morrib kaže:
Promeniše se mnoge stvari u Evropi, svetu, pa i kod nas, samo se mi teško menjamo, ostajemo "brate" isti. Tvrdoglavi, bandoglavi, prznice i ono najgore ulizice. Za ova prva tri što nabrojih, ima još: aljkavi, kaljavi, lenji, neodgovorni, nevaspitani, itd... Ali što ostadosmo ulizice, to nikako sebi, a i drugima nemogu da oprostim. Zbog ulizica, ne opredelismo se: ko smo, šta smo, šta hoćemo, gde idemo, sa kime i kako idemo, šta dajemo, i dali to što dajemo tražimo da se vrati nekako(ili da se plati). Neko u Zagrebu (namerno neko), na koncertu reče da su Srbi "nakot za klanje", i to prenese i državna TV-Hr, malo cenzurisano, a u isto vreme "neko" naš se izvini i preuze odgovornost za naša "zlodela". To je ono što Srbiju nikad neće "poslati" u Evropu, jer će mo uskoro sami sebi da ližemo zadnjicu, u nedostatku stranih jer smo ih već olizali.
Posle prvog svetskog rata napravismo zajedničku državu sa gubitnicima, ojačasmo ih našim poniznim ponašanjem u stilu "neka pa naši smo", a oni jedva dočekaše drugi svetski. I opet isto, napravismo državu ponovo, počeše ljudi bratski da žive, barem smo mi mislili da su nam braća, ali pade bratstvo za tili čas, opet krv, opet jame, mi genocidni narod, suđenje po tribunalima, uslovljavanje, pa se pitam šta smo mi to?Hajde da ostanemo Beogradski pašaluk, ali da nam je jasno da se taj pašaluk zove Srbija, i neka ima 900 hiljada stanovnika(kao početkom 19-og veka), ali da ih nije sramota što su Srbi.
Dotle će gomila dobro plaćenih jajara, i prodanih duša, zvanih nevladine organizacije, da nas uči kako da do toga dođemo, a da nas i ne uči mi tamo idemo krupnim koracima. Možda je sve ovo preteško, i sa mnogo jeda rečeno, ali istorija je jasan pokazatelj kako smo do sada prolazili, a bili smo na strani "pobednika". Dotle, kako reče onaj američki automat iz drugog sv. rata(Thompson, mislim da se tako piše),Srbi ostaju nakot za klanje i dranje, ovo ja dodadoh.