1906. - 1927. AFRIČKO DETINJSTVO




1906. 15.avgusta (zvanično 9.oktobra) u primorskom mestašcu Žoal, danas Žoal-Fadjut, u Senegalu, rođen je Leopold Sedar, sin Bazila Đogoja Sengora i Njilane Bakum. Po ocu, zemljoposedniku i imućnom trgovcu sa četiri "ko- supruge", pripada manjinskom narodu Serer; majka mu je Pel. Rano detinjstvo će provesti u majčinoj porodici u obližnjem Điloru, gde će mu ujak otkrivati tajne prirode i predanja njegovog naroda.

1913. U katoličkoj misiji u Điloru, kod opata Diboa, poreklom iz Normandije, mladi Leopold uči veronauku i stiče osnove francuskog jezika.

1914. U katoličkom Koledžu svetog Josifa u Ngazobilu, koji drže spiritanci, misionari Duha Svetoga, dečak će se devet godina učiti disciplini i završiće osnovnu školu analognu francuskoj. Savladaće i volofski jezik.

1921. Leopold želi da postane profesor ili sveštenik. Njegov otac se tome protivi, ali prepušta odluku svome sinu. Te godine, Rene Maran, crnac sa Antila školovan u Francuskoj i zaposlen u kolonijalnoj administraciji, objavljuje "pravi crnački roman" Batuala, koji je krunisan Gonkurovom nagradom u Parizu. Laureat gubi posao zbog predgovora u kojem napada kolonijalni režim.

1923. Đogoj Sengor šalje sina u koledž - semenište "Liberman" u Dakaru, gde mladić uči grčki i latinski. Ogorčen je zbog nipodaštavanja s kojim njegovi učitelji gledaju na afričku kulturu, što dovodi do sukoba sa ocem Laluzom.

1926. - 1927. Ocenjen kao suviše buntovan za sveštenički poziv, Leopold je poslat u laičku školu da sprema maturu. Jedini je crnac u svom odeljenju. Obožava književnost i guta knjige. Piše i prvu pesmu, koja nije sačuvana. Dobija odlične ocene i polustipendiju da nastavi studije u Francuskoj.



1928. - 1944. CRNAŠTVO KROZ BURNE GODINE U PARIZU




1928. U oktobru stiže u Pariz, razočaran njegovim sivilom. Obeshrabren na Sorboni, upisuje se u Gimnaziju Luja Velikog. Među njegovim drugovima je i Fam Dui Kiem iz Indokine, s kojim će zauvek ostati prijatelj.

1929. Upisuje se u viši razred gimnazije i sedi u klupi sa Žoržom Pompiduom, koji će izvršiti "odlučujući" uticaj na njega. Pompidu mu otkriva umetnički Pariz, Prusta, Bodlera, Remboa... i socijalizam.

1930. Za vreme uskršnjeg raspusta, sa školskim drugom Famom putuje po Tureni. Pristupa grupi Socijalističkih studenata.

1931. Dok kolonijalna izložba u Parizu pokazuje moć francuskog carstva, Sengor se kreće u krugovima pariskih crnih intelektualaca: Biranga Diopa, Renea Marana... U "salonu" sestara Polet i Andre Nardal, studentkinja sa Martinika, koje sa Haićaninom Leom Sažusom objavljuju u novembru prvi broj časopisa posvećenog stvaralaštvu i identitetskim problemima crnaca: La Revue du Monde Noir ("Revija crnog sveta"), sreće afroameričke i antilske pisce kao što su Ričard Rajt, Langston Hjuz, V.E.B. Dubojs, Žak Rumen. Stiče diplomu trogodišnjih studija iz književnosti i nastavlja studije na Sorboni. Stanuje u Studentskom gradu. Postaje prijatelj sa Emeom Sezerom i Gontranom Damasom, s kojima će činiti trojstvo Crnaštva (Ngritude), pokreta koji se bori za priznavanje vrednosti crnačke civilizacije. Mondenski krugovi Pariza luduju za "crnačkom revijom" afroameričke pevačice i plesačice Džozefine Beker, dok Monparnasom odjekuje truba Luja Armstronga.

1932. Izlazi prvi broj časopisa Lgitime Dfense ("Legitimna odbrana"), u kojem crni studenti sa Antila propovedaju političku revoluciju, želeći podrediti kulturnu akciju političkoj. Leopold ne deli njihove "marksističko - lenjinističke" stavove; on daje prvenstvo kulturi. U julu stiče diplomu visokih studija odbranivši rad "Egzotika u Bodlerovom delu". Priprema profesorski ispit (agregaciju) iz francuske gramatike. Zato traži francusko državljanstvo. U avgustu se prvi put vraća u Senegal, na svoje sererske izvore. U septembru, u Parizu, zamišlja sa Damasom i Sezerom jedan novi svet koji će uključiti i crnačke vrednosti. Iz toga će se roditi Crnaštvo.

1933. Leopold dobija francusko državljanstvo. Putuje u Grčku. Osniva Udruženje zapadnoafričkih studenata. Smrt oca Đogoja.

1934. Sluša predavanja iz etnologije kod Pola Rivea, osnivača Etnološkog instituta, Marsela Mosa, Marsela Koena. Osniva se novina L'tudiant noir ("Crni student"). Krajem oktobra, Sengor odlazi da služi vojsku, na godinu dana, u Verdenu.

1935. Pošto je položio profesorski ispit iz gramatike, Sengor dobija posao u Dekartovoj gimnaziji u Turu. U Parizu sluša predavanja iz negroafričke lingvistike kod Lilije Homburger i druži se sa barjaktarima Crnaštva, Sezerom i Damasom. Oni od novina Etudiant noir prave glasilo Crnaštva, ne sanjajući koliki će značaj dobiti njihove ideje. Leopold želi da se venča sa kreolkom Andre Nardal, ali devojčina porodica ima predrasuda prema Afrikancima.

1936. Učlanjuje se u SFIO, francusku sekciju Radničke internacionale, prethodnicu Socijalističke partije, i angažuje se u sindikalnim aktivnostima. Sezer mu poklanja francuski prevod Istorije afričke civilizacije velikog nemačkog etnologa Lea Frobenijusa. Leopold će ovo delo doživeti kao "udar groma" i potvrdu ideja Crnaštva. Ulazak italijanskih trupa u prestonicu Etiopije, koja još pruža otpor kolonijalizaciji, potresa ga i nadahnjuje da napiše poemu "Na poziv rase od Sabe".

1937. 10. septembra, u Dakaru, pred kolonijalnom administracijom koja je sa velikom pompom dočekala prvog crnog profesora, drži predavanje "Kulturni problem u Francuskoj Zapadnoj Africi". Tezom "asimilovati a ne biti asimilovan", dovodi u pitanje francusku politiku asimilacije i školski sistem koji negira afričku kulturu. Francuzi su zapanjeni.

1938. Postavljen je za predavača u Gimnaziji Marselena Berteloa u Sen Moru, u pariskom predgrađu. Iznajmljuje stan u Parizu, u ulici Lamblarderi, blizu Muzeja kolonija kod Zlatnih vrata, jugoistočne kapije Pariza. Iz tog vremena potiču mnoge pesme iz zbirke Pesme senke.

1939. U tekstu "Ono što donosi crni čovek" Sengor pokazuje da crnci imaju civilizaciju i baštinu. Izjava: "Osećajnost je crnačka kao što je razum helenski" izaziva polemike jer je shvaćena bukvalno. U septembru, Francuska se sprema za rat, i mladi profesor je mobilisan. Postaje vojnik druge klase u jednoj pariskoj kasarni.

1940. Upoznaje Andrea Žida. U februaru stupa u regimentu kolonijalne pešadije, a 20.juna je zarobljen u La Šarite sir Loar. U septembru, u logoru u Amijenu, sastavlja himnu "Gelovaru", nadahnutu pozitivom generala De Gola iz Londona na otpor, kao i druge pesme koje će se pojaviti u zbirci Crne hostije.

1941. Jedan austrijski čuvar u logoru, naklonjen crnom intelektualcu koji čita grčke klasike u originalu, dostavlja Žoržu Pompiduu rukopis Crne hostije.

1942. Nakon dve godine zarobljeništva u više frontstalaga, gde se družio sa "senegalskim strelcima", Leopold je oslobođen, aprila meseca, navodno zbog lošeg zdravlja. Ponovo predaje u Sen Moru. Viđa senegalskog intelektualca Aliuna Diopa i mnoge umetnike: Žaka Rabemanađaru, Gija Tirolijena, Tristana Caru, Pikasa... Razmišlja o budućnosti čovečanstva i o "civilizaciji Univerzalnog".

1944. U časopisu "Student prekomorske Francuske" objavljena je "Crna žena" i još neke pesme koje će ući u zbirku Pesme senke. Nacionalna škola prekomorske Francuske poverava Sengoru katedru za afričke jezike i civilizaciju, koju je nekada vodio Moris Delafos, čuveni afrikanista. Više pesama iz tog vremena svedoči o Sengorovom negodovanju zbog kolonijalizma.


1944. - 1959. POLITIČKE BORBE



1944. U delu "Francuska imperijalna zajednica" Sengor trasira osnovne linije jedne nove politike francusko - afričkih odnosa. Postaje član komisije koja radi na predstavljanju kolonija u budućoj francuskoj skupštini. Ova prva zvanična funkcija daje mu prilike da izrazi svoje političke stavove.

1945. U avgustu dobija stipendiju za proučavanje sererske poezije i odlazi u Senegal. Tom prilikom ponovo otkriva tri pesnikinje iz svog zavičaja, svoje "Crne gracije". U Parizu je objavljena prva pesnička zbirka Pesme senke. Na nagovor Lamina Geja, socijalističkog poslanika Senegala u Francuskom parlamentu, Sengor i sam ulazi u Parlament.

1946. Kao senegalski poslanik, za seljaštvo ("depute de brousse"), učestvuje u dorađivanju tekstova novog francuskog ustava. U septembru se ženi Žinetom Ebue, kreolkom iz Gijane i ćerkom generalnog guvernera Francuske Ekvatorijalne Afrike, koja će mu roditi dva sina.

1947. Učestvuje na Panafričkom kongresu u Londonu, koju je organizovao Kvame Nkruma, lider Gane. U julu dobija sina Fransisa Arfanga. Ustanak na Madagaskaru, štrajk železničara na relaciji Dakar - Niger u oktobru i kontakt sa biračima mobilišu energiju poslanika Sengora, dok revija Aliuna Diopa Presence africaine (afričko prisustvo), osnovana u decembru, traži podršku pisca Sengora. U prvom broju revije objavljen je tekst Žan - Pola Sartra u kojem veliki pisac daje podršku crnačkom pokretu.

1948. 27. aprila na Sorboni se obeležava stogodišnjica ukidanja ropstva. Sengor i Sezer drže govore koje će objaviti izdavačka kuća Presses Universitaires de France. Isti izdavač objavljuje zbirku Crne hostije i Antologiju nove crnačke i malgaške poezije francuskog jezika, sa Sartrovim predgovorom "Crni Orfej", koji čini da odjeknu ideje Crnaštva. Sengor ostaje bez majke, a dobija drugog sina Gija. Napušta SFIO, prekida sa Laminom Gejom i osniva sa Mamaduom Dja partiju Senegalski demokratski blok - BDS (Bloc dmocratique sngalais), i novine La Condition humaine ("Ljudska sudbina"). U jednom intervjuu kaže da ima dva cilja: sticanje političke nezavisnosti ako treba i silom, i konfederaciju sa Francuskom.

1949. Izdavač Seghers objavljuje Pesme za Naet. Leopold obilazi Senegal da bi predstavio program svoje stranke: socijalizam duboko ukorenjen u ruralnu Afriku. Objavljuje razmišljanja i pesme u brojnim publikacijama.

1950. U aprilu, Sartr i Simon de Bovoar putuju u Dakar.

1951. Veliki uspeh BDS na senegalskim izborima.

1952. - 1954. Lider BDS-a sve je popularniji u Senegalu, a pisac Sengor sve poznatiji u svetu. Objavljuje udžbenik za osnovce "Lepa priča o zecu Leuku", jednu studiju o Viktoru Igou i razne članke o afričkoj civilizaciji.

1955. Postaje državni sekretar predsedništva Saveta u vladi Edgara Fora. Kolonijalno carstvo počinje da se raspada. Francuska je primorana da menja svoju politiku. Sengor daje predloge u dva članka: "Afrika i Evropa" i "Za jedno federalističko rešenje". Prolazi kroz porodičnu dramu i razvodi se od Žinet Ebue.

1956. Jedan francuski zakon daje polovičnu autonomiju prekomorskim teritorijama. Pošto je želeo federalni okvir, Sengor protestuje kroz niz članaka. Na Sorboni 19. septembra počinje prvi Kongres crnačkih pisaca i umetnika. Sengor je 29. septembra izabran za gradonačelnika Tijesa u Senegalu. Le Seuil objavljuje Etiopike, zbirku pesama sa pogovorom koji daje ključ za razumevanje njegove poezije.

1957. BDS ulazi u Afričku konvenciju, koja okuplja više partija Francuske Zapadne Afrike. Sengor 18. oktobra stupa u brak sa Kolet Iber, Francuskinjom iz Versona, pored Kana u Normandiji. Bračni par će ubuduće provoditi letnji raspust na imanju u Versonu.

1958. BDS se spaja sa drugim partijama u UPS (Union progressiste senegalaise), Senegalsku progresističku uniju. Sengor postaje član komisije za izradu ustava Pete Republike. De Gol namerava da napravi francusko-afričku zajednicu te priprema referendum u zapadnoafričkim zemljama nadajući se da će njegov projekat biti prihvaćen. Međutim, Afrikanci to ne žele. Sengor ipak podržava De Golov plan, ali je namerno odsutan u vreme De Golove posete Dakaru, gde narod na ulicama traži nezavisnost. Ipak sve zemlje sem Gvineje Seku Turea ulaze u Zajednicu.


1959. Sengor je postavljen za De Golovog ministra savetnika. Paralelno se bavi afričkom politikom pokušavajući da uvuče više država bivše Francuske Zapadne Afrike u jednu federaciju. Uspeva da sagradi samo dvočlanu uniju sa Sudanom Modiboa Keite. Ovaj će biti šef vlade Federacije Malija, dok će Sengor voditi skupštinu. De Gol pristaje da ovoj federaciji da nezavisnost. Dakarski univerzitet, otvoren krajem te godine, donosi nadu u razvoj zasnovan na kulturi.



1960. - 1980. PREDSEDNIK SENEGALA




1960. 20. juna proglašena je nezavisnost Malijske federacije. Međutim, zbog nepomirljivih razlika između dve zemlje, već nakon dva meseca dolazi do raskida. Sengor je 5. septembra izabran za predsednika Republike Senegal. Mamadu Dja postaje predsednik Saveta vlade, to jest premijer.

1961. - 1962. Objavljena zbirka Nokturna. Sengor se bavi međunarodnim odnosima, prepuštajući premijeru vođenje politike bazirane na planu dugoročnog razvoja. U decembru 1962. optužen da je pokušao državni udar, premijer je uhapšen.

1963. Reizabran za predsednika, Sengor uzima sve poluge vlasti u ruke. Više književnih nagrada jača njegov ugled u svetu. U maju, u prestonici Etiopije, nezavisne afričke zemlje osnivaju Organizaciju afričkog jedinstva. Sengor je pun nade u budućnost Afrike. U decembru, za vreme senegalskih izbora dolazi do incidenata. Predsednik je ipak reizabran na pet godina.

1964. Predsednik se trudi da iščupa svoju zemlju iz zaostalosti. Pod naslovom Slobode 1, objavljuje svoje sakupljene misli o kulturnim problemima. Osniva Senegalsku manufakturu tapiserije, koja će 1973. postati Manufaktura dekorativnih umetnosti.

1966. Sengor 30. marta u Dakaru kreira prvi Svetski festival crnačkih umetnosti (Festival mondial des arts ngres), koji okuplja niz umetnika i intelektualaca. Među njima su slavni džezer Djuk Elington i Mirjam Makeba, čuvena južnoafrička pevačica zvana Mama Afrika. Crnaštvo trijumfuje. Počasni gost je Andre Malro, francuski ministar kulture, koji tom prilikom izjavljuje da "po prvi put u istoriji, neki državnik uzima u svoje magnovene ruke sudbinu jednog kontinenta i proglašava uzdizanje Duha". Afričkoj civilizaciji je konačno ukazana čast. Predsednik potvrđuje da je kultura temelj razvoja. Otvara u Dakaru Dinamični muzej i Nacionalni teatar "Danijel Sorano".

1967. Sengor prima mnoge počasti za svoja književna dela. osniva senegalske Kulturne arhive, institucije za skupljanje usmene baštine. U Dakaru 22. marta, predsednik je meta neuspelog atentata. Krivac je osuđen na smrt i pogubljen.

1968. U maju, studenti Dakarskog univerziteta protestuju smatrajući da se njihovi programi previše oslanjaju na francuske. Slede ih radnici. Sengor, treći put izabran, uviđa potrebu da raspodeli svoju vlast. Osniva jedan biro zadužen za analizu funkcije predsednika države.

1970. Predsednik Sengor u februaru imenuje premijera, mladog Abdua Djufa. Nastupa vreme reformi. Obojica pokušavaju da osnaže demokratiju i privredu koja je pretrpela teške posledice suše. Rađa se novina Le Soleil (Sunce). U Nijameu (Niger) 20. marta, na podsticaj tri afrička lidera - Sengora, Habiba Burgibe (Tunis) i Hamanija Diorija (Niger), održava se konferencija o frankofoniji na kojoj se osniva Agencija za kulturnu i tehničku kooperaciju, začetak Međunarodne organizacije frankofonije. Danas se 20. mart slavi širom sveta kao Dan frankofonije.

1971. Objavljena Sloboda 2, zbirka političkih tekstova s podnaslovom Nacija i afrički put socijalizma. Univerzitet je u štrajku. Studente zatvaraju zbog nasilja. Predsednik Sengor 5. februara dočekuje u Dakaru svog starog prijatelja, francuskog predsednika Pompidua.

1972. Sengor osniva izdavačku kuću NEA (Nouvelles ditions africaines), regionalnog značaja, koju podjednako finansiraju tri države: Senegal, Togo i Obala Slonovače. Sedište je u Dakaru, a kancelarije u Lomeu i Abidžanu. Krajem aprila otvara svom prijatelju Pikasu, ljubitelju crnačke umetnosti, izložbu u Dakaru. Krajem jula, u dvorcu Brang, posedu porodice Klodel, drži predavanje "Reč kod Pola Klodela i kod Negroafrikanaca", koje će objaviti NEA.

1973. U Parizu izlazi pesnička zbirka Pisma iz kišnog doba, sa originalnim ilustracijama Marka Šagala. Sengoru započinje četvrti predsednički mandat.

1974. Advokat Abdulaj Vad (Wade, danas predsednik Senegala) dobija dozvolu da osnuje partiju. Zahvaljujući donaciji Saudijske Arabije, Sengor pravi svoju fondaciju, posvećenu kulturnim aktivnostima.

1975. U okviru svoje fondacije, Sengor osniva Etiopike (Ethiopiques), "socijalističku reviju negroafričke kulture". Međunarodni festival "Struške večeri poezije", glavna pesnička manifestacija u bivšoj Jugoslaviji (danas u Makedoniji), dodeljuje Sengoru "Zlatni venac". Među laureatima ove nagrade su Bulat Okudžava, Mak Dizdar, Miodrag Pavlović, Pablo Neruda, Rafael Alberti, Miroslav Krleža, Andrej Voznesenski, Desanka Maksimović, Iv Bonfoa...
Izdavačko preduzeće "Rad" iz Beograda objavilo je Sengorove izabrane pesme, pod naslovom "Palma nad mojom patnjom", u prevodu Slobodana Glumca.

1976. Sengor sprovodi jednu reformu kojom u Senegal uvodi višepartijski sistem, ograničen na tri stranke: socijaliste, komuniste i liberale. U februaru odlazi u "istorijsku" posetu svom velikom prijatelju Sezeru, gradonačelniku For de Fransa, prestonice Martinika.

1977. Objavljena Sloboda 3, zbirka tekstova o kulturi, s podnaslovom: Crnaštvo i civilizacija Univerzalnog. Te godine, Sengorova poezija je prevedena na engleski, španski, portugalski, italijanski i korejski.

1978. Peti predsednički mandat. U nacionalnoj biblioteci u Parizu otvorena izložba o Leopoldu Sengoru.

1979. U Parizu objavljena poslednja pesnička zbirka Velike elegije. Knjiga obuhvata i Dijaloge o frankofonoj poeziji.

1980. 31. decembra, u novogodišnjim čestitkama naciji, predsednik Sengor objavljuje da se potpuno povlači iz političkog života, svojom voljom. Ima 74 godine. Predaje vlast premijeru Djufu, koga je godinama pripremao da ga nasledi, i posvećuje se kulturi.
Postaće doktor honoris causa 37 univerziteta (Paris-Sorbonne, Louvain, Harvard, Ife, Oxford, Montreal,Frankfurt,Yale, Meiji...), dopisni član nekoliko akademija nauka, i dobiće mnoga odlikovanja. U Parizu je objavljena Poezija akcije,razgovor sa Muhamedom Azizom.





1981. - 2001. FRANCUSKI AKADEMIK



1981. 7. juna, u saobraćajnoj nesreći je poginuo Sengorov najmlađi sin Filip Magilen, iz braka sa Kolet Iber. Taj lepi i šarmantni mladić, omiljen među Senegalcima svih slojeva, bio je za svog oca "dete budućnosti", simbol mešanja rasa i civilizacija. Otac mu piše "Elegiju za Filipa Sengora". U oktobru, Sengor je primljen u Prekomorsku akademiju nauka (Acadmie des sciences d' outre-mer).

1983. U Parizu je objavljena Sloboda 4, koja obuhvata političke tekstove grupisane pod naslovom Socijalizam i planifikacija. Sengor je izabran među 40 "besmrtnika" Francuske akademije.

1984. 29. marta, Francuska akademija i zvanično prima Sengora, prvog crnca koji je stupio pod njenu kupolu. Pozdravni govor mu drži Edgar For, u čijoj je vladi radio 30 godina ranije. Nesrećnim slučajem je poginuo Gi, Sengorov drugi sin iz braka sa Žinet Ebue.

1988. U Parizu objavljen esej "Ono u šta verujem", sinteza pesnikovih uverenja.

1990. 12. maja u Aleksandriji (Egipat) otvoren Međunarodni frankofoni univerzitet "Leopold Sedar Sengor" (Universit internationale de langue franaise Lopold Sdar Senghor), koji će postati jedan od operatera Frankofonije.

1992. Objavljena 5. sveska Sloboda, s podnaslovom Dijalog kultura. Sengorova poezija uvrštena u francuski program za polaganje profesorskog ispita iz književnosti.

1995. 18. marta u Versonu, u prisustvu mnogih značajnih ličnosti inaugurisan je kulturni prostor koji nosi ime Leopold Sedar Sengor.

1996. Unesko odaje počast Sengoru povodom njegovog 90. rođendana. U Senegalu je otvoren muzej u Sengorovoj rodnoj kući.

1998. Zbirka Etiopike uvrštena je u program lektire za francuske maturante.

2001. 20. decembra Sengor je preminuo u Versonu. Sahranjen je 29. decembra na groblju Bel-Air u Dakaru, pored svog sina Filipa Magilena.

2006. Širom sveta se obeležava stogodišnjica Sengorovog rođenja, čemu se pridružuje i Muzej afričke umetnosti u Beogradu.



Priredila i prevela:

VESNA CAKELJIĆ