Sima Pandurović
Strana 1 od 2 12 PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 1 do 15 od ukupno 22
  1. #1

    Sima Pandurović






    SIMA PANDUROVIĆ

    1883-1960


    Sima Pandurović (Beograd, 14. januar 1883. 27. jul 1960) bio je pesnik, estetičar, esejista, kritičar, dramatičar i prevodilac. Javio se s pesmama s početkom XX veka sa pjesnicima pesimizma (Milan Rakić, i Vladislav Petković Dis), pod uticajem prokletih pjesnika (Šarl Bodler, Edgar Alan Po).
    Gimnaziju i filozofske studije Pandurović je završio u Beogradu i počeo je da službuje kao profesor valjevske i beogradske gimnazije. Prvi svetski rat je proveo u internaciji u Boldogasonju i Nežideru, a po njegovom završetku bio je sekretar Ministarstva prosvete i pomoćnik upravnika Narodne biblioteke.
    Rano je počeo da peva, ali istovremeno je živio i radio na izdavanju i uređivanju časopisa. Još kao student, sa grupom književnih istomišljenika, osnovao je časopis Polet, zatim sa Disom uređivao Književnu nedelju, a posle Prvog svetskog rata osnovao časopis Misao.
    Pandurevićevo književno delo je obimno i raznovrsno: Posmrtne počasti, Dani i noći, a 1910. godine je u Narodnom pozorištu u Beogradu prikazana njegova drama Na zgarištu, koju je napisao sa Kostom Petrovićem. Za vreme Prvog svjetskog rata Društvo hrvatskih književnika izdalo mu je sabrane pesme pod naslovom Okovani stihovi. Po oslobođenju ova zbirka je dopunjena i objavljena u Beogradu pod naslovom Stihovi. Poslednja njegova zbirka pesama Pesme, sadrži 109 pesama koje je on sam izabrao uz izjavu da sve ostalo što je napisao u stihu odbacuje kao da nije napisano.
    Pandurevićeva dela iz oblasti književne kritike i estetike su: Ogledi iz estetike, Razgovori o književnosti, Bogdan Popović. Pandurović je mnogo i uspešno prevodio Molijerovog Tartifa i Šekspirove tragedije i drame Hamlet, Ričard III, Henri IV, Magbet i kralj Lir, sve sa Živojinom Simićem.


    Wikipedia
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  2. #2

    Odgovor: Sima Pandurović

    Svetkovina

    Sišli smo s uma u sjajan dan,
    Providan, dubok, - nama, draga, znan;
    I svetkovasmo ocepljenje to
    Od muka, sumnje, vremena i sto
    Rana što krvave ih vređao je svet:
    Ljubavi naše plav i nežan cvet.

    I opet sila zgrnulo se seta
    U bolnički nam mirisavi vrt;
    Posmatra gde se dvoje dragih šeta,
    Srećno, i hvale onaj život krt
    Što ostavismo. Daleko od njih
    Sad smo, a oni žale mir naš tih.

    Oni baš ništa nisu znali šta
    Dovede tu nas. - U cveću smo išli,
    Slaveći strasno osećanja ta,
    Zbog kojih lepo sa uma smo sišli.
    U novom svetu dobro nam je sad,
    A svet o njemu dobro i ne sluti;

    Sumnja u ljubav - najteži nam jad -
    Mino i čase blažene ne muti.
    Iz prošlih dana ljubav i znak njen
    - Spojenost srca - ostala nam još
    Naš život ovde svetao je tren,
    Srdačan, krotak. Onaj život loš

    U kome znanci, rodbina ostaju,
    Nevinost našeg ne poznaje sveta;
    Životno vino, srž nedostaju
    Njima, a glava njihova im smeta.
    A naših srca jedan isti zvuk
    Beleži draži i vremena huk.

    Jer mi smo davno, verna draga, - je li? -
    Iskidali konce što nas vežu
    Za prostor, vreme, tonove i boje,
    - Lance života što zveče i stežu;
    Jer mi smo možda, sami tako hteli
    Rad ljubavi nam i rad sreće svoje.

    I gledaju nas zato što idemo
    U košuljama belim parkom ovim,
    Gde bolnički se miris širi jak;
    Ne znaju draži sa životom novim,
    Ljubavi naše neumrle znak.
    ... Gle! očima im trepti rosa nemo...
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  3. #3

    Odgovor: Sima Pandurović

    BEZ MOTIVA

    O, ovih dana kad nas slabo sluša
    i bog i nada i razum očajan;
    O, ovih dana kad se zapenuša
    dubinom duše gnev skriven i tajan;

    Kad nas opet, kao u snu mučnom
    zagrli beda velika i živa,
    a bolno srce u trzanju žucnom
    procvili strasnom pesmom bez motiva.

    O, u te dane da mi se preneti
    u nepoznate, egzotične kraje,
    predeo dalek, gde će me uzeti
    priroda dobra s dušom mojom da je,

    k'o dobra majka, uteši,uljulja
    u setnoj pesmi moga zavičaja,
    tamo daleko,od zarazna mulja
    života našeg, ispod tropskog sjaja

    sunca što budi na pokret i nadu,
    životom blešti i greje i peče.
    Tu bih, pod starim drvetom, u hladu,
    doček'o mirno i duboko veče.

    Zaboravio prošli život kužan.
    S fakirskom verom dočekao tu bih
    san dubok, večan i željan i nužan,
    sam, lišen sviju doživljaja grubih.

    Nagradu celu dobio bih tada
    za cvetno doba svojih ideala
    i jesen njinu u ponoru jada
    za dugu borbu u životu žala,

    za slom ideja i neuspeh vere
    otrovan mozak i srce prozuklo,
    sram siromaštva što ga nemar pere
    i, nekad silno, uzdanje umuklo.

    Jer južne zvezde, čini mi se, sjaju
    k'o nad sudbom mi njene oči što su;
    Jer priroda će u tom čudnom kraju
    možda na njenu mirisati kosu;

    Jer dane ove svršiti mi treba
    predstavom živom sna mladosti moje;
    jer Bog nam šalje utehu sa neba
    kad sveta ovog potamne nam boje.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  4. #4

    Odgovor: Sima Pandurović

    Veze

    Sve na svetu, druže, ostavlja svoj trag
    Nevidljiv i nežan, rasut kao prah,
    A osetan ipak, tužan ili drag,
    Ko miris starine, kao cveća dah.

    Duše sviju stvari žive, dragi moj,
    Lutaju i žive... i ko im zna put!
    I jave se katkad živima kroz sloj
    Vazduha, ko miris prijatan ili ljut.

    Šta takvih mirisa snese vihor lud,
    Il jesenji studen vetar, ili tek
    Proleća uzdah razdražljiv i mek,
    I svih dana čudna i nemirna ćud!

    Život prošlih stvari, prošlih ruža vek,
    Davnih snova radost, starih jada dah
    Vetrovi mi dragi nose kao lek
    S mirisima tela što postaju prah.

    Vetrovi su dobre veze, dragi druže,
    Sa svetom što više ne postoji sad;
    A mirisi duše što oko nas kruže
    Za trenutnu radost, za naš stalni jad.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  5. #5

    Odgovor: Sima Pandurović

    MRTVI PLAMENOVI

    I

    Saranili su njene oči sjajne
    U tamu groba, u života bol;
    Saranili su njene ruke bajne
    U carstvo tame, samrtnički dol.

    I oči moje sreće moje vajne
    Ne osećaju više bleskav sjaj,
    Ne osećaju više sreće trajne
    Gde hladni groba prostire se gaj.
    I isplak'o sam sve želje i nade
    Na gladni, surov, studen kamen taj.

    Pohodim, katkad, njene duše mlade
    I lepog tela sivi, trošni prah;
    Životom živim na groblju, što znade
    Vidati tužno i žudnju i strah.

    I nikad više, nikad ne zaželim
    Lepote što ih pruža zorin zrak,
    Ni život hudi nad Životom svelim,
    Kad je pred okom širok, večan mrak.

    II

    Iskaču, avaj! na humkama starim
    Sve sreće moje i mrtva života,
    Iskaču seni i plamičci modri,

    Ukazuju se život i strahota;
    I gledaju me dusi neki bodri
    U noći sumnje za koju ne marim,
    Davnašnje žudi i pospali snovi,
    U trulež trošni pretvoreni davno.

    I nose iskre plamenovi ovi,
    I pričaju mi moje doba slavno,
    Mistično, svetlo, s nade oreolom
    Protkano srećom, preliveno bolom,
    U kome trepti san života večna.
    I razliva se vazduhom, i moćno,
    Nov život misli, ta vizija tačna,
    Kroz svest, i nerve, i okrilje noćno.

    Život kroz dušu nabujalo struji.
    Ja imah vere, i verujem snova;
    U mojoj duši pevaju slavuji
    Pod hladnim nebom oktobra i zime.
    Sanjivo duše melodija nova,
    Zvuk drugog sveta, i ja živim njime;
    Konture zemnih stvari, sreće, bede,
    Pred mojim duhom jednoliko blede.

    Mistične seni vuku me u kolo
    Što igra iznad groba moje sreće;
    I vaskrs svega što sam ikad vol'o
    Blista uzdanjem što me opet sreće
    Na pragu neba i groba. I struji
    Mladosti krv mi po žilama svelim;
    U mojoj duši pevaju slavuji
    Pod hladnim nebom oktobra i zime.

    I nad tim kolom, i nad zemnim svime
    Osećam gde se moje biće diže
    Drugome carstvu, besmrtnosti duše,
    Ljubavlju svojom bez mrlja i griže.
    Svetlosni vali svega me zasuše,
    I bludim ... Ali ne znam kojem kraju;
    Možda gde duše u večnosti staju.
    A dole dalek šum sveta što gmiže!

    ...Poda mnom svet je, s ironijom gledan,
    Sa mnogo blata i sa svojom zlobom.
    Moj pogled jasan i čistoti predan!
    Moj uzor svetli što me čini robom.
    Ja opet živim svojim davnim dobom,
    Pobeda nada za trenutak jedan,
    I trijumf duha nad smrću i grobom!


    III

    Pomiriću se. Ako ležiš mirno,
    I s tobom tvoje cveće i lepota,
    Mrtva i gorda, kraljica života,
    Na tebi svilno odelo prozirno

    I veo groba, - jednom, u noć čednu,
    Sa bolom duše što tuži i grca,
    Ja ću ti doći na postelju lednu,
    Ti, mrtvo drago slomljenoga srca.

    U haljinama tvojim i u kosi
    Pustiću prošli život da nam mine;
    Pustiću večnost da nas tako nosi
    Neznanom kraju, bledoliki krine.

    Nad grobom našim širiće se cveće;
    Poklopac neba sanduk nek nam bude;
    Bleštaće zvezde, k'o nadgrobne sveće,
    Nad rosnom zemljom naše crne grude.

    Uvijen voljno u samrtnu tugu,
    Sa jednom željom, da sam vazda s tobom,
    Leći ću ćutom ukraj tvojih nogu,
    Pokriven tamom, ozarenim grobom.
    Neću umreti u vlazi i studi,
    U grobu tvome, u memli i smradu,
    Već s tvojim cvećem, i da ne probudi
    Nikad svest nagon životu, i nadu.

    I kao uzdah, tuga ovog sveta
    Šumeći zrakom nemirno i spretno
    Vest smrti naše s bagremova cveta,
    Kroz polja, prostor i podneblje cvetno.


    IV

    Ona, bez sumnje, leži ovde smerno
    U uskom grobu, istrulela lica;
    Ona i ne zna da dolazim verno
    Dragani svojoj, uz pevanje tica,

    Svežinom noći, pod lepotom zvezda,
    Kad instinkt snova mrtvoj dragi kreće,
    Kad spava zora i spavaju gnezda,
    I bledim mirom uljuljano cveće.

    Ona i ne zna da dolazim tada
    S ljubavlju, istom k'o što negda beše,
    I da je duša dragom grobu rada
    Kad blede zvezde s visina se smeše.

    Ona, bez sumnje, leži ovde smerno,
    S nadama mojim obojenim smrću,
    I ne zna da je pohodim još verno;
    A žuti crvi oko nje se zgrću,

    I piju oči, moje oči sjajne,
    I troše telo, iluziju snova,
    I snove moje raskidaju bajne,
    K'o vetar majsko cveće kestenova.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  6. #6

    Odgovor: Sima Pandurović

    VEKOVI

    Ja sam tužna veza krajnosti svih strasti
    I veliko srce sveg oduševljenja;
    Ja sam puna čaša gorkoga prezrenja
    Na doba bez duše, bez snova i časti.

    Ja sam večna ljubav naspram paroksizma
    Osećanja sviju što u meni žive,
    Ogledalo čisto i velika prizma
    Vekova u senci jedne perspektive.

    I moja je duša sred ponoćna mira,
    Dok bezbrojnih zvezda trnu zraci sani,
    Duša krupnog, starog haldejskog pastira,
    Što kraj svoga stada sniva na poljani.

    U mojoj se duši, k'o u drevno vreme
    Obala modrim osveštanih voda,
    U časima vere mistične i neme
    Ogleda fasada indijskih pagoda.

    U njoj dunu, katkad, sa pustara krici,
    Orkan divlje strasti što urla i mrvi,
    Kao divlje horde; u požaru krvi
    Zarude odjednom prostrani vidici.

    Ja osetim instinkt izumrlih rasa,
    Svirepost spram slabih, spram dece i žene;
    U gordosti ovih kratkih, burnih časa
    Sve satrapske težnje projure kroz mene.

    A drugi put, kada čežnja tiha, bona,
    Prelije u sjaju mesečine mlake
    I ljubav i nade mnogih miliona,
    Ja osetim mržnju na gorde i jake;

    I živim u društvu onih što su znali
    Živeti bez glasa, bez slave, i sami,
    Voleli sve lepo, trpeli i pali
    Skriveni u večnog zaborava tami.

    I osećam dušom miris blage ambre
    I istočnu radost, i ljubav i strasti
    Gospodara starih ponosne Alhambre
    Što ispiše pehar kratke zemne slasti.

    U meni se strasti svih vekova bore,
    Prolaze junaci s Gospodnjega Groba
    U zamkove svoje gde kandila gore,
    S mačevima teškim, u ponoćno doba.

    U meni je duša Osamnaestog Veka
    I plemići gordi u svili i čipki;
    Ja živim za trenut sred raskošna jeka
    Vremena Vatoa, menueta gipki'.

    I tada se javi huk ogromnih masa,
    Silueta oštra bledog Robespjera,
    I buntovni protest tribunskoga glasa,
    I pad starih dogmi, prestola i vera.

    Ja živim životom istorijskih mena,
    Strašću sviju gordih, velikih i skromnih
    I punim životom velikih vremena
    U prolazu ljudskih svih istina lomnih.

    Ja mrzim naše jednoliko vreme
    Bezbojno, sivo, i u njemu duše
    Skomračne, sitne, pakosne i neme,
    Što se u ropstvu svoga straha guše;

    I mrzim samo naše doba ružno,
    Gde je sve jadno, sve "sredina zlatna",
    Gde se, poput starog i žalosnog klatna,
    Klatimo lagano, monotono, tužno.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  7. #7

    Odgovor: Sima Pandurović

    Stari ratnici

    Njihova su leđa bila uvek prava,
    Njini konji dobri,a oprema sjajna;
    Njihova je tuga bila silna,zdrava,
    Njihova radost puna i beskrajna;
    Njine duše behu oklopi što blešte,
    Njine pesme trube što oholo trešte.

    U njinom životu beše mnogo dana
    Tužnih, i punih svetlosti i zraka;
    Imali su mnogo visokoh obmana,
    Bez kojih je život besmislen, pun mraka.
    Velika je borba mogla njih da svali.
    Zato su veliki, a mi tako mali

    Oni su voleli život uzbuđenja,
    I umrli, voleći ga strasno;
    Nas ni očajanje ne diže nit’ menja:
    Mi ćutimo delom, a ropćemo glasno,
    I kao opalo, žuto lišće s grana
    Provodimo sumor svojih praznih dana.

    Krvlju svojom oni znojili su polja
    Gde nikada neće doći naša noga;
    Al’ nas neće spasti ni budućnost bolja,
    Ni prošle borbe i nadanja mnoga.
    Velikih stabla što su oni bili
    Mi smo prazne senke i plodovi gnili.

    Na poljima našim,gde vetrovi plodni
    Duvaju po katkad,oseća se samo
    Plima stare borbe za krajeve rodne
    I jecaj što tuži i vapije tamo
    Gde i sada besni plodna bura jaka,
    Gde lutaju seni starinskih junaka.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  8. #8

    Odgovor: Sima Pandurović

    ŽENA

    Ja sam svoju dušu u tvoj život pren'o,
    I sve tvoje mane, grehe i vrline
    Zavoleo tamnom strašću, draga ženo,
    Strašću radi koje živi se i gine.

    Ti si svetost moje radosti i tuge
    I molitva čista srca u samoći,
    Radost mojih snova u bojama duge,
    Vera moga bića u danu i noći.

    Kad pričešće dođe duše koju zvona
    Zovu večnom carstvu čistote i mira,
    Ti si moje vere velika Madona
    Pred kojom se celi iz svetog putira.

    Što živimo duže, vezani smo čvršće.
    Ti si tamna težnja nagona i žudi
    I razblude moje, kad na meni dršće
    Sve, a pohota se počinje da budi.

    Kad instinkt sa svešću stane da se bori,
    Kad se vani prospe mesečina bela,
    Crven plamen mojih strasti uvek gori
    Na grešnom oltaru tvog mirisnog tela.

    I sto tamnih veza u nama se spaja:
    Veza ranih snova o večnoj lepoti,
    Veza našom decom, radosti i vaja,
    I perversne strasti i duše i ploti.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  9. #9

    Odgovor: Sima Pandurović

    NJEN ODLAZAK

    Ostavila si duh prošlih vremena
    U odajama svojim onog dana,
    Kad su te nemo od tvojih dracena,
    Ruža i snova odneli iz stana.
    Žalila nisi, izgleda što mena
    Života u smrt beše tako rana.

    Ispratiše te martovski vetrići,
    Sunce i uzdah sveta što je plak'o.
    O, ko bi rek'o da ćeš ti otići
    Mirna i bleda, ravnodušna tako
    Za sve što beše; da će ti smrt prići,
    Da sve sa njome zaboraviš lako!

    Sećam se uvek sumorne tišine
    Oblaka, lišća, nečujnih vetrova,
    Gle'do sam širok izraz tuge njine
    Kad su te dali mestu mrtvih snova.
    I ako život ovaj veo skine
    Nekad s ravnica, neba i bregova, -

    Ja znam da opet neće mi pomoći.
    ... Sećam se da je mirna bila soba
    S posteljom tvojom, moja svest bez moći;
    Sećam se da je u ponoćno doba
    Još mirisala svud kraljica noći
    Na strast, i mladost, i zadah od groba.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  10. #10

    Odgovor: Sima Pandurović

    BEOGRAD U ROPSTVU

    Otkada te nisam video, moj Grade
    Na stavama mirnim Dunava i Save,
    Gde sam svoje dane provodio mlade,
    Dane prvih snova, ljubavi i nade.

    Surova je bura preko tvoje glave
    Pregrmela besom svireposti slepe,
    Uništila s mržnjom tvoje noći plave,
    Proleća, leta i jeseni lepe.

    Kako si mi danas mračan i oron'o!
    Ni pusta traga radosnom životu.
    Varvarin je grubi zlurado ti don'o
    Glad, ropstvo, bedu, uvredu, sramotu.

    Od zavere mračne na slobodu ljudi
    Ti si mučki udar zadobio prvi,
    Ponosan i hrabar; - iz tvojih su grudi
    Potoci potekli plemenite krvi.

    Danas, ti si tužan i ostavljen skoro.
    I ulice tvoje i tvrđava stara
    Puste su, i njima odjekuju sporo
    Još samo teški koraci varvara.

    Al' plavom noći, kada duše traže
    Utehe u miru što s visina dođe,
    Duh slobode, pored oružane straže,
    Nevidljivo tvojim ulicama prođe;

    Odlazi na stare bedeme, i stane
    Gledajući vidik u nadi i slutnji;
    Osluškuje dugo, dokle zora svane,
    Udaljen u buru što bruji i tutnji.

    Jer daleko tamo haos je krvavi
    Za slobodu i za ropstvo, koji huji,
    I urla i besni u sveopštoj stravi,
    U orkanskoj vatri, strasti i oluji.

    Dok umorne duše, bez sreće i nade,
    U nemirnom snu se rastaju od sveta
    Sramote i ropstva, moj ponosni Grade,
    Duh slobode tvojim ulicama šeta;

    I obiđe žrtve što se u snu snaže
    Nadom na slobodu; i kad osmeh stidljiv
    Prve zore sine na one što traže
    Hleba, - on je min'o pokraj mrtve straže
    Besmrtan i miran, ponosan, nevidljiv.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  11. #11

    Odgovor: Sima Pandurović

    VREME

    Ja vidim, ti si najlepše jedinstvo
    Svih mojih snova od njinog postanja;
    Na licu tvome još sija detinjstvo,
    U očima jedan setan zrak saznanja.

    Svih pogleda ti si jedna svetla žiža,
    Svih želja meta varljiva i sjajna;
    Ipak, nisi jednom no drugome bliža,
    I ostajes čista i tiha, k'o tajna.

    Pored ljudskih srca ti prolaziš holo,
    Bez strasti, i mirna, ne znajuci išta
    O tome da često pati ko te vol'o -
    Sem milosti tvoje da ne traži ništa.

    Ti si u maju svog života cvetnog, -
    A maj je divan i bez sunca žarka; -
    Tebi ljubav ljudska sred života sretnog
    Ne treba, izgleda kao pusta varka.

    Ali kad tuga godine poraste,
    Kad prođe mladost, lepota i cveće,
    Prijatelji lažni kad odu, k'o laste
    Što se domu svome nikad vratit' neće;

    Kad uzdaha dugih podigne se plima,
    Kad ti oko tašta zadovoljstva prozre,
    U duši tvojoj kad zastudi zima,
    Jedna će mis'o u tebi da dozre,

    Velika, tužna mis'o, moje drago:
    Da treba da nam sve bude svejedno,
    Da nam je ovde još jedino blago
    Kad za nas kuca bedno srce jedno.

    Tad će tvoje srce zakucati jače,
    Kao čas pozni kada ponoć pada,
    Brujeći kao da tuži i plače...
    ko zna da l' će kogod čuti ga i tada!
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  12. #12

    Odgovor: Sima Pandurović

    BISERNE OČI

    Kao duh jeseni u šum lišća svela,
    Ko tuga u život naših želja tajnih,
    U moju se dušu nečujno uplela,
    Na plimi uzdaha nemih i beskrajnih,
    Sugestija tiha sa visina lednih,
    Dubinom strasti svih srdaca vernih
    I tamne noći sugestija jednih
    Očiju bisernih.

    Njihov sjaj je bio plav, mutan i čedan,
    Sjaj morem skrivene, skupocene školjke;
    On je davo dubok neznan izraz jedan
    Čežnje naših snova i minule boljke;
    On je skrivo blago uspomena čednih,
    Nežnost žutih ruža i krinova smernih.
    Nada mnom i sada sija tuga jednih
    Očiju bisernih.

    I onda, kad zvezda moje sudbe zađe
    Za malu humku trošnih zemnih želja,
    Poslednji, opšti udes kad nas snađe
    I nestane naših patnja i veselja,
    Nada mnom će, kao čar usana mednih,
    K'o lelujav, meki sjaj visina sfernih,
    Lebdeti i tada setan osmeh jednih
    Očiju bisernih.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  13. #13

    Odgovor: Sima Pandurović

    DOGODILA SE PESMA OVA

    U vreme plavih jorgovana,
    Kad s cvećem pupi čežnja nova,
    U doba ranih majskih dana
    Dogodila se pesma ova.

    Tad, posle dugih, zlih orkana,
    Ćudi što nose sunce, kišu,
    To beše prvi dan bez mana,
    Kad duše cveća svud mirišu.

    Sa šumnom pesmom mladih grana,
    Kad se od zore u daljini,
    Ko s plave ravni okeana,
    Veliki osmeh sunca čini.

    Ti si mi došla sa tih strana,
    Na presto moje mašte sela
    U pompi nada i đerdana
    I plavog cveća s bleda čela.

    I otad vladaš ti, bez brana,
    Prostranim carstvom snova moji',
    Skazaljka Večnog gde lagana
    Časove opšteg mira broji.

    U vreme plavih jorgovana,
    Kad s cvećem pupi čežnja nova,
    U doba ranih majskih dana
    Dogodila se pesma ova.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  14. #14

    Odgovor: Sima Pandurović

    PESMA TAME

    Noć.
    Ko čuje
    Kako noćnih seni
    Setna pesma tuži im na liri?
    Tamna lipa u tišini miri;
    Cvetovi su suzni njeni.
    Prokapljuje.
    Noć.

    To je tišina veselih očiju
    Sa tankim velom misterije zvuka,
    S polusnom sreće kroz tu pesmu tiju,
    Tako daleko od životna huka
    K'o sreća zvezda, i sna, i mladosti.

    Noć.
    Ko čuje
    Kako noćnih seni
    Setna pesma tuži im na liri?
    Tamna lipa u tišini miri;
    Cvetovi su suzni njeni.
    Prokapljuje.
    Noć.

    Dobro mi doš'o, trenute radosti!
    Znaj, moje srce za zvezdu je svaku
    Vezano zlatnim koncem i kroz tamu
    Oblaka ovih, kad mis'o na raku
    Ne pada ni uz vonju zemlje samu.

    Noć.
    Ko čuje
    Kako noćnih seni
    Setna pesma tuži im na liri?
    Tamna lipa u tišini miri;
    Cvetovi su suzni njeni.
    Prokapljuje.
    Noć.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  15. #15

    Odgovor: Sima Pandurović

    U IZNURENOM OSEĆANJU JEDNOM

    Zavesa noći alejama sivim.
    Jedino zimske ruže još što cepte
    Strašću, i ja što u snu svome živim
    Opet, i zvezde što nada mnom trepte

    Blede i setne. O, moj bože, tu je
    Opet taj zanos razdražljiv, što pije
    Moć nerava mi slabih, kao guje,
    K'o ženska tela, kad me s njima krije

    Noć u dubokom razvratu i strasti.
    Samo, ja danas u razbludi istoj
    Dolazim ovde, s pohotom, bez časti
    Da budem dete u prirodi čistoj.

    Osećam da je ovo groblje pusto
    Spomena mojih, da verno nad njima
    Još samo starih breza lišće gusto
    Šušti i tužna saučešća ima.

    Ona i ja smo, oboje sa jednim
    Krinom u srcu i zvezdom u oku,
    Tu, milovani povetarcem čednim,
    Snivali dugo svaku noć duboku;

    I bili srećni zbog ljubavi svoje,
    Ponosni trajno zbog svoga rođenja;
    Niti je ikad mislilo nas dvoje
    Da štogod ljubav ruši ili menja.

    Ali sve prođe, prostije no kada
    List ovih breza, u duboku jesen,
    Za nekoliko trenutaka pada,
    I biva žut, i truo, i odnesen.

    Danas me zalud stari vetar bije
    Po licu, da me svega opomene,
    Da vidim kako sve prolazno nije
    I da me seti sve lepote njene.

    Zalud! Ja nisam sposoban za take
    Visoke, duge apstrakcije više;
    U srcu mom je tama jedne rake,
    Očima mojim pustinja bez kiše.

    Slutim prazninu budućih vremena,
    Slepilo duha što će doći potom;
    Ja nju ne dvojim sad od drugih žena
    Lepih, i jadnih sa njinom lepotom.

    Mom duhu, kao i mom telu, sada
    Grub dodir samo stvara radost neku;
    Osećam nešto teško kao klada
    U duši, neku odvratnost daleku...

    A govor duša i prirodne zvuke
    Ja danas teško mogu da razumem
    Večna je sila vezala mi ruke
    I duh, i sam se spasti već ne umem.

    Mirno i čudno šušte stare breze
    Tajnu života i sudbinu uma;
    I raširenih zenica, bez veze
    Misli, ja slušam elegiju šuma,

    Miran, bez želja u tom času lednom,
    U iznurenom osećanju jednom.

    Mirno i čudno šušte stare breze.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


Strana 1 od 2 12 PoslednjaPoslednja

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •