Antun Gustav Matoš
Antun Gustav Matoš (Tovarnik, 13. jun 1873. - Zagreb, 17. mart 1914.), bio je hrvatski pesnik, novelista, feljtonista, esejist i putopisac.
Biografija
Rođen u Sremu tačnije u Tovarniku. U drugoj godini života seli se s roditeljima u Zagreb, pa je znao reći da je: "Bunjevac poreklom, Sremac rodom, a Zagrebčanin odgojem". Do šestoga razreda gimnazije bio je učenik gornjogradske gimnazije, a u sedmom razredu imao je loše ocene osim iz fizike i propedeutike i iz - hrvatskog jezika. Pokušaj studiranja na Vojnomu veterinarskom fakultetu u Beču svršio je neuspehom. Godine 1893. odlazi u vojsku, ali sledeće 1894. dezertira, pa iz Hrvatske tj. Austrije beži u Srbiju, najpre u Šabac, a zatim u Beograd. Kako sam navodi, u Beogradu je tokom sledeće tri godine i nekoliko meseci "čelist, pa novinar, literat". U januaru 1898. godine odlazi preko Beča i Mnchena u Ženevu, a odatle 1899. u Pariz, u kojemu će ostati punih pet godina i za vrijeme toga boravka napisati najznačajniji deo svoje proze. Godine 1904. opet je u Beogradu, da bi - još uvek kao vojni begunac - u četiri navrata tajno dolazio u Zagreb tokom 1905, 1906. i 1907. godine. Konačno, 1908, posle trinaestogodišnjeg izbivanja iz Hrvatske, pomilovan je i definitivno se vraća u Zagreb. Umro je od raka grla, ostavivši iza sebe dvadesetak što štampanih, što neobjavljenih knjiga: od pripovijedaka, feljtona i putopisa, do pesama, kritika i polemika.
Književni rad
U književnost je ušao 1892. pripoviješću 'Moć savjesti', koja naznačava početak perioda moderne. U nekoliko navrata pisao je o svom poimanju poetike proznog stvaralaštva te o svojim literarnim uzorima. "... Od novelista najviše volim genij Poeov, zatim superiornu, konciznu tačnost Merimeeovu i prirodnost Maupassantove satire", izjavljuje on u jednom pismu prijatelju Milanu Ogrizoviću. Težnju da se nigde ne ponavljuje, da ne zapadne u manirizam, uspeo je ostvariti u većem delu svojih pripovijedaka sakupljenih u tri zbirke i izdanih redom: "Iverje" 1899; "Novo iverje" 1900; "Umorne priče", 1909. godine.
S obzirom na Matoševu stvaralačku tehniku, metode i stilske postupke u ostvarivanju fabula pripovedaka, a pre svega s obzirom na tematske interese i ostvaraje, poznata je već standardna podela njegovog pripovedačkog opusa na dva temeljna tematska kruga:
- jedan s tematikom iz domaće zagrebačko-zagorske sredine i stvarnim junacima što ih je sretao u životu,
- drugi s novelama bizarnog sadržaja s dominacijom čudaka, tipova posve individualnoga karaktera.
Zajednička crta i jednog i drugoga kruga je naglašena lirska nota i ljubavni motivi. Novele jednoga i drugoga kruga nastajale su paralelno, istovremeno, što govori da nije reč o nekom posebnom evoluiranju Matoša pripovedača, nego o njegovim pokušajima da na različitim temama ostvaruje i iskušava različite, kako je on to znao reći, "stilske studije".
Proza
Dobar deo elemenata od kojih je satkana pripovedačka proza s tematikom "naših ljudi i krajeva", dodirivanje nekih aktualnih društvenih problema i u groteskno-fantazijskom ciklusu će naći odjeka, ali motivi misterija ljubavi, jednako tako i smrti, uopšte nokturalnih stanja i atmosfera, u ovom će drugom krugu doći do punog izražaja, produbljenije i intenzivnije doživljeni. Posebnost tih motiva ogledaće se u prvom redu sužavanjem fabulativnih zahvata, analizom pojedinačnih individualnih sudbina literarnih junaka, nestajanjem površnih anegdotskih elemenata i unošenjem nevjerojatnih događaja i bizarnih likova, što će uvjetovati pojačanu psihološku motivaciju, a potiskivanje sociološke u drugi plan. Sve je to rezultiralo činjenicom da je proza ovoga kruga, umjesto regionalnog ili nacionalnog, poprimila širi kozmopolitski karakter.
U putopisnoj prozi Matoš je jedan od naših najvećih inovatora. Motiv pejzaža, ne samo kao deo narativne celine, nego i kao samostalna tema, novost je koju Matoš, povodeći se za Barresom, uvodi u hrvatsko prozno stvaralaštvo. Njegov pejsaž ne zaustavlja se samo na spoljašnjoj slici, on uključuje aktivno svog autora: ne samo po lirskoj intonaciji, po izrazu koji nosi osobnu notu i posebnom fokusu kroz koji autor sagledava taj pejzaž, nego naročito po tome što svaki pejzaž obilno razvija asocijacije za promišljanja posve različitih problema. Ta izrazito impresionistička crta, gde pejzaž dobija određenu funkciju da kao povod emocionalnom uzbuđenju razvije do maksimuma sposobnost iskričavih asocijacija - tipična je za Matoševe pejsaže gotovo u svim njegovim tekstovima. Posebno se to očituje u brojnim njegovim putopisima u kojima je pejsaž isključiva tema: npr., u izvanrednome lirskom putopisu Oko Lobora.
Poezija
Dok je novele, putopise, kritičke članke i feljtone pisao i objavljivao uporedo od samog početka svojeg pisanja, poezijom se kontinuirano počeo javljati u časopisima dosta kasno, tek oko 1906. godine, i do kraja života napisao je u svemu 80-ak pesama. Neosporno je da je Baudelaire bio veliki učitelj Matošev, od kojega je preuzeo niz formalnih elemenata, i o kome je, ne jednom, oduševljeno i pisao. Osećaj i potrebu za strogo određenim oblikom - konkretno za formu soneta, smisao za muzikalnost stiha, povezivanje u opšti sklad muyike reči, boje i mirisa, dakle osećaj za sinesteziju, vrlo profinjen ritam, te izmjena govorne i pjevne intonacije - spoljne su, vidljive odlike Matoševe poezije.
Ljubav i cvet, možda dve ključne riječi i njihovo variranje, međusobno pretapanje i pretvaranje čiste apstrakcije poimanja ljubavi u konkretan pjesnički simbol cveta - javljaju se kao dominantni motivi u početku Matoševog pjesničkog govora. Česta pojava motiva smrti u toj lirici, elegičnost, sumornost i baladičnost mnogih njegovih stihova, intenzivno osećanje prolaznosti i nestajanja, sivilo boja i zvukova, sumnje i doživljaji ljubavi kao velike boli - posledica su sukoba sna i stvarnosti, najjače izraženih u ponajboljim ljubavnim pjesmama "Samotna ljubav", "Djevojčici mjesto igračke", "Utjeha kose".
No, i onda kad je bio najviše obuzet intimnim dilemama i formiranjem ličnih koncepcija života i sveta, traženjem puta do lepote i harmonije, kad je svoja emocionalna stanja izražavao u poetskim pejzažima "Jesenje veče", "Notturno", on je, istodobno, izražavao i svoja patriotska osećanja koja su bila neraskidiv, sastavni deo njegove ličnosti. U najboljim svojim rodoljubnim stihovima "Stara pjesma", "1909.", "Iseljenik", razočaran po povratku u domovinu (1908.) malodušnošću Hrvata u kuenovskoj i postkuenovskoj eri, Matoš piše elegične stihove obojene sumornim doživljajem domovine. Upravo u osećaju za jezik i njegovu melodičnost, u povezivanju subjektivnog, intimnog s objektivnim i opštim, i u posebno naglašenoj težnji za modernim izrazom i leži Matoševa poetska veličina.
Matoševo je delo prelomno u istoriji hrvatske književnosti: slobodno se može reći da bez njegovog zaokreta i ostvarenja, posebno na polju kritike, eseja i poezije, ne bi bilo hrvatske književnosti kakvu poznajemo. Ni Krleža, ni Ujević, ti stožeri hrvaztske književnosti dvadesetog veka, ne bi bili mogući da legendarni Matoš nije trgnuo hrvatsku književnost iz letargije provincijalizma i uveo je u maticu svetske pisane reči.
Wikipedia
Citat
