Odrasla sam uz roditelje, koji su me ucili da mislim svojom glavom,
sama krcim puteve,sagledavam poraze, a oni su nekako uvek bili tu, ako se sapletem ili krenem u pogresnom pravcu.
Jedno pravilo je ostalo, sama sebi najveci oslonac.
I ponekad, kad dodjemo do teme, na koga sam ja takva , kakva sam, cini mi se da sam od roditelja pokupila samo ono sto mi se svidjalo.
Tatinu pedantnost i svojeglavost.
I neki inat,koji se njemu milion puta obio o glavu, a ja sad isto prolazim na svoj nacin,pa mi cesto zna reci, zasto nisam pokupila delic mamine tolerancije i smirenosti.
Ipak mislim da je najveci uticaj imala moja baka.
Jedna od onih dama, starog kova, kroz price, bez puno saveta i kritike ucila me je zivotu.
Lako, poput igre da nisam ni bila svesna.
Sad znam.
Da nije bilo nje, ja danas ne bih bila ovo sto jesam.
Ona me je usmerila na pravi put.
I znam,da iz svih onih silnih prica, saljivih i ozbiljnih, krila se pouka, samo ju je trebalo na pravi nacin shvatiti.
__________________