Naša spomen-obeležja
Strana 1 od 8 123 ... PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 1 do 15 od ukupno 117
  1. #1

    Naša spomen-obeležja

    NAŠA SPOMEN OBELEŽJA

    Postoje kod nas mnoga obeležja različitih formi – gradjevine, skulpture, spomen-ploče, memorijalni prostori, parkovi, mesta... Svim tim obeležjima je zajedničko ono bitno: stvorili su ih ljudi sa namerom, ciljem da se nešto ili neko ne zaboravi.

    O tim obeležjima, a još više o onome na šta ili na koga treba da nas potsećaju znamo više ili manje. Oni koji su obeležje stvorili nekada su nepoznati, a nekada mi o njima možda ne znamo.

    Spomen obeležja su verovatno pojava stara koliko i civilizacija, tj. koliko i ljudska potreba da se nešto saopšti narednim generacijama.

    Naravno, nisu sva spomen obeležja i opstala. I spomenici s kojima se susrećemo – neki su opstali duže, neki tek koju godinu ili deceniju žive. Naravno, na dužinu opstanka spomen obeležja vrlo često su odlučujuće uticale promene religije, ideologije, politike, nacionalnog sastva stanovništva, države koja je bila na nekom prostoru... Prirodne sile i vreme su bez predrasuda uticali na opstanak svih spomen obeležja.

    Iz ovakvih okolnosti proističe objašnjiv, iako ne i u istoj meri i prihvatljiv rezultat: nekih spomen obeležja ima u većem broju od drugih, tj. nije uvek u srazmeri istorijski objektivan značaj dogadjaja i ličnosti sa brojem ili i monumentalnošću obeležja koja na te dogadjaje, ličnosti ili vremena treba da potsećaju.

    Cilj ove teme ne treba da bude političko, nacionalno, ideološko ili bilo kakvo drugo opredeljivanje, sukobljavanje; nipodaštavanje ’tudjeg’ ili glorifikovanje ’sopstvenog’. Ova tema je mesto za upoznavanje sa spomen obeležjima. I ništa više od toga.

    U pogledu geografskog prostora na kome su spomen obeležja: ona na prostoru Republike Srbije, a van nje - kada se radi o spomen obeležjima od većeg značaja za našu državu (npr. spomen obeležje na Krfu.)

    * * * * *


    SPOMENIK NEZNANOM JUNAKU NA AVALI

    Ime: 0.jpg Pregleda: 1399 Veličina: 53.0 KB
    Radjanje sunca iza Avale - spomenik Neznanom junaku je na desnom, navišljem vrhu, nazire se.

    Ime: 0 (1).jpg Pregleda: 1342 Veličina: 27.7 KB
    Slikano sa obilaznice oko Beograda, negde izmedju Dobanovaca i Save.

    Posle Prvog svetskog rata, lokalno stanovništvo pronašlo je veći broj grobova srpskih vojnika poginulih u ratu, među njima i grob jednog neznanog srpskog vojnika. Narod okolnih sela je tom vojniku 1922. podigao skromni spomenik u obliku krsta. Kasnije je Državni odbor za podizanje spomenika Neznanom junaku odlučio da mu se na vrhu Avale podigne reprezentativniji spomenik.

    Ime: 0 (2).jpg Pregleda: 1361 Veličina: 46.5 KB
    Prvobitni spomenik.

    Идеја о подизању споменика Незнаном јунаку јавила се готово истовремено у већини савезничких земаља, после Првог светског рата, као општа потреба за изражавањем захвалности ратницима који су погинули за слободу.

    Srbija se razlikuje od svih zemalja učesnica Prvog svetskog rata po tome što sve druge zemlje imaju spomenike Neznanom vojniku, a samo Srbija Neznanom junaku.

    Ime: 0 (3).jpg Pregleda: 1411 Veličina: 64.0 KB
    У време градње (Slika iz Večernjih novosti)

    Градњу споменика незнаном јунаку на планини Авала иницирао је краљ Александар I. Споменик је требао да буде меморијал жртвама Првог светског рата. Датуми исписани на споменику, 1912-1918, означавају да се споменик односи и на погинуле у Балканским ратовима 1912. и 1913.

    Споменик је саграђен између 1934. и 1938. на месту некадашње средњевековне тврђаве Жрнов.

    Ime: 0 (4).jpg Pregleda: 1335 Veličina: 77.4 KB
    Остаци града Жрнов на Авали пре подизања Споменика Незнаном Јунаку

    Za potrebe građenja ovog spomenika 1934. godine dinamitom su razrušeni ostaci srednjevekovnog grada Žrnova, što i danas nailazi na oštru osudu među istoričarima.

    Ime: 0 (5).jpg Pregleda: 1300 Veličina: 185.7 KB

    Ime: 1DSC_2913.jpg Pregleda: 1337 Veličina: 114.5 KB

    Ime: 0 (7).jpg Pregleda: 1295 Veličina: 107.8 KB Ime: 0 (8).jpg Pregleda: 1379 Veličina: 90.4 KB

    За изградњу је искоришћено 8000 кубних метара црног јабланичког мермера (Nije mermer nego granit - nenad.bds). Грађевина је пројектована у неокласичном стилу у форми грчког храма. Као инспирацију Мештровић је користио гробницу Кира II у Пасаргаду у Персији. Гроб лежи на пет усправних блокова гранита и окружен је каријатидама које носе кров.

    Ime: 0 (9).jpg Pregleda: 1214 Veličina: 91.5 KB Ime: 0 (10).jpg Pregleda: 1360 Veličina: 101.4 KB

    Ових осам скулптура симболизују мајке војника и народе и регије Краљевине Југославије. То су: Шумадинка, Панонка-Војвођанка, Црногорка, Косовка, Далматинка, Загорка, Словенкиња и Македонка.

    /Nenad.bds: Mala nijansa u tumačenju simbolike: ''Главне фасаде споменика фланкиране су каријатидама, персонификацијама жена југословенских народа - Босанка, Црногорка, Далматинка, Хрватица, Словенка, Србијанка, Војвођанка и Јужносрбијанка, чиме је на симболичан начин исказана идеја о јединству свих југословенских народа.'' (Завод за заштиту споменик културе Града Београда)/

    Споменик је постављен на врху заравњеног брега, са дугим приступним стазама које воде до два улаза у гробницу.

    На прочељу с предње стране је уклесано:
    Александар I краљ Југославије незнаном јунаку

    Ime: 0 (11).jpg Pregleda: 1379 Veličina: 124.6 KB

    Споменик заузима значајно место у опусу Мештровићеве меморијалне архитектуре, као маузолеј јавне намене у коме су пејзаж, архитектура и скулптура подређени основној идеји како би се нагласила монументалност, репрезентативност и симболика, у складу са наменом споменика као симболичног места одавања почасти свим ратницима палим за слободу на овим просторима.

    Ime: 0 (13).jpg Pregleda: 1264 Veličina: 153.3 KB
    Наравно ово није мој снимак.

    Споменик Незнаном јунаку je на врху планине Авала на југоистоку Београда. До маузолеја води монументално степениште. Налази се на висини од 511 метара надморске висине и представља видиковац Београда.

    Ime: 1DSC_2900.jpg Pregleda: 1240 Veličina: 99.0 KB
    Bili smo u junu 2014. posle jedne od redjih poseta stranih državnika. Venac je položio predsednik Belorusije.

    Ime: 0 (15).jpg Pregleda: 1293 Veličina: 30.5 KB
    Slika iz 'Blica'.

    ''Председник Србије овде, на празник 15. фебруара, одаје почаст свим српским војницима погинулим у ратовима.''

    Сада је изузетна реткост да страни државници одају почаст полажући венац на Гроб Незнаног Јунака.

    Сећам се доба кад је било незамисливо да се страни државници у посети Југославији не поклоне сенима палих бораца полажући венац и уписујући се у књигу. А и с друге стране, чини ми се, државници који су сматрали да нешто значе у свету, па макар и у сопственој земљи и сопственим очима, настојали су да добију прилику да положе венац на Гроб Незнаног Јунака. Тим чиним је уобичајено почињала посета Југославији.

    За мене, за моју генерацију и време Југославије, Споменик незнаном јунаку је био симбол припданости држави, као што је и Тријумфална капија са вечним пламеном симбол Французима. Чини ми се да сада то више није тако и у тој мери, јер нема више државе коју он симболизује.

    Ево и фотографије мог првог самосталног успона на Авалу. Били смо тада гимназијалци, у Београду где се одржавао Савезни слет 'Партизана' (који је касније прерасто у слет у оквиру Дана младости). Нас десетак се, у рану зору, по магли пешке од Авалског друма, попело до споменика и журно вратила да се не окасни на генералну пробу Слета.


    Ime: 0 (12).jpg Pregleda: 1270 Veličina: 77.2 KB
    Poruku je izmenio nenad.bds, 24.02.2015 u 22:15 Razlog: Vraćene nevidljive slike; dodato nekoliko novijih.

  2. #2

    Odgovor: Naša spomen-obeležja

    Spomenik SLOBODA

    na Iriškom Vencu


    Ime: 1DSC_3325.jpg Pregleda: 1396 Veličina: 102.4 KB
    Zora

    Na Iriškom vencu se nalazi somenik "Sloboda", podugnut 1951. godine, u znak sećanja na borce Narodnooslobodilačke borbe. Autor spomenika je vajar Sreten Stojanović.

    Ime: V.jpg Pregleda: 2458 Veličina: 139.2 KB

    Ime: V (1).jpg Pregleda: 2079 Veličina: 133.5 KB

    Sreten Stojanović (*2. februar 1898. Prijedor -† 29. oktobar 1960., Beograd), akademski vajar, crtač, akvarelista, teoretičar, pedagog i javni radnik.
    Rođen je 2. februara 1898. godine Prijedoru. Počeo je da pohađa srednju školu u Banja Luci ali je kao nacionalistički revolucionar isteran iz gimnazije. Za vreme rata je bio zatvoren. Bio je pripadnik organizacije „Mlada Bosna“ zbog čega je, posle izbijanja Prvog svetskog rata bio osuđen na višegodišnju robiju kao i njegov brat dr. Mladen Stojanović (1896-1942), koji će kasnije (u vreme Drugog svetskog rata) postati narodni heroj.
    Studirao je u Beču od 1917. godine slikanje i vajanje a zatim je u Parizu bio đak Emila Burdela. Sreten je jedan od prvih profesora na Akademiji likovnih umetnosti u Beogradu. Bio je član Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU), izabran 1950. godine za dopisnog, a od 1959. godine za redovnog člana.
    Osećaj za monumentalnost izkazuje na spomenicima Karađorđu, 1979. godine, Njegošu, Filipu Višnjiću, Mladenu Stojanoviću, a naročito na spomenicima izvedenim posle Drugog svetskog rata na Iriškom vencu (spomenik Sloboda iz 1951) i u Bosanskom Grahovu.
    Izlagao je još na izložbama nezavisnih umetnika u Parizu 1921. godine. Njegova dela izložena su u više galerija, pored ostalih i u Spomen-zbirci Pavla Beljanskog.
    Umro je 29. oktobar 1960. godine i sahranjen je na Novom groblju u Beogradu.

    Ime: V (2).jpg Pregleda: 1842 Veličina: 74.7 KB

    Olga Manojlovic-Pintar u tekstu:
    Uprostoravanje ideologije: spomenici Drugoga svetskog rata i kreiranje kolektivnih identiteta, dotiče i značaj ovog spomenika.
    ‘’U procesu kreiranja identiteta jugoslovenske zajednice kljucne elemente su bez sumnje predstavljali razliciti vidovi memorijalizacije Drugoga svetskog rata i glorifikacija martirstva vojnih stradalnika, a zatim i civilnih žrtava. … Promovišuci nove ideološke simbole spomenici su trebali da snaže kolektivno zajedništvo stvarajuci sliku jedinstvenog, gotovo monolitnog društva…
    … Kada je 1948 došlo do razlaza između jugoslovenskog i sovjetskog rukovodstva na nivou simbola nije ispoljen drastican rez sa proklamovanim vrednostima sovjetskog društva. Sterotipi – koje je promovisao socrealizam i koji su afirmisali ideje socijalisticke revolucije i trijumf diktature proletarijata – nastavili su da egzistiraju u gotovo neizmenjenoj simbolici spomenicke arhitekture, ali sa potpuno suprotnim sadržajem. U tom smislu, kao kontrapunkt predstavi vojnika Crvene armije postavljen je simbol jugoslovenskog partizana, kojim je snažno promovisana ideja autohtonosti partizanske borbe i njene ukorenjenosti u narodu. Žensku alegoriju s Augustinčićevog spomenika (na Batini) potisnuo je Stojanovićev spomenik na Iriškom vencu, a autonomnost jugoslovenskog antifašistickog pokreta u toku rata postala je temelj specificnog međunarodnog položaja Jugoslavije u narednim decenijama i jedan od kljucnih elemenata kolektivnog identiteta.

    Ime: V (3).jpg Pregleda: 1207 Veličina: 171.2 KB

    Posebno je, u tom sklopu, simptomaticna jedna izjava skulptora Vanje Radauša, data mnogo godina kasnije – 1974. godine:
    ‘’Ja poštujem zapadnu kulturu, ali sam zaljubljen u svoju zemlju i alergican sam na to što se zove Zapad. Roden me oduševi uvek i svaki detalj katedrale u Šartru ili Remsu, ali ja nemam kompleks pred tim: na mene su ipak više uticali ovo tlo na kome živim, taj rat koji smo vodili. Tifusari koji su tu, u meni i danas.’’

    Ime: V (4).jpg Pregleda: 1474 Veličina: 167.2 KB

    Ime: V (5).jpg Pregleda: 1201 Veličina: 143.5 KB

    Ime: V (6).jpg Pregleda: 1141 Veličina: 185.3 KB
    Fotografisanje sa borcima NOB.

    Ime: V (7).jpg Pregleda: 1163 Veličina: 184.4 KB
    Mislim da je ova grupa došla na obelezavanje Dana ustanka iz Hrvatske.

    Ime: V (8).jpg Pregleda: 1216 Veličina: 222.7 KB

    Zoran Đinđić je pišuci o problemima jugoslovenske države u godinama politickih preispitivanja, posebno naglašavo znacaj simbola za funkcionisanje zajednice:
    Nacionalna državnost se ne integriše prvenstveno putem institucija, nego zajednickim simbolima, u kojima je jedinstvo političke zajednice prisutno, a da ne mora biti posebno tematizovano (Jugoslavija kao nedovršena država, Novi Sad, 1988, 7 – navod je uzet iz gorenavedenog rada Olge Manojlović-Pintar).
    Koliko ja shvatam, gornja Đinđićeva misao nije samo za jedno vreme, jedne prilike, konkretnu državu, naciju,nego je opštijeg važenja.

    Ime: V (9).jpg Pregleda: 1724 Veličina: 145.7 KB

    Ime: V (10).jpg Pregleda: 1160 Veličina: 162.1 KB

    Ime: V (11).jpg Pregleda: 1244 Veličina: 200.9 KB

    Ime: V (12).jpg Pregleda: 1648 Veličina: 183.5 KB

    Iriški Venac je prevoj na bilu Fruške Gore i nalazi se severno od Iriga, na sadašnjem putu za Novi Sad. Spomenik se nalazi na uzvišenju čija je nadmorska visina 509 m.

    Ime: V (13).jpg Pregleda: 1145 Veličina: 170.1 KB

    Ime: V (14).jpg Pregleda: 1337 Veličina: 50.9 KB Ime: V (15).jpg Pregleda: 1295 Veličina: 66.8 KB
    Najstarija moja fotografija koju sam sačuvao - na slici je gost u gimnazijskoj razmeni sa Engleskom.

    Za predeo na kome je podignut spomenik i za sam spomenik vežu me sećanja koja sežu do u rano detinjstvo.
    Ne sećam se kako se to desilo da moja porodica sa nekoliko drugih ide na par dana u Planinarski dom na Iriškom Vencu. Medju porodičnim prijateljima bio je i Demsa (nadimak je po Džeku Dempseju bokseru, jer je i on bio bokser, što nije bila retkost pošto je posle rata boks u Novom Sadu bio najpopularniji sport uz fudbal). Sa Demsom sam išao na uzvisinu na kojoj je bila sveže raskrčena šuma da mu ja, kao šestogodišnjak ‘pomažem’ da mrežom lovi za prodaju štiglice (ptice-pevačice koje su tada bile rasprostranjenije od kanarinaca kao ‘kućni ljubimci’). Sa sobom je iz Novog Sada doneo jednog štiglica u kavezu koji je poslužio kao mamac. Na ram od odsečenih grana je razapeo mrežu koja je padala potezanjem kanapa i poklapala ptice koje je privukao štiglic u kavezu. Pričam ovo jer smo s jeseni krenuli ponovo u lov na štiglice. Medjutim, na tom mestu smo zatekli gradilište – podizao se spomenik.

    Ime: V (16).jpg Pregleda: 1119 Veličina: 211.9 KB
    Spomenik Sloboda se vidi i od ovog spomen obeležja na Partizanskom putu.

    Drugi deo priče iz tog doba je da sam, smucajući se po okolnim jarugama u blizini hotela nakupio gomilu čaura od puščanih metaka i pokoji neispaljeni. Nalazio sam ih pod lišćem, već prilično korodirane i zaprljane. Ne znam tačno razlog zbog koga sam taj nalaz krio od roditelja, ali stvar je otkrivena tek kad smo se vratili kući i kad je izvršena ‘inspekcija’ mog otežalog koferčeta (nešto večeg nego što se korostilo za nošenje užine u zabavište).
    Možda je ovaj dogadjaj sa nadjenim čaurama blizu spomenika izazvao u meni čvrstu vezu izmedju bitki koje su tu vodjene, ne tako davno, i spomenika koji je simbolizovao rezultat tih bitki i pogibija – slobodu. Kad sam koju godinu stariji razgledao na spomeniku reljefom predstavlljene slike iz borbe i stradanja naroda, one su za mene verovatno značile više nego mojim vršnjacima.

    Ime: V (17).jpg Pregleda: 1289 Veličina: 153.3 KB

    Pre no što su borovi zasadjeni ispod proplanka iza spomenika izrasli i zaklonili vidik, to je bio najlepši vidikovac na Novi Sad i dobar deo Bačke. Od vidikovca (kolki znam sadašnje stanje) ostala je samo niska kamena ograda. Šteta.

    Maturu smo proslavili u hotelu na Iriškom Vencu. Proslavu samo zaključili tako što smo se pred zoru ispeli na ‘krila’ spomenika. Dole, daleko pod nama su bledela i nestajala svetla grada i kad je svetlo sunca palo na grad, iz jutarnje izmaglice izdizali su se samo tornjevi. Gledali smo kako zraci sunca prvo osvetljavaju vrh spomenika i figuru žene, pa sve niže, dok za minut-dva crveno jutarnje svetlo nije obasjalo spomenik do podnožja. Bio je to nesmišljen, neplaniran, ali pravi ritual nabijen spontanom simbolikom. Na sastancima maturanata uvek neko pomene tu zoru na spomeniku. Svi je se izgleda sećamo, iako smo se već pregurali sastanak na 50-togodišnjici.

    Ime: V (18).jpg Pregleda: 1442 Veličina: 165.6 KB

    Vandalizam i pohlepa plus nemar nadležnih, doveli su dotle da je retko koji spomenik pošteđen od krađe metalnih delova. Stradao je i ovaj spomenik u više navrata. Onog dana kada sam pripremo da obnovim nestale slike, mediji su javili da je ovog puta ukradeno i osam metara od ovog reljefa na slici. I na gornjim slikma sa reljefima ina delova kojih više nema na spomeniku.
    Poruku je izmenio nenad.bds, 26.02.2015 u 12:12 Razlog: Vraćene nestale slike, stavnjene i neke novije.

  3. #3

    Odgovor: Naša spomen-obeležja

    Марићевића јаруга - Орашац
    - место подизања Првог српског устанка -



    Марићевића јаруга значајна је, по предању, као место договора о избијању Првог српског устанка, избору Карађорђа за његовог вођу и почетку устаничких акција паљењем турског хана у Орашцу 1804. године. У знак сећања на догађаје везане за избијање устанка, у Орашцу је подигнута црква између 1868. и 1870, спомен-школа саграђена је 1932, спомен-чесма у самој Јарузи поводом обележавања стопедесетогодишњег јубилеја, 1954, а 2004. године, поводом прославе двеста година од почетка устанка, постављен је и споменик Карађорђу, рад вајара Дринке Радовановић. У склопу комплекса је гроб Теодосија Марићевића, познате личности из времена избијања устанка, који је дислоциран 1955. године са првобитног места у порти цркве.
    Споменик је у категрији оних од највећег - изузетног значаја.
    (Извор: ''Споменичко наслеђе Србије'' � Завод за заштиту споменика културе Србије, 1998.)



    Спомен - чесма се налази на локацији "Марићевића јаруга" недалеко од цркве. Подигнута је 1954. године поводом 150-годишњице првог српског устанка. Чесма је део веће целине у виду подзида саграђеног од камених блокова. На средњем делу овог меморијала налазе се три лучно засведене мермерне плоче. На средњој је уклесан текст
    НА ОВОМ МЕСТУ 15. ФЕБРУАРА 1804. ГОДИНЕ ПОДИГНУТ ЈЕ ПРВИ СРПСКИ УСТАНАК

    На левој и десној плочи уклесано је по четири стиха из познате песме "Почетак буне на дахије".

    На десној страни каменог подзида постављена је бронзана плоча са ликом Карађорђа у високом рељефу, уоквиреним текстом ВЕРХОВНИ ВОЖД НАРОДА СЕРБСКОГ. Лик Карађорђа је моделовао Раја Николић, скулптор из Аранђеловца.


    Рељеф "Заклетва устаника" З. Миладиновића и М. Рајића поводом два века востаниа сербског поставило је Задужбинско друштво "Први српски устанак".



    Црква у Орашцу је подигнута у времену од 1868. до 1870. године. Није познато ко је пројектовао цркву. Представља по димензијама мању, архитектонски скромну грађевину са складним пропорцијама и једноставним облицима.



    Изразиту уметничку вредност чини иконостас цркве, који је сликао Стева Тодоровић, један од најугледнијих српских уметника из друге половине XIX века. Иконостас се састоји од 24 иконе са представама светитеља и сцена из историје Новог завета. На северном пиластру уграђена је спомен-плоча од белог венчачког мермера посвећена палим у балканским ратовима.


    Спомен школа је подигнута поводом 130-годишњице првог српског устанка и има занимљиву предисторију. Уочи првог светског рата 1912. год. Њ.В. краљ Петар I посетио је историјски Орашац. Тада су га сељаци замолили да се уместо споменика Карађорђу и устаницима подигне просветно здање. Краљ је обећао да ће подићи спомен школу чим заврши задужбину на Опленцу. Оно што је обећао Карађорђев унук испунио је син краља Петра, краљ Александар I Карађорђевић. По његовом налогу 1923. год. у Орашцу је образован одбор за градњу спомен школе. У подизању тог прелепог здања, рад архитекте Петра Гачића, учествовала је цела Краљевина. Први прилог 100.000 динара дао је краљ а Дунавска бановина је обезбедила 800.000 динара. Орашани су дали радну снагу и прикупили 300.000 динара. Темељи школе освећени су 1927. године а градња, којом је руководио Г.Д. Аировић из Аранђеловца и Кармело Аиро италијан из Палерма који је остао у нашој земљи од заробљеништва, завршена је 1932. године. Тако је подигнута школа у виду споменика.

    Član borisairo napisao mi je 13. avgusta 2009:
    Postovani Nenade,
    slucajno sam procitao vac clanak o spomen-obelezjima u Srbiji, odnosno o spomen skoli u Orascu . Pominju se imena graditelja D. Airovica i Airo Karmela . Moram vas ispraviti ..
    U pitanju je jedna ista licnost . Airo Carmelo je naime moj deda ! Rodjen je na Siciliji i ostao posle I svetskog rata u Jagodini . Primio je pravoslavnu veru i samim tim i promenio svoje ime !
    Postao je Airovic Dragutin i to ime je imao sve do 1962 kada je ponovo morao da zatrazi jugoslovensko drzavljanstvo . U to vreme je zbog izgradnje spomen skole ziveo u Arandjelovcu .
    Puno pozdrava iz K�ln-a




    A ja unosim sliku sa sajta Fond Prvi Srpski ustanak.

    Споменик Карађорђу - Поводом двестагодишњице од подизања првог српског устанка, општина Аранђеловац подигла је споменик Карађорђу у белом венчачком мермеру, висине 3.40 м, рад вајара Дринке Радовановић. Споменик је постављен испред спомен школе.

    Музеј у Орашцу је отворен у години обележавања 200 годишњице првог српског устанка. Музејска поставка Историјског музеја Србије приказује Србију пред устанак, почетак устанка и збор у Орашцу, Карађорђа Петровића, велике битке устанка, организацију војске, организацију власти у Србији 1804-1813, просвету и школство устаничке Србије и војни слом устанка 1813.
    А о музеју немам слика - била је недеља, а музеј затворен!

    ПОЧЕТАК УСТАНКА - СРЕТЕЊЕ У ОРАШЦУ
    Први српски устанак није избио ни спонтано ни неприпремљено. За његово подизање су у тајности чињене потребне припреме. О томе сведочи догађај у манастиру Вољавча у лето 1803. на дан манастирске славе, када на манастирском тавану, тополски кнез Матија Јовичића утиче на Карађорђа и Гају Пантелића да у том тренутку не започну устанак. Карађорђе договара са Драгутином Милутиновићем да са Милошем Кабадрцем добавља оружје из Немачке. После догађаја у Вољавчи Карађорђе шаље Гају Пантелића виђеним народним првацима да почну спремати људе и шире мрежу.


    Непуних пет месеци после састанка у Вољавчи, припреме за устанак већ су биле окончане па је ваљало постићи договор пре зиме. За место је одређен Орашац, а зборно место је кућа Стевана Томића на дан Светог арханђела Михаила. Домаћин Стеван је женио сина Максима, па је било природно да се због двоструког повода окупи велики број људи. Кад је весеље поодмакло, тихо и неупадљиво, прота Атанасије и сви други се упутише ка оближњој јаружици. Разборити прота Атанасије одржа подуже слово, јасно увиђајући да је слога најбитнији предуслов за овакав подухва, а да је највећа опасност издаја. Скуп је завршен заклетвом а учесници су се разишли у уверењу да је подухват доведен до краја.
    На основу овог договора завереници су се окупили на другом збору у Орашцу 1804. Овог пута је кнез Марко Савић женио сина Луку. Како је о дизању устанка одлучено 1803. године, требало је изабрати старешину и заповедника који ће предводити устанак против Турака.
    На скупу је било угледних људи о чему говори и податак да је дато пет предлога. Радован Самарџић наводи "Очевидно, на скупу у Орашцу почетком 1804. нису случајно Карађорђа изабрали за народног предводника у буни на дахије. Знали су, сви, и његов карактер и мере које је већ био предузео. У ствари, он им је постао вођ још у току припреме за буну. И његова стратегијска замисао буне стоји у продужењу његовог начина припремања народа за заједнички отпор."


    ЗНАМЕНИТО МЕСТО ОРАШАЦ, на 70 км од Београда и 6 км од Аранђеловца, сматра се колевком модерне српске државности. У том шумадијском селу далеке 1804 године на Сретење Господње 2/15 фебруара одржан је збор виђенијих Срба, на коме је договорено да се подигне устанак против вековне турске владавине и Ђорђе Петровић Карађорђе је изабран за вођу.
    У знак сећања на овај кључни догађај новије српске историје уређен је споменички комплекс "Први српски устанак" у коме се налази: црква Вазнесења господњег, спомен школа, Марићевића јаруга, музеј и окућнице устаника.
    Одлуком Скупштине Србије 1979. год. Орашац је као знаменито место категорисан и тако сврстан међу непокретна културна добра од изузетног значаја за историју и културу Србије.
    Од 2002 године у Орашцу се обележава Дан државности Србије на Сретење Господње, 15. фебруара по новом календару.
    (Са сајта Фонд "Први српски устанак")
    Poruku je izmenio nenad.bds, 29.05.2013 u 12:44

  4. #4

    Odgovor: Naša spomen-obeležja

    СПОМЕНИК СЛАНКАМЕНСКЕ БИТКЕ



    Spomenik bitke kod Slankamena

    ��Споменик код Старог Сланкамена подигнут је 1891. године поводом двестогодишњице сланкаменачке битке. Битка код Сланкамена између аустријске и турске војске једна је од битака Бечког рата који је између Хабзбуршке монархије и Отоманског царства трајао од 1683. године. Бечки рат завршен у јануару 1699. Карловачким миром.


    Spomenik bitke kod Slankamena

    Битка код Сланкамена, између Аустријске војске коју је предводио принц Лудвиг Баденски и Турака под вођством великог везира Мустафе Ћуприлића, одиграла се 19. августа 1691. године и завршила се победом Аустријанаца. У бици је погинуло око 20.000 војника и велики везир Мустафа Ћуприлић, што је довело до пометње у отоманској војсци и паничног повлачења. Због исцрпљености, аустријске снаге под вођством Лудвига Баденског нису прешле у гоњење, те су се Турци неометано повукли ка Београду. Победи Аустријске војске допринела је и српска милиција са око 10. 000 људи предвођених Јованом Монастерлијом.


    Spomenik bitke kod Slankamena

    Победа Аустријске војске у бици код Сланкамена, а касније и код Сенте 1697. године значиле су коначан пораз отоманске империје на овом терену и њено протеривање из средње Европе.

    Spomenik bitke kod Slankamena
    Место битке, у подножју Фрушке горе, на брду Михаљевцу код Сланкамена, обележено је 1892. спомеником високим око 12 м. Импозантни камени споменик у форми обелиска састоји се од каменог постоља, четири полукружна стуба и горњег дела у облику пирамиде, са украсним каменим рељефом на средини. Између стубова се налази камени блок на коме је исклесан текст на немачком језику посвећен овом догађају и стихови Јована Јовановића Змаја.


    Spomenik bitke kod Slankamena

    Споменик на месту битке код Сланкамена најстрији је и једини споменик овог типа на територији Срема.(Очигледно да аутор овог текста није имао у виду да је и споменик Петроварадинске битке географски у Срему.)
    Решењем Покрајинског завода за заштиту споменика културе, Нови Сад 27.03.1969. године проглашен је за споменик културе. Одлуком Владе Републике Србије утврђен је за знаменито место од изузетног значаја 1990.


    Пре обнове
    Рестаураторско-конзерваторски радови су изведени 1986. године, а затим у току 2008. године. На објекту је извршено чишћење споменика пескарењем, ретуширање оштећених делова и декорације, заштитно прскање хидрофобизирајућим средствима, провера громобранске инсталације, монтажа нове металне конструкције за информативну таблу, ретушираwе плоче на чеоној страни споменика, ретуширање натписа на бочним странама и бојење ланаца, уређење околине и доњег постамнета споменика као и реконструкција приступног степеништа и хортикултурно уређење околине.
    Целокупна обнова споменика изведена је уз суфинанасирање Министарства рада и социјалне политике и Општине Инђија.


    Spomenik bitke kod Slankamena
    У унутрашњости споменика налази се саркофаг са похрањеним посмртним остацима страдалих војника на коме је исписан епитаф Јована Јовановића Змаја:

    И хвала и слава јунацима врлим,
    падом уздигнутим, смрћу неумрлим
    Занимљиво је да је у свечаности освећења споменика 1892. године учествовао хор под управом Стевана Стојановића Мокрањца.��
    (Са сајта Министарства рада � сектор за борачко-инвалидску заштиту)



    Bitka kod Slankamena ili Slankamenička bitka je znamenita bitka između Svetog rimskog carstva (Austrija i Baden) i Turske iz 1691. godine kojom je okončan Veliki turski rat.
    Taj rat je započet 1683. godine osmanlijskom provalom u Austriju i neuspešnim pokušajem da se zauzme Beč. U nastavku saveznička vojska oslobađa Ugarsku, osvaja Srbiju i prodire do Makedonije, ali se ratna sreća opet okreće i Turci zauzumaju Beograd 1690. godine. Tome sledi seoba Srba iz krajeva južno od Save i Dunava na sever pod patrijarhom Arsenijem III Čarnojevićem.
    Veliki rat odlučen je bitkom kod Slankamena 19. avgusta 1691. godine u kojoj je austro-nemačka vojska, pod komandom grofa Ludviga Vilhelma Badenskog, potukla tursku na brdu Mihaljevac, neposredno pored Slankamena.


    Ludvig Badenski
    Spomenik bitke kod Slankamena

    Orden koji je Ludvig Badenski dobio zbog ove pobede i deo njegove opreme
    Spomenik bitke kod Slankamena
    Prema procenama, ćesarova vojska brojala je od 20-35 hiljada, a sultanova 50-60 hiljada vojnika. Srpska milicija od 10 hiljada vojnika (6400 pešaka i 3600 lakih konjanika), a pod komandom podvojvode Jovana Monasterlije, učestvovala je u bici na austrijskoj strani.
    Tabor turske vojske nalazio se kod Zemuna, a austro-nemačke kod Slankamena. Turski komandant Mustafa paša Ćuprilić, veliki vezir, poučen od francuskih savetnika, napravio je fintu i zašao Badenskom iza leđa, dok je istovremeno turska dunavska flotila presekla protivnikovu liniju snabdevanja. Badenski je morao u napad. Postava hrišćanske vojske bila je sledeća: na desnom krilu, a prema turskom logoru na brdu Mihaljevac, Badenski je postavio gotovo celu artiljeriju i 20 bataljona pešadije; u centru su se nalazili Branderbužani i deo konjice; na levom krilu, koje je trebalo da zadržava tursku konjicu, nalazila se mešavina pešadije i konjice.



    Na tabli pored spomenika su osnovni podaci o bitki.

    O kolikim vojskama se radi govori i podatak da su ''Turske snage imale oko 90.000 vojnika, među kojima više hiljada plemića, 70.000 konja, 5.000 kamila, 25.000 šatora, i veliki broj slugu, robova i zanatlijskih radnika.''


    Početak bitke bio je nepovoljan po austro-nemačke snage. Pešadija na desnom krilu izvela je napad na turski logor, ali je teško stradala od janičarskih ispada iz logora. Budući da se pešadija povukla, pretio je raspad austro-nemačkog fronta pod pritiskom spahijske konjice, koja je pokušavala da proširi mesto prodora. Uz najveće napore Badenskog i Branderbužana u centru, front je održan.
    Da bi ubrzao napad na levom krilu, Badenski je naredio da konjica krene sama, bez pešadije. Napad je na kraju uspeo i turski redovi su razbijeni. Cela austro-nemačka vojska ustremila se na turski tabor, koji je teško izdržavao napad. I janičari su teško postradali. Kolaps turske vojske nastao je kada je njena vojna muzika, želeći da pomogne Mustafa paši da pređe sa centra na svoje levo krilo, prestala da svira ratnu muziku. To je među vojnicima shvaćeno kao znak za povlačenje i izbila je opšta panika.


    Na drugoj strani table predstavljen je tok bitke, a Jovan Monasterlija je u gornjem desnom uglu, dok je Ludvig Badenski u donjem delu desnog pravougaonog prikaza
    Spomenik bitke kod Slankamena
    Procenjuje se da je hrišćanska vojska izgubila 5-7 hiljada, a osmanlijska 20-25 hiljada vojnika. Poginuo je i Mustafa paša. Zaplenjena su 154 topa, 10 hiljada šatora, 5 hiljada konja, brojne kamile, turska ratna gotovina itd.
    Bici kod Slankamena sledilo je još nekoliko manjih borbi, kao što je bitka kod Sente 1697, pa onda Karlovački mir 1699, kojim je Turska vraćena iz srednje Evrope na Balkan.'' (Iz Vikipedije)
    Spomenik bitke kod Slankamena


    Jovan Monasterlija (16??-1706), podvojvoda Habzburške monarhije i vojni zapovednik. Istakao se u borbama protiv Turske, u Velikom bečkom ratu (1683-1699). Posle Velike seobe Srba 1690. godine u Habzburšku monarhiju, imenovan od strane cara Leopolda za podvojvodu 1691. Kao zapovednik srpske milicije, istakao se u bici kod Slankamena 16. avgusta 1691. Godine 1697. Monasterlija dobija zapovedništvo nad Petrovaradinskom tvrđavom i zadatak da izgradi pontonski most preko Dunava. Posle Karlovačkog mira 1699. povlači se i od cara dobija imanja. U službu ponovo stupa 1703. kada je knez Erdelja, Ferenc Rakoci, podigao ustanak protiv Habzburške monarhije. Za zasluge u ovom ratu on dobija čin pukovnika. Neposredno pred smrt car mu dodeljuje zadatak da srpsku miliciju priključi u regularnu austrijsku vojsku. Prilikom vojnog pohoda na Veliki Varadin, umire od zadobijene rane prilikom lova.
    Spomenik bitke kod Slankamena

    Godina podizanja spomenika je na svodu ispod piramide. Od spomenika se vide veliki delovi Bačke, Banata i Srema.

    Odlomci iz �Istorije srpskog naroda� Vladimira Ćorovićao kontekstu vezanom za položaj Srbau Austriji i njihovom učešću u bitki:
    ... Dok su Austrijanci na jednoj strani pozivali Srbe(da napuste krajeve pod turskom vlašću) i obećavali im slobodu vere i poštovanje starih tradicija, dotle su na drugoj udarali katolički sveštenici otvoreno na njihovu veru. U tom je naročito bio aktivan isusovački red. ...




    Pored verskih sukoba nastali su i socialni. Madjarsko plemstvo tražilo je prosto da ukmeti Srbe ne priznavajuci im nikakvih izuzetnih prava. ... Da se oslobode toga Srbi uputiše ponovo u Beč episkopa Isaiju, da se potuži i da, u isto vreme, zatraži da se njihove privilegije objave i preko ugarske Dvorske Kancelarije. Sem toga, Isaija je, u ime naroda, imao da krene i pitanje Djordja Brankovica. Isaija je poverovao njegovim pričanjima, a kao jenopoljski vladika znao je ponešto iz borbe Brankovića za crkvu. Srbi su poverovali, da je on žrtva austriskih spletaka i da je stradao zbog svojih planova u korist srpskog naroda.




    Kad je srpska deputacija došla u Becc zatekla je tamo novo ratniccko raspoloženje. Austrija se spremala na novu ofanzivu, a u toj ofanzivi računala je i opet sa Srbima. S toga je car 1. (11.) decembra 1690. potvrdio svoju diplomu o privilegijama, i to, po želji Srba, preko ugarske Dvorske Kancelarije. U isti mah car je preporučivao madjarskim vlastima Srbe kao svoje šticenike i obećao je u Budimu posebnu komisisku istragu za nasilja na koja se tuže. Naravno, s tim u vezi išla je odmah i akcija, da se obrazuje srpska milicija. Radi toga bečka vlada nije mogla odbiti ni srpski zahtev, da se ispita slučaj Brankovićev i da se utvrdi verodostojnost njegove diplome. U Beču nisu mogli demantovati ranija svoja akta, ma koliko inače bili uvereni da Brankovic nije to za što se izdavao, i ma da im je ceo njegov slučaj i inače bio neprijatan. Kad su dobili potvrdu priznanja njegovih ranijih diploma, Srbi, na svom sastanku u Budimu, marta 1691., izabraše (Đorđa) Brankovica za srpskog despota, pokazujuci na taj način, sad prvi put želju, da dobiju svetovnog gospodara. Izbor je bio izvršen u otsutnosti patriarha Arsenija. On ga je priznao, ali preko srca, jer je išao očevidno na uštrb njegova dotadašnjeg apsolutnog položaja.




    Upada u oči činjenića, da Srbi, iako izbeglice i obeskućenići, na ovom budimskom saboru uzimaju dosta energičan stav. Dotadašnja iskustva dala su im opravdana razloga i za proteste i za povišeni ton. Videli su isto tako da im austriske vlasti izlaze u susret ne što bi stvarno imale obzira prema njima, nego što su im bili potrebni. Radi svega toga Srbi sad izjavljuju, da će rado poći protiv Turaka, ali pod svojim starešinama. Tražili su i da se pitanje Brankovićevo izvede na čisto, a dok to ne bude želeli su, da mu mogu izabrati zamenika. Car je pristao na sve to, samo nije hteo da popusti u Brankovićevom pitanju bojeći se njegovih ambicija i veza i ogorčenosti zbog dotadašnje sudbine. Za zamenika njegova, kao srpski podvojvoda, bi postavljen (a ne izabran) Jovan Monastirlija, poreklom Bitoljac, čiji su preći ranije bili prešli u Ugarsku. Austriski dvor imao je vere u njega, a pristao je da Srbima da pre njega kao vojničkog zapovednika, nego da im potvrdjivanjem despota prizna političku vlast. U tim idejama Beč je pristao, isto tako, da patriarhu Arseniju prizna pravo jurisdikcije ne samo u crkvenim, nego i u svetovnim stvarima. Voleo je da srpski povlašćeni položaj pretstavlja svešteno lice, nego politički čovek; a računao je i s tim, da će patriarh ljubomorno čuvati svoj uticaj i iz vlastitog interesa suzbijati pretenzije svetovnih lica. Da ispuni želje crkve i naroda u taj mah car je 10. (20.) avgusta 1691. svojim Patentom, objavljenim preko ugarske Dvorske Kancelarije, obnovio privilegije, ističući ovog puta u prvom redu Srbe u Ugarskoj i Slavoniji, a onda u ostalim oblastima. Po ovoj novoj diplomi sva imanja onih Srba koji budu umrli bez naslednika imaju pripasti crkvi i arhiepiskopu. Njom je, u isti mah, priznato patriarhu (odnosno arhiepiskopu) pravo jurisdikcije i u svetovnim stvarima.
    Za to vreme Turci su pokušali da zaustave srpski pokret seobe i da ih koliko-toliko umire. Pošto je protutnjio prvi bes osvete veliki vezir objavio je opštu amnestiju za sve koji se u roku od šest meseci vrate kućama. Da bi sprečio uticaj patriarha Arsenija na Srbe Ćuprilić je u proleće 1691. postavio novog patriarha Kalinika, ranijeg sveštenika u Skoplju, koga neki zovu Grkom. Kalinik se trudio da umiri narod i povrati razbegle episkope i sveštenstvo na njihove dužnosti. Da mu pojačaju ugled i prihode, koji su išli i njima na korist, i da dadu oduške nezadovoljstvu prema austriskim i mletačkim suvernicima, Turci su sad ponovo naredjivali da katolički puk mora plaćati izvesne namete srpskoj patriaršiji, odnosno njezinom episkopatu. Obavešteni o tim turskim obzirima prema Srbima i Austrijanci su, u ovo doba borbe, morali podešavati svoje držanje sa mnogo više predusretljivosti, nego što se u srcu želelo.
    Čitave prve polovine 1691. god. nije došlo ni do kakvih većih borbi. I jedna i druga strana spremale su se da zadadu što odsudniji udarac. Kad su se kod Slankamena, 9. (19.) avgusta, sudarile obe vojske činilo se da će ta borba odlučiti dalji ishod rata. Ali nije bilo tako. Iako su Turci pretrpeli strahovit poraz, izgubivši i velikog vezira i mnogo ljudstva i materiala, rat tim ipak nije bio okončan. Austrijanci nisu imali dovoljno sveže snage da ga prenesu dalje. I ovu samu bitku pripomogla je u odsudnom času srpska milicija, koja se, kao posebna celina, sa 10.000 ljudi, borila pod Monasterlijinim zapovedništvom. Brojala je 6.400 pešaka i 3.600 konjanika. Srpska je milicija prva provalila u turski tabor i zaplenila 34 zastave.
    "Bitka kod Slankamena", naglašava J. Radonić, "značajna beše po srpski narod stoga, što je to poslednji boj, u kome su Srbi, kao kompaktna celina i kao carski saveznici, pod svojim komandantom, borili se protiv Turaka." Posle im Austrijanci ne priznaju više taj posebni položaj, nego Srbe uvršćuju u bojne jedinice kao i ostale vojnike, bojeći se da Srbi kao organizovana zasebna vojna jedinica ne postanu opasni.



    Posle svojih zasluga u slankamenskoj pobedi Srbi su, potsticani na to od Đ. Brankovića, tražili sve energičnije da se reši već jednom njihov položaj i da on preuzme dužnost narodnog pretstavnika. Ovome je bilo dozvoljeno da stanuje u jednom hotelu, da prima kontrolisane posete i da se poluslobodno kreće, ali ga osloboditi sasvim nisu nikako hteli. Verujući da se postepeno približuje svom cilju on se smatrao kao neka vrsta gospodara i titulisao se kao "samodržavni despot zemlji slavenosrpskoj i vsego Ilirika", i to "milostiju božijeju".

    (Smisao ovog citiranog, iako obimnog, ali ipak istrgnutog dela, je bila želja i nada Srba da se obnovi država na novoj teritoriji.)


    Do spomenika se ide nedavno izgrađenim putem na koji se skreće na izlasku iz Novog ka Starom Slankamenu.

    Poruku je izmenio nenad.bds, 29.05.2013 u 12:45

  5. #5

    Odgovor: Naša spomen-obeležja

    Споменик добровољцима 1914-1918. у Ковиљу



    ''У Парку Лазе Костића, постављен је 1924. године и посвећен становницима Горњег и Доњег Ковиља који су погинули у Првом светском рату. Споменик је висок готово четири метра, изграђен опеком у бетону. На врху се налази крст, а на прилазној страни је уграђена плоча од сивог гранита у којој је исписан спомен-текст као и имена четрдесетосморице ратника који су као добровољци погинули у Првом светском рату у борбама на Добруџи и Кајмакчалану.''
    (Са сајта Министарства рада и социјалне политике – Сектор за борачкo-инвалидску заштиту)

    Споменик је уврштен у листу споменика културе Републике Србије у категорији споменика од великог значаја.


    Obilazeći i fotografišući po Vojvodini naišao sam na mnoga spomen obeležja borcima i civilima-žrtvama Prvog svetskog rata. Među njima je i ovaj spomenik u Kovilju.

    Njegova je posebnost što je posvećen poginulim dobrovoljcima.

    Pitanje srpskih dobrovoljaca u ratovima za oslobođenje 1912-18. meni nije posebno blisko. Pripremajući ovaj post našao sam se na terenu koji (za moje laičke potrebe) nije dovoljno obrađen i sistmatizovan.

    Prema onome što sam u prvom ‘listanju’ uvideo je, da je dobrovoljcima iz ratova 1912-18. u socijalističkoj Jugoslaviji bila naneta velika nepravda iz ideoloških razloga. Naime, oni su imali tretman svojevrsnih protivnika režima. Kako navodi Enciklopedija Novog Sada (sveska 7, str.79) 1947. ‘’Savez ratnih dobrovoljaca iz oslobodilačkih ratova Srbije 1912-1918. proglašava se ‘’profašističkom organizacijom, zabranjuje mu se rad i konfiskuje imovina’’. Ideološka potka ovakvog rešenja je bila da je to organizacija kraljevske vojske i građanskog karaktera. Tom prilikom je i uništena dobrovoljačka arhiva sa preko 40.000 kartona dobrovoljaca. U Enciklopediji NS se dalje navodi da i pored brojnih zahteva vlastima da se poništi rešenje iz 1947. to nije učinjeno do 1996. (kada je odrednica u Enciklopediji napisana).


    ‘’Po dosta pouzdanim podacima, na Dobrudžanskom frontu od Vojvođana je učestvovalo 6.225 dobrovoljaca, a na Solunskom Frontu, na koji su došli i mnogi sa Dobrudže, bilo je po do sada prikupljenim podacima 7.330 Vojvođana.’’


    Spomenik je prekoputa Gornjokoviljske crkve

    Koviljski spomenik posvećen je palim meštanima-dobrovljcima. Među poginulima su i oni iz bitki na Dobruži i Kajmakčalanu. Pošto ja o bitkama na Dobruži neuporedivo manje znam nego o onima sa Solunskog fronta (a možda je slično i sa još nekim ko će čitati ovaj post) ovom prilikom prenosim odlomke o dobrovoljcima na tom frontu.

    ‘’SAD ILI NIKAD
    U toku februara i marta 1916. godine iz raznih krajeva Rusije došla je u grupama masa dobrovoljaca u Odesu i formirana su 4 puka. U jednoj od tih grupa bili su većinom Bačvani. U razgovoru s njima zapitao sam jednog: - Koga si i šta si ostavio kod kuće?
    On odgovori: - Dva sina, kuću i 80 lanaca zemlje. Nastavio sam: - Zar ti nije žao da sve to ostavljaš, a ti ideš da pogineš? On raširi ruke i nekim uzbuđenim glasom reče: „Pa, gospodine, pet stotina godina plačemo i pevamo o tom: sad ili nikad!", kazuje dobrovoljac, akademik Radivoj Kašanin.



    Zbor u Odesi

    Pišu: Predrag Pavlović i Novica Pešić
    Link ka članku

    Krajem aprila (2006.) navršava se 90 godina od formiranja Prve srpske dobrovoljačke divizije u Odesi, čiji je borbeni put put heroizma iskrenih rodoljuba, potresno stradanje jedne mladosti protiv silnog neprijatelja. U feljtonu koji započinjemo biće osvetljena istorijska istina o junaštvu jedne generacije onako kako su je videli oni sami, ali i kompetentni istoričari i analitičari.

    ODESA, ruski primorski grad, tih dana 1916. godine, okupan prolećnim suncem, bio je pretrpan ratnim dobrovoljcima koji su stizali iz mnogih zarobljeničkih logora širom Rusije da bi stali u stroj nove jedinice koju će, uz saglasnost vlade i blagoslov cara Nikolaja II Romanova, formirati Vrhovna komanda srpske vojske. A više meseci ranije svi su oni bili vojnici austrougarske vojske, po naređenju oterani na front prema Rusiji, da se bore protiv slovenskih naroda. Srbi, Hrvati, Slovenci, Slovaci i Česi nestrpljivo su čekali pogodnu priliku i među prvima se predavali ili bežali Rusima, ispoljavajući na taj način svoje antiaustrijsko raspoloženje….

    MASOVNO su se predavali pripadnici južnoslovenskih naroda, i svi su želeli da se u redovima srpske armije bore protiv zajedničkog neprijatelja. O tome je srpska vlada bila obaveštena preko svojih poslanika. Trebalo je omogućiti njihovo prebacivanje u Srbiju, a potom i na Solunski front, gde se srpska vojska pripremala za odsudnu borbu za oslobođenje svoje otadžbine…

    … O zatečenom stanju Dobrovoljačkog odreda, komandant divizije pukovnik Hadžić poslao je 28. aprila izveštaj vrhovnom komandantu prestolonasledniku Aleksandru, u kojem, izmeću ostalog, navodi: „U Odesi je do sada sakupljeno 9.733 dobrovoljca. Među njima ima 262 strojeva oficira, 3 sanitetska oficira i 7 medicinara. Od ovih su 17 aktivnih. Po narodnosti, oficira ima: 120 Srba, 90 Hrvata, 40 Slovenaca, 9 Čeha i 3 Rusina. Aviziran je dolazak još 3.482 vojnika dobrovoljca."

    … Predsenik srpske vlade i ministar inostranih dela Nikola Pašić stigao je u Odesu 16. maja 1916. godine. ... Ministar Pašić je, kasnije po podne, u odeskom logoru srpskih dobrovoljaca izvršio smotru postrojene Prve srpske dobrovoljačke divizije. Bio je vidno zadovoljan novom jedinicom, na koju u svemu može da računa srpska vrhovna komanda…

    Pašić je na Krf poslao telegram u kojem, između ostalog, ističe: „Video sam srpski dobrovoljački odred koji se sprema ovde. On ima 13.000 ljudi sa 307 oficira od kojih 285 dobrovoljaca. Iz Bosne i Hercegovine ima vojnika 5.080, iz Hrvatske, Slavonije 2.100, iz Vojvodine 5.000. Vojnici su svi mladi, jaki, vedri - oficiri kažu da su i oduševljeni…Poseta predsednika kraljevske vlade izuzetno pozitivno je uticala na borbeni moral dobrovoljaca, što će se za četiri meseca jasno videti u jurišima na ratištu u Dobrudži. Iako skromno naoružani, vodiće borbu prsa u prsa sa mnogo nadmoćnijim i bolje naoružanim neprijateljem….

    …Ruski car Nikolaj Drugi Romanov, sa celom svojom mnogobrojnom porodicom i carskom svitom, u Odesu je stigao vozom, 22. maja u 6 časova po podne. Na svečanom dočeku među uglednim zvanicama bio je i komandant divizije pukovnik Stevan Hadžić, sa komandantima brigada i pukova i načelnikom divizijskog štaba. Car se pozdravio sa svakim od naših oficira, raspitujući se poglavito o preživljenim teškoćama prilikom prolaska kroz Albaniju. Svečanu carsku smotru izvršenu 23. maja na polju Hadinki, blizu Odese, potanko je zapisao art. pukovnik Vojin Maksimović, načelnik štaba Prve srpske dobrovoljačke divizije u „Spomenici". „Njegovo veličanstvo car Nikolaj Drugi Romanov, u pratnji svoje porodice i velike carske svite, održao je smotru trupa Odeskog garnizona... Jašući na punokrvnom alatu, car je u hodu obilazio frontove 1, 2. i 3. pešad. dobrovoljačkog puka pozdravljajući ih sa: ,Pomoz` bog, junaci’, i gledajući svojim blagim, plavim očima lica naših dobrovoljaca, kao da je hteo da se unese u njihovu dušu, da ispita onu njenu veliku silu i da joj zadahne utehu za pretrpljeno i nadu za ono za čime je dobrovoljačka duša čeznula, za slobodom i veličinom njihove narodne otadžbine. Praćen neprekidnim uraganskim pokličima, ‘živeo’, car je odjahao na mesto sa kojeg je mogao da posmatra svečani defile trupa."..

    …Polazak na front u Rumuniju. Na jugozapadnom frontu stanje se neprekidno menjalo. Ulazak Rumunije u rat uticao je na odluku da dobrovoljci, stacionirani u Odesi, što pre uzmu učešće u ratnim operacijama. Prema dogovoru Antante sa Rumunijom o njenom stupanju u rat, Rusija se obavezala da sa snagama jednog korpusa pomogne u operacijama rumunske vojske u Dobrudži. Prema rasporedu ruske vrhovne komande i uz saglasnost srpske vlade i vrhovne komande, Prva srpska dobrovoljačka divizija uključena je u novoformirani ruski 47. korpus predviđen za operacije u Dobrudži. … U to vreme Bugarska je već ušla u rat protiv Srbije na strani centralnih sila, što je dodatno ojačalo potrebu ubrzanih priprema dobrovoljaca za prebacivanje na ratište, kako bi se bugarske izdajničke jedinice što pre slomile.

    … Prva srpska dobrovoljačka divizija, (pred ulazak u borbena dejstva) u avgustu 1916. godine, imala je: 625 oficira, 35 činovnika i 17.232 podoficira i vojnika.

    …. Iznenađeni dobrovoljci su se pokolebali i u prvi mah počeli da se povlače. Tada je pred 3. četu istrčao njen komandir Risto Duždević Toholj i krenuo s njom u juruš. On je ubrzo pao smrtno ranjen, a potom i potporučnik Čeh Obratilek. Vojnici su se ponovo pokolebali, a onda je sam komandant bataljona major Vojislav Anđelković, istrčao pred 3. četu, prikupio je i krenuo u protivnapad, a istrčali su i drugi komandiri i pošli sa svojim četama napred. Kada su videli vojnici da su sa njima i njihovi oficiri, a naročito da je tu, u prvim borbenim redovima, i njihov komandant bataljona, pribrali su se od iznenađenja i ohrabrili, pa su oduševljeno jurišali i potisli Bugare. Goneći Bugare, dobrovoljci su se na bojištu naoružavali njihovim dobrim puškama i municijom, uzimajući ih od mrtvih i ranjenih. Tako se ceo bataljon naoružao bugarskim puškama i municijom sa šanžerima, a u toku dana i veći deo puka, jer je bila zarobljena brojna komora 36. bugarskog puka... Prva srpska dobrovoljačka divizija odlično je položila prvi ratni ispit,…

    …Uspešan boj srpske dobrovoljačke divizije kod Dobrudže ostao je neiskorišćen od savezničkih snaga zbog neusklađenog komandovanja, slabe obaveštajne službe, sukcesivnog uvođenja trupa u borbu, nezadovoljavajućeg sadejstva i nedovoljnih snaga prema broju i naoružanju neprijatelja. Ipak, 1. srpska dobrovoljačka divizija svojom borbenošću i kvaltetom boračkog i starešinskog sastava ostvarila je veliki uspeh, a u taktičkom pogledu i po visokom moralu nadvisila i saveznike i neprijatelja. To su joj priznali i saveznički i neprijateljski komandanti u svojim izveštajima…

    Za uspešan ishod prve bitke u Dobrudži ogromna je zasluga boraca Prve srpske dobrovoljačke divizije. … Po završenom boju, saveznički komandanti su odali priznanje pukovniku Hadžiću za herojsko držanje njegove divizije. Divizija je u noći 21/22. septembra smenjena i povučena u Mamut Kujus u armijsku rezervu. Tu je popunjena ljudstvom: 16 oficira i 1.890 vojnika, koji su stigli iz Dopunskog bataljona u Odesi. U borbama sve do 20. septembra dobrovoljci su vodili svakodnevne borbe u kojima je izginulo mnogo oficira i boraca. Poginulo je ukupno 24 oficira, 256 vojnika, ranjeno 96 oficira i 3.258 vojnika, nestalo 464 vojnika. Ukupno gubitaka 120 oficira i 3.970 vojnika. Sve zajedno izbačenih iz stroja 4.090 ljudi.

    ….USPEŠNA dejstva, međutim, nisu do kraja iskorištena, jer je nastao opšti metež, pa nije na vreme primećena bežanija turskih snaga. Srpski i rumunski pukovi, potpuno neobjašnjivo, u neredu su se povukli na polazne položaje? General Zajončkovski, međutim, i dalje je smatrao da je njegov armija sposobna da porazi neprijatelja, pa je narednih dana tražio da se napregnu sve snage i iscrpi sva energija kako bi se Bugarima zadao odlučujući udarac, a najavljivao je i dolazak, kao pojačanje još pet rumunskih divizija. Borbe koje su narednih dana nastavljene nisu vođene sa takvim žarom kao u početku bitke. To je primećeno i među borcima 1. srpske dobrovoljačke divizije. Takvo stanje moglo se i očekivati, jer su dobrovoljci bili suviše iscrpljeni, podnete su velike žrtve, a ukupni rezultati su bili slabi. Brojno stanje divizije u mesecima borbe smanjeno je sa 16.568 boraca, koliko je imala kada je stigla u Dobrudžu, na svega 5.881. borca u sva četiri puka, mada je u međuvremenu popunjena sa 2.400 novih boraca. Na tako velike gubitke u borbama komandantu divizije pukovniku Hadžiću, skrenuta je pažnja aktom koji je uputio general Mihailo Živković iz Odese, s ciljem da se koliko je moguće „poštedi srpski živalj koji je na izmaku".

    … Borci divizije su u narednim svakodnevnim borbama sve do 21. oktobra ispoljili zavidan nivo hrabrosti, junaštva i požrtvovanja. Časno su ispunjavali sve zadatke koji su pred njih bili postavljeni. Bili su u moralnom i borbenom pogledu daleko iznad savezničkih i neprijateljskih trupa. Njihovi kvaliteti i borbena dostignuća, nažalost, nisu dobro iskorišteni od saveznika, jer su rumunske jedinice na glavnim frontovima doživljavale poraz za porazom…

    ….Prva srpska dobrovoljačka divizija na svom borbenom putu u Dobrudži pokazala je zadivljujuće herojstvo i požrtvovanje svojih boraca, ali rezultati nisu bili na tom nivou, jer sadejstvujuće jedinice rumunske armije nisu bile ni borbeno ni moralno spremne za teške okršaje i borbu sa nadmoćnijim neprijateljem….

    … Brojno stanje u februaru 1917. godine iznosilo je 425 oficira i 13.755 podoficira i vojnika. Na kraju borbi u Dobrudži, rekapitulaciom stanja, došlo se do podatka: u vremenu od 45 dana, koliko je divizija ostala u Rumuniji, 20 dana je vodila neprekidne borbe. U dobrudžansku krvavu epopeju pošla je sa 509 oficira i 16.057 podoficira i vojnika. U toku boja dobila je za popunu 46 oficira i 2.400 vojnika. U operacijama je uzelo učešća ukupno 555 oficira i 18.459 podoficira i vojnika. Ukupno izbačeno iz stroja divizije je: 244 oficira i 8.295 podoficira i vojnika. Takav ljudski pomor, za kratko vreme, nigde u istoriji nije zapisan. U spomen na tolike ljudske žrtve, posle rata u Medžidiji je podignut monumentalni spomenik, u obliku piramide, da trajno svedoči o velikoj hrabrosti i žrtvovanju srpskih ratnih dobrovoljaca. Da ovo stanje konačnih gubitaka možda i nije potpuno, svedoči operacijski dnevnik komandanta 1. brigade pukovnika Đure Josifovića, u koji je ubeležio: „Ne mogu prežaliti što su u ovom dnevniku netačni podaci poginulih i ranjenih; usled veoma teških uslova nisam bio u stanju da prikupim podatke za veliki broj poginulih i ranjenih junaka."




    На градском гробљу у месту Међедија (Medgedia), у близини града Констанце, налази се монументална Спомен-костурница припадника Прве српске добровољачке дивизије страдалих током чувене битке за Добруџу 1916. године.


    Спомен-костурница саграђена је 1926. године у облику пирамиде од белог венчачког мермера. Свечаном откривању овог војног меморијала присуствовали су, поред осталих високих румунских и наших званичника, и краљ Срба, Хрвата и Словенаца Александар Први и краљица Марија. Услед неодржавања и последица честих земљотреса, поједине плоче од којих је Спомен-костурница сачињена временом су испале из лежишта, као и сам врх пирамиде и мермерни стубови који су држали декоративну металну ограду. Спомен-костурница у којој почива више хиљада страдалих припадника Прве српске доборовољачке дивизије који су се јуначки борили у бици за Добруџу 1916. године обновљена је током зимских месеци 2006. и 2007.

    Спомен-костурница припадника Прве српске добровољачке дивизије која се налази у оквиру градског гробља у месту Међедија представља највећи и најзначајнији српски војни меморијал на територији Румуније.


    Констанца, Румунија, 28. март 2009.
    Председник Тадић посетио српски војни меморијал

    Председник Србије Борис Тадић положио је данас, уз војне почасти, венац на споменик Првој српској добровољачкој дивизији у месту Међедија, у близини румунске луке Констанце.


    Тадић је први председник Србије који је посетио највећи српски војни меморијал у Румунији, подигнут на иницијативу краља Александра Карађорђевића 1926. године.

    Спомен-костурница обновљена је 2007. године, и данас се о њој стара Влада Румуније.

    Прва српска добровољачка дивизија припадала је руском 47. специјалном корпусу који је 1916. покушао да отвори нови савезнички фронт у Добруџи, коју је у то време насељавало претежно турско становништво.

    У бици за Добруџу је у сукобу са јединицама бугарске, немачке и турске војске погинуло око 3.000 добровољаца, од којих су 90 одсто били Срби.


    Dobrudža
    Južni deo Dobrudže se nalazi u Bugarskoj - poznat i kao Južna Dobrudža, a srednji i severni u Rumuniji - Severna Dobrudža, koja je rumunski izlaz na Crno more. Obuhvata površinu od oko 23.100 km� a od toga 15.500 km� pripada Rumuniji a 7.565 km� Bugarskoj. Uključujući deltu Dunava Rumunija ima oko 245 km obale.


    Rodna kuća pesnika Laze Kostića, po kome nosi ime parkić gde je spomenik, je desno do one sa zelenim delovima.
    Poruku je izmenio nenad.bds, 29.05.2013 u 12:46

  6. #6

    Odgovor: Naša spomen-obeležja

    Tri spomenika u Ivanjici


    U centru Ivanjice, mesta nastalog 1833. danas se nalaze tri spomenika na razdaljini od pedesetak metara. Postavljanje dva takva spomenika u istom kompleksu je (koliko ja znam) kod nas jedinstven slučaj.



    �Spomenik revolucije�

    Spomenik je mozaik, veličine 5x2.4 m. Predstavlja izuzetno umetničko delo i najveći je mozaik na otvorenom prostoru kod nas.



    Autor ovog značajnog ostvarenja bio je ugledni jugoslovenski slikar Djordje Andrejević Kun, kome su u izradi spomenika pomagali njegovi mladi saradnici, a kasnije afirmisani jugoslovenski umetnici, Nada Hude, Miloš Gvozdenović i Ljuba Lah o čemu postoji zapis na ploči smeštenoj na severnoj strani spomenika. Otvoren je 1957. godine.


    Spomenik revolucije u obliku je obrnutog trapeza, blago polukružno zakrivljenog. Nalazi se na ravnom postamentu načinjenom od ploča belog mermera. Sa prednje strane nalazi se mozaička predstava skupine revolucionara u jurišu, uradjena od sitnih glaziranih keramičkih pločica. Na bočnim stranama postavljene su mermerne žardinjere. Sama kompozicija ne sadrži tekstualni epitaf, već se u podnožju mozaičke monumentalne kompozicije nalazi natpis: 1941-1945.


    Spomenik revolucije u Ivanjici predstavlja izuzetno vredno umetničko ostvarenje izvedeno u stilu tada aktuelnog socijalističkog realizma. Ovaj vojni memorial u potpunosti je obnovljen 2008. godine u skaldu sa projektom stručnjaka Zavoda za zaštitu spomenika kulture iz Kraljeva. Spomenik revolucije je proglašen za prostorno kulturno istorijsku celinu od velikog značaja.



    Spomenik "Djeneral Dragoljub Draža Mihailović�




    Nalazi se u centru grada. Podignut je aprila 2003. godine, na 110 godišnjicu rodjenja, a u znak pažnje i sećanja na legendarnog vodju Ravnogorskog pokreta u II svetskom ratu, djenerala i komandanta jugoslovenske Kraljevske vojske u otadžbini. Pored spomenika je �Čičin dom� koji prerasta u Ravnogorsku biblioteku i muzej Ravnogorskog pokreta.


    Dragoljub Mihailović je rodjen u Ivanjici 14 aprila 1893. godine, u matičnoj knjizi zaveden pod tekućim brojem 116, od oca Mijaila i majke Cmiljane Mijajilović. Na ivanjickom groblju i danas leže posmrtni ostaci Dražinih roditelja. Na isklesanom kamenom spomeniku, visokom skoro metar i po, piše da je tu sahranjena Cmiljana, supruga sreskog pisara Mihaila, i da je sa njene leve strane sahranjen muž joj Mijailo.



    U istom sklopu su i spomen česma i kapelica

    General Mihailović je uhvaćen 1946. godine, osudjen na smrt i ubijen u Beogradu. Ni dan danas nije poznato mesto gde leže posmrtni ostaci ovog legendarnog vodje Ravnogorskog pokreta.


    'Vreme', 8. maj 2003.
    ''Na 110. godišnjicu rođenja đeneral Dragoljub Draža Mihailović, komandant Jugoslovenske vojske u otadžbini, dobio je spomenik u rodnoj Ivanjici. Kako je spomenik na Ravnoj gori "vlasništvo" Srpskog pokreta obnove i Vuka Draškovića, može se pitati i nije li ovo pokušaj otimanja đenerala, ili pre njegovih pristalica, od onih koji su ga prisvojili, tim pre što, eto, vele da je Draža bio demokrata, a i Ivanjica je demokratska, jerbo u njoj vladaju demokrate. Kako bilo, demokratizacija đenerala, i onih koji mašu, ili pre vitlaju, njegovim i monarhističkim znamenjima će da potraje, bar dok novi ravnogorci ne dokontaju da to nije srpska zona sumraka u kojoj je svakoj srpskoj budali dozvoljeno da svoju budalaštinu zaogrće časnim simbolima.

    �. Ovim činom se ispravlja bar jedna od nepravdi, nada se da će ovo biti spomenik pomirenja u srpskom narodu, da više neće biti podela, da će se smiriti nacionalne tenzije... da ćemo kad upoznamo prošlost početi da gledamo u budućnost.''





    Na drvenoj ploči postavljenoj na 'Kušića han'piše 'Čičin dom' i to je sada svojevrstna izložbena postavka Ravnogorskog poketa.

    �Kušića han�
    Nalazi se u Ivanjici i jedan je od najstarijih spomenika seoskog neimarstva u Moravičkom kraju. Nekada je služio kao konačište kiridžijama koji su dolazili sa Zlatibora i iz Sandžaka. Sada je smešten u samom centru varošice pored spomenika Draži Mihailoviću. Stavljen je pod zaštitu države kao nepokretno kulturno dobro od velikog istorijskog značaja.
    (Tekst o spomenicima i Hanu je sa sajta �Ivanica�)

    Za mene, ova dva spomenika, simbola ideološki suprotstavljenih učesnika II svetskog rata, ima smisao 'stavljanja predmeta' pred sud (nepristrasne) Istorije. No, očigledno je da vreme za presudu Istorije još nije nastupilo.



    Izmedju spomenika Revoluciji i đeneralu Draži, u parku je spomenik Palim borcima u ratovima 1991-2000.


    Na spomeniku su imena poginulih.
    Poruku je izmenio nenad.bds, 29.05.2013 u 12:47

  7. #7

    Odgovor: Naša spomen-obeležja

    Spomenik
    BITKE KOD SENTE



    ��Битка вођена код Сенте 11. септембра 1697. године значајна је по великој победи аустријске војске коју је предводио принц Еуген Савојски. У поразу турске војске живот је изгубио њен командант везир Мехмед Елмас-паша као и неколико санџак-бегова и паша. Ово је била последња битка Бечког рата који је вођен између Хабсбуршке монархије и Турског царства од 1683. године, а завршен у јануару 1699. Карловачким миром. Савојски је искористио прилику коју су му Турци пружили прелазећи преко Тисе, опколио их и потукао. Догађај је обележен спомеником у облику зарубљене пирамиде на квадратној основи. Горњи део је сачињен од грубо истесаних комада пешчара. Предвиђено је да се на врху пирамиде налази бронзани споменик са ликом Еугена Савојског, али он никада није стигао у Сенту. На предњој страни споменика, у трапезоидној ниши, смештена је плоча са текстом. Споменик је обновљен 1974.�� (Извор: Споменичко наслеђе Србије, Завод за заштиту споменика културе Србије, 1998.)

    Као време градње узима се 1697. година.
    Место битке код Сенте и споменик категорисано је као културно добо од изузетног значаја.


    Спомен обележје представљају два објекта - споменик и стилизована капелица од дрвета, изграђена недавно а вероватно на месту где је и некада постојала.

    Било је предвиђено да се на врху споменика постави бронзана фигура Еугена Савојског, али то се није остварило а о судбини наума и фигуре постоје контраверзни и нејасни подаци.


    Оvo spomen obeležje se nalazi na obali Tise, na početku dela Sente koje se naziva Pesak, oko pola kilometra nizvodno od mesta na keju na koje se izlazi sa glavnog gradskog trga.

    Pošto na Forumu VojvodinaCafe-a postoji već najmanje dva posta o Bitki kod Sente, neći to ponavljati jer bih i ja verovatno koristio isti izvor, a preporučujem da pogledate na 310 godina sencanske bitke.

    Kao i mnogi drugi događaji koji su značajno uticali na tokove istorije i Bitka kod Sente je dobila više obeležja koja čuvaju uspomenu na nju. Ovu priliku koristim da potsetim one koji znaju, a one koji do sada nisu to znali, da upoznam sa slikom Bitke u koja se nalaziSomboru.

    Monumentalna i realistična slika Ferenca Ajzenhuta "Bitka kod Sente" naručena je 1896. godine za proslavu milenijuma od dolaska Mađara u ove krajeve. Slika dimenzija 7 x 4 m predstavlja najveće ulje na platnu u našoj zemlji. Postavljena je u Somboru u Svečanoj sali tadašnje Županije 1898. godine.

    ��Bitka se odigrala 11. septembra 1697. godine u Bačkoj, kod Sente. U prvom planu slike su austrijski vojnici koji prelaze preko grudobrana Turaka. U srednjem delu slike je austrijski princ Eugen Savojski na belom konju, uz njega je grof Palfin na crnom konju sa isukanom turskom sabljom kojima vojnici privode zarobljenog turskog Kisig Džafer Pašu. U pozadini se nazire silovitost bitke. Kada se slika posmatra sa raznih strana, stiče se utisak da se i slika kreće.

    Somborci su se opredelili za ovaj motiv zbog velikog istorijskog značaja bitke. Pored Mađara u bici je učestvovalo i oko 500 Somboraca (Srba i Bunjevaca). Austijske regimente su strahovito potukle tursku vojsku i nakon bitke dolazi do promene odnosa snaga � Turci se povlače sa ovih prosora, a 1699. godine potpisan je Karlovački mir. Ram slike je, takođe, malo umetničko delo veštačke pozlate. Na njegovoj gornjoj strani je prikaz oružja i ratničkih zastava toga vremena uz lik apostola Pavla (zaštitnika Bačko-bodroške županije) i zastavu plavo-crvene boje kao znamenje županije.�� (Sa sajta Ravangrad)



    ''Slika je od umetnika naručena 1896. godine, (zanimljivo je da je ugovor za izradu slike potpisan u Teheranu) čime se Sombor uključio u proslavu hiljadugodišnjice dolaska Mađara u Panonsku niziju. Slika je iste godine postavljena, a umetnik je dobio 12.000 forinti.
    Do pre samo nekoliko godina pretila je opasnost od propadanja ovog umetničkog dela. Prilaz slici sada je onemogućen, tako da pojedinci ne mogu više da se potpisuju na platnu.

    Slika ,,Bitka kod Sente" jedinstveno je umetničko delo, s mnoštvom upečatljivih detalja, pa čak i studiozno urađenim izrazima lica sukobljenih vojnika.
    Inače, umetnička dela Ferenca Ajzenhuta, kao i njegova zaostavština, prebačena su u Budimpeštu i Bačku Palanku, osim nekoliko radova koji su u Galeriji Matice srpske, Narodnog muzeja u Beogradu i u subotičkom Gradskom muzeju. ( �Politika� 8. jan 2008.)




    Princ Eugen Savojski

    Uz monumentalnu sliku na svojevrstan način skladno ide i Ajzenhutov životni put.

    Blic 2007.
    U toku velikog turskog rata u blizini Sente 11. septembra 1697. došlo je do konačnog obračuna austrijske i turske vojske. Eugen Savojski naneo je težak udarac sultanu Mustafi II, što je dovelo do povlačenja Otomanske imperije iz Srednje Evrope, i stvorilo uslove za Karlovački mir 1699. koji će Srbima doneti mitropoliju. Prema austrijskim podacima, u bici kod Sente učestvovalo je i 500 Somboraca (Srba i Bunjevaca).

    Ovaj događaj poslužio je Ferencu Ajzenhutu (1857-1903) rođenom u Bačkoj Palanci, da naslika �Bitku kod Sente�. To je najveća uljana slika istorijskog žanra u Srbiji, veličine 28 kvadratnih metara (7x4 metra).

    Da je tokom svoje plodne, ali relativno kratke karijere, naslikao samo �Bitku kod Sente�, najmonumentalniju kompoziciju nastalu na Balkanu, bilo bi dovoljno da Ferenc Ajzenhut uđe u sve antologije vojvođanske, ali i srednjoevropske likovne umetnosti. Jer ova slika u jednom detalju kopira efekat �Mona Lize�. Konjanik s leve strane koji drži ruku na čelu u vojničkom pozdravu, za koga se veruje da je autoportret slikara, kao da uvek u vas gleda, ma s koje strane ga posmatrate.
    Poput mnogih intelektualaca i parajlija toga doba, inspirisanim avanturama lorda i pesnika Džordža Bajrona, ni Ajzenhut nije odoleo pomodnom trendu putovanja po egzotičnim krajevima Balkana, jugozapadne Azije, Bliskog istoka i Magreba, koje je Evropljanima �otkrio� Naopoleon na svojim osvajanjima.

    Njegov savremenik, likovni kritičar Karolj Lika, beleži kako su vodeće nemačke drvorezačke radionice reprodukovale Ajzenhutova dela u ilustrovanim listovima po celoj Evropi, a kako se �na njima video autentični Istok�. (�U njegovom minhenskom ateljeu nalazi se veliki broj predmeta iz egzotičnih krajeva�, piše Lika.) Pošto je delimično zadovoljio avanturistički adrenalin, hiperaktivni Ferenc oženio se osamnaestogodišnjom Adrijanom, ćerkom vlasnika palanačke cementare Fridriha Rajhla i rođakom Ferenca Rajhla, istaknutog predstavnika secesijske arhitekture, koji je u Subotici projektovao zgradu Gimnazije (danas Gradska biblioteka), i palatu u kojoj je trenutno galerija �Likovni susret�. Po rođenju deteta, mladi bračni par krenuo je ponovo ka Orijentu, na poziv emira od Buhare. Putovanje su pratile nesrećne okolnosti, jer im je novorodenče preminulo tokom boravka u Samarkandu. Od tog šoka slikar se nikad nije oporavio. Preminuo je iznenada, u 46. godini.

    Život �orijentalnog � slikara (kako su ga u Minhenu nazivali) podjednako je zanimljiv kao i njegova �Bitka kod Sente� kojom se proslavio pokazavši da se Evropa ipak trudila da suzbije Turke preko Dunava i Save, i na taj način pomogne Srbima u borbi za oslobađanje od turskog jarma. Svestan aktuelnosti tih istorijskih događaja, inače sklon istorijskim slikama koje su tada bile na ceni, Ajzenhut, posle školovanja u Evropi, postaje jedan od vodećih umetnika ovog žanra - poput Paje Jovanovića.

    Ajzenhutova umetnička zaostavština prebačena je u Budimpeštu i Palanku. Danas su neka njegova dela u fundusu Galerije Matice srpske, beogradskog Narodnog muzeja i subotičkog Gradskog muzeja.

    ... Pošto je pripadao narodu podunavskih Švaba, maternji jezik mu je bio nemački, ali je tečno govorio mađarski i srpski, nalik većini tadašnjih stanovnika Vojvodine. Njegov talenat je otkrio peštanski slikar Karolj Telepi, a da se školuje u početku su mu pomogli imućniji Palančani. Učio je u Budimpešti i na Bavarskoj kraljevskoj akademiji u Minhenu, gde je pohađao i školu Vilhema Dica, slikara običaja i ratnih tema. Iako je 1886. postao prvi umetnik koji je nagrađen Velikom mađarskom državnom zlatnom medaljom, samostalnu izložbu za svog života nije imao.

    Prvi veliki uspeh Ajzenhut je postigao 1883. godine slikom �Lečenje pomoću Kurana�, koje se čuva u Kraljevskoj palati u Budimu. �Bitka kod Sente� (1896) naručena mu je povodom ugarske milenijumske proslave, a čuva se u Gradskoj kući u Somboru (zgradi poznatoj lap Županija, jer je u njoj prvobitno bilo sedište Bač-bodroške županije).





    Kao da se misterija oko statue Eugena Savojskog nastavlja, samo ovog puta iz razloga lošeg prevođenja na engleski jezik (ako to mogu reći kao nekadašnji osrednji poznavalac tog jezika učenog u srednjoj školi).


    Na izlasku na tiski kej sa glavnog trga je spomenik koji predstavlja čamdžiju. Ostalo mi je u sećanju da sam negde čuo ili pročitao da su čamdžije koje su u vreme Bitke kod Sente prevozili preko Tise imali značajnu ulogu u prebacivanju austrijskih boraca u tursku pozadinu. No, nisam uspeo da o tome nešto pronadjem, pa ako neko zna - izvolite.
    Poruku je izmenio nenad.bds, 29.05.2013 u 12:47

  8. #8

    Odgovor: Naša spomen-obeležja

    Porodicna grobnica familije Carnojevic
    Rusko Selo-Kikinda

    Izgradjena je 1811.god
    Prvi sahranjeni 1841. god,a poslednji 1911god.
    inace direktni potomci Patrijaha Arsenija III


















    Meni je strogo zabranjeno da stavljam te u pesmu...

    Bane Krstić


  9. #9

    Odgovor: Naša spomen-obeležja

    Citat vladapera kaže: Pogledaj poruku
    Porodicna grobnica familije Carnojevic
    Rusko Selo-Kikinda
    Vladapera je uz fotografije stavio samo šture podatke, iako verujem da je mogao i više, jer, po svemu sudeći, njegov obilazak ovog spomenika i članak iz novina koji je ubrzo posle njegovog posta objavljen, nisu slučajnost.

    '' Заштита гробнице потомака Арсенија Чарнојевића

    Одобрено 90.000 динара за најхитније послове, а за комплетну реконструкцију гробнице потребно четири милиона динара

    Руско Село код Кикинде � Потпуно запуштена и оронула породична гробница Павла и Петра Чарнојевића, потомака чувеног Арсенија, која се налази у порти цркве Успења пресвете Богородице у Руском Селу, ускоро би требало да буде заштићена од даљег пропадања. Да подсетимо, гробница, која се третира као културно благо од великог значаја, мемљива је грађевина, са урушеним степеницама, зарђалим кровом и вратима. Колико чланова породице Чарнојевић почива ту, тешко је утврдити, јер су ковчези одавно поломљени, а кости испретуране.

    Ипак, црква, Међуопштински завод за заштиту споменика у Суботици, Месна заједница Руско Село и челници Кикинде сложили су се да предузму конкретне кораке како би се гробница сачувала.

    � Из општинског буџета одобрено је 90.000 динара за најхитније послове, којима ћемо гробницу заштити од даљег пропадања. Омалтерисаћемо је, окречити, фиксирати кров који је, услед олујних ветрова, страдао у јуну, а требало би подићи и спомен-плочу са именима сахрањених. Ово улагање је изузетно скромно. По мојим проценама, за потпуну реконструкцију требало би око четири милиона динара. Обећано нам је да ћемо имати и помоћ са покрајинског нивоа � каже за наш лист председник МЗ Руско Село Имре Кабок.
    Иначе, по речима Ане Киселички, секретара Међуопштинског завода за заштиту споменика културе у Суботици, највећу одговорност за стање гробнице сносе они који имају право сопственика, а то је у овом случају месна православна црквена општина. Наравно, како каже наша саговорница, део одговорности је и на суботичком Међуопштинском заводу за заштиту споменика.

    � Али, Завод може да реагује тек када буде упозорен на проблем, и ова установа нема средства за реконструкцију, већ само даје савете за те послове � каже Ана Киселички.

    С друге стране, протонамесник Борко Лукић истиче да је још 2005. године упозорио покрајинску власт. На терен су, вели, изашли стручњаци Међуопштинског завода, написали пројекат реконструкције, али се на томе и стало.

    Гробницу је ових дана обишао и епископ банатски Никанор, који је том приликом истакао да ће се и црква укључити у обезбеђивање потребних средстава. Поред епископа, гробницу су погледали и стручњаци Међуопштинског завода за заштиту споменика, који треба да дају одобрење за планиране радове.'' (С. Милетин ''Политика'' објављено: 31/07/2009 )

    У ''Споменичком наслеђу Србије'' стоји:

    ''Породица Чарнојевић постала је угледна и чувена по најистакнутијем представнику патријарху Арсенију III. Припадници једне гране породице Чарнојевић (носиоци племићког предиката Черновић де Мача) преминули у периоду 1840�1911, сахрањени су у гробници подигнутој 1843. на сеоском гробљу иза цркве. Саграђена је од опеке, малтерисана и окречена. Основа је правоугаона. Засведена је полуобличастим сводом, над којим је четворосливни кров. Изворни кровни покривач од шиндре замењен је 1936. поцинкованим лимом. Улазни део је истурен са западне стране, правоугаоне основе и опточен лимом са три стране. Врата су гвоздена. На бочним странама је пет полукружних прозора са масивним решеткама од кованог гвожђа. У гробници је 13 дрвених и металних сандука. Гробница је пљачкана после I и II светског рата.''

    Иначе, гробница је категорисана као споменик културе од великог значаја, као што и стоји у чланку у 'Политици'.
    Poruku je izmenio nenad.bds, 29.05.2013 u 12:48

  10. #10

    Odgovor: Naša spomen-obeležja

    Za nepunih 50 godina vozačkog staža deonicu od Iriga ka Rumi sam prešao nebrojeno puta. Masivan spomenik kod drumske kafane (nekada sa druge strane spomenika) držao sam za masivniji među krstovima kakvih ima veoma mnogo pored puteva. Nekoliko puta sam tu i zastao, zagledao, doznao da su to 'Kipovi' ali nisam doznao ovo što sada predstavljam.

    Spomenik se ne može prevideti, čak ni noću, a ja (verujem i mnogi drugi koji su tuda prošli) nisam doskora znao da je to


    SPOMENIK IRIŠKE KUGE
    'KIPOVI'



    ''Због свог географског положаја Срем је стално био изложен епидемијама заразних болести, најчешће је то била куга.

    Њени преносиоци били су војници из аустро-турских ратова, избеглице из Турске и трговци.

    Премда Рума није била захваћена епидемијом, у овом делу Срема најчешће се спомиње т.зв. ''Сремска'' односно ''Иришка куга'' из 1795/96. године.


    У знак захвалности Богу што се епидемија није проширила на Руму, грађани Руме су 1797. године на месту где је била постављена стража за спречавање преласка житеља из једног места у друго поставили споменике са леве и десне стране пута Рума-Ириг, популарно назване ''Кипови''.


    Tekst je ispisan Nemačkim jezikom

    Текст на спомен плочи гласи: '' За благодарну успомену места Руме поштеђеног од кужне заразе, која је у околини беснела 1795. и 1796. године саграђен, а 1858. обновљен дарежљивим прилозима румских еснафа и других жупљана. Поново поправљен 1941. године''.


    ''Kipovi'' se nalazen na putu između Rume i Iriga. Podignuti su u znak sećanja na uspešnu borbu protiv kuge koja je u Sremu vladala 1795/96 godine. Naime, na tom mestu su organizovane straže (sanitarni kordoni) koje su sprečavale ulazak u zaraženo mesto Irig i obrnuto. Kao takav, on predstavlja jedan od retkih spomenika zdravstvene kulture u ovom delu Evrope. Spomenik se nalazi sa leve i desne strane puta Irig - Ruma. Objekat sa leve strane puta ima oblik baroknog rimokatoličkog oltara, dok je objekat sa desne strane puta u obliku prostih stubova čija je osnova kružna.


    To je provincijski zidarski posao, ukrašen kamenim skulpturama. Na vrhu veće grupe nalazi se Isus Hristos a ispod njega sa leve strane nalazi se ženska figura u klečećem stavu, a sa desne strane figura rimskog vojnika u istom položaju. Danas su ove skulpture jako oštećene.’’



    1795.godina bila je fatalna za populaciju Iriga i ostalih naselja opštine, jer je tada počela da hara tzv. "iriška kuga", bolest koja je prepolovila stanovništvo ove oblasti. Pod uticajem epidemije došlo je do najvećih promena broja stanovnika u ovom delu Srema u čitavoj njegovoj istoriji. U XIII veku (pre kuge) Irig je imao čak više stanovnika nego tadašnji Beograd, ali se posle kuge više nikada nije oporavio.

    U Svetoj Nikolajevskoj crkvi ima zapisa na nekim knjigama,da je u proslom veku za vreme kuge bilo tu selo Kokinjaš,no da je kugom opustelo i sasvim se raselilo. (30 dana …)

    Jula meseca 1795. godine u Sremu je vladala ’Iriška kuga’’. Iz Beograda je najpre prešla u Zemun i okolna sela. Narod je počeo bežati prema Fruškoj Gori. Iz Krnješevaca se prenela u Irig odakle se srahovito raširi.''



    ‘’’’O ovoj opakoj bolesti dosta je pisano, ali ce ovde biti korisceni podaci iz rada dr Slavka Gavrilovica: "Irig od Kuge 1795. do revolucije 1948-49."

    Epidemija kuge u Sremu i Irigu vladala je 1795/96. godine. Tako je 7. januara 1796. godine iriški knez Lazar Rakić pisao mitropolitu Stevanu Stratimiroviću kako je narod "izvan sebe" od straha i nemira, jer se u prvi mah ništa nije moglo saznati o kugi niti se iko nadao "takovoj pregorkoj smerti i preužasnoj bolesti". Najveći pomor bio je u početku kada su se "ne malo svi potrovali", kada se bezglavo bežalo na sve strane ili postupalo mimo sanitarnih propisa.
    Prema zapisu popa Stefana Vezilića, "sedam meseci i deset dana, tj. od 1. julija 1795. do 10. februara 1796. godine takovi pomor bio je strah, sto u svetu ne moze biti strašnije, i do 2600 duša izumrlo u Irigu".

    Kakvo je bilo stanje u gradu najrečitije govori zvanični izveštaj od januara 1796. godine:

    "Varoš beše velika, a u njoj beše malo ljudi, jer su mnogi poumirali a mnogi se razbegli u šume. Mnoge kuće stajahu pune pokućstva, ali ljudi u njima ne beše. Svuda smo nailazili na robu izumrlih porodica, na odelo i na krpe bolesnika i umrlih. Svakojaki dronjci ležahu razbacani po ulicama, na raskršćima, po baštama i vinogradima. U Grčkoj mali bese dosta kuca očišćeno, a stršilo je i nekoliko razvalina od trošnih porušenih kuća, no u samoj varoši Irigu trebalo je još mnoge kuće porušiti i spaliti. U mestu i oko mesta nebrojeni grobovi odavahu mrtve pokopane bez obzira na propise. Lečina beše svuda, po avlijama, po baštama i na ulicama, u šljivicima i po vinogradima, pa čak i u šumi, no sve behu plitko zakopane i to u haljinama. Jos u pošetku beše 113 kužnih lešina ukopano u groblju u sred varoši, a računalo se, da ih ima više od hiljade koji gdi zakopano".



    Svi natpisi na plčama su o obnovama - očigledno da materijal nije bio dovoljno kvalitetan da izdrži vreme.

    ‘’Kuga je preneta iz Turske u Beograd i Zemun, a odatle su je begunci pred kugom preneli prema Fruškoj Gori. Pošto je kuga u Sremskoj županiji najviše besnela u Irigu i njegovoj okolini, zbog toga se u narodu i spominje kao "iriška kuga". Ova zarazna bolest poreklom je bila iz Azije. Nastupala je iznenada i kratko trajala, a obično se završavala smrću. Prvo bi se javile groznica, nesvest i vrtoglavica, a po telu bi iskočile modre ili crne boginje. Bolesnik bi izdržavao najvise tri-četiri dana i umirao. Nekog efikasnog leka u ono doba protiv kuge nije bilo. Lekari su mogli da učine samo toliko da bolesnicima ublaže bol. Oni kojima je za vreme glavobolje sprečeno izbijanje boginja, obično bi ozdravili, a to se cinilo pustanjem krvi i davanjem nekih jakih lekova.
    U ove krajeve kugu su preneli turski trgovci i vojnici koji su ovamo prelazili preko Save i Dunava. Najpre je bolest zahvatila neka mesta blize Vojnoj granici, narocito Krnješevce, a zatim Deč, Krčedin, Bukovac, Karlovce i Majur. U ovim mestima kuga je brzo ugušena preduzimanjem energičnih mera koje su primenile austrijske vojne vlasti. U Irig kuga je prenesena iz Krnješevaca, a zatim je zahvatila Neradin i Krušedolski Prnjavor. Posle kraćeg vremena proširila se i na ostala naselja iriške opstine: Grgeteg, Šatrince, Rivicu i Jazak, a na zapadu dalje na Grgurevce i sve do Vukovara.

    Kugu u Irig prenela je Irižanka Andjelija Kuzmanović kada je iz Krnješevaca od pomrle rodbine uzela vunene ćilime i tako najpre zarazila svoju kuću i Grčku Malu, a posle i celu varoš. Neradin je zarazio jedan Krnješevcanin koji je tu imao vinograd. Krušedolski Prnjavor zarazio je mesni trgovac koji je poslom dolazio u Krnješevce. Iz Iriga je kugu preneo jedan stanovnik Rivice u svoje naselje. Prosjakinja Sara Gavrilović prenela je zarazu u Jazak preko svilene marame koju je dobila na daći u Irigu. Ona je ovu maramu prodala za rakiju zeni Timotija Barjaktarevića, koja je od svile napravila kapice za decu, pa je za kratko vreme u ovoj kući pomrlo 10 do 12 ukućana. Na sličan način kuga se prenela i u ostala naselja iriške opštine kao i u ostale delove Srema -Kamenicu, Bešenovo, Bešenovački Prnjavor, Grgurevce, Grgeteg i Šatrince. U Vukovar -sedište župe, kuga je stigla iz Mirkovaca a preneo ju je jedan begunac iz Krnješevaca.
    Da se kuga ne bi dalje širila, bečka vlada je naredila da se stražama zatvore sva okugana mesta i blokira celo okuženo područje. U okuženim mestima prve straže su bile pred svakom okuženom kućom, druge izvan samog mesta, a oko Iriga i Jaska, Kamenice i još nekih mesta bili su iskopani široki rovovi. Treće straže nalazile su se na granici svakog hatara, a kordoni, kao četvrta brana, zatvarali su sva sela i celu županiju. Naročito jake strače postojale su na granici rumskog okruga, gde su podignuta čak i večala za one koji pokušaju da pobegnu u nezaraženu zonu. Ko je pokušao da beži i bio uhva-en, osudjivan je na smrt. Tako su obešena jedna žena i dva Ciganina, koji su pobegli iz Iriga.


    U zaraženim mestima uredovala je i kužna policija, koja je morala da prijavi svaki slučaj oboljenja, a petnaest lekara, profesora Peštanskog univerziteta i bečke Vojne akademije sa pomoćnim osobljem, bilo je mobilisano da se na licu mesta bore protiv ove zaraze. Stanovnici Srema bili su vrlo nepoverljivi prema ovim lekarima, pa su svoje bolesnike od njih skrivali. Naročito su Irižani i Neradinjani bili neposlušni i zbog toga ih je mnogo stradalo. Bez obzira na mere koje je preduzimala sanitetska služba, na pogrebima su pravili velike daće, koje su trajale i po tri dana. Irižanu su verovali da je kuga žena sa kozjom nogom, koja im je sela na grbaču, i smatrali su da će je oterati ako na pijaci i po ulicama budu palili velike vatre.

    Prema popisu svi oboleli morali su biti smesteni u kužne bolnice izvan mesta, a kuće su se morale krečiti, čistiti ili rušiti. Mnogi se ovoga nisu pridržavali, pa se zaraza brzo širila. Ni svi Srbi-stražari nisu se pridržaavali ovih popisa pa su, iz ljubavi prema svojim sunarodnicima, kroz kordone propuštali rodjake i prijatelje. Zbog toga nije bio redak slučaj da se po šumama i hatarima nailazilo na kužne leševe, koje su morali odnositi na kužno groblje.

    Irižani su stoički podnosili ovu nesreću koja ih je zadesila. Lekari koji su ih lečili zapisali su da su Irižani ispoljavali retko nežnu ljubav izmedju muževa i supruga, roditelja i dece, koja nije zabeležena ni u tada mnogo kulturnijih naroda, u doba ovako teških pomora. Svi lekari su isticali kako je mati po svaku cenu htela da dvori svoju bolesnu decu, a otac ili muž često se opirao i sa puškom u ruci da mu ženu ili decu ne odnesu u bolnicu, sto je samo povećavalo pomor u narodu.
    Kuga je u Irigu prestala da hara februara 1796. godine, a stanovništvo se u njega vratilo tek početkom jula, kada je grad trebalo očistiti i dezinfikovati, 402 kuće srušiti ili spaliti (od 912 kuca je Irig imao pre kuge) kako bi se sprečilo dalje širenje ove opake bolesti, robu pregledati i oprati, rasute leševe povaditi i ponovo zakopati na kužno groblje. Popis koji je posle toga izvrsen pružao je poraznu sliku: u mestima Srema koje je zahvatila kuga 1795. godine živelo je 12.485 stanovnika, a umrlo 3.246 lica, od čega najviše u Irigu. Pre kuge Irig je imao 4.813 stanovnika, od kojih je obolelo 3.398. Umrlo je 2.548 stanovnika, sto čini vise od polovine njegove populacije u to doba, a 841 je ozdravio.


    Iriški knez Rakić bio je vrlo revnostan i sprovodio je sve mere koje je preporučila sanitarna komisija. Svoju godišnju platu od 333 forinte poklonio je gradu, a za lekove kao beskamatni kredit dao je 6.000 forinti.

    Obnavljanje života u gradu teklo je sporo, mada je na svim nadležnim mestima bilo dosta dobre volje da se preživelom stanovništvu sto više pomogne. Najefikasniji način pomoći narodu opština je videla u oslobadjanju Irižana od striktnog ubiranja poreza, jer je kuga pokosila više od polovine stanovništva. Mnogi vinogradi i voćnjaci bili su ostećeni i zapušteni zbog blokade koja je trajala vise od pola godine, zamrli su zemljoradnja, trgovina i zanatstvo. Narod je počeo da oskudeva u hrani i odeći. Skupština Županije prihvatila je predlog opštine, ali je županijska blagajna ubrala porez za 1796. i 1797. godinu i tako grad oštetila za 3.000 oforinti. Opština je 1801. godine zahtevala da se vrate 10.724 forinte na ime plaćenog poreza od 1795. do 1797. godine, jer je grad i od cara dobio imunitet, ali skupština Županije je priznala samo 2.863 forinte i vratila opštini.’’



    Kada se vidi kako je Irig tragično stradao, postaje sasvim razumljivo da su rumljani imali snažan motiv da se na razne načine zahvale što je njih takva sudbina mimoišla. Spomenik na kome je kuga zaustavljena je jedan od tih načina iskazivanja zahvalnosti.


    Pretražujući šta se može naći, naišao sam na ovu vest na sajtu Rume. Tada sam već imao pripremljene fotografije (one sa vedrim nebom) slikane sredinom juna.

    '' 07 april 2009 23:58
    Na inicijativu rumskog Rotari kluba biće obnovljeni kipovi na putu između Rume i Iriga podignuti na mestu gde je zaustavljena kuga koja je harala krajem 18. veka. Obnavljanje će finansirati obe opštine i Rotari klub i to u vrednosti od 15.000 evra. Radovi bi trebalo da počnu u drugoj polovini aprila.
    Zavod za zaštitu spomenika kulture Srema obezbedio je uslove pod kojim će se obavljati radovi u cilju sačuvanja prvobitnog izgleda ovog spomenika koji je podignut 1858. godine, iako neki istoričari govore i o nekoj vrsti obeležja na ovom mestu nakon dve godine od kuge, tačnije 1798. godine.
    Spomenik tzv. “Kipovi” su znak zahvalnosti Rumljana podignuti na granici dva atara, sa obe strane puta Ruma-Irig. ''

    Pročitavši vest, odložio sam stavljanje posta da proverim kasnije da li se nešto izmenilo. Slike sa oblacima, s početka avgusta, pokazuju da nije.

    Poruku je izmenio nenad.bds, 10.08.2009 u 20:52

  11. #11

    Odgovor: Naša spomen-obeležja

    СПОМЕНИК НА МЕСТУ
    БИТКЕ КОД ПЕТРОВАРАДИНА



    ''Битка код Петроварадина вођена је 5. августа 1716. године између аустријске и турске војске. Турци су били поражени и принуђени на повлачење, а сам Дамад Али-паша смртно је рањен. Аустријска војска запленила је велику количину оружја и ратне опреме. Еуген Савојски, чувени војсковођа и још вештији дипломата, пореклом Француз, истакао се у ратовима против Турске, најпре код Петроварадина 1716, а затим приликом освајања Београда наредне године, после чега је склопљен Пожаревачки мир. Значај Петроварадинске битке утолико је већи што су после ње Турци, за сва времена, потиснути јужно од Саве и Дунава.


    На врху Везирац између Петроварадина, Буковца и Сремских Карловаца постављен је 1902. споменик израђен од белог кречњака, висине 650 cm, посвећен великој победи Еугена Савојског. Са четвртастог постоља споменика уздиже се главни постамент ваљкастог облика, који се постепено сужава и на коме стоји крст. На првом, ваљкастом делу налази се уклесани текст на латинском. На дну крста се налазио полумесец чији су крајеви сада поломљени.


    Постамент и крст су украшени различитим украсним профилацијама и флоралном орнаментиком.
    Споменик је од изузетног значаја.
    (Извор: Споменичко благо Србије, Завод за заштиту споменика културе Србије)


    До споменика на Везирцу се може прићи од Буковца или од Цркве на Текијама (после изласка из Петроварадина према Ср. Карловцима) али нема путоказа. Нема ни представљања овог споменика у туристичким публикацијама.

    Varadinski rat
    �.Radove (na izgradnji Petrovaradinske tvrdjave) prekida izbijanje novog Austrijsko-turskog rata (1716-1718.). U nastojanju da izmeni odluke Karlovačkog mira Turska je preduzela pohod na Austriju. Tvrđava ponovo dobija na značaju.
    Princ Eugen Savojski došao je u Futog 9. jula 1716. godine sa 42.000 pešaka i 23.000 konjanika. U Petrovaradinskoj tvrđavi se već nalazilo 8.000 vojnika. Tokom 26., 27. i 28. jula Veliki vezir Damad Ali-paša je prešao Savu sa oko 150.000 vojnika. U noći, između 3. i 4. avgusta, glavnina turske vojske stigla je nadomak Petrovaradina, zauzela brda između Karlovaca i Tvrđave i počela da kopa rovove. Da bi izbegao opkoljavanje Tvrđave, Eugen Savojski koji je preuzeo komandu nad austrijskom vojskom, odlučio je da napadne Turke već na tom mestu. Tokom noći izmedu 4. i 5. avgusta Eugen je prebacio svoje trupe na sremsku stranu i u rano jutro napao tursku vojsku. Glavna bitka se odigrala ujutro 5. avgusta, a do 11 časova je bila i rešena. Austrijanci su posle teške borbe uspeli da nateraju tursku vojsku u bekstvo. Veliki turski vezir je poginuo. Postoji nekoliko verzija njegove smrti. Jedna kaže da je videvši bezizlaznu situaciju seo na konja i zajedno sa grupom najodanijih boraca uleteo u srce bitke gde je bio pogođen puščanim metkom, dok je prema drugoj verziji izvršio samoubistvo. Beživotno telo Velikog vezira je preneto u Beogradsku tvrđavu gde je sahranjen. Ova značajna bitka nazvana je Varadinski rat.


    Pošto je granica između Austrije i Turske sa Srema pomerena na centralnu Srbiju, Petrovaradinska tvđava je ostala u pozadini i manje važna. Radovi na izgradnji su usporeni, a zastoj nastaje 1728. godine. Sve do 1753. godine na Tvrđavi se radilo samo ono što je bilo najnužnije.




    Поред споменика на Везирцу, успемену на ову значајну победу Хришћана над Турцима негује и


    Црква на Текијама � Црква Снежне Госпе у Петроварадину


    (Teкст о цркви на Текијама је део чланка из 'Дневника'од 19. августа 2009. са подацима које је дао водитељ храма Петар Пифат. Он каже и да је нетачно да су два мала уклоњена олтара некада служила православцима и протестантима.)

    ''Након слома код Мохача, Турци су 1526. заузели Петроварадин и ту остали до 1687. године. Рушећи су све што је личило на хришћанско, уништили су и ту маријанску богомољу (из XII века) и на њеном месту саградили малу џамију, где је испрва била дрвена кућица у којој су боравила двојица пустињака. Аге и бегови су долазили из Петроварадина овде на �теферић�, излет, и из тог периода потиче реч текије, што на арапском значи одмориште и место где дервиши живе и обављају верску службу.

    Џамију су исусовци који су у Петроварадин дошли 1693. године, поново претворили у хришћанску богомољу и посветили је безгрешном зачећу Блажене девице Марије. Од тада датира и кип на врху олтарног бладахина. Следећи догађај важан за историју храма одиграо се 5. августа 1716. године на Дан Снежне госпе, када је хришћанска војска извојавала победу над Турцима.

    - Ми хришћани верујемо да је помоћ небеске мајке имала пресуду улогу у тој бици против окупатора с истока - вели Пифат. - Битка је вођена на тромеђи Сремских Карловаца, Сремске Каменице и Петроварадина, у близини богомоље. Принц Еуген Савојски који је предводио хришћане, имао је у шатору слику Мајке божије с Исусом у наручју и под њену заштиту је ставио себе и војску. После битке слику је поклонио црквици и од тада је она посвећена Снежној госпи.


    Еуген Савојски је представљен као да се налази на Везирцу, са Петроварадинском тврђавом у позадини.

    Данашњи изглед по Пифатовим речима црква има од 1881. године. Она је, додуше, до тада доживела неколико проширења, а за то последње највише је заслужан Илија Округић Сремац, родом из Карловаца, али срцем и душом везан за Петроварадин. Био је опат и управник цркве 30 година, плодоносан и на пољу књижевности. Аутор је и химне светилишта, која се и данас пева.

    - Стил цркве је знатно промењен у време обнове којом је он руководио - каже наш саговорник. - Поставио је на прочеље два неоготска торња, а на зачељу мало кубе и на њему крст који надвисује полумесец, што је симбол победе хришћанства над исламом, а не њиховог заједништва, како то неки тумаче. Олтар готског стила ставио је у прочеље. Три године касније купио је од истог мајстора из јужног Тирола још два мања олтара - један је био посвећен светом Јосипу, а други светој Ани. Та два олтара изазивају велико спорење у нашој јавности. Они су били у цркви све до 1976. године. Тадашња управа светишта уклонила их је и уредила унутрашњост храма у новом стилу.
    Све се одигравало након Другог ватиканског концила који је значајне измене увео у начин богослужења у римокатоличким црквама, попут оних да свештеник треба да буде окренут према народу док служи, као и да говори на народном језику. Из цркве су заправо тада из незнања уклоњени изузетно вредни олтари. Уместо централног постављен је мермерни с луковима, који у уметничком погледу има много мању вредност. Од пређашњих олтара ништа није сачувано, осим рељефа светих Јосипа и Ане који су били у њима и овде су изложени...''


    На дан Снежне госпе, тј. дан победе аустријске над турском војском 1716. на Текије долазе на ходочашће сем католика и људи других конфесија.
    Poruku je izmenio nenad.bds, 29.05.2013 u 12:50

  12. #12

    Odgovor: Naša spomen-obeležja

    Predstavljam ovde SPOMENIKE ŽRTVAMA i ni u kom slučaju ne otvaram temu o januarskoj raciji u Bačkoj 1942. godine. Za takvu temu su predvidjeni drugi forumi Vojvodinacafe-a.

    Prikazujem ovde kako se čuva uspomena na žrtve, pre svega nevine civile, u jednom broju mesta južne Bačke. Podvlačim da ovde ne pretendujem da celovito prikažem spomen obeležja žrtvama racije, nego da ih samo ilustrujem. Njih sam fotografisao često usput - uglavnom ne sa ciljem da to budu fotografije nečega što bi pretendovalo da bude više od uobičajenog, površnog prikaza na internet-forumu. Ovo se još više odnosi na moje propratne tekstove.


    SPOMENICI ŽRTVAMA RACIJE
    januara 1942. u Južnoj Bačkoj
    (1)


    Racija se odigrala u razdoblju od 6. do 23. januara 1942. godine, za vreme jedne od najhladnijih zima.

    Racija u selima Šajkaške oblasti južne Bačke odnela je, prema evidentiranim imenima, 2. 425 života od kojih 2.173 Srba, 154 Jevreja, 64 Roma, 29 Rusina, 3 Mađara i po jednog Nemca i Čeha, dok je u ukupno tri dana pokolja u Novom Sadu ubijeno najmanje 1.330 osoba, među kojima 168 dece...

    Susreo sam se sa nekoliko oblika odavanja pošte ovim žrtvama: spomenicima podignutim samo žrtvama januarske racije 1942, spomenicima žrtvama fašizma 1941-1944. u koje su uklopljene i žrtve racije, i spomenike žrtvama fašizma i borcima NORa.

    Spomenik žrtvama racije u Novom Sadu

    Spomenik žrtvama racije

    Spomenik žrtvama racije

    Spomenik žrtvama racije

    Spomenik žrtvama racije
    Новом Саду, на кеју који данас носи име Кеј жртава рације, фашистички окупатор је у такозваној �јануарској рацији� од 21. до 23. јануара 1942. извршио масовно стрељање више од хиљаду недужних грађана Новог Сада. На том месту подигнута је бронзана композиција �Породица�, висока 4 m, посвећена жртвама палим у рату од 1941. до 1945. Споменик је рад вајара Јована Солдатовића и откривен је 1971. године. Почетком 1992. споменик је употпуњен са још 78 бронзаних плоча које је израдио исти вајар. На четири плоче (три са текстом на српском и једна на хебрејском језику) исписане су основне информације о догађају, а на 66 плоча имена убијених личности. Између плоча са текстовима ритмички су распоређене плоче украшене симболима Давидове звезде (4 плоче), крста (2) и оцила (1). Испод споменика се налазе плоче са текствима на српском, мађарском, словачком и хебрејском језику. Реконструкција насило уклоњених плоча је извршена 2004. године.
    Ово је споменик културе од великог значаја.
    Spomenik žrtvama racije

    Spomenik žrtvama racije

    Spomenik žrtvama racije Novi Sad

    Spomenik žrtvama racije

    У Новом Саду, као што се и шире зна, постоји Кеј Жртава Рације. Да ли је још негде овај мрачан догађај обележен и давањем имена улици, некој инситуцији или сл. - није ми познато.

    Узгред, на Алмашком гробљу у Новом Саду, уз западну ограду је смештен спомен-крст који је првобитно био у граду, а који је поставила црквена општина. На овом спомен-крсту је уклесано да је 1956. посвећен жртвама фашизма сахрањеним на Алмашком гробљју у Новом Саду.



    Споменик жртвама рације у Локу

    Spomenik žrtvama racije Lok

    Spomenik žrtvama racije Lok
    Споменик са иманима жртава се налази у црквеној порти тако да се кроз ограду лако види. Споменик су 1948. подигле фамилије жртава.
    Spomenik žrtvama racije Lok

    Spomenik žrtvama racije Lok
    У православној цркви у Локу је недавно направљена групна слика (на платну) са ликовима жртава. На исти начин (али сликом урађеној на зиду) су у цркви у оближњем Шајкашу представљене жртве рације.


    Spomenik u Đurđevu

    Spomenik žrtvama racije

    Spomenik žrtvama racije Djurdjevo
    Spomenik je posvećen borcima NORa i žrtvama fašizma 1941-45. Na spomeniku je uklesano nekoliko stotina imena.


    Spomenik žrtvama racije u Gardinovcima

    Spomenik žrtvama racije

    Spomenik žrtvama racije Gardinovci
    I ovaj spomenik se nalazi u crkvenoj porti. Napis je sada teško čitljiv. Tu sam sreo meštanina koji je rekao da će se spomenik osvežiti i da će se dodati i nekoliko imena koja su prilikom podizanja spomenika ispuštena.

    Inače, na spomeniku žrtvama racije u Mošorinu se pominju kao stradalnici i žitelji Gardinovaca.


    Spomenik u Gospođincima

    Spomenik žrtvama racije Gospodjinci

    Ovaj spomenik posvećen je palim borcima NORa i žrtvama fašističkog terora, ali bez navođenja imena.


    U jednom kasnijem prolasku kroz ovo mesto naišao sam na ploču na zgradi mesne kancelarije.


    Spomenik u Titelu

    Spomenik žrtvama racije Titel

    Spomenik je na obali Tise koja je tu uredjena kao šetalište. To je mesto nedaleko od onog na kome su žrtve pogubljene i bačene pod led u reku.
    Spomenik žrtvama racije Titel

    Spomenik žrtvama racije Titel

    Spomenik žrtvama racije Titel
    Poruku je izmenio nenad.bds, 29.05.2013 u 12:50 Razlog: Dodata slika spomen ploče u Gospođincima

  13. #13

    Odgovor: Naša spomen-obeležja

    SPOMENICI ŽRTVAMA RACIJE
    januara 1942. u Južnoj Bačkoj
    (2)


    SPOMENIK ŽRTVAMA RACIJE U ČURUGU







    Spomenik žrtvama januarske racije 1942. iz Čuruga se nalazi na oko 6 km. od mesta, na nasipu pored Tise - u blizini mesta gde su žrtve pobijene i bačene pod led.

    Do spomenika se ide asfaltiranim putem po nasipu, prateći sa istočne strane obalu Stare Tise.

    U samom Čurugu prolazniku ništa ne ukazuje na postojanje ovog spomenika.




    Mermerni spomenik u centru Čuruga, pored škole prikazuje majku koja zagrljajem štiti dete. Tek ploča u travnjaku razjašnjava da je i to deo obeležavanja žrtava racije.


    SPOMENIK ŽRTVAMA RACIJE U MOŠORINU



    Mošorinski spomenik jednom broju žrtava racije takodje se nalazi ne mestu pogubljenja žrtava - na nasipu uz Tisu, mestu gde Titelski Breg svojim severoistočnim krajem stiže do reke.

    Očigledno posle podizanja spomenika, uz njega su izgradjeni objekti vikend-naselja, tako da se spomenik ne uočava baš lako.






    Spomenik, sada uz objekat (kafanu?) se skoro ni ne uočava gledan poizdalje.


    U centru Mošorina, na zgradi Mesne kancelarije i škole, kod crkve, je spomen ploča koja kazuje da su žrtve racije pogubljene u Mošrorinu, sem meštana Mošrina bili i meštani Šajkaša i Gardinovaca. Većina tih žrtava sahranjena je na sesokom groblju u četiri zajedničke grobnice. (Istina, našao sam i na podatak da su Gardinovčane pogubljivali i na Dunavu.)


    Sada na samom izlasku iz Šajkaša prema Mošorinu a 1942. par stotina metara izvan sela, je krst.


    Mošorinski paroh Svetozar Vlaškalić poznat je i po tome što je sredinom 30-tih podigao svojim sredstvima na Bregu iznad Mošorina crkvu koju je oslikao Uroš Predić.

    U samom Šajkašu nema spomenika žrtvama racije, ali kao što sam pomenuo u prvom delu o spomenicima racije, u šajkaškoj crkvi su na ovećoj zidnoj slici prestavljeni likovi žrtava, veoma slično kao i u crkvi u Loku.

    SPOMENIK U ŽABLJU



    Žabaljski spomenik je čest motiv na slikama Vojvodine. Pored puta Novi Sad - Zrenjanin je i uočljiv je.




    Ploča je u travi, ne baš uz sam spomenik. Iako je spomenik podignut na mestu pogubljenja Žabaljčana pored Tise, ploča ne ukazuje direktno na raciju.


    Do pre desetak, ili neku godinu više ili manje, spomenik se nalazio na čistini. Sada se obreo u terenu golf-kluba.


    U žabaljskoj Pravoslavnoj crkvi ima više zidnih slika - prizora sa svecima koje su poklonili početkom 80-tih godina rodjaci postradalih u raciji.


    Pored slika sa svecima, na južnom zidu je prikaz sprovodjenja meštana na pogubljenje, izradjen 1981. godine. Nisam do sada u crkvama vidjao prikaze dogadjaja iz novije istorije.

    Sveštenici na čelu kolone su okrvavljenih glava, kao i još nekolicina likova.
    Prema tome kako je na slici prikazan pejsaž, kolona se nalazi u blizini mesta pogubljenje, blizu sadašnjeg spomenika.

    (Dodatak koji kompletira prikaz obeležjma u Žablju je ovde: http://www.vojvodinacafe.rs/forum/ku.../strana15.html )

    ----

    Autor skulpture spomenika u Novom Sadu, Žablju (a po sličnosti i u Čurugu) je novosadski vajar Jovan Soldatović.

    O spomenicima žrtvama racije januara 1942. u Južnoj Bačkoj - pre svega Šajkaškoj, nisam uspeo da nadjem ništa na Internetu, pa je ovaj moj prilog pokušaj da bar malo doprinesem da i dalje ne ostanu poznati samo meštanima.
    Poruku je izmenio nenad.bds, 12.01.2013 u 17:33 Razlog: Dodat link posta u kome se kompletira prikaz

  14. #14

    Odgovor: Naša spomen-obeležja

    Spomenik na Avali
    SOVJETSKIM VETERANIMA
    UČESNICIMA BITKE ZA OSLOBOĐENJE BEOGRADA I JUGOSLAVIJE



    Spomenik se nalazi nešto ispod vrha Avale sa njene zapadne strane, na mestu gde je avion udario u nju, u jutro 19. oktobra 1964. godine.


    U avionu se nalazila sedmočlana delgacija Crvene armije koja je dolazila na proslavu dvadesetogodišnjice oslobođenja Beograda i 16 članova posade.


    Avionski udes u kome gine i načelnik Generalštaba Crvene armije, samo četiri dana posle smene Nikite Hruščova izazvao je u Jugoslaviji i izuzetnu političku pažnju.


    Iz Vikipedije
    SERGEJ BIRJUZOV

    Rođen je 1904. godine . Sa 18 godina je stupio u Crvenu armiju, i u njoj je napredovao, postavši komandir bataljona pre nego što je otišao na Vojnu akademiju "Frunze" 1934. godine.
    Birjuzov je tokom rata komandovao јedinicom tri godine, što je retkost među sovjetskim generalima, posebno za vreme Drugog svetskog rata. Sovjetski generali su retko bili na jednoj komandnoj dužnosti duže od nekoliko meseci. Birjuzov je smatran dobrim komandirom divizije. Često je lično vodio diviziju u bitku. Tokom prve godine operacije Barbarosa (jun 1941.), Birjuzov je ranjen čak pet puta, od čega dva puta prilično ozbiljno. Aprila 1942. je postavljen za načelnika štaba 48. armije, koja je bila deo Brijanskog fronta. Komandovao je ovom jedinicom do novembra 1942, kada je postao načelnik štaba Druge gardijske armije. Na ovoj dužnosti je bio do aprila 1943. godine, pomagavši u vođenju ove moćne formacije tokom operacije Saturn, kada je Druga gardijska pomogla u slamanju nemačke Šeste armije, nakon što su Nemci bili opkoljeni tokom Staljingradske bitke.
    Aprila 1943. godine, Birjuzov je postavljen za načelnika štaba Južnog fronta, kao vredan pomoćnik komandiru fronta, Fjodoru Tolbuhinu. Oktobra 1944, Birjuzov je premešten u komandu 37. armije, koja je bila deo Trećeg ukrajinskog fronta. Na ovoj dužnosti je bio do maja 1946. godine. Na ovim komandnim dužnostima, Birjuzov je pomogao u planiranju i sprovođenju akcija za izbacivanje svih nemačkih trupa iz Ukrajine, a zatim i akcija za oslobođenje Bugarske i Jugoslavije.

    U čin maršala Sovjetskog Saveza unapređen je 11. marta 1955. godine.
    Između aprila 1955. i aprila 1962. godine, komandovao je Strateškim raketnim snagama, a 1963. je postao načelnik Generalštaba. Bio je član Centralog komiteta KPSS-a i deputat Vrhovnog sovjeta SSSR-a.


    Poginuo je 19. oktobra 1964. godine, kada je njegov avion, kojim je pošao na dvadesetogodišnjicu oslobođenja Beograda, udario u planinu Avalu. Urna sa njegovim pepelom je sahranjena u Kremlju.

    Maršal Birjuzov odlikovan je sa: pet Ordena Lenjina, tri Ordena Crvene zastave, Ordenom Suvorova prve reda i Ordenom Suvorova drugog reda, Ordenom Kutuzova prve klase , Ordenom Bogdana Hmeljnickoga prvog reda.
    Za Heroja Sovjetskog Saveza proglašen je 1. februara, 1958, a za narodnog heroja Jugoslavije oktobra 1964. godine.

    Spomenik poginulim sovjetskim veteranima na Avali podignut je 1965. godine na mestu pogibije sovjetskih veterana koji su putovali avionom na proslavu dvadesetogodišnjice oslobođenja Beograda. Tada, 19. oktobra 1964. godine, živote su izgubili maršal Birjuzov, general Žukov(što je pogrešno; na spomeniku je ime Ždanov, a nailazio sam i da se tu ubraja i Tolbuhin(!) i drugi sovjetski veterani koji su sa borcima Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije učestvovali u oslobođenju Beograda.''



    Iz Vikipedije

    ''Nakon Staljinove smrti, marta 1953. došlo je do borbe oko vlasti između različitih frakcija u partiji. Hruščov je pobedio, postavši partijski vođa 7. septembra iste godine, a njegov glavni rival, šef NKVD-a Lavrentij Berija, je likvidiran u decembru. Pratio je reformski kurs, i šokirao delegate na 20. partijskom kongresu, 23. februara, 1956, svojim čuvenim Tajnim govorom u kome je odbacio „kult ličnosti“, koji je okruživao Staljina, i optužio Staljina za zločine počinjene tokom Velikih čistki. Ovo je praktično otuđilo Hruščova od konzervativnijih elemenata u partiji, ali je on uspeo da pobedi ono šta je nazvao Anti-partijskom grupom nakon što nisu uspeli da ga oteraju sa vlasti 1957. godine.

    Hruščoveljevi partijski rivali su ga razrešili na sastanku Centralnog komiteta 14. oktobra, 1964. Razrešenje je bilo u mnogome zbog njegovog osobenjaštva i čudnih manira, koje je partija smatrala ogromnom brukom na međunarodnoj sceni. Komunistička partija je nastavila da optužuje Hruščova za činjenje političkih grešaka, kao što je provociranje Kubanske raketne krize i dezorganizovanje sovjetske ekonomije, posebno u poljoprivrednom sektoru.

    Nakon uklanjanja sa vlasti, Nikita Hruščov je proveo sedam godina u kućnom pritvoru. Umro je u svom domu u Moskvi, 11. septembra, 1971.''



    ''На Споменик совјетских ветерана на Авали венце су, поводом Дана победе у Другом светском рату, положили амбасадори Руске Федерације, Украјине и Белорусије у Београду.'' (9. маја 2009.)
    Poruku je izmenio nenad.bds, 27.09.2009 u 09:48

  15. #15

    Odgovor: Naša spomen-obeležja

    Tri spomenika na severu Bačke


    Spomenik bitke na Kaponji



    ''Teško bi se danas pravilno moglo ocijeniti što je Bunjevce ovih krajeva navelo da se 1848. godine priključe mađarskoj revoluciji, iako su se vojvođanski Srbi odlučili protiv. Možda blizina Mađara, vjerojatno su utjecale i ideje o kojima se govorilo. To su ideje o slobodi i jednakosti. Pod njihovim utjecajem bunjevačka inteligencija se odlučila za revoluciju. Josip Rudić, veliki župan, biskup Antunović, Vinko Somborčević, Ambrozije Sarčević bijahu protiv mađarske revolucije, a za suradnju sa Srbima i Hrvatima u ostalim krajevima. Tokom četrdesetosmaških zbivanja, koja su tekla svojim tokovima određivanim iz Beča odnosno iz Budimpešte, nažalost je došlo do bratoubilačkog rata između Hrvata i Srba kod Kaponje, blizu Bajmoka, budući da su Bunjevci bili u redovima mađarske revolucionarne armije, kojom prilikom su masovno i jedni i drugi izginuli. Nakon kapitulacije, mađarska revolucija je ugušena, al je bar za vojvođanske Srbe urodila plodom: stvorena je srpska Vojvodina.''
    Sa sajta IMOart - tekst PREGLED POVIJESTI HRVATA BUNJEVACA - Matija Poljaković


    Tekst je, sem Srpskog, i na Mjađarskom i Hrvatskom jeziku.

    ''U ugarskom delu Habsburške monarhije Subotica je bila grad sa najvećim brojem nemađarskog stanovništva. Stalno je bila pod prismotrom patriotskih snaga, koje su tokom druge polovine 19. veka tražile načina za podizanje monumenta sa nacionalnim (mađarskim) predznakom. Spomenik na bitku kod Kaponje, u kojoj su se Subotičani odani mađarskoj Revoluciji 1848/49. godine sukobili sa srpskim snagama podignut je u proleće 1899. godine ispred Nacionalne kasine. Spomenik je činio 10 m visoki obelisk od sivog mermera i metar visoka ptice turul sa rasponom krila od 1,7 metara. U malom parku ispred Kasine, uređenom po projektu arhitekte Đule Valija, spomenik je ostao do stvaranja Kraljevine SHS. Već prvih godina nove države uklonjen je turul, a 1926-7. godine uklonjen je i sam obelisk da bi na trgu bez konkurencije dominirao spomenik caru Jovanu Nenadu.''
    (Sa sajta Subotica Info info: Mirko Grlica)


    Spomenik je desetak kilometara od Subotice prema Somboru, iznad dolje kojom protiče reka Krivaja (ako zagledate - videćete ga blizu senke od drveća koja pada preko puta).


    Spomenici u Mišićevu



    Bista Živojina Mišića, rad Save Halugina.

    ''Mišićevo je naselje u opštini Subotica u Severnobačkom okrugu. Prema popisu iz 2002. bilo je 446 stanovnika (prema popisu iz 1991. bilo je 509 stanovnika).

    Selo je nastalo 1925. godine i dobilo je ime po Živojinu Mišiću, komandantu srpske vojske na solunskom frontu.''




    Tekst na ploči 'Solunski dobrovoljci i crnogorski borci 1914-1918.' ukazuje na nastanak sela kolonizacijom posle Prvog svetskog rata.


    Na školskoj zgradi koja oivičava jednu stranu malog trga sa spomen-obeležjima, je ploča posvećena meštanima, palim bocima i žrtvama fašizma tokom Drugog svetskog rata.


    --------

    Član Sunkica je 14. aprila 2010. na ovoj temi napisao:

    Poštovani gospodine Nenade,
    veoma je lepo videti da se spomen obeležja i istorija ovako malih sela kao sto je Mišićevo ne zaboravlja i da postoje ljudi koji se zanimaju za isto. Hvala Vam na tome. Medjutim, u Vašem opisnom tekstu uz sliku "Biste Živojina Mišića" stoji da je to delo Save Halugina, što naime nije tacno. Bista Živojina Mišića u Mišićevu rad je akademskog vajara i slikara iz Beograda - Žike Radenkovića, a dobijena je na poklon od opštine Mionica.
    Više o tome možete pogledati u knjizi "Mišićevo (1925-1996)" izdavač: Istorijski arhiv Subotica ISBN 86-901243-4-9


    O tome da je Sava Huligan autor biste našao sam u ovom delu:
    Zdravko Ranković: �Biografski leksikon Valjevskog kraja�, knjiga III - sveska 12
    Objavljeno: Novembar 2007
    (na sajtu Vojvoda Živojin Mišić * Knjige * KOLUBARA Izdavačko društvo * Valjevo, Srbija)

    --------
    sunkica kaže koji dan kasnije:
    Jedina veza koja postoji izmedju gospodina Save Halugina i biste Zivojina Misica u Misicevu, je ta sto je g.Halugin bio na otvaranju iste 28.juna.1996.godine.
    Bistu je doneo licno moj otac 1991.godine iz Mionice,a kao sto sam vec rekla, Misicani su je dobili na poklon od gradjana Mionice.
    Za sada toliko ...Pozdrav sa severa Vojvodine
    Imamo sada i razjašnjenju iz prve ruke.
    --------------

    Spomenik na mestu
    Partizanskih baza kod Tavankuta







    Ispred spomenika, na četiri kamene ploče, ispisana su imena osamdesetak palih boraca.


    Plato ispred spomenika oivičen je porukom: Buntovni sinovi - nemirne ravnice - ponikli iz peska ... itd.


    Spomenik se nalazi na severozapadnom kraju Donjeg Tavankuta, gde počinje Pesak - lesni nanosi na kojima su čuveni voćnjaci i vinogradi. Pored je visoka hrastova šuma.
    Poruku je izmenio nenad.bds, 29.05.2013 u 13:05 Razlog: Razja�njenje oko spomenika �. Mi�iću

Strana 1 od 8 123 ... PoslednjaPoslednja

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •