Antun Gustav Matoš
Prikaz rezultata 1 do 14 od ukupno 14
  1. #1

    Antun Gustav Matoš

    Antun Gustav Matoš







    Antun Gustav Matoš (Tovarnik, 13. jun 1873. - Zagreb, 17. mart 1914.), bio je hrvatski pesnik, novelista, feljtonista, esejist i putopisac.


    Biografija

    Rođen u Sremu tačnije u Tovarniku. U drugoj godini života seli se s roditeljima u Zagreb, pa je znao reći da je: "Bunjevac poreklom, Sremac rodom, a Zagrebčanin odgojem". Do šestoga razreda gimnazije bio je učenik gornjogradske gimnazije, a u sedmom razredu imao je loše ocene osim iz fizike i propedeutike i iz - hrvatskog jezika. Pokušaj studiranja na Vojnomu veterinarskom fakultetu u Beču svršio je neuspehom. Godine 1893. odlazi u vojsku, ali sledeće 1894. dezertira, pa iz Hrvatske tj. Austrije beži u Srbiju, najpre u Šabac, a zatim u Beograd. Kako sam navodi, u Beogradu je tokom sledeće tri godine i nekoliko meseci "čelist, pa novinar, literat". U januaru 1898. godine odlazi preko Beča i Mnchena u Ženevu, a odatle 1899. u Pariz, u kojemu će ostati punih pet godina i za vrijeme toga boravka napisati najznačajniji deo svoje proze. Godine 1904. opet je u Beogradu, da bi - još uvek kao vojni begunac - u četiri navrata tajno dolazio u Zagreb tokom 1905, 1906. i 1907. godine. Konačno, 1908, posle trinaestogodišnjeg izbivanja iz Hrvatske, pomilovan je i definitivno se vraća u Zagreb. Umro je od raka grla, ostavivši iza sebe dvadesetak što štampanih, što neobjavljenih knjiga: od pripovijedaka, feljtona i putopisa, do pesama, kritika i polemika.


    Književni rad



    U književnost je ušao 1892. pripoviješću 'Moć savjesti', koja naznačava početak perioda moderne. U nekoliko navrata pisao je o svom poimanju poetike proznog stvaralaštva te o svojim literarnim uzorima. "... Od novelista najviše volim genij Poeov, zatim superiornu, konciznu tačnost Merimeeovu i prirodnost Maupassantove satire", izjavljuje on u jednom pismu prijatelju Milanu Ogrizoviću. Težnju da se nigde ne ponavljuje, da ne zapadne u manirizam, uspeo je ostvariti u većem delu svojih pripovijedaka sakupljenih u tri zbirke i izdanih redom: "Iverje" 1899; "Novo iverje" 1900; "Umorne priče", 1909. godine.

    S obzirom na Matoševu stvaralačku tehniku, metode i stilske postupke u ostvarivanju fabula pripovedaka, a pre svega s obzirom na tematske interese i ostvaraje, poznata je već standardna podela njegovog pripovedačkog opusa na dva temeljna tematska kruga:

    - jedan s tematikom iz domaće zagrebačko-zagorske sredine i stvarnim junacima što ih je sretao u životu,
    - drugi s novelama bizarnog sadržaja s dominacijom čudaka, tipova posve individualnoga karaktera.

    Zajednička crta i jednog i drugoga kruga je naglašena lirska nota i ljubavni motivi. Novele jednoga i drugoga kruga nastajale su paralelno, istovremeno, što govori da nije reč o nekom posebnom evoluiranju Matoša pripovedača, nego o njegovim pokušajima da na različitim temama ostvaruje i iskušava različite, kako je on to znao reći, "stilske studije".


    Proza


    Dobar deo elemenata od kojih je satkana pripovedačka proza s tematikom "naših ljudi i krajeva", dodirivanje nekih aktualnih društvenih problema i u groteskno-fantazijskom ciklusu će naći odjeka, ali motivi misterija ljubavi, jednako tako i smrti, uopšte nokturalnih stanja i atmosfera, u ovom će drugom krugu doći do punog izražaja, produbljenije i intenzivnije doživljeni. Posebnost tih motiva ogledaće se u prvom redu sužavanjem fabulativnih zahvata, analizom pojedinačnih individualnih sudbina literarnih junaka, nestajanjem površnih anegdotskih elemenata i unošenjem nevjerojatnih događaja i bizarnih likova, što će uvjetovati pojačanu psihološku motivaciju, a potiskivanje sociološke u drugi plan. Sve je to rezultiralo činjenicom da je proza ovoga kruga, umjesto regionalnog ili nacionalnog, poprimila širi kozmopolitski karakter.

    U putopisnoj prozi Matoš je jedan od naših najvećih inovatora. Motiv pejzaža, ne samo kao deo narativne celine, nego i kao samostalna tema, novost je koju Matoš, povodeći se za Barresom, uvodi u hrvatsko prozno stvaralaštvo. Njegov pejsaž ne zaustavlja se samo na spoljašnjoj slici, on uključuje aktivno svog autora: ne samo po lirskoj intonaciji, po izrazu koji nosi osobnu notu i posebnom fokusu kroz koji autor sagledava taj pejzaž, nego naročito po tome što svaki pejzaž obilno razvija asocijacije za promišljanja posve različitih problema. Ta izrazito impresionistička crta, gde pejzaž dobija određenu funkciju da kao povod emocionalnom uzbuđenju razvije do maksimuma sposobnost iskričavih asocijacija - tipična je za Matoševe pejsaže gotovo u svim njegovim tekstovima. Posebno se to očituje u brojnim njegovim putopisima u kojima je pejsaž isključiva tema: npr., u izvanrednome lirskom putopisu Oko Lobora.


    Poezija


    Dok je novele, putopise, kritičke članke i feljtone pisao i objavljivao uporedo od samog početka svojeg pisanja, poezijom se kontinuirano počeo javljati u časopisima dosta kasno, tek oko 1906. godine, i do kraja života napisao je u svemu 80-ak pesama. Neosporno je da je Baudelaire bio veliki učitelj Matošev, od kojega je preuzeo niz formalnih elemenata, i o kome je, ne jednom, oduševljeno i pisao. Osećaj i potrebu za strogo određenim oblikom - konkretno za formu soneta, smisao za muzikalnost stiha, povezivanje u opšti sklad muyike reči, boje i mirisa, dakle osećaj za sinesteziju, vrlo profinjen ritam, te izmjena govorne i pjevne intonacije - spoljne su, vidljive odlike Matoševe poezije.

    Ljubav i cvet, možda dve ključne riječi i njihovo variranje, međusobno pretapanje i pretvaranje čiste apstrakcije poimanja ljubavi u konkretan pjesnički simbol cveta - javljaju se kao dominantni motivi u početku Matoševog pjesničkog govora. Česta pojava motiva smrti u toj lirici, elegičnost, sumornost i baladičnost mnogih njegovih stihova, intenzivno osećanje prolaznosti i nestajanja, sivilo boja i zvukova, sumnje i doživljaji ljubavi kao velike boli - posledica su sukoba sna i stvarnosti, najjače izraženih u ponajboljim ljubavnim pjesmama "Samotna ljubav", "Djevojčici mjesto igračke", "Utjeha kose".

    No, i onda kad je bio najviše obuzet intimnim dilemama i formiranjem ličnih koncepcija života i sveta, traženjem puta do lepote i harmonije, kad je svoja emocionalna stanja izražavao u poetskim pejzažima "Jesenje veče", "Notturno", on je, istodobno, izražavao i svoja patriotska osećanja koja su bila neraskidiv, sastavni deo njegove ličnosti. U najboljim svojim rodoljubnim stihovima "Stara pjesma", "1909.", "Iseljenik", razočaran po povratku u domovinu (1908.) malodušnošću Hrvata u kuenovskoj i postkuenovskoj eri, Matoš piše elegične stihove obojene sumornim doživljajem domovine. Upravo u osećaju za jezik i njegovu melodičnost, u povezivanju subjektivnog, intimnog s objektivnim i opštim, i u posebno naglašenoj težnji za modernim izrazom i leži Matoševa poetska veličina.



    Matoševo je delo prelomno u istoriji hrvatske književnosti: slobodno se može reći da bez njegovog zaokreta i ostvarenja, posebno na polju kritike, eseja i poezije, ne bi bilo hrvatske književnosti kakvu poznajemo. Ni Krleža, ni Ujević, ti stožeri hrvaztske književnosti dvadesetog veka, ne bi bili mogući da legendarni Matoš nije trgnuo hrvatsku književnost iz letargije provincijalizma i uveo je u maticu svetske pisane reči.

    Wikipedia
    Poruku je izmenio Cecara, 28.05.2009 u 13:40 Razlog: izvor
    Isn't it funny how day by day, nothing changes, but when you look back, everything is different?
    C. S. Lewis

  2. #2

    Odgovor: Antun Gustav Matoš

    UTJEHA KOSE

    Gledao sam te sinoć. U snu. Tužnu. Mrtvu.
    U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
    Na visokom odru, u agoniji svijeća,
    Gotov da ti predam život kao žrtvu.
    Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao
    U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
    Sumnjajući da su tamne oči jasne
    Odakle mi nekad bolji život sjao.
    Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke,
    Sve što očajanjem htjedoh da oživim
    U slijepoj stravi i u strasti muke,
    U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
    Samo kosa tvoja još je bila živa,
    Pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva.



    NOTTURNO

    Mlačna noć; u selu lavež; kasan
    Ćuk il netopir;
    Ljubav cvijećamiris jak i strasan
    Slavi tajni pir.
    Sitni cvrčak sjetno cvrči, jasan
    Kao srebren vir;
    Teške oči sklapaju se na san,
    S neba rosi mir.
    S mrkog tornja bat
    Broji pospan sat,
    Blaga svjetlost sipi sa visina;
    Kroz samoću, muk,
    Sve je tiši huk:
    Željeznicu guta već daljina.



    DJEVOJČICI MJESTO IGRAČKE

    Ljerko, srce moje, ti si lutka mala,
    Pa ne slutiš smisla žalosnih soneta,
    Kesteni pred kućom duhu tvom su meta,
    Još je deset karnevala do tvog bala.
    Ti se čudiš, dušo. Smijat si se stala
    Ovoj ludoj priči. Tvoja duša sveta
    Još ne sniva kako zbore zrela ljeta.
    Gledaš me ko grle. Mislišto je šala.
    Al će doći veče kad ćeš, ko Elvira,
    Don Huana sita i lažnih kavalira,
    Sjetiti se sjetno nježne ove strofe.
    Moje će ti ime šapnut moja muza,
    A u modrom oku jecati će suza
    Ko za mrtvim clownom iza katastrofe.
    Isn't it funny how day by day, nothing changes, but when you look back, everything is different?
    C. S. Lewis

  3. #3

    Odgovor: Antun Gustav Matoš

    JESENJE VEČE

    Olovne i teške snove snivaju
    Oblaci nad tamnim gorskim stranama;
    Monotone sjene rijekom plivaju,
    Žutom rijekom među golim granama.
    Iza mokrih njiva magle skrivaju
    Kućice i toranj; sunce u ranama
    Mre i motri kako mrke bivaju
    Vrbe, crneći se crnim vranama.
    Sve je mračno, hladno; u prvom sutonu
    Tek se slute ceste, dok ne utonu
    U daljine slijepe ljudskih nemira.
    Samo gordi jablan lisjem suhijem
    Šapće o životu mrakom gluhijem,
    Kao da je samac usred svemira.
    Isn't it funny how day by day, nothing changes, but when you look back, everything is different?
    C. S. Lewis

  4. #4

    Odgovor: Antun Gustav Matoš

    Canticum Canticorum


    Ja ne znam što si, sjena ili žena,
    Ja ne znam što si, radost ili tuga,
    Ja ne znam što si, oblak ili duga,
    Ja ne znam što si, žena ili sjena.

    U tvome oku, oku svetih muza,
    Sve strepi bezdan dubok kao grijeh,
    Sve drhti voćka crvena ko smijeh,
    U tvome oku blista vječna suza.

    Na raspucima - ko Ezekijela
    Prokletstvo žene što se nudi - stojiš,
    U zagrljaju tudjemu se znojiš,
    Ko psalam crna, kao ljiljan bijela.

    O, što si, reci! Djavo ili dijete?
    Što? Zagonetka ili odgonetka?
    Početak ti si mojega svršetka -
    Ko pčele misli oko tebe lete.

    Za zlatom samo tvoje srce teži,
    Ti - vražja kćeri skrletnog Sarona,
    Ljepota tvoja vrijedi miliona,
    A starac k tebi ko k Suzani bježi.
    Svježinu imaš, grki miris mora,
    Pod njedrom sfinge tajiš gnijezdo zmije,
    Ko herub tvoja putenost se smije,
    Kad srž mi ločeš vampirski ko mora.

    Kad gledam te nezasitnosti strasti,
    Taj goli smijeh što kao handžar draži,
    Taj hram što laž je digla podloj laži,
    Taj sram što dublje ne zna više pasti.

    Za štapom, bičem posižem ko jadnik,
    U žudnji da ti blato svile svučem,
    Pa da te mučim, pregazim, istučem,
    Ko kukavicu svoju pijan radnik.

    No snaga klone kad me kao pseto
    U bestidnosti svoga traga vodaš,
    I kad po srcu, srcu mome hodaš,
    I još se smiješ, gledajuci sve to!

    Prokletstvo ti si mojih blagoslova,
    Ti blagoslov si mojih svih prokletstva,
    Ti posveta i cilj si svakog sredstva
    I ludi smiso moga ludog slova.

    Već dadoh tebi zdravlje i imetak,
    Ja sve ti dadoh: savjest koja stenje,
    Sa kesom dadoh dušu i poštenje,
    Pa kad te grlim, crn mi sviće petak.

    Ti ništa više ne možeš uzeti,
    razorila si mene poput rata,
    Ukaljala si me u stidu zlata,
    A sad mi, Kirko, ne daš ni umrijeti.

    Anatem’ na te, prokleta mi bila!
    Kad vidjeh nebo, vidio sam pak’o,
    Zbog tebe, žensko, prvi put sam plak’o,
    prokletstvo na te, tako si mi mila.

    I opet dodjoh da me kao pseto
    Na paučini strasne čipke vodaš,
    Da gaziš moje, svoje srce prodaš,
    I zabavljaš se, gledajuci sve to.

    Ja ne znam što si, žena il hijena,
    Ja ne znam što si, oblak ili duga,
    Ja ne znam što si, radost ili tuga,
    Ja ne znam što si, sjena il sirena.
    Poruku je izmenio Cecara, 27.03.2010 u 20:25 Razlog: sh, ch, zz

  5. #5

    Odgovor: Antun Gustav Matoš

    BASNA

    Sva se perad skupila na prelo:
    Susjed lisac trijebi naciju!
    Zaključi se poslati mu smjelo
    - Kao uvijek - deputaciju.

    Zastupnici ostaviše selo,
    Sastaviše delegaciju,
    Državniku stigoše na sijelo,
    Predaše mu deklaraciju.

    Majstor - kao uvijek - družinu
    Zakolje i spremi užinu
    Sve bez zbora i bez dogovora,

    Dok je sabor konstatirao
    Da se komšija blamirao
    Kršeć jasni smiso ugovora.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  6. #6

    Odgovor: Antun Gustav Matoš

    ŽIVA SMRT

    Imao sam srce, djetinjasto srce,
    Srce koje boli, boli tako jako!
    Imao sam srce, bolno, bolno srce,
    A kada mi ode, nisam više plako.

    Bijah skoro sretan. Ali jedne noći
    More bolno srce jedno ptiče malo,
    Našlo me u mraku, više glave stalo
    I sitnu mi pjesmu sitno cvrkutalo:

    Godinu već dana, svake božje noći
    Služim ko trubadur jednoj dami nagoj,
    Usnulu joj dušu čudnim krajem vodim
    U ljubavnoj priči i mjesečini blagoj.

    Ali sinoć jao! gatalica presta,
    Pa ko repatica pade mi na grudi:
    Ja sam, braćo, sinoć vragu dušu dao,
    O, umre mi, umre moje srce, ljudi!
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  7. #7

    Odgovor: Antun Gustav Matoš

    MAĆUHICA

    Oskaru Durru

    Crna kao ponoć, zlatna kao dan,
    Maćuhica ćuti ispod rosne vaze,
    U kadifi bajne boje joj se maze,
    Misliš: usred jave procvjetao san!

    Zato je i zovu nježno "noć-i-dan"
    Naše gospođice kada preko staze
    Starog parka ljetne sjene sjetno gaze
    Ispod vrelog neba, modrog kao lan.

    Kao samrt tamna, kao život sjajna
    Maćehica cvate, ali ne miriše
    Ko ni njezin susjed, kicoš tulipan.

    No u hladnoj nevi čudan život diše,
    Zagonetan, dubok, čaroban ko san,
    A kroz baršun drhti jedne duše tajna.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  8. #8

    Odgovor: Antun Gustav Matoš

    U VRTU

    U mraku žubor, vrelo slušaj, dušo:
    To izvor mog života romori;
    Kroz šiprag hihot, vile miruj, dušo:
    To moja sreća tebi govori;

    U grmu prvi slavulj ćuti, dušo:
    To moje srce tebi biljiše;
    U lijesi prvo cvijeće diši, dušo:
    To moja duša tobom izdiše;

    Tišinom struje, sjene dršći, dušo:
    To mjesec zanos k nama silazi;
    Korz zvijezde čežnje, slutnje umri, dušo:
    To smrt i ljubav k nama prilazi.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  9. #9

    Odgovor: Antun Gustav Matoš

    ZVONO

    Ovo zvono što ko titan stenje
    Pod tuđim nebom, mene sjeća sada
    Drugog zvona, kad u psalmu kobi
    Nad mizerijom rođenog mi grada.

    Tuguj, srodno zvono! Daruj bolu,
    Što sad s tobom trpi, crna jedra!
    Udari me klatnom usred grudi,
    Nek pukne srce, neka prsnu njedra!

    Tiho Zvono ćuti Misli žderu
    O, kako tišti kajanje u veče!
    TamaSam samSamac u tuđini!
    Na čelu, ljubo, tvoj me cjelov peče

    Glupost! Slabi živci! Pregni, miso,
    I digni snagom uma volju bonu,
    Budi vihor, bura, truba, buna
    I orluj s gromovima, slična zvonu!
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  10. #10

    Odgovor: Antun Gustav Matoš

    SAMOTNA LJUBAV


    Ponoć već je prošla, svjetlo mi se gasi,
    Na baršunu crnom leži teška noć;
    Čelom mi se truni spomen tvojih vlasi
    Ljubavi daleka, kad ćeš, kad ćeš doć?

    Otišla si. Gdje si? Ko da umrla si,
    Udaljenost ima smrti tužnu moć,
    Srcem srsi, strasti, dušom sumnje, strasi
    Poginut ću noćas i za dragom poć.

    Ljubav nije sreća! znaš li kad mi reče?
    Ljubav, to je rana, i ta rana peče,
    Ljubav boli, boli, kao život boli,
    Teško, teško onom koji jako voli.

    Nisi pravo rekla. Ljubav bol je, plamen,
    Ali muči samo kad sam sam ko kamen.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  11. #11

    Odgovor: Antun Gustav Matoš

    TAJANSTVENA RUŽA

    U mome tajnom vrtu ćuti dreka
    Rogobornog vijeka. Sjajni majevi
    Kroz miris lebde uz rijeku meda i mlijeka -
    Oj snovi mog života, modri krajevi!

    Jer duša moja bašta je daleka,
    Visok zid je čuva, sfinga i zmajevi,
    Tud šeta draga žena, duše jeka,
    A njenim bićem struje sveti gajevi.

    Zoveš li se Cintija, Sibila,
    Kakvoga si lika, ne znam reći;
    Znam te kao sebe i nemam za te riječi.

    Kao sanak diraš moje zjene,
    Ne znam što si, djevojka il vila -
    O tajno moga vrta! O ružo moje sjene!
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  12. #12

    Odgovor: Antun Gustav Matoš

    NAPAST

    Ne marim što sam te dugo snubio,
    Metanišuć nisko kao rob,
    Ne kukam što sam te podlo ljubio,
    Kad usud to reče, huda kob.

    Ne plačem što sam te lud izgubio,
    Odmamio kad te šuplji snob,
    Žalim što nisam te, ženo, ubio:
    Ta život bez tebe živ je grob.

    Pamtiš li? Kad si uz mene ležala,
    Straha s nepojmljivog ti si bježala,
    Jer zaluđen, grozan moj je glas

    Ko posljednji drhtao tvoj čas!
    Ja sam te mirio, lago, milovo,
    Krv sam već gledo, no vrag se smilovo.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  13. #13

    Odgovor: Antun Gustav Matoš

    SAMOTNA NOĆ

    Sjednem u čamac, a bradati i mišičasti lađar otisne bez riječi od obale. San se hvata zelenih brda i bujnih vinograda po kojima ruji rumeno grožđe kao plamen, bijelo gori kao ćilibar, a modro se crni kao tisuć stisnutih brojanica ispod jesenjeg lišća koje se napilo krvi sunčane. Iz neke pudare dopire smijeh, ječe gajde, jecaju dvogrle, cvili violina.

    Sunce zalazi, šumovita brda tonu u smaragdni san, zamiru zvuci daleke muzike, a riječni val, šušteći kao svila kake kneginje, niže oko vesla ritmove neke slatke i biserne pjesmice.

    Sa purpurne se vode stade pušiti mliječna para, a u tihoj i zelenoj dubini stade nicati draguljno trunje, padajući sa neba vedroga, večernjega, zvjezdanoga. Gakanje, graktanje, hukanje - i pregršt ždralova, vrana, divljih pataka - šta li, mrvi se crnim mrvicama u ljubičasti trag zašlog sunca, iščezava u ljubičastom poljupcu kojim slavi veseli i bijeli dan sumornu, baršunastu noć. A nijeme, nepomične oči bradatog ribara kao da sanjaju otvorene, tražeći u vlažnim dubinama mjesečinaste dojke kojima će ih omamiti Loreley, strašna i strahovita povotkinja. Jer to je večernja Rajna, koja nas nosi vezući oko našeg vesla svileni đerdan biserne i sanjive bajke, to je slavna rijeka večernjeg Rembrandta van Rijna, kolijevka ponoćnika Beethovena.

    I nad večernjim vodama zabruje otajstveni zvuci Pozdravljenja, čemerni i blagdanski, talasajući se bolnom dušom kao ulje nad krvavom i dubokom ranom, a mjesec se diže kao zlatna, skrletna i blijeda monstrancija na nevidljivim svetiteljskim rukama. Bradati i nijemi lađar povuče veslo, mičući pobožnim usnama, a barka se kretaše sama, kao da je vuku ova svečana i turobna večernja zvona, i plovi prema onoj na obali nagrešpanoj mrlji, prema nepoznatoj pobožnoj varoši koja se tavnim krovovima i tornjevima nakostriješila kao kreste pijetlova. I kada stigoh do ona dva tornja ogromne katedrale što stoje kao dva noćobdije u kamenitim čipkama pored ogromnog, bogatog kamenitog lijesa, i kročih na pusti bajir, ne bijaše mom vozaru ni traga. U barci ostade samo veslo i grdna kosa za koju se mjesto trave zalijepilo nešto kao ljudskih vlasi...

    I stadoh lutati stojnim gradom strmih gotskih krovova i oštrih kućnih sljemena, lutati uzanim i krivudastim uličicama punim zakutaka, kamenitih trijemova i kipova Gospođe Marije pod kojima snivahu pogašena kandila u svježem cvijeću. Nigdje ni žive duše. Umrliku ni traga; ni pas da lane, ni zelenog mačijeg oka, ni mekanog šuma ćukovog krila; nema ni noćnih netopira ni lepirica - nigdje ni žive dušice, ni živa veska! Pogledam na sat gospodske vijećnice: stajaše. Nijemo kao u grobu, ni lahorka da trepne percem na nojevoj perjanici mog širokog plemićkog šešira. Po pustim i golim, dobrim kamenom popločenim ulicama vijaše se samo kao miris uvelog cvijeća, ugasnulih voštanica, rasplinulog tamjana.

    Hvala bogu, na nekom uglu eno tri čovjeka. Razbašili se na kamenitoj širokoj klupi, spustili glave, kacige im zaklonile oči, a brade se raskošljale na širokim oklopima. Uhvatim jednoga za helebardu, i kada trgnuh da ga probudim, stražar se skotrlja na zemlju, okrenuvši na mjesec lice blijedo, nijemo - mrtvo...

    Potrčim u dvor i nađem se u visokoj, zlatnoj i mramornoj odaji. Pored gotskog prozora zamijetim momu, tako u boga divnu i čarobnu, te mnijah da mi o njoj srebreno bajaše i nijemo čaraše trak mjesečine koji se zakrvario, pozelenio i pomodrio, padajući kroz išarana stakla na njeno nebesko lice. Djevica bijaše u patricijskoj crnoj svili i baršunu, snježnim brabantskim čipkama i zlatnome pojasu. Sjedijaše usrdno u kožnom naslonjaču, sa mandolinom u desnici, ružom u ljevici, srećom u nasmijanim ustima, a blagim snom u lepezastim očima. Poljubim bez krzmanja te krotke oči, poljubim paučinastu zlaćanu kosu, ali slatko se gondže ne trmiznu. Kada pritisnuh ludački cjelov na nasmijana usta, osjetim kroz usta u dubini duše leden, otrovan žalac, žice na mandolini zabrujaše, a slatko čedo klonu sa naslanjača i tresnu glavom o tvrdi mozaik, te odjeknu noćnim dvorom tako šuplje, tako mrtvački!

    Zalutam prestravljen u jedan, u drugi dom: sve mrtvo, sve pomrlo još noćas. I lutah, posrtah preko mrtvih boljara i boljarica, majstora i vojnika. Po dvorištima se izrepila mrtva stoka i živina. Na jednim se crkvenim golim stepenicama crne mrtvi kaluđeri kao note u kakom starom misalu. Ali taj koral bijaše nijem i mračan. Kao da je gospodnja pedepsa utrnula i klicu života u toj tajanstvenoj Gomorrhi.

    Dođoh u crno, u prokleto mjesto, u Smrtigrad.

    Raskrvavih noge da iziđem iz kobnog grada, ali mu kraja ne nađoh. I kada se već ponadah da će me rana zora, iako bez glasnika pijevca, spasiti od strahote te strahovite, mrtvačke noći, opazim u samrtničkom očaju kako je progutala debela pomrčina na nebu i mjesec i zvijezde. Viknem, ali ne čujem svog glasa.
    I padnem pored crkve na nekakom šamatorju kao panj, pa da zagrizem od tjeskobe u kamen i...

    Život, 1900; Novo iverje, 1900.
    Isn't it funny how day by day, nothing changes, but when you look back, everything is different?
    C. S. Lewis

  14. #14

    Odgovor: Antun Gustav Matoš

    STARA PJESMA


    O, ta uska varoš, o ti uski ljudi,
    O, taj puk što dnevno veći slijepac biva,
    O, te šuplje glave, o, te šuplje grudi,
    Pa ta svakidašnja glupa perspektiva!


    Čemu iskren razum koji zdravo sudi,
    Čemu polet duše i srce koje sniva,
    Čemu žar, slobodu i pravdu kada žudi,
    Usred kukavica čemu krepost diva?


    Među narodima mi Hrvati sada
    Jesmo zadnji, robovi bez vlasti,
    Osuđeni pasti i propasti bez časti.


    Domovino moja, tvoje sunce pada,
    Ni umrijeti za te Hrvat snage nema,
    Dok nam stranac, majko,

    tihu propast sprema.


    1908.
    Poruku je izmenio Cecara, 04.03.2012 u 10:21 Razlog: uklonjen bold

Slične teme

  1. Gustav Krklec
    Autor PutnikIzDaleka u forumu Jugoslovenska poezija
    Odgovora: 7
    Poslednja poruka: 28.09.2018, 12:03
  2. Antun Branko Šimić
    Autor lunejuvenal u forumu Jugoslovenska poezija
    Odgovora: 0
    Poslednja poruka: 04.03.2012, 19:08

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •