Kroz mrak je sinoć bolesna seta bludila
i u duši mi zima zastudila;
sinoć se prvi put nisam prekrstio,
sinoć sam primio na sebe kletvu tuđu
i tuđa me je žena prvi put poljubila.
Juče smo se, u podne, ispred oltara sreli;
od istoga smo Boga isto prosili
i žrtve smo iste prinosili
(al Ono nismo hteli, nismo hteli!...).
Ljudi su žito kosili,
i nizali se zreli snopovi;
potok je nadu i mladost i sreću hukao;
a na grudima našim bolesna je seta klecala.
Ona je, tuđa žena, očajnički jecala,
ja sam pokajnički jaukao,
ko umrloga Boga crni popovi
u podnevnom, prividnom, svetlom zraku...
I sastali smo se u mraku,
gde je sinoć bolesna seta bludila,
i ona me, tuđa žena, prvi put poljubila.
Pevam prljave krčme sa granice naših spoznaja,
rakidžinice sa papirom mesto stakla
na prozorima;
naličje sjaja
što se u bašti na travi stvara.
I plačem sa decom i majkama otrgnutih
utvara,
što su se survali u bezdan pakla
sa smehom i radošću, i sa bezumnim besom,
ako im se u ludom srkanju puti
jedna samo čaša izmakla,
jedno slatko obamiranje.
Pevam prljavu krčmu,
i dok mi pesma šiba
zidove i pod što se godišnje jednom riba,
bura dostiže granice
najveće moći,
i bludnice su prazne stanice
naših noći.
( A po taktu
starog dobrog valsa: )
U čempresu, na žalu,
princ kakav bled ljubi
princezu svoju malu...
II
Pevam pijane žene, što raspliću kosu
kada mesec im obvije struke
srebrnim tankim velom,
što se vuku
kroz sto ruku
za koru hleba suva
po svetu celom.
A nema nigde mira za duše
što svojim gresima mole
mir,
mir,
mir; i samo strave -
ima.
Poleta majke gole,
majke, brate, majke,
sa velikim, strašnim trbusima,
i dignute ih glave
uguše.
Život se često i ne osvrće,
i prođe
kao što prolaze oblaci
kraj crnih, vitih dimnjaka.
III
Dimnjake pevam mesto mramornih
raspeća
očima u sebe upijenim;
dosta je bilo ornih
pesama i viteških krika!
I samo sam sin stoleća:
dok se sa očima snenim
belim oblakom ženim
(srce mi ritmom čeličnih čekića bije),
a pesma mi je
hladna ko urlik fabrika.
Svet će možda ponovo poći
putem, gde molitve niču i raste glog,
gde caruje Tama, i Strah, i Bog.
Ali će čovek što pod nebom leti
nasmejati se meko i zvonko.
I ritmom bezumnog vitlanja,
agonijom
bonijom
nego što je Alba klao
u ime boga,
opojnim, ludim ritmom rada
Čovek što je pred bogom nekad na pločnik pao
na koncu će da ga nadvlada.
VIII
Devojke,
što se mirisom svog tela
opijate
dok vam nad glavom huči
sto radnih bića, sto crnih, gvozdenih strojeva,
vaše se dojke
ko dva usijana valjka klate,
ko dve poludele šetalice
na nekom zaboravljenom satu;
a o vratu
teret vam kobna života visi
(kao u podne, leti, dve zlatne kaplje znoja
na vašoj maloj, tvrdoj sisi).
Strasti su, verujte, samo obruči,
kojima nas život sputa,
da nas što lakše proguta.
Da li, dok porubljene
bdite nad plodom
i uspehom rada, što se uvek dalje odvlače,
da li vam uspomene,
na mene
nešto znače?
Ili ste me sa svoje duše sprali
kao znoj čela sa vodom
kad cikne da se stane.
Ili me se, katkad, u šali
setite?
A ležali smo ko snoplje
u senci ubogih bagrena i lipa.
(O kako su prolazili trenuci
jednočasovnog odmora posle ručka!)
A bog, taj dobri, predobri,
u svojoj teškoj ruci
držao je, na nas uprto, koplje
sunčanih zraka.
I činilo nam se da pod njegovim plaštom
sto svetih junaka
oganja na nas sipa,
pod senkom spojenih bagrena i lipa.
Šest... Sećate se?
Ah, da,
uspomene su uvek lepe.
No, ja ću vas nedeljom strasno grliti,
i naći u vama novih želja bezdan,
rumenih obraza.
I sa naših staza
uvek ćemo, devojke, uspeti
uvući u se krajičak neba,
sladak, čaroban, zvezdan.
A u ponedeljak, a u ponedeljak
(nećemo žaliti, devojke, za rajem!)
poć ćemo opet u borbu za se,
i za sve.
Rad će čoveka da spase,
to vi dobro znate.
A mene ćete se sećati
sa svakim zalogajem,
što ga progutate
u senci crnih, visokih dimnjaka.
IX
Noćne strave
padaju po nama kao pahuljice,
i svetovi zaborave
čorobne reči
da se u svoja bića vrate.
Tonu ljudi i žene
u svoje lepe, šarene
razvrate,
u sjajna,
beskrajna
lomljenja bela, meke puti.
I često ničeg drugog ne možeš, druže, čuti.
Noć Života.
Samo se vidik po kutovima greha
ogrne svodom
belih uteha.
Polja drhteći grle
duge,
svetle i plave železne pruge
i nose ih noću u beskrajnost.
X
O, dugi naši žuti,
uvenuti,
sušičavi naši stolovi
sa četir uvele noge
ko kakva slepa braća!
Nismo kraj vas snili
o ljubavi ili o bludu.
Žudno smo želeli nedelje,
da zagrlimo grudu
kraj reke,
da nam dane sunčane i daleke
veselom pesmom vraća.
O, vama pevam, naša široka zdanija
prepuna parom i dahom
(drugih hramova niko nije hteo!)
Svaki je naš napor sveo
predotajstvena litanija,
i svaki naš uzdah
prelomljen hleb je beo...
Drugovi, devojke, žene,
život nam dade svetost hotenja
njegovih slatkih čari!
A sve se menja.
Kad se u naše duše nemoć uvuče
i tela
kad budu svela,
okrenuće se stvari; -
Sve jedno sa ili bez rime,
nema važnosti oprema i sjaj,
ako duša bolna
bolnim osmehom nad prošlošću bdi.
Nema praznika ni nedelja,
i sva je sreća u suncu
što nas pokatkad u stari život vrati,
i razbudi u nama ponovo drvodelje
sa livanskih i balkanskih gora.
A trag je dubok i strašan
i neće ga nikad niko zatrpati.
Pomislimo i sami da smo pozeri
kad vinogradi i žita zru,
pa ponoć dođe i rane se raskrvave,
i svejedno: Isusi ili Ahasveri!
Drugi bi nas samo oblici spasli.
I dođemo do kraja puta,
a te oblike još nećemo naći:
o, mi to znamo.
Osnovna je naša boja siva,
kao nebo jesenje,
kao duh ubice druga.
Niže se na duši udar za udarom
i sreću se samo kužni ostaci
života, po putu izrivenom, starom;
o, svi smo ovde krvavi ortaci
otac i sin, učitelj i đaci.
Već nam oltare plamen požara liže
i naš jauk nebo dostiže,
i nema sanjanja o majskoj seti,
jer će nam plamen pamet oduzeti.
O, krvava braćo u snegu,
ljubav i bog i život su trice;
stvarnost je jauk što caruje na bregu,
bombe i kamioni i krilatice.
I noć slazi,
i mremo tiho u toj krvavoj vlazi.
Sleđen naš osmeh zaluta na modre like
i uplete se u bore crne, teške,
ko krst na vrhu stare, čudne bazilike.
I sa suzama milujemo te slabe
umorne naše smeške:
utehe za nas nema.
U rovovima, nepoznati, turobni,
osuđeni, prezreni, kobni
čujemo uvek hladan krik grobni.
I put nam krivuda,
i trone nas lišće zeleno, i gruda.
Noć padne, i u ciku zagrli je tresak
paklen;
i delovi nas polete zrakom
kao krvav, krupan pesak
kao mehur šaren, staklen.
Snivamo o cvetnim krajima,
o rumenim, slatkim događajima,
a život oblači ognjene odore.
I polete strahovi kao tane,
i u strahovito krvave, krvave dane
sve nam lepe snove obore.
A požar se oko naših glava
ponovo, ponovo razbuktava.
I padamo na kamen, u brlju,
i peremo drhteći crvenu, krvavu mrlju
sa svoje duše,
i gluvi od tutnjave, slepi od dima,
pevamo bogu i đavolima.
Nema noć savlada naše želje
za daleke, tople, mirisne postelje,
i u san nas baca,
u zemlju i blata, i mrtvaca.
O, nije se smejalo od poroka u blatu
ili u hladnom kazamatu!
Uvelo je cveće, osušio se koren.
Gorko sećanje na Pokolj u snove mi se uplete
i nosim ga sobom kroz svetove i noći,
i nigde mu nema granice;
a smrt je svirepa kod Soče i Gračanice
kao i pod Jokohamom.
Vreme se titralo s nama ko orkan sa žutom slamom,
i bili smo svugde pajaci, marionete.
Blistava svitanja pronosila su nam dana požare,
a mi smo čekali uvek čudesa
da nas spasu, ili izmrcvare.
Nikad radosti, u suton ili u podne,
a san nam je bio
kuća i njive plodne.
Mladost nam je raznela bura
preko veselih vila, mrtvačkih gudura,
gajeva i golih hridi,
i po nebu se klatiše razapeti
simboli bezumlja
krvavi, crveni romboidi...
Ko zmija što snagu iz srebrne noći crpe,
pruža se, ćuti (ne dahće); sto očiju
otvorila i poglede pod nebom valja.
O, nikad! Nikad!
Iz mraka se nižu kosturi, i krpe, krpe
što se sa fijukom vetra viju,
kad sine munja bleskom belog emalja.
Od grada do grada, gde put je vodi,
šapće o moru, miru i slobodi,
a na leđima joj strahotne furije plove
čelične mačke i kazani, kazani.
Pa ipak tiho po mesečini teče,
i ista je sudba svako jutro, i svako veče.
I zove, zove
naša
reka Sava.
II
Prvi smo bili tamo gde se sa smehom gine
gde je jauk pesma uranka i smiraja.
Cela povorka vedrih! I za nama hrpa je strave
podlo puzala, i pritajeno,
i veselo smo prošli krv i smrt i razvaline.
O, često su nam snovi bili java!
I trag se provlači dušama
kao kroz snežno polje crvene krvave niti,
i kraj je već svemu:
Zbilja oblači oblačne sutone maja
i večni sanjari, mi,
nećemo nikad više s osmehom sniti.
A život nije dobio drugi oblik
i sve ide starim koritom:
i, ne shvatajući, pod nama šumi Sava
i tužno šapće pritom!...