Vuk Stefanović Karadžić
Prikaz rezultata 1 do 8 od ukupno 8
  1. #1

    Vuk Stefanović Karadžić

    Vuk Stefanović Karadžić



    Vuk Stefanović Karadžić (Tršić, 6. novembar 1787 - Beč, 7. februar 1864) je bio srpski filolog, reformator srpskog jezika, sakupljač narodnih pesama i pisac prvog rečnika srpskog jezika. Učestvovao je u Prvom srpskom ustanku kao pisar i činovnik u Negotinskoj krajini, a nakon sloma ustanka preselio se u Beč. Tu je upoznao Jerneja Kopitara, na čiji je podsticaj krenuo u prikupljanje srpskih narodnih pesama, reformu ćirilice i borbu za uvođenje narodnog jezika u srpsku književnost. Vukovim reformama u srpski jezik je uveden fonetski pravopis, a srpski jezik je potisnuo slavenosrpski jezik koji je u to vreme bio jezik obrazovanih ljudi.


    Biografija

    Vuk Stefanović Karadžić je rođen u Tršiću blizu Loznice 1787, u porodici u kojoj su deca umirala, pa je po narodnom običaju, dobio ime Vuk kako mu veštice i duhovi ne bi naudili. Pisanje i čitanje je naučio od rođaka Jevte Savića, koji je bio jedini pismen čovek u kraju. Obrazovanje je nastavio u školi u Loznici, ali je nije završio zbog bolesti. Školovanje je kasnije nastavio u manastiru Tronoši. Kako ga u manastiru nisu učili, nego terali da čuva stoku, otac ga je vratio kući.

    Na početku Prvog srpskog ustanka, Vuk je bio pisar kod cerskog hajdučkog harambaše Đorđa Ćurčije. Iste godine je otišao u Sremske Karlovce da se upiše u gimnaziju, ali je sa 19 godina bio prestar. Jedno vreme je proveo u tamošnjoj bogosloviji, gde je kao profesor radio Lukijan Mušicki.

    Ne uspevši da se upiše u Karlovačku gimnaziju, on odlazi u Petrinje, gde je proveo nekoliko meseci učeći nemački jezik. Kasnije stiže u Beograd da upozna Dositeja Obradovića, učenog čoveka i prosvetitelja. Vuk ga je zamolio za pomoć kako bi nastavio sa obrazovanjem, ali ga je Dositej odbio. Vuk je razočaran otišao u Jadar i počeo da radi kao pisar kod Jakova Nenadovića. Zajedno sa rođakom Jevtom Savićem, koji je postao član Praviteljstvujuščeg sovjeta, Vuk je prešao u Beograd i u Sovjetu je obavljao pisarske poslove.

    Kad je Dositej otvorio Veliku školu u Beogradu, Vuk je postao njen đak. Ubrzo je oboleo i otišao je na lečenje u Novi Sad i Peštu, ali nije uspeo da izleči bolesnu nogu, koja je ostala zgrčena. Hrom, Vuk se 1810. vratio u Srbiju. Pošto je kraće vreme u Beogradu radio kao učitelj u osnovnoj školi, Vuk je sa Jevtom Savićem prešao u Negotinsku krajinu i tamo obavljao činovničke poslove.

    Nakon propasti ustanka 1813. Vuk je sa porodicom prešao u Zemun, a odatle odlazi u Beč. Tu se upoznao sa Bečlijkom Anom Marijom Kraus, sa kojim se oženio. Vuk i Ana imali su mnogo dece od kojih su svi osim kćerke Mine i sina Dimitrija, umrli u detinjstvu i ranoj mladosti (Milutin, Milica, Božidar, Vasilija, dvoje nekrštenih, Sava, Ruža, Amalija, Aleksandrina). U Beču je takođe upoznao cenzora Jerneja Kopitara, a povod je bio jedan Vukov spis o propasti ustanka. Uz Kopitarevu pomoć i savete, Vuk je počeo sa sakupljanjem narodnih pesama i radu na gramatici narodnog govora. Godine 1814. je u Beču objavio zbirku narodnih pesama koju je nazvao Mala prostonarodna slaveno-serbska pesnarica. Iste godine je Vuk je objavio Pismenicu serbskoga jezika po govoru prostoga naroda napisanu, prvu gramatiku srpskog jezika na narodnom govoru.
    Nekadašnja zgrada Velike škole u Beogradu, danas Vukov i Dositejev muzej.

    Iduće godine je izdao drugu zbirku narodnih pesma pod imenom Narodna serbska pesnarica.

    Zbog problema sa knezom Milošem Obrenovićem bilo mu je zabranjeno da štampa knjige u Srbiji, a jedno vreme i u austrijskoj državi. Svojim dugim i plodnim radom stiče brojne prijatelje, pa i pomoć u Rusiji, gde je dobio stalnu penziju 1826. godine. U porodici mu je ostala živa samo kćerka Mina Karadžić.

    Kao godina Vukove pobede uzima se 1847. jer su te godina objavljena na narodnom jeziku dela Đure Daničića Rat za srpski jezik, Pesme Branka Radičevića, Njegošev Gorski vijenac(pisan starim pravopisom) i Vukov prevod Novog zavjeta, ali Vukov jezik je priznat za zvanični književni jezik tek 1868. četiri godine, nakon njegove smrti.

    Vuk je umro u Beču. Posmrtni ostaci preneseni su u Beograd 1897. godine i sa velikim počastima sahranjeni u porti Saborne crkve, pored Dositeja Obradovića. Počasni je građanin hrvatske prestonice, grada Zagreba.

    Reforma ćirilice i rad na gramatici i rečniku

    Podstaknut Kopitarevim savetom da napiše i gramatiku narodnog jezika, Vuk se prihvatio ovog posla, za koji nije imao dovoljno stručne spreme. Ugledajući se na gramatiku slavenosrpskog jezika, koju je u 18. veku napisao Avram Mrazović, Vuk je uspeo da završi svoje delo. Njegova gramatika koju je nazvao Pismenica serbskoga jezika, izašla je u Beču 1814. Bez obzira na nesvršenost i nepotpunost, ovo delo je značajno kao prva gramatika govora prostoga naroda.

    Svestan nesavršenosti svoje Pismenice, Vuk je prihvatio primedbe Kopitara i i drugih naučnih radnika, pa je uz prvo izdanje Srpskog rječnika iz 1818. objavio i drugo, prošireno izdanje svoje gramatike. U rečniku je bilo 26.270 reči koje su se koristile u govoru naroda u Srbiji, Sremu i Vojvodini. Ovo drugo izdanje gramatike je nekoliko godina kasnije (1824) na nemački jezik preveo Jakob Grim.

    Osnovna vrednost Pismenice je bilo njeno radikalno uprošćavanje azbuke i pravopisa. Vuk je u njoj primenio Adelungov princip: piši kao što govoriš, a čitaj kao što je napisano. Raniji pokušaji, poput onog Save Mrkalja, su bili nesistematski i neuspeli. Vuk je smatrao da svaki glas treba da ima samo jedno slovo, pa je iz dotadašnje azbuke izbacio sve nepotrebne znakove, koja su se pisala iako nisu imala svojih glasova. Stara slova je podržavala Srpska pravoslavna crkva, koju je u njima videla neku vrstu veze kulture i pismenosti sa religijom.

    Vuk je stvorio nove znake tako što je pojedina slova stopio sa tankim poluglasom (l + ь -> lj, n + ь -> nj). Izgled slova đ je prihvatio od Lukijana Mušickog, dž je uzeo iz nekih starih rumunskih rukopisa, a ć iz starih srpskih rukopisa. Uzimanje slova j iz latinice su mu njegovi protivnici iz crkvenih krugova pripisivali kao najteži greh, uz optužbe da radi na pokatoličavanju srpskog naroda.

    U početku Vuk nije upotrebljavao slova f i h. Slovo h je dodao u cetinjskom izdanju Narodnih srpskih poslovica iz 1836.

    Za drugo izdanje Srpskog rječnika Vuk je prikupljao građu iz govora stanovništva Crne Gore, Dubrovnika, Dalmacije i Hrvatske. Ovo izdanje je objavljeno u Beču 1852. u njemu se našlo 47.427 reči. Do kraja svog života Vuk je radio na daljem prikupljanju građe, ali ga je smrt sprečila da spremi i treće izdanje. To su tek 1898. učinila dvojica njegovih poštovalaca, Pera Đorđević i Ljubomir Stojanović.


    Borba za uvođenje narodnog jezika u književnost


    Tokom rada na gramatici, rečniku i izdavanju narodnih pesama, Vuk je počeo da se bavi pitanjem književnog jezika, koji je u njegovo vreme predstavljao haotičnu mešavinu. Stara srpska književnost razvijala se na srpskoj redakciji staroslovenskog jezika sve do početka 19. veka. U 18. veku došlo je do snažnog uticaja ruskih crkvenih knjiga na književni život Srba. Elementi ruskog jezika su sve više prodirali u dotadašnji dotadašnji crkveno-književni jezik i tako je stvoren veštački rusko-slovenski jezik, koji je u Vukovo vreme bio zvanični jezik crkve, škola i književnosti.

    Školovani ljudi učili su iz knjiga na starom jeziku, unoseći u njega elemente ruskog i srpskog narodnog jezika. Na taj način stvoren je slavenosrpski jezik, kojim se pisalo kako je ko znao. Takva nesređena situacija je bila osnova sa koje je Vuk krenuo u borbu protiv pisaca stare škole. Borba je počela Vukovom kritikom romana Usamljeni junoša 1815. i Ljubomir u Elisijumu 1817. Milovana Vidakovića. Kritika je bila usmerena na loše piščevo poznavanje jezika, koji je predstavljao nesređenu mešavinu imenskih i glagolskih oblika starog, slovenskog i narodnog jezika. Kako je Vidaković u to vreme bio najpopularniji srpski pisac, pa je ovakav Vukov napad izazvao buru u književnoj javnosti. Pored Vidakovića, u polemici su učestvovali i Joakim Vujić, Lukijan Mušicki, Pavle Berić i Gliša Geršić. Crkva i njeni najviši predstavnici su prednjačili među Vukovim protivnicima. Karlovački mitropolit Stefan Stratimirović, je već posle prvih Vukovih knjiga, dejstvovao preko budimskih vlasti da se onemogući štampanje knjiga. Stratimirović se posebno nije mirio sa Vukovom azbukom, zbog izbacivanja starih ćiriličnih slova i uvođenja slova J, smatrajući to napuštanje pravoslavlja i pokatoličavanjem.

    Pored srpske crkve, najveći Vukov protivnik je bio Jovan Hadžić, osnivač i predsednik Matice srpske i jedan od najobrazovanijih Srba tog vremena. Hadžić, koji je u početku bio Vukov saradnik, ali su se kasnije razišli po pitanjima jezika, je 1837. počeo polemiku sa Vukom Karadžićem. U spisu Sitnice jezikoslovne, Hadžić je dao upustva za rad budućim gramatičarima. Vuk je potom napisao svoj Odgovor na sitnice jezikoslovne, u kom je zamerio Hadžiću na slabom poznavanju narodnog jezika i neprincipijalnosti u pisanju. Vukov odgovor je bio oštar, pa je Hadžić nastavio polemiku napisavši nekoliko članaka i brošura (Utuk I, Utuk II, Utuk III...). Polemika između Karadžića i Hadžića je trajala skoro deceniju, a Karadžić je pobedu odneo svojim prevodom Novog zavjeta na srpski jezik 1847. Iste godine mladi Vukov saradnik Đura Daničić je objavio svoj rad Rat za srpski jezik i pravopis, a drugi Vukov saradnik Branko Radičević je objavio svoje Pesme na narodnom jeziku. Konačno, Petar Petrović Njegoš je iste te 1847. objavio svoj Gorski vijenac, koji je bio pisan na narodnom jeziku, ali starom ćirilicom.
    Isn't it funny how day by day, nothing changes, but when you look back, everything is different?
    C. S. Lewis

  2. #2

    Odgovor: Vuk Stefanović Karadžić

    Sakupljanje narodnih umotovorina


    Na beleženju narodnih umotvorina Vuk je počeo da radi odmah po poznanstvu sa Kopitarom. Kopitar je gajio veliku ljubav prema slovenskim narodima, interesujući se naročito za narodne pesme, a nemački kulturni radnici, koji su u svojoj zemlji sakupljali starine i izučavali narodnu prošlost, bili su mu bliski prijatelji. U Beču je Vuk 1814. štampao zbirku narodnih pesama nazvanu Mala prostonarodna slaveno-serbska pjesnarica, u kojoj se našlo oko 100 lirskih i 6 epskih pesama. Ovo je bio prvi put da se jezik prostog naroda pojavio u štampi.

    Iduće godine je izdao drugu zbirku narodnih pesma pod imenom Narodna serbska pesnarica, sa oko stotinu lirskih i 17 epskih pesama, koje je zabeležio po Sremu, kod Mušickog u Šišatovcu, Zemunu, Pančevu, Sremskoj Mitrovici i Novom Sadu. U ovoj zbirci su se našle pesme koje su ispevali Tešan Podrugović i Filip Višnjić. Kopitar je u stranim listovima pisao o srpskoj narodnoj poeziji, pa čak i prevodio na nemački jezik. Među zainteresovanim za srpski jezik našli su se Johan Volfgang Gete i braća Grim. Nova izdanja narodnih pesmama izašla su 1823. i 1824. u Lajpcigu i 1833. u Beču. Nova izdanja počela su izlaziti u šest knjiga od 1841. Zbog velikih štamparskih troškova peta i šesta knjiga su pojavile tek 1862. i 1864.

    Posle velikog uspeha sa narodnim pesmama, Vuk je počeo da radi na sakupljanju svih vrsta narodnih umotvorina. Prva zbirka pripovetki Narodne srpske pripovijetke su se štampale 1821. u Beču. U ovom izdanju se našlo 12 pripovedaka i 166 zagonetki. Godine 1853. u Beču je izašlo novo izdanje pripovedaka, koje je Vuk posvetio Jakobu Grimu. Vukova kćerka Mina je sledeće godine prevela pripovetke na nemački jezik.

    Beleženje narodnih poslovica je išlo paralelno sa sakupljanjem pesama i pripovedaka. Zbog intervencije mitropolita Stratimirovića, bečke vlasti nisu dozvolile izdavanje zbirke bez dozvole budimskih vlasti. Kako je Vuk u to vreme boravio u Crnoj Gori, na Cetinju je 1836. štampao Narodne srpske poslovice koje je posvetio vladici Petru II Petroviću Njegošu. Posle ovog izdanja Vuk je za života objavio još jedno izdanje poslovica.


    Sakupljanje narodnih običaja


    Specifičan život srpskog naroda za vreme vladavine Turaka, izolovan do savremenosti, učinio je da se arhaična patrijarhalna verovanja i običaji u njemu dugo očuvali. Stoga je Vuk Karadžić predano radio na opisivanju narodnog folklora. Srpski rječnik je pružio prve bogate opise običaja i verovanja naroda. Tumačeći pojedine reči, Vuk je unosio i opise.


    Istoriografski rad


    Pored rada na reformi srpskog jezika i prikupljanju narodnih umotvoreina, Vuk Karadžić se bavio i istoriografskim radom. Kao učesnik Prvog srpskog ustanka, Vuk je spremio ogroman materijal o događajima se do 1814, kao i o vladavini kneza Miloša Obrenovića. Godine 1828. je objavio rad Miloš Obrenović knjaz Serbiji. Od obilne građe o Prvom srpskom ustanku, Vuk je izdao samo jedan deo Praviteljstvujušči sovjet serbski..., u kom je opisao najvažnije bitke iz Prvog srpskog ustanka i neslogu između srpskih starešina.

    Najistaknutije vođe Prvog srpskog ustanka Vuk je opisao u nekoliko istorijskih monografija. Tu su obuhvaćeni Hajduk Veljko Petrović, Miloje Petrović, Milenko Stojković, Petar Dobrnjac, Hadži Ruvim i drugi.

    Konačno, Vuk je poznatom nemačkom istoričaru Leopoldu Rankeu dao materijal o Prvom srskom ustanku, prema kojoj je Ranke kasnije napisao svoje delo Srpska revolucija (nem. Die serbische Revolution).


    Filološki rad


    U prvoj polovini 19. veka, uz pomoć tadašnjih vrhunskih filologa, kao što su braća Grim i austrijskih vlasti koje je predstavljao Jernej Kopitar, Vuk Stefanović Karadžić je reformisao srpsku ortografiju i pravopis, praveći veliki rez između dotadašnje slavenosrpske kulture i novog standarda.

    Karadžićeva kapitalna dela, među kojima se ističu prvo izdanje "Srpskog rječnika" (1818.), drugo, znatno prošireno (1852.), te prevod "Novoga zavjeta" (1847.), postavili su temelje za savremeni standardni srpski jezik, a znatno su uticala i na oblik savremenog standardnog hrvatskog jezika, ponajviše u fazi tzv. hrvatskih vukovaca ili mladogramatičara. Osnovna načela Karadžićeve reforme se mogu sažeti u tri tačke:

    1. izjednačavanje narodnog i književnog jezika, tj. insistiranje na folklornim jezičkim oblicima, za koje se smatralo da su pouzdan vodič zabeležen u narodnim pesmama i poslovicama;
    2. prekid sa svim starijim oblicima srpske književnosti i pismenosti i novo utemeljenje standardnog jezika bez oslona na tradiciju;
    3. i, novoštokavski folklorni purizam, što se očitovalo u čišćenju jezika od crkvenoslavizama koji su identifikovani kao ruskocrkvena naplavina koja ne odgovara glasovnoj i gramatičkoj strukturi srpskog jezika.

    Na tehničkom nivou, Karadžićeva reforma se manifestovala u novoj srpskoj ćirilici u kojoj su izbačeni nepotrebni poluglasnici (ъ, ь), apsorbirani grafemi za lj, nj, dž koje je predlagao Sava Mrkalj (Vuk je gotovo u potpunosti preuzeo grafiju "narodnog" pisanog idiolekta Gavrila Stefanovića Venclovića, monaha u manastiru Rači s kraja 17. i početka 18. veka), te uvedena grafema j iz (nemačke) latinice. Novi fonološki pravopis, primeren prozirnom idiomu kakav je srpski, zamenio je stariji tvorbeno-morfološki. Jezički supstrat je bila novoštokavska ijekavština (istočnohercegovačko-krajiško narečje), koju je Vuk Karadžić stilizirao delom i prema hrvatskim pisanim djelima (tjerati umesto ćerati, djevojka umesto đevojka, hoću umesto oću). Ali, zbog uticaja srpske građanske klase u Vojvodini i Srbiji, ta je reforma prihvaćena u nešto izmenjenom obliku: ijekavski refleks jata (ѣ) je zamenjen ekavskim (npr. dete umesto dijete). Srpski književni jezik ijekavskog refleksa jata ostao je u Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, među Srbima i Hrvatskoj, kao i u narodnim govorima zapadne i jugozapadne Srbije.

    Nefilološki rad


    Vuk je pored svog najvećeg doprinosa na književnom planu, dao veoma značajan doprinos i srpskoj antropologiji u kombinaciji sa onovremenom etnografijom. Uz etnografske zapise ostavio je zapise i o fizičkim osobinama tela. U književni jezik je uneo bogatu narodnu terminologiju o delovima tela od temena do stopala. Treba napomenuti da se ovim terminima i danas koristimo, kako u nauci tako i u svakodnevnom govoru. Dao je, između ostalog, i svoje tumačenje veze između prirodne sredine i stanovništva, a tu su i delovi o ishrani, o načinu stanovanja, higijeni, bolestima, kao i o pogrebnim običajima. U celini posmatrano, ovaj značajni doprinos Vuka Karadžića nije toliko poznat niti izučavan. (Karadžić, V.: Sabrana dela, knjiga XVIII, Prosveta, Beograd 1972.)

    Wikipedia
    Poruku je izmenio Cecara, 02.07.2009 u 13:13
    Isn't it funny how day by day, nothing changes, but when you look back, everything is different?
    C. S. Lewis

  3. #3

    Odgovor: Vuk Stefanović Karadžić

    ОГЛЕД СРПСКОГА БУКВАРА.

    ПРЕДГОВОР.


    Што су гођ људи на овоме свијету измислили, ништа се не може испоредити с писмом. Пријатељу или знанцу своме, који је на далеко преко бијелог свијета, послати мисли своје на комаду артије; читати, што су други писали прије двије иљаде година, и написати, да могу други послије неколико иљада година читати; то је наука, која ум љуцки готово превазилази, и могло би се рећи, да је онај, који је први њу измислио, био више Бог, него човек. Писмо је отворило пут уму љуцкоме, да се приближи к Богу по могућству своме. Оно је измишљено, од прилике, прије четири иљаде година; и послије свога тешкога и чуднога постања тако је ласно постало, да данас на свијету нема никаква заната лакшега од њега; и тако се по свијету размложило, да данас у Европи има народа, у којима нема човека, да не зна читати и писати. Срби су овај дар Божиј примили тек са законом ришћанским, прије иљаду година; и прем да се у нашим народним пјесмама врло често књиге пишу и уче, опет су у народу нашему још врло ријетки људи, који знаду читати и писати! Што Срби још слабо почињу књигу учити, и што је још сва Српска књига у читању часловца и псалтира, томе је криво млого којешта; али што млоги учи по двије и по три године читати, па опет не може да научи, него остане сврзислово, томе су само криви буквари и учитељи. Сваки прави и паметни родољубац мора желити, да се и у нас буквари начине и школе уреде према данашњем вијеку; а онаке родољупце, који, „имајући ревност, но не по разуму“, вичу, да се ништа не поправља, него све да остаје по старом обичају, онаке, велим, ваља сажаљавати, и молити се Богу, да би ји опаметио и на прави пут извео. То је највећа разлика између човека паметна, и између простака, што паметан човек једнако жели и труди се, да што боље научи или измисли, и да он буде паметнији од својије стари, а његова ђеца од њега; простак пак све је рад, да остане, као што су му и стари били, а његова ђеца, као и он што је. Какав би јадан и жалостан род љуцки и овај свијет био, да су сви људи остајали онаки, као што су и њиови стари били! Бог је само безумним животињама усудио, да остају до вијека, као што су им и стари били; а човека је одредио, да се једнако учи, и све нараштај од нараштаја паметнији да постаје. Што се гођ људи по овој наредби Божјој већма труде и напредују, то све срећнији и славнији постају; а што се гођ већма лијене и задржавају, то наличнији на звјериње остају. Тако су пред нама измакли Енглези и Французи, и млоги други народи Европејски; тако су иза нас заостали млоги дивљаци по Африци и по Америци, који и данас живе голи по шумама и једу љуцко месо.

    Да не узимамо за углед народе други закона и племена, но ево Руса, који су с нама једнога закона и племена. Они су прије сто година, како су њиов језик и писмо одвојили од црквенога језика и писма, познали, да су имена наши слова тешка и претешка за учење читати; зато су они још онда по њиовим школама мјесто аз, буки, вједи, глагољ, добро, јест, живјете, земља, иже, како, људи, мисљете, наш, он, покој, рци, слово, твердо, ферт, хјер, черв, почели, учити: а, бе, ве, ге, де, же, зе, і, ка, ел, ем, ен, о, пе, ер, ес, те, еф, хе, че. Истина да је овако сто пута лакше научити читати; али ни ово још нијесу права имена полугласни слова, јер, н. п. б не може се читати бе, док се не метне предањга е, него је његов прави глас бъ. Тако учитељ, који је рад кога најлакше да научи читати, ваља да му не казује никака имена слова, него само њиове гласове, које имају у читању; па онда нема срицања, него, како се познаду слова, одма се може читати. Тако може човек врло ласно за десет дана научити читати! Ја сам то огледао још прије неколико година у Бесарабији и у Србији, и сад овђе у Бечу. Кад сам овако почињао учити, подсмијевали су ми се млоги, који су по старом обичају научили читати; но колика је моја радост била, кад сам прошавше године у Али (Halle), у ондашњој славној и на далеко чувеној сиротињској кући, виђео, да иљаде ђеце тако уче читати!

    Желећи од свега срца, да би се учење писма у народу нашему облакшало, написао сам овај буквар, у коме су слова намјештена по реду, како је кога глас најлакше изговорити.

    Вук Стефановић Караџић

    ~~~~~~~~~~~~

    1З.

    Обичај је, да се на ђекојим мјестима сваке ријечи, а ђекоје ријечи на сваком мјесту, почињу с великим словима; а ђекоја су велика слова мало друкчија од мали, зато се и она ево овђе постављају, и то у старом реду, као што у броју иду једно за другим:

    А Б В Г Д Ђ Е Ж З И Ј К
    а б в г д ђ е ж з и ј к
    Л Љ М Н Њ О П Р С Т Ћ У
    л љ м н њ о п р с т ћ у
    Ф Х Ц Ч Џ Ш
    ф х ц ч џ ш.


    14.

    Славенска или Ћирилова слова, која су у нашим црквеним књигама:
    (слова) / (имена) / (значење)
    А а, / аз, / а.

    Б б, / буки, /б.

    В в, / вједи, в.

    Г г, / глагољ, / г.

    Д д, / добро, / д.

    Е е, /јест, /е,је.

    Ж ж, /живјете, /ж.

    Ѕ ѕ, / зјело, / з.

    З з з, /земља, /з.

    И и, / иже, /и.

    І ї /и, / и.

    К к, / како, / к.

    Л л, /људи, /л.

    М м,/ мисљете, / м.

    Н н, / наш, /н.

    О о, / он, /о.

    П п, / покој, / п.

    Р р, / рци, /р.

    С с, / слово, / с.

    Т т, /твердо, / т.

    У у, / ук, / у.

    Ѹ ѹ, / у, /у.

    Ф ф, /ферт, /ф.

    Х х, /хјер, /х.

    Ѿ ѿ, /от, /от.

    Ц ц, / ци, / ц.

    Ч ч, /черв, / ч.

    Ш ш, /ша, /ш.

    Щ щ, /шта (шча), / шт,шч.

    Ъ ъ, / јер,

    Ы ы, /јери, /и.

    Ь ь, / јер,

    Ѣ ѣ,/ јат, /је.

    є, / је, /је,е.

    Ю ю, /ју, / ју.

    Ѫ ѫ, /јус,

    Ѡ ѡ̒҄ ѽ, /о, /о.

    Я я, / ја, / ја.

    Ѧ ѧ, /ја, / ја.

    Ѯ ѯ, / кси,/ кс.

    Ѱ ѱ, / пси, / пс.

    Ѳ ѳ, / тита, / т.

    Ѵ ѵ, / ижица, /и,в.

    више на Први српски буквар
    Poruku je izmenio Cecara, 06.07.2009 u 17:35 Razlog: све ми се испомерало...
    Isn't it funny how day by day, nothing changes, but when you look back, everything is different?
    C. S. Lewis

  4. #4

    Odgovor: Vuk Stefanović Karadžić

    Covek je jednostavno genije,reformisao srpski jezik i doveo ga u stanje kakvo je danas.
    Slobodno se moze nazvati velikanom zbog celog njegovog doprinosa sto se tice srpskog jezika i knjizevnosti.
    I dan danas se secam posete Trsicu i razgledanja prostorija gde je ziveo.
    To predstavlja spomenik nase kulture.

  5. #5

    Odgovor: Vuk Stefanović Karadžić

    Kao sto svi znamo, Vuk se bavio sakupljanjem narodnih umotvorina i prica. Zapisivao ih je i tako mi danas mozemo da uzivamo u onome sto je nekad bilo samo usmeno predanje. Evo nekih prica koje je Vuk sakupio.

    Nemušti jezik


    U nekakva čoveka bio jedan čoban koji ga je mnogo godina verno i pošteno služio. Jednom, idući za ovcama,čuje u šumi neku pisku, a ne znadijaše šta je. Na taj glas otide on u šumu da vidi šta je. Kad tamo, ali se zapožarilo, pa u požaru zmija pišti. Kad čoban to vidi, stane da gleda šta će zmija raditi, jer se oko nje sa svih strana bilo zapožarilo, i požar se jednako k njoj primicao. Onda zmija poviče iz požara: Čobane, zaboga, izbavi me iz ove vatre!Onda joj čoban pruži svoj štap preko vatre, a ona po štapu izađe, pa njemu na ruku, pa po ruci domili do vrata i savije mu se oko vrata. Kad čoban to vidi, nađe se u čudu, pa reče zmiji: Šta je to, u zao čas! Ja tebe izbavih, a sebe pogubih.Zmija mu odgovori: Ne boj se ništa, nego me nosi kući mome ocu. Moj je otac zmijinji car.Onda joj se čoban stane moliti i izgovarati da ne može ostaviti svojih ovaca, a zmija mu reče: Ne brini se nimalo za ovce; ovcama neće biti ništa; samo hajde što brže.Onda čoban pođe sa zmijom kroz šumu i najposle dođe na jednu kapiju koja je bila od samih zmija. Kad dođu tu,zmija na vratu čobanovu zvizne, a zmije se sve odmah raspletu. Onda zmija reče čobanu: Kad dođemo u dvor mome ocu, on će tebi davati šta god zaišteš: srebra, zlata i kamenja dragoga, ali ti ne uzimaj ništa, nego išti nemušti jezik On će se dugo zatezati, ali će ti najposle opet dati.Uto dođu u dvor k ocu, i otac plačući zapita zmiju: Zaboga, sinko, gde si!?A ona mu kaže sve po redu kako je bio opkolio požar i kako je čoban izbavio. Onda car zmijinji reče čobanu: Šta ćeš da ti dam za to što si mi sina izbavio?Čoban odgovori:Ništa drugo neću, nego da mi daš nemušti jezik.A car reče: Nije to za tebe, jer da ti to dam,pa da kome kažeš, ti bi odmah umro,nego išti drugo šta god hoćeš, daćuti.Na to mu čoban odgovori: Ako ćeš mi što dati, daj mi nemušti jezik, ako li mi to ne daš, a ti zbogom ostaj! Meni drugo ne treba ništa.Pa pođe da ide. Onda ga car vrati natrag govoreći mu: Stani! Hodi ovamo, kad baš to hoćeš. Zini!Čoban zine, a zmijinji mu car pljune u usta, pa mu reče: Sada ti pljuni meni u usta.Čoban mu pljune u usta, a zmijinji car opet čobaninu. I tako tri puta pljunu jedan drugome u usta, pa mu onda zmijinji car reče: Sad imaš nemušti jezik. Idi zbogom, ali za glavu svoju nikom nekazuj, jer, ako kažeš komegod, odmah ćeš umreti.Čoban pođe kroz šumu, i idući čujaše i razumevaše sve što govore tice i trave i sve što je na svetu. Kad dođe k ovcama i nađe ih sve na broju i na miru, leže malo da se odmori.Tek što legne, ali dolete dva gavranate padnu na jedno drvo i počnu se razgovarati svojim jezikom govoreći: Kad bi znao ovaj čoban, ovde gdeleži ono crno šilježe ima u zemlji pun podrum srebra i zlata.Čoban, kad čuje to, otide svome gospodaru te mu kaže, a gospodar dotera kola pa otkopaju vrata od podruma i krenu blago kući. Ovaj je gospodar bio pošten čovek, pa sve blago dade čobanu govoreći mu: Evo, sinko, ovo je sve tvoje blago,to je tebi Bog dao. Nego ti načini sebi kuću, pa se ženi, te živi s tim blagom.Čoban uzme blago, načini kuću, i oženivši se stane živeti, i malo pomalo iziđe on najbogatiji čovek nesamo u onome selu nego u svoj okolini nije ga bilo. Imao je svoga ovčara, govedara, konjušara, svinjara, mnogu imovinu i veliko bogatstvo.Jednom licem na Božić reče on svojoj ženi: Spremi vina i rakije i svega što treba, pa ćemo sutra ići na salaš da nosimo pastirima neka se i oni provesele.Žena ga posluša i uredi sve kakoje zapovedio. Kad sutradan otidu na salaš, onda gazda uveče kaže svima pastirima: Sad svi skupite se, pa jedite i pijte i veselite se, aja ću biti kod stoke svu noć.I tako gazda otide i ostane kod stoke. Kad je bilo oko ponoći, ali kurjaci zaurlaju, a psi zalaju; kurjaci govore svojim jezikom: Možemo li doći da učinimo štetu, pa će biti mesa i vama ?A psi odgovaraju svojim jezikom: Dođite, da bismo se i mi najeli!Ali među psima bijaše jedan matori pas koji samo još dva zuba imadijaše u glavi. Onaj matori pas stane govoriti kurjacima: Tamo njima to i to! Dok su još ova dva zuba meni u glavi, nećete vi učiniti štete mome gospodaru.A to gazda sve sluša i razume što oni govore. Kad ujutru svane, onda gazda zapovedi da sve pse potuku, samo onoga matoroga psa da ostave. Sluge stanu govoriti: Zaboga, gospodaru, šteta je!A gazda im odgovori: Što rekoh, to da učinite.Pa se opravi sa ženom kući, i pođu na konjima: pod njime bijaše konj, apod ženom kobila. Idući tako, čovek izmakne napred, a žena zaostane. Onda konj pod čovekom zarže. Konj veli kobili: Hajde brže, što si ostala!A kobila odgovara:E, lasno je tebi, ti nosiš jednoga gospodara, aja troje: nosim gazdaricu,i u njoj dete, pa u sebi ždrebe.Na to se čovek obazre i nasmeje, a žena to opazi, pa brže obode kobilu i stigne čoveka pa ga zapita zašto se nasmejao. On joj odgovori: Nizašto, samo onako.Al ženi ne bude to dosta, nego saleti muža da joj kaže zašto se nasmejao. On se stane braniti: Prođi me se, ženo, bog s tobom,što ti je? Ne znam ni sam.Ali što se on više branjaše, ona sve više navaljivaše na nj da joj kaže zašto se nasmejao. Najposle joj čovek reče: Ako ti kažem, ja ću odmah umreti.Ona opet, ni za to ne mareći, jednako navali govoreći da drukčije nemože biti nego da joj kaže. Uto dođu kući. Odsednuvši s konja, čovek odmah naruči mrtvački sanduk i kad budegotov, metne ga pred kuću, pa kaže ženi: Evo, sad ću leći u sanduk, pa da ti kažem zašto sam se nasmejao; ali kako ti kažem odmah ću umreti.I tako legne u sanduk, pa još jedanput obazre se oko sebe, kad ali onaj matori pas došao od stoke i seo mu u čelo glave pa plače. Čovek, opazivši to, reče ženi: Donesi jedan komad hleba te podaj tome psu.Žena donese komad hleba i baci pred psa, ali pas neće ni da gleda, a petao dođe i stane kljuvati u komad.Onda pas reče petlu: Nesrećo nesita, tebi je do jela,a vidiš gde gazda hoće da umre!A petao mu odgovori: Pa nek umre kad je lud. U mene ima sto žena, pa ih svabim sve na jedno zrno proje kad gde nađem, a kad one dođu, ja ga prožderem; ako li se koja stane srditi, ja je odmah kljunom; aon nije vredan jednu da umiri.Kad to čovek čuje, on ustane iz sanduka, pa uzme batinu i dozove ženu usobu. Hodi, ženo, da ti kažem.Pa sve batinom po njoj. Eto to je, ženo! Eto, to je, ženo!I tako se žena smiri i nikad ga više ne zapita da joj kaže zašto se smejao.
    Isn't it funny how day by day, nothing changes, but when you look back, everything is different?
    C. S. Lewis

  6. #6

    Odgovor: Vuk Stefanović Karadžić

    Čardak ni na nebu ni na zemlji


    Bio jedan car, pa imao tri sina i jednu kćer, koju je u kavezu hranio i čuvao kao oči u glavi.

    Kad devojka odraste, jedno veče zamoli oca da joj dopusti da iziđe s braćom malo pred dvor u šetnju, i otac joj dopusti. Ali tek što iziđe pred dvor, u jedan mah doleti iz neba zmaj, ščepa devojku između braće i odnese je u oblake. Braća otrče brže bolje, k ocu i kažu mu šta je bilo, i reknu da bi oni radi svoju sestru potražiti. Otac im dopusti da idu da je traže, i da im svakome po konja i ostalo što treba zaput, i tako oni otidu.

    Po dugome putovanju naiđu na jedan čardak, koji niti je na nebu ni na zemlji. Došavši onde, pomisle da neće u onome čardaku biti njihova sestra, pa se odmah stanu dogovarati kako bi se u nj popeli, i posle dugog promišljavanja i dogovora, dogovore se da jedan od njih svoga konja zakolje, i od kože konjske da okroje oputu, pa pritvrdivši jedan kraj od nje za strelu,da puste odozdo strelu iz luka da se dobro za čardak prihvati, kako bi se uz nju peti mogli.

    Mlađa dva brata reknu najstarijemu da on svoga konja zakolje, ali on ne htede, pa ni srednji ne htedne,onda najmlađi zakolje svoga, od kože njegove okroji oputu, jedan kraj od nje veže za strelu, pak je pusti iz luka u čardak. Kad dođe da se penje uz oputu, opet najstariji i srednji ne htednu se peti, nego se popne najmlađi.

    Popevši se gore, stane ići iz jedne sobe u drugu, i tako naiđe na jednu sobu u kojoj vidi svoju sestru gdje sedi a zmaj joj metnuo glavu na krilo pa spava a ona ga bište. Ona, kad vidi brata svojega, uplaši se i počne ga tiho moliti da beži dok se nije zmaj probudio, ali on ne htedne, već uzme buzdovan, pa razmahne njime i udari zmaja u glavu, a zmaj iza sna maši se rukom na ono mesto gdje ga je on udario, pa reče devojci: "Baš ovdje me nešto ujede". Kad on to rekne, a carev ga sin još jednom udari u glavu, a zmaj opet reče devojci: "Opet me nešto ovdje ujede."

    Kad on i treći put zamahne da ga udari, onda mu sestra rukom pokaže da ga udari u život, i on ga udari onamo, i kako ga udari, zmaj ostane namestu mrtav, a careva ga kći sturi skrila, pa pritrči bratu svome, te se s njime poljubi, pa onda, uzevši ga za ruku, stane ga voditi kroz sve sobe. Najpre ga uvede u jednu sobu u kojoj je bio jedan vran konj za jaslima privezan s cijelijem takumom od čistoga srebra. Potom ga odvede u drugu sobu u kojoj je za jaslima stajao beli konj s takumom od suhoga zlata. Najposle ga odvede i u treću sobu gde je za jaslima bio kulatast konj i na njemu takum dragim kamenjem iskićen. Kad prođe te sobe, onda ga sestra odvede u jednu sobu u kojoj je devojka jedna sedila za zlatnim đerđefom i zlatnom žicom vezla. Iz te sobe odvede ga u drugu u kojoj je druga devojka zlatne žice ispredala. A najposle uvede ga u jednu sobu u kojoj je treća devojka biser nizala, i pred njom na zlatnoj tepsiji od zlata kvočka s pilićima biser kljucala.

    Sve ovo obišavši i videvši, vrati se natrag u onu sobu gdje je zmaj mrtav ležao, pa ga izvuče napolje i baci na zemlju, a braća, kad ga vide, umalo ih groznica ne uhvati. Potom najmlađi brat spusti najpre sestru svoju braći, pa onda sve tri devojke svaku s njezinijem radom, jednu za drugom; spuštajući devojke braći, svaku je namjenjivao čija će koja biti, a kad spusti treću, i to onu s kvočkom i pilićima, on nju za sebe nameni. Braća njegova, zavideći mu što je on bio junak te je sestru našao i izbavio, preseku oputu da on ne bi mogao sići, pa onda nađu u polju jedno čobanče kod ovaca, i preobuku ga imjesto brata svoga ocu povedu, a sestri svojoj i devojkama oštro zaprete da nikome ne kazuju šta su oni učinili.

    Posle nekoga vremena dozna najmlađi brat na čardaku da se braća, njegova i ono čobanče onim devojkama žene. Onaj isti dan u koji se najstariji brat venčavao, on uzjaše na vranca, pa, baš kada su svatovi iz crkve izlazili, doleti među njih, te svoga brata, mladoženju, udari malo buzdovanom u leđa, da se odmah s konja premetnuo, pa onda odleti opet natrag u čardak. Kad dozna da mu se srednji brat ženi, a on, u ono isto vreme kad su svatovi iz crkve išli, doleti na đogatu, te i srednjega brata onako udari, da se odmah s konja premetnuo,pa između svatova opet odleti. Naposletku, doznavši da se čobanče njegovom devojkom ženi, uzjaše na kulaša, i doleti u svatove baš kad su iz crkve izlazili, te mladoženju buzdovanom udari u glavu, da je namestu mrtav pao, a svatovi onda đipe da ga uhvate, ali on ne htedne ni bežati, nego ostane među njima, pa se pokaže da je on najmlađi carev sin a ne ono čobanče, i da su ga braća iz zavisti ostavila na onome čardaku u komeje on sestru našao i zmaja ubio, a to sve zasvedoči i sestra i one devojke.

    Kad car to čuje, on se naljuti na svoja dva starija sina i otera ih odmah od sebe, a njega oženi devojkom koju je sebi izabrao i ostavi ga nakon sebe da caruje.
    Isn't it funny how day by day, nothing changes, but when you look back, everything is different?
    C. S. Lewis

  7. #7

    Odgovor: Vuk Stefanović Karadžić

    Zlatna jabuka i devet paunica


    Bio jedan car, pa imao tri sina i pred dvorom zlatnu jabuku koja za jednu noć i ucveta i uzre i neko je obere, a nikako se nije moglo doznati ko. Jednom stane se car razgovarati sa svojim sinovima:

    Kud se to deva rod s naše jabuke!

    Na to će reći najstariji sin:

    Ja ću noćas čuvati jabuku, da vidim ko je to bere.

    I kad se smrkne, on otide pod jabuku, pa legne pod njom da je čuva, ali kad jabuke već počnu zreti, on zaspi, pa kad se u zoru probudi, a to jabuka obrana. Onda on otide ocu i kaže mu sve po istini.

    Tada se ponudi drugi sin da čuva jabuku, ali i on prođe kao i onaj: zaspi pod jabukom, pa kad se u zoru probudi, a to jabuka obrana.

    Sad dođe red na najmlađega sina da i on čuva jabuku; on se opravi, dođe pod jabuku i namesti krevet pod njom, pa legne spavati. Kad bude ispred ponoći, on se probudi pa pogleda na jabuku, a jabuka već počela zreti, sav se dvor sjaji od nje. U taj čas doleti devet zlatnih paunica, osam padnu na jabuku, a deveta njemu u krevet, kako padne na krevet, stvori se devojka da je nije bilo lepše u svemu carstvu. Tako su se njih dvoje grlili i ljubili do posle ponoći. Pa onda devojka ustane i zahvali mu na jabukama, a on je stane moliti da mu ostavi barem jednu; a ona mu ostavi dve: jednu njemu, a drugu da odnese svome ocu. Devojka se potom opet pretvori u paunicu i odleti sa ostalima. Kad ujutru dan osvane, ustane carev sin pa odnese ocu one obadve jabuke. Ocu bude to vrlo milo, i pohvali najmlađega sina. Kad bude opet uveče, najmlađi carev sin opet se namesti kao i pre da čuva jabuku, i sačuva je opet onako, i sutradan opet donese ocu dve zlatne jabuke. Pošto je tako nekoliko noći jednako radio, onda mu braća počnu zlobiti što oni nisu mogli jabuke sačuvati, a on je svaku noć sačuva. U tome se još nađe nekakva prokleta babetina koja im se obeća da će uhvatiti i doznati kako on jabuku sačuva. Kad bude uveče, ta se baba prikrade pod jabuku, pa se podvuče pod krevet i onde se pritaji. Posle dođe i najmlađi carev sin, te legne kao i pre. Kad bude oko ponoći, ali eto ti devet paunica, osam padnu na jabuku, a deveta njemu u krevet, pa se pretvori u devojku. Onda baba polagano uzme devojčinu pletenicu, koja je visila niz krevet, pa je odseče, a devojka odmah đipi s kreveta, stvori se paunica pa poleti, a ostale paunice s jabuke za njom, i tako ih nestane. Onda đipi i carev sin, pa poviče:

    Šta je to?

    Kad tamo, ali baba pod krevetom, on zgrabi babu, pa je izvuče ispod kreveta i sutradan zapovedi te je rastrgnu konjma za repove. Paunice više ne dođu na jabuku, i zato je carev sin jednako tužio i plakao. Najposle naumi da ide u svet da traži svoju paunicu, i da se ne vraća kući dok je ne nađe; pa onda otide k ocu i kaže mu što je naumio. Otac ga stane odvraćati i govoriti mu da se mahne toga, nego će mu on naći drugu devojku koju god hoće u svemu carstvu. Ali je to sve bilo zaludu, on se spremi i s još jednim slugom pođe u svet da traži svoju paunicu. Idući tako zadugo po svetu, dođe jedanput na jedno jezero, i onde nađe jedne velike i bogate dvore, i u njima jednu babu, caricu, i jednu devojku, babinu kćer, pa zapita babu:

    Zaboga, bako, eda li ti što znaš za devet zlatnih paunica?

    A baba mu stane kazivati:

    E, moj sinko, znam ja za njih: one dolaze svako podne na ovo jezero, te se kupaju; nego se ti prođi paunica, već evo ti moja kći, krasna devojka, i toliko blago, sve će tebi ostati.

    Ali on jedva čekajući da vidi paunice, nije hteo ni slušati što baba govori za svoju kćer. Kad bude ujutru, carev sin ustane i opravi se na jezero da čeka paunice, a baba potkupi slugu njegova i da mu jedan meščić, kojim se vatra piri, pa mu reče:

    Vidiš ovaj meščić; kad iziđete na jezero, a ti mu krišom samo malo duni za vrat, pa će zaspati, te se neće moći s paunicama razgovarati.

    Nesretni sluga tako i učini: kad izađu na jezero, on nađe zgodu, pa svome gospodaru dune za vrat iz onoga meščića, a on siromah odmah zaspi kao mrtav. Tek što on zaspi, ali eto ti devet paunica; kako dođu, osam padnu na jezero, a deveta njemu na konja, pa ga stane grliti i buditi:

    Ustaj, hrano! Ustaj, srce! Ustaj, dušo!

    A on ništa ne zna kao da je mrtav. Paunice, pošto se okupaju, odlete sve zajedno. Onda se on odmah probudi, pa zapita slugu:

    Šta je, jesu li dolazile?

    A sluga odgovori da su dolazile i kako su osam pale na jezero, a deveta njemu na konja, i kako ga je grlila i budila. Carev sin, siromah, čujući to, da se ubije. Kad bude drugi dan ujutru, on se opet opravi sa slugom, sedne na konja, pa sve pored jezera šeće. Sluga opet nađe zgodu te mu dune za vrat iz meščića, a on odmah zaspi kao mrtav. Tek što on zaspi, ale eto ti devet paunica: osam padnu u jezero, a deveta njemu na konja, pa ga stane grliti i buditi:

    Ustaj, hrano! Ustaj, srce! Ustaj, dušo!

    Ali ništa ne pomaže: on spava kao mrtav. Onda ona reče sluzi:

    Kaži gospodaru svome: još sutra može nas ovde dočekati, pa nas više nikad ovde neće videti.

    I tako opet odlete. Tek što one odlete, probudi se carev sin, pa pita slugu:

    Jesu li dolazile?

    A sluga mu odgovori:

    Jesu i poručile su ti da ih još sutra možeš ovde čekati, pa više nikad ovde neće doći.

    On, siromah, kad to čuje, ne zna šta će od sebe da radi: sve čupa kosu s glave od muke i žalosti. Kad treći dan osvane, on se opet opravi na jezero, ali nije hteo šetati, nego stane sve trčati da ne bi zaspao. Ali opet sluga nekako nađe zgodu te mu dune iz meščića za vrat, a on odmah padne po konju i zaspi. Tek što on zaspi, ali eto ti devet paunica; kako dođu, osam padnu na jezero, a deveta njemu na konja, pa ga stane buditi i grliti:

    Ustaj, hrano! Ustaj, srce! Ustaj, dušo!

    Ali ništa ne pomaže: on spava kao mrtav. Onda reče paunica sluzi:

    Kad ti ustane gosppodar, kaži mu neka smakne gornji klin na donji, pa će me onda naći.

    S otim odlete sve paunice. Kad one odlete, a carev sin se probudi, pa zapita slugu:

    Jesu li dolazile?

    A sluga odgovori:

    Dolazile su, i ona što je bila pala tebi na konja rekla mi je da ti kažem da smakneš gornji klin na donji, pa ćeš je onda naći.

    Kad on to čuje, istrgne sablju i oseče sluzi glavu. Posle toga počne sam putovati po svetu, i tako putujući zadugo, dođe u jednu planinu i onde zanoći u jednoga pustinika, pa ga zapita ne bi li mu znao kazati što za devet zlatnih paunica. Pustinik mu odgovori:

    E, moj sinko, srećan si, sam te je bog uputio kuda treba. Odavde nema do njih više od po dana hoda. Samo valja pravo da ideš, pa ćeš naći jedne velike vratnice, kad prođeš one vratnice, drži desno, pa ćeš doći upravo u njihov grad, onde su njihovi dvori.

    Kad ujutru svane, carev sin ustane, opravi se i zahvali pustiniku, pa pođe kako mu je kazao. I tako putujući naiđe na velike vratnice, i prošavši ih, odmah uze desno, i tako oko podne ugleda grad gde se beli, i vrlo se obraduje. Kad uđe u grad, napita i dvor zlatnih paunica. Kad dođe na vrata, onde ga zaustavi straža i zapita ko je i otkuda je, pa pošto se on kaže, otidu te jave carici, a ona kako čuje, kao bez duše dotrči pred njega onako kao devojka, pa uzevši se s njim pod ruke, uvede ga u dvore. Tu bude velika radost, i posle nekoliko dana venčaju se njih dvoje, i on ostane živeti kod nje. Posle nekoga vremena pođe carica u šetnju, a carev sin ostane u dvoru; carica mu na polasku da ključeve od dvanaest podruma, pa mu reče:

    U sve podrume možeš ići, ali u dvanaesti ne idi nipošto niti ga otvaraj, ne šali se glavom.

    S otim ona otide. Carev sin, ostavši sam u dvoru, stane misliti u sebi: ''Šta bi to bilo u dvanaestom podrumu?'' Pa onda stane otvarati podrume sve redom. Kad dođe na dvanaesti, nije iznajpre hteo otvarati ga, ali ga opet stane kopati: šta bi to bilo u tome podrumu? Pa najposle otvori i dvanaesti podrum, kad tamo ali nasred podruma jedno veliko bure sa gvozdenim obručima odvranjeno, pa i njega iziđe glas:

    Zaboga, brate, molim te, umreh od žeđi; daj mi čašu vode!

    Carev sin uzme čašu vode pa uspe u bure, ali kako je on uspe, odmah pukne jedan obruč na buretu. Zatim opet iziđe glas iz bureta:

    Zaboga, brate, umreh od žeđi; daj mi još jednu čašu vode!

    Carev sin opet uspe čašu vode, a na buretu pukne još jedan obruč. Po treći put iziđe glas iz bureta:

    Zaboga, brate, umreh od žeđi; daj mi još jednu čašu vode!

    Carev sin uspe još jednu čašu vode, pukne obruč i treći; onda se bure raspadne, a zmaj izleti iz njega, pa na putu uhvati caricu i odnese je. Posle dođu sluškinje i kažu carevom sinu šta je i kako je, a on siromah od žalosti nije znao šta će raditi; najposle naumi opet da ide u svet da je traži. I tako putujući po svetu zadugo, dođe na jednu vodu, pa idući pokraj vode opazi u jednoj lokvi malu ribicu gde se praćaka. Ribica kad vidi carevoga sina, stane mu se moliti:

    Po bogu da si mi brat, baci me u vodu; ja ću tebi jedared vrlo trebovati, samo uzmi od mene jednu ljusku, pa kad ti zatrebam, samo je protri malo.

    Carev sin digne ribicu, uzme od nje jednu ljusku, pa ribicu baci u vodu, a ljusku zavije u maramu. Posle nekoga vremena idući tako po svetu, nađe lisicu gde se uhvatila u gvožđa. Kad ga lisica opazi, reče mu:

    Po bogu da si mi brat, pusti me, ja ću tebi biti u nevolji, samo uzmi od mene jednu dlaku, pa kad ti zatrebam, samo je malo protri.

    On uzme od nje jednu dlaku, pa je pusti. Opet tako idući preko jedne planine, nađe kurjaka gde se uhvatio u gvožđa. I kurjak kad ga vidi, reče mu:

    Po bogu da si mi brat, pusti me, ja ću tebi biti u nevolji, samo uzmi od mene jednu dlaku, pa kad ti zatrebam, samo je malo protri.

    On uzme dlaku od kurjaka, pa ga pusti. Iza toga carev sin opet, dugo putujući, srete jednog čoveka, pa ga zapita:

    Zaboga, brate, eda li si čuo kad od koga gde su dvori zmaja cara?

    Ovaj ga čovek lepo uputi i kaže mu i vreme u koje valja da je tamo. Onda mu carev sin zahvali, pa pođe unapredak i jedva jednom dođe u grad zmajev. Kad uđe u zmajeve dvore, nađe svoju ljubu, i oboje se vrlo obraduju kad se sastanu, pa se stanu razgovarati šta će sad, kako će se izbaviti. Brže bolje spreme se na put, sednu na konje, pa beži. Kad oni umaknu iz dvora, a zmaj na konju dođe; kad uđe u dvor, ali carice nema; onda on stane govoriti konju:

    Šta ćemo sad? Ili ćemo jesti i piti ili ćemo terati?

    Konj mu odgovori:

    Jedi i pij, stići ćemo ih, ne staraj se.

    Kad zmaj ruča, onda sedne na konja, pa teraj za njima, i za tili čas ih stigne. Kako ih stigne, caricu otme od carevoga sina, pa mu reče:

    Ti idi zbogom, sad ti praštam za ono što si mi u podrumu dao vode; ali se više ne vraćaj, ako ti je život mio.

    On siromah pođe malo, ali ne mogavši srcu odoleti, vrati se natrag pa sutradan opet u zmajev dvor, i nađe caricu, a ona sedi sama u dvoru i suze roni. Kad se ponovo videše i sastaše, počeše se opet razgovarati kako bi pobegli. Onda reče carev sin njojzi:

    Kad dođe zmaj, pitaj ti njega gde je dobio onog konja, pa ćeš mi kazati, da i ja tražim onakoga, ne bi li smo mu kako utekli.

    S tim otide iz dvora. Kad zmaj dođe kući, ona mu se stane umiljavati i previjati se oko njega, i od svašta se s njime razgovarati; pa mu najposle reče:

    Ala imaš brza konja! Gde ga dobi, tako ti boga?

    A on joj odgovori:

    E, gde sam ja dobio onde ne može svak dobiti. U toj i toj planini ima jedna baba, pa ima dvanaest konja za jaslama da ne znaš koji je od kojega lepši. A ima jedan u budžaku konj, kao da je gubav, tako se čini, ali on je najbolji; on je brat moga konja, njega ko dobije, može u nebesa ići. Ali ko hoće da dobije od babe konja, valja da služi u nje tri dana: u babe ima jedna kobila i ždrebe, pa tu kobilu i ždrebe valja čuvati tri noći, ko za tri noći sačuva kobilu i ždrebe, baba mu da konja da bira kojega hoće. A ko se u babe najmi, pa za tri dana ne sačuva kobile i ždrebeta, on je izgubio glavu.

    Sutradan kad zmaj otide od kuće, carev sin dođe, pa mu ona kaže sve šta je čula od zmaja. Onda on otide u planinu k babi, i došavši k njoj, reče joj:

    Pomozi bog, bako!

    A ona mu prihvati boga:

    Bog ti pomogao, sinko; a koje dobro?

    On joj reče:

    Rad bih u tebe služiti.

    Onda mu baba reče:

    Dobro, sinko. Za tri dana ako mi sačuvaš kobilu, daću ti konja koga god hoćeš; ako ne sačuvaš, uzeću ti glavu.

    Pa ga onda izvede nasred dvora, oko kojega je bio sve kolac do koca, i na svakome kocu po ljudska glava, samo na jednome nije bila, i ovaj je kolac sve jednako vikao:

    Daj, baba, glavu!

    Baba mu ovo sve pokaže, pa mu reče:

    Vidiš, ovi su svi bili u mene u najmu, pa nisu mogli kobile sačuvati.

    Ali se carev sin od toga ne poplaši, nego ostane kod babe da služi. Kad bude uveče, usedne on na kobilu, pa u polje, a ždrebe trči uz kobilu. Tako je sedeo na kobili jednako, a kad bude oko ponoći, on zadrema na kobili i zaspi, a kad se probudi, a on opkoračio nekakvu kladu, pa sedi na njoj i drži ular u rukama. Kad to vidi, prepade se, pa skoči da traži kobilu, i tako tražeći je udari na nekaku vodu. Kad je vidi, onda se seti one ribice što je iz lokve u vodu bacio, pa izvadivši iz marame onu njezinu ljusku, protre je malo među prstima, a ribica mu se ujedanput javi iz vode:

    Šta je, pobratime?

    A on joj odgovori:

    Utekla mi babina kobila, pa ne znam gde je.

    A ribica mu reče:

    Evo je među nama, stvorila se riba, a ždrebe ribič; nego udri ularom po vodi i reci: ''Dura, babina kobila!''

    Onda on udari ularom po vodi govoreći: ''Dura, babina kobila!''

    A ona odmah postane kobila kao što je i bila i iziđe sa ždrebetom na obalu. On je zaulari i uzjaše, pa kući, a ždrebe uz kobilu. Kad dođe kući, baba njemu da jesti, a kobilu uvede u konjušnicu, pa sve žaračem:

    U ribe, kurvo!

    A kobila joj odgovori:

    Ja sam bila u ribama, ali su njemu ribe prijatelji, pa me pokazaše.

    Onda opet baba:

    A ti u lisice!

    Kad bude pred noć, on usedne na kobilu, pa u polje, a ždrebe trči uz kobilu. Tako je sedeo jednako na kobili, a kad bude oko ponoći, on zadrema na kobili i zaspi, a kad se prene, a on opkoračio nekakvu kladu, pa sedi na njoj i drži ular u rukama. Kad to vidi, prepadne se, pa skoči da traži kobilu. Ali mu odmah padne na pamet što je baba kobili govorila, pa izvadi iz marame onu lisičju dlaku i protre je, a lisica ujedanput preda nj:

    Šta je, pobratime?

    A on odgovori:

    Utekla mi babina kobila, pa ne znam gde je.

    A lisica mu odgovori:

    Evo je među nama, stvorila se lisica, a ždrebe lisičić; nego udri ularom o zemlju pa reci: ''Dura, babina kobila!''

    On onda udari o zemlju ularom govoreći: ''Dura, babina kobila!''

    A kobila postane kobila kao što je i bila i ujedanput se sa ždrebetom obri pred njim. Onda je on zaulari i uzjaše pa kući, a ždrebe uz kobilu. Kad dođe kući, baba mu iznese ručak, a kobilu odmah uvede u konjušnicu, pa sve žaračem, govoreći:

    U lisice, kurvo!

    A onda joj odgovori:

    Bila sam u lisicama, ali su lisice njemu prijatelji, pa me prokazaše.

    Onda opet baba:

    A ti u kurjake!

    Kad bude pred noć, carev sin usedne na kobilu, pa hajde u polje, a ždrebe trči uz kobilu. Tako je sedeo na kobili jednako, a kad bude oko ponoći, on zadrema i zaspi, a kad se prene, a on opkoračio nekkakvu kladu, pa sedi na njoj i ular drži u rukama. Kad to vidi, prepadne se, pa skoči da traži kobilu; ali mu odmah, padne na pamet što je baba kobili govorila, pa izvadi iz marame kurjačju dlaku i protre je, a kurjak ujedanput te preda nj:

    Šta je, pobratime?

    A on mu reče:

    Utekla mi babina kobila, pa ne znam gde je.

    A kurjak mu reče:

    Evo je među nama, stvorila se kurjačica, a ždrebe kurjačić; nego udri ularom o zemlju pa reci: ''Dura, babina kobila!''

    On onda udari ularom o zemlju govoreći: ''Dura, babina kobila!''

    A kobila postane kobila kao što je i bilai u jedanput se sa ždrebetom obri pred njim. Onda je carev sin zaulari i uzjaše pa kući, a ždrebe uz kobilu. Kad dođe kući, baba mu da ručak, a kobilu uvede u konjušnicu, pa sve žaračem, govoreći:

    U kurjake, kurvo!

    A kobila joj odgovori:

    Bila sam u kurjacima, ali su kurjaci njemu prijatelji pa me prokazaše.

    Onda baba iziđe napolje, a carev sin joj reče:

    E, baba, ja sam tebe služio pošteno; sad mi daj što smo pogodili.

    Baba mu odgovori:

    Sinko, što je pogođeno ono valja da bude. Eto od dvanaest konja biraj koga hoćeš.

    A on reče babi:

    Ta što ću birati, daj mi onoga iz budžaka, gubavog, za mene nisu lepi.

    Onda ga baba stane odvraćati:

    Kako bi ti uzeo onog gubavog kod tako krasnih konja!

    Ali on jednako ostane na svome govoreći:

    Daj ti meni koga ja hoću, tako je pogođeno.

    Baba ne imajući kud kamo, da mu gubavog konja, on se onda s njom oprosti, pa pođe vodeći konja na ularu. Kad ga odvede u jednu šumu, otre ga i uredi, a konj sine kao da mu je zlatna dlaka. Onda on usedne na njega pa potrči, a on poleti baš kao i tica, i za tili čas donese ga pred zmajeve dvore. Carev sin kako uđe unutra, odmah reče carici:

    Spremaj se što brže.

    I tako se brzo spreme, sednu oboje na onoga konja, pa hajde s bogom putovati. Posle malo, kad zmaj dođe i vidi da carice nema, rekne svome konju:

    Šta ćemo sad? Ili ćemo jesti i piti ili ćemo terati?

    A konj mu odgovori:

    Jeo ne jeo, pio ne pio, terao ne terao, nećeš ga stići.

    Kad zmaj to čuje, odmah sedne na konja, pa poteraj. A njih dvoje kad opaze za sobom zmaja gde ih tera, prepadnu se, te stanu nagoniti konja da brže trči, ali im konj odgovori:

    Ne boj se, ne treba bežati.

    Kad jedanput, ali zmaj već da ih stigne, onda konj pod zmajem poviče konju pod carevim sinom i caricom:

    Zaboga, brate, pričekaj me, hoću da crknem tebe vijajući.

    A ovaj mu odgovori:

    A što si lud te nosiš tu alu. Nogama o vreten, te njega o kamen, pa hajde sa mnom.

    Kad to čuje konj pod zmajem, a on mahne glavom i snagom, a nogama o vreten, te zmaja o kamen; zmaj sav prsne na komade, a konj se s njima udruži. Onda carica usedne na ovoga konja i tako otidu sretno u njezino carstvo i onde ostanu carujući do svoga veka.
    Isn't it funny how day by day, nothing changes, but when you look back, everything is different?
    C. S. Lewis

  8. #8

    Odgovor: Vuk Stefanović Karadžić

    Kako je i kada slovo "Х" ( X као хлеб ) postalo punopravno, trideseto u azbuci, a i Ukazivanje knezu ( Milošu), pa kasnije i Pismo knezu, nekom drugom prilikom - ima puno teksta.
    I ovo je zanimljivo:

    Citat Miodrag Maticki kaže:

    Vukova Danica pojavila se u trenutku kada je srpska periodika posle perioda zamiranja (prestanak izlaženja Davidovićevog Zabavnika i gašenje njegovih Novina srpskih) iznova oživljavala.

    Tada kreće Letopis Matice srpske, a Vuk, kojega su drugi značajni poslovi omeli da na Kopitarevo insistiranje preuzme Novine srpske, objavljuje 1. augusta 1825. oglas za svoju Danicu za 1826. u kojem nagoveštava da će se u njoj „naći štogođ, što će biti vrijedno da se čita i poslije nas”. Izdavao ga je naredne četiri godine, a posle prekida, Danica se pojavila tek za 1834. godinu.

    Iz rukopisnog nacrta saznajemo da je pripremao i Danicu za 1835. i da je u njoj trebalo da se nađu narodne pripovetke, prilog o trećoj godini vojevanja protiv dahija, opisi Studenice i Žiče, prilog „Glavna svršivanja glagola srpskog jezika”. Ali, Davidović opet nastavlja sa izdavanjem svog Zabavnika (1833) i u Kragujevcu izdaje od 1834.

    Novine srpske, a Pavle Stamatović uveliko konkuriše svojim zabavnikom Serpska pčela. Iako je objavljeno samo pet godišta Danice, ona je ostala uzor takvog izdavačkog poduhvata, u tradiciji najboljih srpskih zabavnika, almanaha i kalendara, koja započinje Orfelinovim Kalendarom iz 1766, pa se nastavlja Davidovićevim i Vukovim zabavnicima, Hadžićevom Golubicom, Godišnjakom Danila Medakovića, Orlom koji je dugo bio sinonim srpskih kalendara itd.

    Srpski Plutarh

    Tradiciju srpske književne periodike prve polovine 19. veka određuju periodična glasila koja su istovremeno bila i ogledalo srpske tradicije, kulture i književnosti, ali i ogledalo urednika. Vuk je u svom zabavniku Danici oba ta ogledala učinio biljurnim.

    S jedne strane pred nama je, danas, fototipijom vraćeno u život svih pet godišta njegove nacionalne čitanke, ogledala tadašnje Srbije koja je obnavljala svoju državnost, nudila se evropskoj zajednici kao posebnost istorijska, jezička, stvaralačka, a s druge strane bilo je to ogledalo Vuka Karadžića, glasilo gotovo u celini ispunjeno onim njegovim delom koje je na najbolji način svedočilo o obnovi srpske države i srpskom narodu, o njegovoj novoj istoriji, o njegovoj prošlosti, o njegovom jeziku i pismu, o njegovim običajima, o geografskom prostoru koji zauzima.

    Istovremeno, u svojoj Danici Vuk pokazuje veliku svest o potrebi kulturnog objedinjavanja svih Srba koji su tada živeli u oživljenoj i punoj poleta matici, sa onim iz drugih carstava i rasejanja. Zato, kada objavljuje narodne epske pesme, on u Danicu unosi samo četiri, ali to su: pesma o najvećim srpskim junacima Marku Kraljeviću i Milošu Obiliću („Marko Kraljević i vila”), uskočka „Uskok Karaman”, „Srbi u Donavertu”, pesma o ratovanjima Srba graničara, i „Ženidba Jove Budimlije” u kojoj se peva o životu Srba u Austrijskom carstvu.

    Nimalo slučajno Vuk baš u Danici objavljuje prilog „Iz ogleda srpskog bukvara”. Kako bi istakao značaj pisma i pismenosti za srpski narod veli: „Što su gođ ljudi na ovome svijetu izmislili, ništa se ne može isporediti s p i s m o m. Prijatelju ili znancu svome, koji je na daleko preko bijela svijeta, poslati misli svoje na komadu artije; čitati, što su drugi pisali prije dvije iljade godina, i napisati, da mogu drugi poslije nekoliko iljada godina čitati; to je nauka, koja um ljucki gotovo prevazilazi, i moglo bi se reći, da je onaj, koji je prvi nju izmislio, bio više Bog, nego čovek. Pismo je otvorilo put umu ljuckom, da se približi k Bogu po mogućstvu svome”.

    A narodne pesme u Danici objavljuje pre svega zato što je „u našijem narodnijem pjesmama za nas najdragocjenija čistota i sladost našega jezika”, što su one koje se uz gusle pevaju „sodržale, i sad u narodu prostom sodržavaju, negdašnje bitije Serbsko, i ime”.

    Vuk upravo u Danici iskazuje svest da mnoge poslove prvi započinje na pravi način. Tako u uvodu „Početka opisanija srpski namastira” on ističe da je opisanije manastira Ovčara i Kablara početak značajnog posla, da treba da se opišu svi srpski manastiri, da pametnome i učenome ne treba dokazivati „kako bi takovo opisanije ovi dragocjeni ostataka naše starine i jedini čuvara i stubova našega zakona i dosadašnjega knjižestva bilo važno i polezno ne samo za nas Srbe, nego i za ostale sve narode”.

    Baš u Danici on započinje sa opisima prvih godina Srpskog ustanka, objavljuje žitija znatnih Srbalja u Srbiji svoga vremena, svestan da srpski narod traži svog Plutarha. Zato bez prepotencije, hladne glave stavlja u nadnaslov žitija: „Kao srpski Plutarh”. Svestan je da su žitija pojedini ljudi vrlo skopčana s istorijom naroda njiova, jer se u njima naznačuju mloge sitnice, koje se u istoriji ne mogu pomenuti, a opet joj veliku svjetlost daju. U Danici objavljuje „Žitije Ajduk-Veljka Petrovića”, remek delo istorijske proze.

    O aktuelnosti Vukove Danice najbolje svedoči prilog o zakonima objavljen 1834, godinu dana posle glasovitog Vukovog pisma upućenog knjazu Milošu, u kojem osuđuje njegovo samovlašće. Prilog se nimalo slučajno ne završava porukom: „Nije dosta zakone samo imati, nego se moraju i držati”.

    Uvođenje Srba u Evropu

    U prepisci, dok je izdavao Danicu, mnogo je redaka posvetio svom zabavniku. Od 1825. do 1834. u 279 pisama koje razmenjuje sa 69 najznačajnijih ličnosti toga vremena, govori se o Danici. Pregled prenumeranata na Vukov zabavnik pokazuje koliki je bio domet ove publikacije. U punoj meri pokrivao je centre srpske knjige: Novi Sad, Zemun, Peštu, Beč, Trst, Temišvar. Po Vukovom zabavniku dobila je 1835. godine ime i Gajeva Danica. U njoj je Gaj preštampao iz Vukovog zabavnika prilog „Prva i druga godina srpskog vojevanja na dahije”.

    Stizao je na dvorove i u akademije diljem Evrope: Peterburg, Moskva, Odesa, London, Berlin, Prag, Krakov. Preko ove knjige Vuk je upoznavao Evropu sa srpskim narodom i uvodio Srbe u zajednicu evropskih naroda. U naučnim časopisima objavljivani su prevodi priloga iz Danice, narodne pesme, opisi narodnih običaja i života srpskog naroda, geografski opis obnovljene Srbije. Vuk se hvalio upravo zbog toga da njegov zabavnik stiže čak do Kavkaza i do Filadelfije.

    Kada je u Vukovoj zadužbini pokrenuta 1994. godine Danica bili smo svesni svega što je Vukova Danica značila u svom vremenu, bili smo svesni opasnosti velikog uzora, da ga ne treba oživljavati, već da je dovoljno samo slediti njegove trajne poruke. Zato su fototipska izdanja Vukove Danice smeštena u kutiju oblika nove Danice koju izdaje Vukova zadužbina.

    Danica Vukove zadužbine okrenuta je svom vremenu, obnovi srpske države u 21. veku, ali u njoj kuca kao srce ta „mala” knjiga za narod, nacionalna čitanka Vuka Karadžića.

Slične teme

  1. Radovan Karadžić, predsednik RS
    Autor itebejac u forumu Spomenar
    Odgovora: 172
    Poslednja poruka: 19.07.2010, 20:01
  2. Uhapšen Radovan Karadžić
    Autor DrinChe u forumu Spomenar
    Odgovora: 82
    Poslednja poruka: 17.08.2008, 11:16

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •