj koji preti smrću.

    I ja pamtim, ožalošćeni Larkine,
    Da smrt nikog živog ne mimoilazi,
    Mada to nije odgovarajuća tema
    Ni za ode ni za elegije.




    Izbor i prevod s poljskog Biserka Rajčić

  4. #4

    Odgovor: Česlav Miloš

    DRUGI PROSTOR

    Ko god smatra normalnim poretkom stvari,
    u kome jaki trijumfuju, slabi propadaju a život se
    završava smrću,
    miri se sa đavolskom vlašću.

    Prolaženje ljudi i stvari nisu jedina tajna vremena
    koje poziva da pobedimo iskušenje svog podanstva.
    I na samoj ivici bezdana postavimo sto, na njemu čašu, bokal
    i dve jabuke.
    da bismo proslavili nedostižno sada.


    GRANICA

    Sanjao sam granicu, tešku da se pređe,
    a prešao sam mnoge, uprkos stražarima
    država i imperija.

    Ovaj san je bio besmislen, jer je u stvari bio o tome
    da je sve dobro dok na prelaženje granice
    nismo primorani.

    Na ovoj strani zeleni mek ćilim,
    a to su vrhovi drveća tropske sume,
    prelećemo brzo nad njima mi, ptice.

    Na drugoj strani ni jedna stvar koju bismo mogli da
    vidimo, dotaknemo, čujemo, okusimo.

    Spremamo se tamo, oklevajući, kao emigranti
    koji se nadaju sreći u dalekim zemljama izgnanstva.



    PA DA, TREBA UMRETI

    Pa da, treba umirati.
    Smrt je ogromna i neshvatljiva
    Uzalud na zadušnice hoćemo da čujemo glasove
    iz mračnih podzemnih predela Eola, Hada.
    Mi smo kunici koji se igraju, nesvesni da će otići pod nož.
    Kad se zaustavi srce, postaje ništa,
    kažu mnogi savremenici, sležući ramenima.

    Hrišćani su izgubili veru u strogog Sudiju,
    koji osuđuje grešnike na kotlove s ključalom smolom.

    Ja sam imao koristi od čitanja Svedenborga,
    Kod koga ni jedna presuda ne pada s visine,
    I duše umrlih vuče kao magnet dušama sličnim
    Njihova karma, kao kod budista
    Osećam u sebi toliko neispoljenog zla
    da ne isključujem svoj odlazak u Pakao.
    Bio bi to sigurno Pakao umetnika,
    To znači ljudi koji su savršenstvo dela
    Stavljali iznad svojih obaveza muževa, očeva,
    braće i sugrađana.


    PESMA O KRAJU SVETA

    Na dan kraja sveta
    Pčela kruži oko cveta dragoljuba,
    Ribar blistavu mrežu popravlja,
    U moru skaču veseli delfini,
    Vrapci čavrljaju u detelini
    I zmija ima zlatnu kožu, kao što valja.

    Na dan kraja sveta
    Poljem idu žene sa suncobranima,
    Na rubu travnjaka pijanac spava,
    Na ulici viče prodavač variva,
    I čamac sa žutim jedrom ostrvu se približava.
    U vazduhu traju zvuci violine
    I noće se zvezdana otvara.

    A oni što čekali su munje i gromove
    Razočarani su.
    A oni što čekali su arhanđelske trube i horove
    Ne veruju da to već počinje.
    Dok sunce i mesec na nebu stoje,
    Dok bumbari posećuju ruže svoje,
    Dok se rađaju rumena deca.
    Niko ne zna da to već počinje.

    Samo sedi starac što bio bi prorok,
    Ali nije prorok jer brižljivo mora raditi,
    Paradajz privezujući govori:
    Drugog kraja sveta neće biti,
    Drugog kraja sveta neće biti.


    Gedichte

  5. #5

    Odgovor: Česlav Miloš

    KAD SAM GOVORIO

    Kad sam govorio istinu, uvredljivi osmesi novinskih
    pacova
    Kazivahu mi u poverenju da, kao, razumemo se
    u to,
    I mogao sam godinama samo da čuvam u sebi
    prezir,
    Svestan da će njima pripasti konačni trijumf,
    Jer su dobijali redom šta su hteli:
    Svaki svoju zasluženu porciju ništavila.

    Berkli, 1970.

  6. #6

    Odgovor: Česlav Miloš

    NE TAKO


    Oprosti. Bio sam strateg kao mnogi od onih što
    se noću provlače pored ljudskih građevina.

    Sračunavao sam gde stoje straže pre no što bih
    se odvažio da priđem zatvorenim granicama.

    Znajući više, pravih se da dovoljno je manje,
    ne kao oni što dolaze da svedoče.

    Ravnodušnim prema pucanju, poteri u čestaru i
    porugama.

    Neka mudraci i sveci, mišljah, celoj zemlji darove
    donose a ne jeziku.

    Ja čuvam dobro ime, jer je jezik moja mera.

    Idiličan, detinji jezik koji uzvišeno pretvara u
    dirljivo.

    I raspada se himna ili psalam predvodnika hora,
    ostaje popevka.

    Uvek nepotpun beše moj glas, drugu bih hteo da
    odam zahvalnost.

    A štedro i bez ironije, te dike nevoljnih.

    Iza sedam gora, pod zvezdom jutarnjom,

    Na jeziku ognja i vode i svekolikih stihija.


    Berkli, 1972.

  7. #7

    Odgovor: Česlav Miloš


    GDE SUNCE IZLAZI I GDE ZALAZI

    I. POSLUŠANJE

    Što god dobijem u ruku, rezaljku, trsku, guščje
    pero, hemijsku olovku,
    Gde god me pronađu, na pločama atrijuma, u
    manastirskoj ćeliji, u dvorani pred kraljevim
    portretom,
    Ispunjavam ono za šta sam u provincijama pozvan,
    Počinjući, mada niko neće objasniti za šta
    počinjem i zbog čega.
    Tako i sada, pod tamnomodrim oblakom sa
    bleskom riđeg konja,
    Vrti se, već znam, čeljad u zasvođenim
    podzemljima,
    Svicima šušti, tuš u boji stavlja i lak na pečate.
    A meni je strašno ovog puta. Gadost ritmičkog
    govora
    Koji sm sebe obrađuje, sm napreduje,
    Mada bih hteo da ga zaustavim, slab zbog
    groznice,
    Gripa, kao ovaj poslednji, i njegovih tužnih pojava,
    Kada sam zagledan u uzaludnost svojih besnih
    godina
    Slušao kako bije u prozor bura od strane Pacifika.
    Ali ne, steži se opasačem, glumeći hrabrost do
    kraja,
    Samo zato što je dan i što se čuje rzanje riđeg
    konja.
    O ravnice. Bleštavi magloviti vozovi.
    Idu deca kroz pustoš, sivo je iza seoca Čuhonaca.
    Rojza kapetan umrli. Movčan. Srditi vetrovi.
    A psovanje bezbožnih vrlo je gorak ujed.
    I nikad više neću kleknuti kraj reke u maloj zemlji
    Da bi se ono što je u meni kameno oslobodilo,
    Da ničeg više ne bude sem mojih suza, suza.


    Chorus

    Nada starih ljudi
    Neuspokojena.
    Čekaju na svoj dan
    Sile i slave.
    Na dan razumevanja.
    Tako mnogo imaju da izvrše
    Za mesec, za godinu
    Do kraja.

    Valja se nebu slična, na suncu po ostrvlju, u
    slanim naletima,
    Prolazi, ne prolazi, nova, ista.
    Čunovi s rezbarijama, sto vesla, igrač na krmi
    poigrava,
    Štap u štap lupa uz podizanje kolena.
    Zvoneće pagode, životinje u bisernim mrežama,
    Zaklonjene stepenice princeza, zakloni, lelije,
    Valja se, prolazi, govor.


    Chorus

    Ko je živeo kratko, lake su njegove krivice.
    Ko je živeo dugo, teške su njegove krivice.
    Kad li će naići ta obala s koje ćemo videti
    Kako se desilo i zašto?

    Tamno tamno vraćaju se gradovi.
    Klenovim lišćem zasuti su putevi
    dvadesetogodišnjaka
    Kad ide u oporom jutru i kroz ograde zagleda
    u vrtove
    Ili dvorišta, tamo je pas Žućko i neko cepa drva.
    Sada na mostu sluša žubor rečice, oglašuju se
    zvona,
    Pod borovima peščanih useka eho, inje i magla.
    Odakle znam taj miris dima, poznih georgina
    Na strmim uličicama drvenog grada,
    Ako je to bilo davno, u tisućleću viđenom u snu,
    Daleko, tamo otkuda juri svetlost što nestaje?
    Da li sam bio tamo, svinut kao plod biljke u zrnu,
    Pozvan pre no što jedan za drugim dotaknu me
    časovi?
    Zar tako malo ostaje od rada sve do večeri,
    Da ništa nemam sem svoje ispunjene sudbine?
    Pod tamnomodrim oblakom sa bleskom riđeg
    konja
    Poznajem ono što bilo je nejasno.
    Pada odeća moga imena
    I zvezde se u vodama smanjuju.

    Opet onaj neimenovani govori za mene
    I otvara snene domove što nestaju,
    Da bih pisao ovde na pustošima
    Iza mora i zemlje.

  8. #8

    Odgovor: Česlav Miloš

    VERA

    Vera je kad neko ugleda
    Listak na vodi ili kaplju rose
    I zna da su tu - jer su oni večni.
    Makar se snilo il oči sklopilo,
    Na svetu biće samo što je bilo,
    A vode rečne list dalje odnose.


    Vera je i to ako neko rani
    Nogu kamenom i zna da kamenje
    Zato je da bi nogu nam ranilo.
    Gledajte kakve drvo baca senke,
    Senka i nas i cveća pada na zemlju:
    Što senku nema, nema ni opstanka silu.

    SVET, Naivne pesme

  9. #9

    Odgovor: Česlav Miloš


    HRONOLOGIJA ŽIVOTA I DELA ČESLAVA MILOŠA

    ...

    Početak ove hronologije kao i ono što sledi je iz Dzieła zbiorowe. Poezje I - III Paryż; Nieobjęta ziemia - Instytut Literacki;

    Izbor i prevod: Petar Vujičić




    ...


    1955. - Književni institut u Parizu objavljuje drugi Milošev roman "Dolina Ise" (Sur les bords de l'Issa). Izlazi i poljski original njegovog prvog romana "Osvajanje vlasti", najpre objavljenog na francuskom.

    1958. - Objavljuje autobiografsko delo "Rodna Evropa" i zbornik "Kontinenti" u koji su ušli eseji, dnevničke pesme, rasuti članci i prevodi stranih pesnika. Objavljuje u svom izboru i prevodu "Izabrana dela" Simone Vej.

    1960. - Seli se u Sjedinjene Države gde na Kalifornijskom univerzitetu u Berkliju postaje predavač slovenskih književnosti. Uskoro biva izabran za redovnog profesora na tom univerzitetu i ostaje na tom mestu više od dvadeset godina.

    1962. - Objavljuje zbirku "Kralj Popjel i druge pesme" i studiju o Stanislavu Bžozovskom pod naslovom "Čovek među škorpionima" (Književni institut, Pariz).

    1965. - Objavljuje sedmu zbirku svojih pesama "Začarani Gućo" (Književni institut, Pariz) i antologiju savremene poljske poezije u svom prevodu "Postwar Polish Poetry, an Antology (Doubleday).

    1968. - U Sjedinjenim Državama izlazi engleski prevod Rodne Evrope (Native Realm; A Searsh for Self-Definition, Doubleday).

    1969. - Objavljuje zbirku pesama "Grad bez imena" i zbirku eseja o američkim temama "Viđenja iznad zaliva San Francisko" (Književni institut, Pariz). U Njujorku izlazi na engleskom jeziku njegova Istorija poljske književnosti (The History of Polish Literature, MacMillan).

    1972. - Objavljuje zbirku eseja "Privatne obaveze" (Književni institut, Pariz).

    1973. - Izlazi prvi prevod njegovih pesama na engleski, Selected Poems (The Seabury Press, New York).

    1974. - Objavljuje knjigu pesama "Gde sunce izlazi i gde zalazi" (Književni institut, Pariz).

    1976. - Dobija američku nagradu za pesnički i prevodilački rad, Guggenheim Fellowship.

    1977. - U izdanju University of Michigan Press izlazi opširan izbor Miloševih pesam na poljskom jeziku "Poems"; Utwory poetyckie. Dobija naziv počasnog doktora Državnog univerziteta u En Arboru, Mičigen. Objavljuje knjigu "Zemlja Ulro" (Književni institut, Pariz). Iste godine izlazi izbor njegovih eseja prevedenih na engleski , The Emperor of the Earth; Mods of Eccentric Visions (University of California Pres). Objavljuje u prevodu na engleskiizabrane pesme Aleksandra Vata, Mediterranean Poems (Ardis, Ann Arbor).

    1978. - Prima međunarodnu književnu nagradu Neustadt Prize, popularno zvanu "Mali Nobel". Izlazi drugi izbor njegovih pesama u engleskom prevodu, "Bells in Winter" (Ecco Press, New York).

    1979. - Objavljuje u prevodu s hebrejskog Knjigu psalama (Editions du Dialogue, Paris). U Književnom institutu u Parizu izlazi novi zbornik njegovih eseja i pesničkih prevoda "Vrt nauk".

    1980. - Objavljuje u prevodu s hebrejskog Knjigu o Jovu (Editions du Dialogue, Paris).
    Postaje dobitnik Nobelove nagrade za književnost. Posle tridesetogodišnje zabrane prvi put u Poljskoj izlaze njegove knjige, "Gde sunce izlazi i gde zalazi" (Krakov) i "Izabrane pesme" (Varšava). Izlazi i njegova prva knjiga u prevodu na srpski, "Gde sunce izlazi i gde zalazi" (Beograd - Gornji Milanovac).

    1981. - Posle tridesetogodišnjeg života u emigraciji prvi put posećuje Poljsku. Prima zvanje počasnog doktora Katoličkog univerziteta u Lublinu. Te i narednih godina prevodi njegovih knjiga izlaze na skoro svim jezicima.

    1985. - Prvi put posetio Beograd. Taj boravak se pretvorio u prvorazredni kulturni događaj. Miloš se tada prvi put lično sreo sa prevodiocem svojih dela na srpskohrvatski jezik, Petrom Vujičićem. Ubrzo izabran za inostranog člana Srpske akademije nauka i umetnosti.

    Iz izbora a na osnovu knjiga iz naslova maila zbirku poezije preveo Petar Vujičić, kao i ovu hronologiju do 1986.

    2004. godine Česlav Miloš je preminuo, a gospođa Biserka Rajčić napisala za Vreme ovo.

  10. #10

    Odgovor: Česlav Miloš

    DETE EVROPE


    1

    Mi kojima slast dana prodire u pluća
    I vidimo grane procvale u maju,
    Bolji smo od onih što su poginuli.

    Mi što uživamo dok dugo žvaćemo jelo
    I umemo da ocenjujemo sve ljubavne igre,
    Bolji smo od njih, pogrebenih.

    Iz vatrenih peći, iza žica u kojima fijuče vetar
    beskrajnih jeseni,
    Iz bitaka, kad u grču urla ranjeni vazduh,
    Spasli smo se veštinom i znanjem.

    Šaljući druge na ugroženija mesta,
    Njih povicima podstičući na borbu,
    Povlačeći se u predviđanju izgubljene stvari.

    Imajući na izboru smrt svoju i smrt prijatelja,
    Birali smo njihovu smrt, hladno misleći: samo da
    se ispuni.

    Začepljivali smo vrata gasnih komora, krali smo
    hleb,
    Znajući da će sledeći dan biti teži od prethodnog.

    Kao što pristoji ljudima, upoznali smo dobro i zlo,
    Naša pakosna mudrost nema sebi ravne na svetu.

    Treba priznati kao dokazano da smo bolji od onih
    Lakovernih, vatrenih a slabih, koji malo cene život.


    2


    Poštuj stečena znanja, o dete Evrope.
    Nasledniče gotskih katedrala, baroknih crkava,
    Sinagoga u kojima se razlegao plač vređanog
    naroda.

    Nasledniče Dekarta i Spinoze, nasledniče reči
    "čast",

    Posmrče Leonida,
    Poštuj znanja stečena u času strave.

    Um imaš izvežban, koji ume odmah da raspozna
    Loše i dobre strane svake stvari.
    Um imaš skeptičan i otmen, što daje radosti
    O kojima ništa ne znaju primitivni narodi.

    Tim umom vođen, prepoznaćeš odmah
    Ispravnost sveta koje dajemo.
    Neka ti slast dana prodire u pluća.
    Zato i postoje mudri i strogi propisi.


    3


    Ne može biti govora o trijumfu sile,
    Jer ovo je doba kad pobeđuje pravednost.

    Ne pominji silu da te ne bi osumnjičili
    Kako krišom priznaješ propale doktrine.

    Ko ima vlast, zahvaljuje za nju logici istorije.
    Odaj logici istorije počast koja joj pripada.

    Neka ne znaju usta koja izgovaraju hipotezu
    Za ruke koje upravo krivotvore eksperiment.

    Nek tvoje ruke što krivotvore eksperiment ne znaju
    Za usta koja upravo izgovaraju hipotezu.

    Nauči da predviđaš požar s nepogrešivom tačnošću,
    Posle čega ćeš potpaliti dom i ispuniće se što je
    imalo da bude.


    4


    Iz malog semena istine izvdi biljku laži,
    Ne oponašaj one što lažu omalovažavajući
    stvarnost.

    Nek laž bude logičnija od događaja,
    Da bi umorni od putovanja našli u njoj utehu.

    Posle dana laži okupljamo se u dobrom društvu,
    Bijući se od smeha po nogama, kad neko spomene
    naša dela.

    Razdajući pohvale pod nazivom bistrine
    rasuđivanja,
    Ili pohvale pod nazivom velikog talenta.

    Mi smo poslednji koji iz cinizma umemo da
    crpemo radost,
    Poslednji čije lukavstvo nije daleko od očajanja.

    Već se rađa pokoljenje smrtno ozbiljno,
    Koje uzima doslovno ono što smo mi primali sa
    smehom.


    5


    Neka tvoje reči ne znače po onom što znače,
    Nego po tome protiv koga su upotrebljene.

    Od dvoznačnih reči učini svoje oružje,
    Jasne reči pogružavaj u pomućenost enciklopedija.

    Nikakve reči ne ocenjuj pre nego što činovnici
    Provere u kartoteci ko te reči govori.

    Glas strasti bolji je od glasa razuma,
    Jer bestrasni nisu kadri da menjaju istoriju.


    6


    Ne vli nijednu zemlju: zemlje lako propadaju.
    ne vli nijedan grad: lako se raspada u ruševine.

    Ne čuvaj uspomene, jer će iz tvoje ladice
    Pokuljati dim otrovan za tvoje disanje.

    Ne budi osećajan prema ljudima: ljudi lako ginu,
    Ili su uvređeni i traže tvoju pomoć.

    Ne gledaj u jezera budućnosti: površina im je
    rđom prevučena.
    Pokazaće tvoje lice drugačije no što si se nadao.


    7


    Ko govori o istoriji uvek je siguran,
    Mrtvi neće ustati da svedoče protiv njega.

    Kakva poželiš možeš da im pripišeš dela,
    Njihov odgovor uvek će biti ćutanje.

    Iz dubine noći izranja njihovo prazno lice.
    Daćeš mu crte onakve kakve su ti potrebne.

    Ponosan zbog vlasti nad ljudima iz davne prošlosti,
    Menjaj prošlost po sopstvenoj, boljoj prilici.

    8

    Smeh koji nastaje iz poštovanja prema istini
    Jeste smeh kojim se smeju neprijatelji naroda.

    Vek je završen. Odsad se nećemo
    Lukavim jezikom podsmevati nesposobnim
    monarsima.

    Strogi, kao što priliči graditeljima stvari,
    Dopustimo sebi jedino laskavu šaljivost.

    Stisnutih usta, poslušni rasuđivanju,
    Oprezno stupajmo u eru oslobođene vatre.


    Njujork, 1946.

  11. #11

    Odgovor: Česlav Miloš

    CAMPO DEI FIORI



    U Rimu na Campo dei Fiori

    Koševi maslina limuna,

    Kamen ispljuskan vinom

    Prošaran otpacima cveća,

    Rumene plodove morske

    piljarice bučno prodaju,

    grozdovi sočni, teški

    Padaju na sočne breskve.



    A tu, baš na tom trgu

    Spaljen je Đordano Bruno,

    Dželat je okrstio plamen,

    Okružen zjalavom svetinom.

    No plamen tek što ugasnu,

    Već pune behu taverne,

    I koševe pune plodova

    Na glavama nošahu žene.



    Setih se tog rimskog trga

    U Varšavi kraj vrteške,

    U vedro proletnje veče,

    Uz zvuke vesele muzike.

    Salve iza zidina geta

    Prekrivaše ta melodija

    A parovi su ljubavni leteli

    Visoko u vedro nebo.



    Ponekad s kuća u plamenu

    Vetar bi poneo otpatke,

    I u letu bi ih gonili oni

    Što voze se na vrtešci.

    Suknje bi devojkama zadizao

    Taj vetar od gorućih zgrada,

    A bučna se gomila smejaše

    Te lepe varšavske nedelje.


    Ko može, nauk će shvatiti,

    Da svet varšavski, rimski

    Trguje, banči, voli se

    Ne mareći za lomače.

    A neko drugi shvatiće

    Pouku o prolaznosti;

    O zaboravu što raste

    pre no što plamen ugasne.



    Ja ipak mišljah tada

    O samoći umirućih,

    O tome da kad je Bruno

    Stupao na tu lomaču,

    U jeziku našao nije

    Reč ljudsku jednu jedinu

    kojom bi iskazao oproštaj

    Tom ljudstvu koje ostaje.



    Ljudi već trčahu na vino,

    Da prodaju morske zvezde,

    Noseć u žagoru veselom

    Koševe limuna, maslina,

    A Bruno im bejaše dalek,

    K da su vekovi protekli.

    Dok oni čekahu samo

    Da vide kako ga spaljuju.


    I to što ginu samotni,

    svet je zaboravio davno,

    Tuđ nam je njihov jezik

    Ko jezik davne planete,

    Sve dok u legendu ne pređe,

    Pa da posle vekova mnogih,

    Na novom Campo dei Fiori

    U pesniku ne podstakne pesmu.



    Varšava - Uskrs - 1943.


  12. #12

    Odgovor: Česlav Miloš



    SUSRET


    Vozili smo se pred osvit zamrzlim poljima,
    Dizalo se crveno krilo, još je bila noć.

    Odjednom je pred nama protrčao zec,
    A jedan od nas pokazao ga rukom.

    To je bilo davno. Danas već ne žive
    Ni zec, ni onaj što ga je pokazivao.

    Ljubavi moja, gde su, kuda idu
    Blesak ruke, linija beg, šušanj busenja -
    Ne pitam u tuzi nego u zamišljenosti.


    Vilno, 1937.

    - Spasenje

  13. #13

    Odgovor: Česlav Miloš

    SVRAČOST


    Isti i ne isti išao sam hrastovom šumom
    Čudeći se što moja muza, Mnemozina,
    Ništa nije oduzela mome čuđenju.
    Kreštala je svraka, i ja rekoh: svračost.
    Šta je svračost? Do svračjega srca
    Do dlakave nozdrve nad kljunom, i do lta
    Koji se obnavlja kad počne da pada niže,
    Nikad neću dosegnuti, te je neću ni upoznati,
    No ako ipak ne postoji svračost,
    Onda ne postoji ni moja priroda.
    Ko bi pomislio da ću tako, posle mnogo vekova,
    Pronaći spor oko univerzalnih pitanja.

    Monžeron, 1958.

  14. #14

    Odgovor: Česlav Miloš


    ČAROBNI BREG


    Ne pamtim tačno kada je umro Budberg, pre
    dve, ili pre tri godine.
    Ni kad je umro Čen. Pre godinu dana ili ranije.
    Ubrzo posle našeg dolaska, Budberg, melanholično
    blag,
    Reče da će se u početku biti teško navići,
    Jer ovde nema proleća ni leta, jeseni ni zime.
    "Stalno sam sanjao sneg i brezove šume.
    Gde gotovo nema godišnjih doba, ne opaža se ni
    kako protiče vreme.
    Ovo je, videćete, čarobni breg."


    Budberg: u detinjstvu domaće prezime.
    Mnogo je značila u Kjejdanskom srezu
    Ta ruska porodica poreklom od baltičkih nemaca.
    Nisam čitao nijedan njegov rad, previše su stručni.
    A Čen je bio, navodno, znamenit pesnik.
    Moram to da primim na veru, jer je pisao samo
    na kineskom.

    *

    Žarki oktobar, hladan jul, u februaru cveta drveće.
    Bračni letovi kolibrija ne najavljuju proleće.
    Samo je verni klen svake godine zbacivao lišće
    bez potrebe,
    Jer su tako naučili njegovi preci.

    *

    Osećao sam da je Budberg u pravu i bunio sam se.
    Znači, neću steći moć, neću spasiti svet?
    I slava će me zaobići, ni tijare, ni krune?
    Zar sam radi toga vežbao sebe, Jedinoga,
    Da bih slagao strofe za galebove i magle od mora,
    Slušao kako tamo nisko huče brodske sirene?

    Dok nije prošlo. Šta prošlo? Život.
    Sada se ne stidim svog gubitka.
    Jedno oblačno ostrvo sa lavežom foka
    Ili spržena pustinja, i to mi je dosta
    Da bih rekao yes, da, si.
    "Čak i kad spavamo radimo na nastajanju sveta".
    Samo iz istrajnosti uzima se istrajnost.
    Pokretima sam stvarao nevidljivo uže.
    Penjao sam se po njemu i držalo me je.

    *

    Kakva povorka! Quelles Dlices!
    Kakvi bireti i toge sa opšivcima!
    Most Distinguished Professor Chen!
    Многоуважаемый Профессор Будберг!
    Mračno veleuvaženi Profesor Miloš
    Koji je pisao pesme na bliže nepoznatom jeziku.
    Ko bi ih, uostalom, pobrojao. A ovde sunce.
    Tako da se beli plamen njihovih visokih sveća,
    I da ih prati ko zna koliko pokolenja kolibrija
    Dok se tako kreću. Po čarobnom bregu.
    I hladna magla od mora znači da je opet jul.

    1975.

  15. #15

    Odgovor: Česlav Miloš

    POZNANJE DOBRA I ZLA


    Poznanje dobra i zla dato nam je u samom
    krvotoku.
    U privijanju deteta uz majku, jer je u njoj
    bezbednost i toplina.
    U noćnim strahovima kad smo bili mali, u strahu
    od životinjskih očnjaka i mračne borbe,
    U mladalačkim zaljubljivanjima kad se ispunjava
    detinji užitak.

    I zar ćemo tako skromne početke okrenuti protiv
    ideje?
    Zar ćemo pre reći da je dobro na strani živih,
    A zlo na strani uništenja, koje vreba da bi nas
    pojelo?
    Da, dobro je u srodstvu sa bivstvovanjem, a
    ogledalo zla je nebivstvovanje.
    I dobro je jasnost, zlo mrak, dobro je visina,
    zlo nizina,
    Po prirodi naših tela, našeg jezika.

    Slično je s lepim. Da postoji prava,
    Ne samo što nikakvog u njemu nema prava, nego
    postoji dokaz protiv.
    A ono je ipak nesumnjivo i razlikuje se od ružnog.

    Onaj vrisak ptica pred prozorom kad pozdravljaju
    jutro,
    I kad se na podu žare svetlosne pruge, prelivajući
    se u duginim bojama.
    Ili horizont s talasastom linijom dodira kajsijastog
    neba i tamnomodrih gora -
    Zar to nije bilo, tako kako je danas, od vekova
    prizivano,
    Kao tajna, koja samo još trenutak, i naglo će
    se otkriti,
    I stari umetnik misli da je celog života samo
    uvežbavao ruku,
    Dan više, i ući će u samu sredinu, kao u
    unutrašnjost sveta.

    I dobro je slabo, ali lepo je, jako.
    Nebivstvovanje se širi i pretvara u pepeo oblasti
    bivstvovanja
    Kiteći se bojama i oblicima koji izigravaju
    postojanje.
    I niko ga ne bi prepoznao da nije njegove ružnoće.
    Kad ljudi prestanu verovati da postaji zlo i
    postoji dobro,
    Sama lepota će ih dozvati k sebi i spasti ih.
    Da bi umeli reći: ovo je istinito, a ovo neistinito.

Strana 1 od 2 12 PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Miloš Crnjanski
    Autor SQUAW u forumu Srpska poezija
    Odgovora: 85
    Poslednja poruka: 07.02.2014, 00:47
  2. Vjačeslav Glebovič Kuprijanov
    Autor zosim u forumu Svetska poezija
    Odgovora: 3
    Poslednja poruka: 24.12.2011, 19:17
  3. Česlav Miloš / Czesław Miłosz
    Autor DrinChe u forumu Književnici
    Odgovora: 0
    Poslednja poruka: 26.07.2009, 17:07
  4. Vampir Miloš u bečkoj arhivi
    Autor Necromancer u forumu Banat
    Odgovora: 12
    Poslednja poruka: 06.01.2008, 03:20
  5. Slađana Milošević
    Autor SQUAW u forumu Domaći spotovi i tekstovi
    Odgovora: 22
    Poslednja poruka: 13.07.2006, 04:30

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •