Miodrag Maticki kaže:
Vukova Danica pojavila se u trenutku kada je srpska periodika posle perioda zamiranja (prestanak izlaženja Davidovićevog Zabavnika i gašenje njegovih Novina srpskih) iznova oživljavala.
Tada kreće Letopis Matice srpske, a Vuk, kojega su drugi značajni poslovi omeli da na Kopitarevo insistiranje preuzme Novine srpske, objavljuje 1. augusta 1825. oglas za svoju Danicu za 1826. u kojem nagoveštava da će se u njoj „naći štogođ, što će biti vrijedno da se čita i poslije nas”. Izdavao ga je naredne četiri godine, a posle prekida, Danica se pojavila tek za 1834. godinu.
Iz rukopisnog nacrta saznajemo da je pripremao i Danicu za 1835. i da je u njoj trebalo da se nađu narodne pripovetke, prilog o trećoj godini vojevanja protiv dahija, opisi Studenice i Žiče, prilog „Glavna svršivanja glagola srpskog jezika”. Ali, Davidović opet nastavlja sa izdavanjem svog Zabavnika (1833) i u Kragujevcu izdaje od 1834.
Novine srpske, a Pavle Stamatović uveliko konkuriše svojim zabavnikom Serpska pčela. Iako je objavljeno samo pet godišta Danice, ona je ostala uzor takvog izdavačkog poduhvata, u tradiciji najboljih srpskih zabavnika, almanaha i kalendara, koja započinje Orfelinovim Kalendarom iz 1766, pa se nastavlja Davidovićevim i Vukovim zabavnicima, Hadžićevom Golubicom, Godišnjakom Danila Medakovića, Orlom koji je dugo bio sinonim srpskih kalendara itd.
Srpski Plutarh
Tradiciju srpske književne periodike prve polovine 19. veka određuju periodična glasila koja su istovremeno bila i ogledalo srpske tradicije, kulture i književnosti, ali i ogledalo urednika. Vuk je u svom zabavniku Danici oba ta ogledala učinio biljurnim.
S jedne strane pred nama je, danas, fototipijom vraćeno u život svih pet godišta njegove nacionalne čitanke, ogledala tadašnje Srbije koja je obnavljala svoju državnost, nudila se evropskoj zajednici kao posebnost istorijska, jezička, stvaralačka, a s druge strane bilo je to ogledalo Vuka Karadžića, glasilo gotovo u celini ispunjeno onim njegovim delom koje je na najbolji način svedočilo o obnovi srpske države i srpskom narodu, o njegovoj novoj istoriji, o njegovoj prošlosti, o njegovom jeziku i pismu, o njegovim običajima, o geografskom prostoru koji zauzima.
Istovremeno, u svojoj Danici Vuk pokazuje veliku svest o potrebi kulturnog objedinjavanja svih Srba koji su tada živeli u oživljenoj i punoj poleta matici, sa onim iz drugih carstava i rasejanja. Zato, kada objavljuje narodne epske pesme, on u Danicu unosi samo četiri, ali to su: pesma o najvećim srpskim junacima Marku Kraljeviću i Milošu Obiliću („Marko Kraljević i vila”), uskočka „Uskok Karaman”, „Srbi u Donavertu”, pesma o ratovanjima Srba graničara, i „Ženidba Jove Budimlije” u kojoj se peva o životu Srba u Austrijskom carstvu.
Nimalo slučajno Vuk baš u Danici objavljuje prilog „Iz ogleda srpskog bukvara”. Kako bi istakao značaj pisma i pismenosti za srpski narod veli: „Što su gođ ljudi na ovome svijetu izmislili, ništa se ne može isporediti s p i s m o m. Prijatelju ili znancu svome, koji je na daleko preko bijela svijeta, poslati misli svoje na komadu artije; čitati, što su drugi pisali prije dvije iljade godina, i napisati, da mogu drugi poslije nekoliko iljada godina čitati; to je nauka, koja um ljucki gotovo prevazilazi, i moglo bi se reći, da je onaj, koji je prvi nju izmislio, bio više Bog, nego čovek. Pismo je otvorilo put umu ljuckom, da se približi k Bogu po mogućstvu svome”.
A narodne pesme u Danici objavljuje pre svega zato što je „u našijem narodnijem pjesmama za nas najdragocjenija čistota i sladost našega jezika”, što su one koje se uz gusle pevaju „sodržale, i sad u narodu prostom sodržavaju, negdašnje bitije Serbsko, i ime”.
Vuk upravo u Danici iskazuje svest da mnoge poslove prvi započinje na pravi način. Tako u uvodu „Početka opisanija srpski namastira” on ističe da je opisanije manastira Ovčara i Kablara početak značajnog posla, da treba da se opišu svi srpski manastiri, da pametnome i učenome ne treba dokazivati „kako bi takovo opisanije ovi dragocjeni ostataka naše starine i jedini čuvara i stubova našega zakona i dosadašnjega knjižestva bilo važno i polezno ne samo za nas Srbe, nego i za ostale sve narode”.
Baš u Danici on započinje sa opisima prvih godina Srpskog ustanka, objavljuje žitija znatnih Srbalja u Srbiji svoga vremena, svestan da srpski narod traži svog Plutarha. Zato bez prepotencije, hladne glave stavlja u nadnaslov žitija: „Kao srpski Plutarh”. Svestan je da su žitija pojedini ljudi vrlo skopčana s istorijom naroda njiova, jer se u njima naznačuju mloge sitnice, koje se u istoriji ne mogu pomenuti, a opet joj veliku svjetlost daju. U Danici objavljuje „Žitije Ajduk-Veljka Petrovića”, remek delo istorijske proze.
O aktuelnosti Vukove Danice najbolje svedoči prilog o zakonima objavljen 1834, godinu dana posle glasovitog Vukovog pisma upućenog knjazu Milošu, u kojem osuđuje njegovo samovlašće. Prilog se nimalo slučajno ne završava porukom: „Nije dosta zakone samo imati, nego se moraju i držati”.
Uvođenje Srba u Evropu
U prepisci, dok je izdavao Danicu, mnogo je redaka posvetio svom zabavniku. Od 1825. do 1834. u 279 pisama koje razmenjuje sa 69 najznačajnijih ličnosti toga vremena, govori se o Danici. Pregled prenumeranata na Vukov zabavnik pokazuje koliki je bio domet ove publikacije. U punoj meri pokrivao je centre srpske knjige: Novi Sad, Zemun, Peštu, Beč, Trst, Temišvar. Po Vukovom zabavniku dobila je 1835. godine ime i Gajeva Danica. U njoj je Gaj preštampao iz Vukovog zabavnika prilog „Prva i druga godina srpskog vojevanja na dahije”.
Stizao je na dvorove i u akademije diljem Evrope: Peterburg, Moskva, Odesa, London, Berlin, Prag, Krakov. Preko ove knjige Vuk je upoznavao Evropu sa srpskim narodom i uvodio Srbe u zajednicu evropskih naroda. U naučnim časopisima objavljivani su prevodi priloga iz Danice, narodne pesme, opisi narodnih običaja i života srpskog naroda, geografski opis obnovljene Srbije. Vuk se hvalio upravo zbog toga da njegov zabavnik stiže čak do Kavkaza i do Filadelfije.
Kada je u Vukovoj zadužbini pokrenuta 1994. godine Danica bili smo svesni svega što je Vukova Danica značila u svom vremenu, bili smo svesni opasnosti velikog uzora, da ga ne treba oživljavati, već da je dovoljno samo slediti njegove trajne poruke. Zato su fototipska izdanja Vukove Danice smeštena u kutiju oblika nove Danice koju izdaje Vukova zadužbina.
Danica Vukove zadužbine okrenuta je svom vremenu, obnovi srpske države u 21. veku, ali u njoj kuca kao srce ta „mala” knjiga za narod, nacionalna čitanka Vuka Karadžića.