Borislav Pekić



(4. februar 1930 - 2. jul 1992)



„Politika fukcioniše kao čista para-politika; para-ciljevi se predstavljaju kao pravi ciljevi, ponekad čak i kao pra-ciljevi istorije. Kao iz bolesne more, svet se pestimističnom oku javlja s žigom proizvodnje neke tajastvene, monstruozne Svefirme, koja je kroz humanu evoluciju, iz ko zna kakvih razloga, za nas neprimetno, naš pravi svet zamenila jednim lažnim, veštačkim, sintetičkim pseudo-svetom, para-svetom...". (Borislav Pekić)
Kultura jedne nacije nije velika zbog brojnosti njenih umetnika i njihovih dela (da je to slučaj, danas bi svetom neprikosnoveno vladali indijski ili kineski autori); kultura nije velika čak ni zbog velike vrednosti tih umetničkih dela, već zbog negovanja i poštovanja koje se ukazuje tim delima i tim autorima kao temeljima na kojima ona počiva. Isto tako, kulture malih naroda (među koje nesumnjivo spadamo i mi) nisu male zbog pomanjkanja kvaliteta, već usled nedostatka bilo kakvog sistema vrednosti. Ipak, ne budimo sasvim surovi, mi, kao narod, nismo baš sasvim bez sistema - sistematski uništavamo sve što ne odgovara dnevno-političkim potrebama, još u samom začetku eliminišemo svaki potencijalni znak inteligencije, a protiv onih izdržljivijih imamo pouzdani metod ignorisanja i zaborava. Pošto smo živeli u petovekovnom ropstvu, propustili smo šansu da spaljujemo knjige i autore koji nam se ne dopadaju, pa sada moramo na neki način nadoknaditi taj civilizacijski propust. U mutnim vodama, blatu i mraku može izrasti lotos, božanski cvet čija glava je krunisana suncem , ali on se rađa retko, jednom u hiljadu godinu, kao dar, i ukoliko propustite priliku da na njemu zasnujete svoju kulturu osuđeni ste na večno tapkanje u mestu.
„Umetnost, dakle, može imati smisao samo ako ga ima život, kojim se ona posredno nadahnjuje. U infaustrnoj, samoubilačkoj, jalovoj, šupljoj materijalističkoj civilizaciji, tom avetinjskom skeletu jedne propuštane šanse, ja taj smisao ne vidim".
(Borislav Pekić)

1930. godine u Americi se rodio Nil Armstrong, prvi čovek koji je kročio na Mesec, a u Podgorici jedan od najvećih srpskih (i jugoslovenskih) pisaca, Borislav Pekić, od oca Vojislava i majke Ljubice. U Crnoj Gori je živeo sve do početka Drugog svetskog rata, kada su italijanske okupacione snage naterale porodicu Pekić da izbegne u Beograd. Borislav je u glavnom gradu Jugoslavije upisao Treću mušku gimnaziju i kako to i dolikuje istinskom intelektualcu, budućem beskompromisnom borcu za pravo na ličnu istinu i njeno slobodno izražavanje, u školi nije bio naročito uspešan.
„Reforma školske nastave je potrebna ne samo u tehničkom pogledu i opštem sistemu sticanja obrazovanja, nego osobito u pogledu gradiva. Savremeni sistem stupnjevitosti bez selekcije pogoduje jedino mediokritetima. Pamet je zapostavljena za račun strpljenja. Hvale se i nagrađuju osobine robova. Škola postaje ogromna vežbaonica poslušnosti." (Borislav Pekić)
Provlačio se sa dvojkama i neretko polagao popravne ispite. U „Crnoberzijacima", Pekić govori o školskim neuspesima Aleksandra Njegovana, koji je više voleo da čita stripove i izveštaje sa berze nego knjige koje su mu preporučivali. Roditelji su mu zbog toga neprestano pridikovali („U tom pogledu ja sam bio u nešto nepovoljnijem položaju od većine vršnjaka. Nisam mogao da lažem. Moji su, izgleda, bili pročitali sve što je ikada ijedna budala na ovom svetu napisala."). Zato se nije mogao izvlačiti ni domišljatostima tipa da su „Zli dusi" spiritistički priručnik koji je sastavio jedan ruski hiromant ili da se u „Vodenici na Flosi" radi o životu mlinara na reci Flosi. („S ´Ratom i mirom´ i ´Idiotom´ bilo je lakše. Dok se ne zađe u pojedinosti, moglo se kazati da je tu reč o ratu, miru i idiotima uopšte".) Jedinu podršku mladi Aleksandar imao je u svom dedi, koji je optimistično smatrao da je „lenjost, porazna inače u procvatu privatne inicijative, u socijalizmu neka vrsta spontane preventive organizma".
„U našim se porodicama, a i van njih, nemačko bombardovanje Beograda, 6. aprila 1941. smatralo svinjskim postupkom. Za nas je uistini svinjski postupak bio što su propustili da njime pogode i našu gimnaziju. (Kako je to pošlo za rukom Drugoj muškoj nisam pametan.)" (Borislav Pekić)


1948. godine dramom Ivana Cankara „Kralj Betajnove", u režiji Bojana Stupice, otvoreno je u Beogradu „Jugoslovensko dramsko pozorište", a Borislav Pekić je maturirao i upisao Istoriju umetnosti na Filozofskom fakultetu, ali je posle samo mesec dana studiranja, uhapšen. Počinju godine koje će pojesti skakavci. Kao ubeđeni demokrata i protivnik komunizma, Pekić je sa prijateljima osnovao nekoliko tajnih organizacija.
„Da bi se izvojevala sloboda treba se buniti, čak iako to nema smisla, bunite se, iako će vas ta pobuna usmrtiti, istrebiti, uništiti, bunite se radi same pobune, radi očuvanja prometejskog duha." (Borislav Pekić)
Jedna od tih organizacija je otkrivena. Socijaldemokratska omladina Jugoslavije (SDOJ), osnovana je sa namerom da bude protivteža Ujedinjenom savezu antifašističke omladine Jugoslavije, te da kao takva u srednjim školama i na univerzitetima mladim ljudima prikaže svet iz malo šire perspektive od komunističkog gledanja na stvari. Nakon Rezolucije Infobiroa, postojala je nada da će tadašnja vlast u SFRJ ući u krizu, da će se komunisti okrenuti jedni protiv drugih, te da će se time otvoriti put povezivanju demokratski nastrojenih omladinaca. Ove pretpostavke će se ispostaviti kao naivne i nerealne. SDOJ, nastao u avgustu 1948. godine, otkriven je već u novembru iste godine, kada je i uhapšeno preko dvadeset članova. Nakon istrage koja je trajala samo šest meseci, (a po tužbi za krivično delo protiv naroda i države, kao i za špijunažu), tokom koje je Pekić prvi put video svog advokata pet minuta pre izricanja presude, Okružni sud u Beogradu je 14. maja 1949. godine osudio Borislava Pekića na kaznu zatvora sa prinudnim radom u trajanju od 10 godina, sa gubitkom gradjanskih prava i konfiskacijom imovine, da bi nakon žalbe tužioca kazna bila povećana na petnaest godina.

"´Moralnopolitička podobnost´ je novogovorna sintagma koja i ne prikriva pokušaj da se mišljenje s gnoseološkog prevede u etičku ravan, pa tako, jednačini dosledno, nepoželjno uverenje automatski definiše kao nemoralno, a njemu dosledno ponašanje kao asocijalno. Ona je zajedno sa elefantijazisom vladajuće stranke i privilegovanim položajem njenih pripadnika, omogućila suverenu vladavinu mediokriteta." (Borislav Pekić)
Pekić je kaznu prvo izdržavao u Sremskoj Mitrovici, da bi nakon dobijanja tuberkuloze bio premešten u Niš. Iako osuđen na petnaest godina strogog zatvora, 1953. godine je pomilovan. Inače, pomilovanje mu je nuđeno i ranije, ali ga je on uslovljavao oslobađanjem i svih drugih članova organizacije. Konačno zadovoljenje pravde (ukoliko je ono uopšte moguće) desilo se tek 17. decembra 2007. godine, kada je Sud sa željom da afirmiše stav da ljudska prava nisu na raspolaganju politici i ideologiji, rehabilitovao Borislava Pekića.
„Ličnost po mnogo čemu neobična - životom, delom i izgledom. Nad malo povijenim ramenima čoveka visokog, lomnog rasta, oštro srezana asketska trouglasta glava. Strog pogled pod jakom dioptrijom naočara, kojima kao da više vidi no što gleda, tek oretko ozari kratak i kao malo izgubljen osmeh. Mek i dug korak visokih nogu i izrazito lepa nemirna ruka... Govori malo, i gotovo uvek prekom, kratkom rečenicom, on pisac najduže fraze u srpskoj književnosti. Govori pri tom ljutito, čak nabusito, kao da se unapred srdi na sagovornika, kako to hoće da bude kod ljudi koji duhovnu nežnost skrivaju u oklopu apodiktičnosti. Krvopilan radenik, jedan od najtvrdokornijih poslenika koje znam, uvek je međ svetom pomalo odsutan, kao da je najbolji deo svoje misli ostavio da i dalje mučki posluje nad nedovršenim rukopisima."
(Borislav Mihajlović Mihiz)


1954. godine u Obninsku, u blizini Moskve, otvorena je prve nuklearna elektrana na svetu, savezna vlada SAD spalila je knjige poznatog naučnika Vilhelma Rajha, a u Alžiru je izbio ustanak protiv Francuske. Za to vreme, Borislav Pekić je pokušavao da se vrati normalnom životu i ponovo se upisao na Filozofski fakultet u Beogradu, ali ovoga puta, umesto istorije umetnosti, odabrao je eksperimentalnu psihologiju.
„Predodređen za pisca i svestan svoje vokacije morao je dugo da čeka i da dvostruko trpi: od uzništva i od ćutanja. Budući erudita i jedan od najučenijih naših pisaca, školu je počeo i nedočeo. (Uostalom i Tomas Man - inaće najbliži Pekićev duhovni srodnik - završio je, ako se ne varam, samo sedam razreda gimnazije.) Imao je snage da se još celu deceniju posle svoga robijaškog univerziteta, potajice sprema za svoj nastup." (Borislav Mihajlović Mihiz)
U godini kada je emitovan prvi zajednički program TV odašiljača u Beogradu, Zagrebu i Ljubljani, Borislav Pekić se 11. maja 1958. godine venčao sa Ljiljanom Glišić, ali i započeo svoju odiseju u filmskoj industriji kao dramaturg i scenarista. Prema njegovom tekstu „Dan četrnaesti" snimljen je film koji je predstavljao Jugoslaviju 1961. godine na filmskom festivalu u Kanu.
„Koliko vidim, jedina hronična vrednost koju sam iz zatvora izneo je - tuberkuloza. Priča o robiji kao izvoru životnog iskustva - mit je. Ako ga ne pojede zaborav, svako u zatvoru stečeno iskustvo vredi jedino - za neki drugi (budući) zatvor." (Borislav Pekić)
1965. godine Aleksej Leonov, sovjetski kosmonaut, tokom leta vasionskog broda „Vashod 2", izlazi iz letelice i postaje prvi čovek koji se „šeta" svemirom, a Borislav Pekić ulazi u svet književnosti svojim prvim romanom „Vreme čuda" i trese je do temelja. Pohvale stižu i od kritike i od kolega pisaca, a Pekić konačno izlazi iz senke zabranjenog autora. U njemu će sada videti pisca već oformljenog rukopisa i ironične inteligencije. A ipak, „Vreme čuda" će dugo progoniti svog autora.
„Mesija je uneo u svet sasvim nov moral čije vrednosti ni danas nisu sporne. Ako uzmete bilo koju zapovest od deset, videćete da bi svet bio mnogo bolji da ih se možemo držati. Ne savršen, takvog nema, ali bolji svakako. I on se tog morala držao. Najzad se i žrtvovao na krstu. Zašto onda baš njega izabrati da se demonstrira jedna teza koja bi se mnogo bolje dala rastumačiti na bilo kojem ideologu našeg vremena?" (Borislav Pekić)
Kritika je delo shvatila kao ateističko, upereno prvenstveno protiv hrišćanstva, i kao da nije želela da čuje Pekića koji je uporno ponavljao da nije ateista već gnostik, da u ovom delu ne ismeva hrišćanstvo već ga koristi samo kao jedan od primera zatvorenog ideološkog sistema, kao što je to i totalitarna leva doktrina. Na kraju je odustao od objašnjavanja i počeo da kuje ambiciozne planove o novim knjigama kojima će pojasniti svoje prave namere i ispraviti greške koje je počinio.
„Vreme čuda" i "Vreme umiranja", štampani pod zajedničkim nazivom "Vreme čuda", tek su II i III deo hronike "Zaveštanje", čiji bi I i IV deo bili "Vreme reči" i "Vreme vaskrsenja". Ako budem stigao to da dovršim, moći ću uočiti pravo značenje knjige, koji je sada i u ovakvom krnjem obliku zarasla u manihejski nihilizam bez protivrečnosti u nadi, bez koje ni zlo ne može biti ubedljivo, ma koliko, inače, bilo pobedonosno." (Borislav Pekić)
Nažalost, nije stigao da otelotvori svoj grandiozan plan.
Kao što primećujete, Pekić „Vreme čuda" naziva hronikom a ne romanom, grozeći se ovog termina koji se počeo upotrebljavati za sve i svašta. Želeo je da svojim delima da konciznija literarna značenja. Tako će „Hodočašće Arsenija Njegovana" (1970) nazvati autoportretom; „Kako upokojiti vampira" (1977) nazvaće sotijom (sotija - alegorijska priča koja se bavi filozofskim i moralnim temama, nastala iz srednjevekovne lakrdijaške predigre moralitetima), želeći da ukaže na svoj ugao gledanja na temu, kao i na putokaz ka otkrivanju njenih unutrašnjih značenja; „Zlatno runo" će nazvati fantasmagorijom, želeći što vernije da prikaže „medjusobno amalgamisanje raznih, čak i protivrečnih realiteta, prirodnih kao i neprirodnih, u predsmrtnu utvaru jednog starog trgovca."
Na ovaj način je, zapravo, već najavio u kom pravcu će se dalje razvijati njegova misao, posebno po preseljanju u London. Smatrajući da je realizam prevaziđeno književno oruđe, Pekić je otkrivao nove forme u kojima će se najbolje izraziti sadržaj, u kojima će delo disati punim plućima, nesputano nikakvim konvencijama i pravilima.
„Biti realan u svetu u kojem vam većina stvari nije jasna, apsurdno je. Smešno je praviti se pametan nad ambisom." (Borislav Pekić)
Januara 1969. godine, čehoslovački student Jan Palah, protestujući protiv invazije članica Varšavskog pakta na njegovu zemlju, javno se spaljuje. U znak protesta, zbog trivijalizacije Palahovog čina, Borislav Pekić piše „Srdito i sa poštovanjem - Otvoreno pismo onima koji ne veruju da vatra peče, pisano u slavu Jana Palaha".
„Svako požrtvovanje, svaki čin koji u dovoljnoj meri ne uzima u obzir posledice (pri čemu vi nikad ne mislite na posledice po druge), svaki autentičan izraz ličnosti, svako iskreno odupiranje ili iskreno pristajanje, sve što je ma u najmanjem sukobu sa instinktom samoodržanja, sve što je u žudnji za istinom, pravdom, srećom, duševnim i telesnim blagostanjem učinjeno na ovoj ukletoj planeti, od starog do ovog novog diluvijuma, sve je to za vas običan egzibicionizam."
(Borislav Pekić)

1970. godine japanski pisac, Jukio Mišima, možda sledeći Palahov primer, takođe izvršava javno samoubistvo, protestujući protiv „vesternizacije" Japana. A samo godinu dana nakon što je Aleksandar Solženjicin izbačen iz Saveza sovjetskih pisaca zbog žestokih kritika staljinizma, obnavlja se progon Borislava Pekića. Nekoliko dana pre selidbe u London, aprila 1970. godine, oduzet mu je pasoš. Njegova supruga i ćerka odlaze, on ostaje. Kada je početkom 1971. dobio NIN-ovu nagradu za „Hodočašće Arsenija Njegovana", ponadao se da su nesporazumi okončani. Prevario se.
„Mehanizam je providan. Ali funkcioniše." (Borislav Pekić)
A mehanizam je uvek na isti način funkcionisao - prenošenjem represivnih instrumenata sa državnih organa na građane, prikrivanje diktature angažovanjem mase.
„Narodne želje su stvar vladine propagande. Kad narod ima suprotne težnje, to znači da je zatajila reklama". (Borislav Pekić)
Prvo se pomoću medija sugeriše neprijatelj. Zatim Gradski komitet izvrši specifikaciju političke krivice, sastavi listu sa „nepoželjnim imenima" i to pošalje partijskim organizacijama. Nakon ovoga, komunističko jezgro traži od svojih užih sredina preduzimanje odgovarajućih mera. Radi očuvanja bilo kog proklamovanog ideala, traži se krivično gonjenje prekršioca. U Pekićevom slučaju, angažuje se grupa profesionalnih pisaca radi njegovog izbacivanja iz srpske književnosti. Grupu ne sačinjavaju manje poznati članovi, baš naprotiv, uglavnom oni najugledniji (u slučaju Pekića, ovu grupu za progon predvodio je Vasko Popa). Počinju priče da je emigrirao, da preko BBC-ja drži neprijateljske govore protiv Jugoslavije. Izdavačima se preti, ugovori se raskidaju, u poslednji čas odbija se štampanje već pripremljenih rukopisa. Nagradu Udruženja književnika Srbije umesto njemu, dodeljuju Milošu Crnjanskom. Pekić uzalud čeka pred vratima PEN kluba u Beogradu. Biva primljen tek kada je odlučio da se učlani u Londonski klub „gde vam je za to nužno jedino da pišete knjige, a ne da čuvate državu od neprijatelja, jer se za ovo drugo sasvim dobro stara policija."
„Tvrdnja da je sve politika i da je politika sve, ima za podmukli cilj da sve ljudske aktivnosti, od kojih su mnoge iznad politike i sveobuhvatnije od politike, podredi kriterijumu društvene koristi i sudu nižih političkih sila, svejedno, pripadaju li vlasti ili opoziciji." (Borislav Pekić)
Pekiću napokon vraćaju pasoš, i on se 1971. seli u London, ali sistematski progon će trajati sve do 1975. godine.