Moja generacuja (1950), pored filatelije, imala je mogućnost da bavi sakupljanjem sličica iz čokoladica "životinjsko carstvo", pored njih pojavljuje se u isto vreme i šećerna tabla sa sličicama fudbalera. Tu tek počinje zavrzlama, danima smo vežbali i igrali "tapke". Jedna vrsta igre, tri igrača postave po jednu sličicu licem na dole i onda prvi udara poluzgrčenom šakom po njima, naglo trnuvši ruku na gore, a sve sa ciljem da ih okrene na lice, i sve što okrene njegovo je, pa onda sledeći , sledeći, i tako u nedogled pa ko zaradi. Neko zaradi sličice, neko razbiven nos i suze, a neko tugu što ide kući bez njih. E onda se odnekud pojaviše sličice sa filmskim glumicama i starletama, kojeg li zadovoljstva, i to u bikiniju, pune nam oči behu, srce nije važno, njih nismo lupali šakom.(U to vreme se počinju štampati i listovi "ČIK" i "START"). Polako počesmo zaboravljati na sanjarenje i romantizam, već počesmo prihvatatati realizam, i odrastosmo. Meni ostadoše skupljene poštanske markice i godine. Poštanske markice rado pregledam, a godine, eh godine, volim da se setim onih ranih, bez obzira što nemaju kolekcionarsku vrednost.
Ali obe kolekcije izazivaju nešto lepo, godine doživljeno, markice sakupljeno. Dlanovi odavno zarasli, a i vid nešto oslabio!