Naša spomen-obeležja - Strana 2
Strana 2 od 8 PrvaPrva 1234 ... PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 16 do 30 od ukupno 117
  1. #16

    Odgovor: Naša spomen-obeležja

    ВРДНИЧКА ВИЛА
    Милица Стојадиновић - Српкиња





    Споменик, рад самоуког вајара Јована Пешића, откривен је 28. јуна 1912.


    Као место за споменик одабран је пропланак поред манастира у Врднику.

    „Српска певачица Милица“, „песмотворка и списатељка српска“, како су је називали њени романтичарски савременици, рођена је у сремском селу Буковцу и била је једна од најзнатнијих личности у српском народу. Вук Стефановић Караџић ју је волео као своје дете и називао је „моја кћи из Фрушке“. Његош је говорио o тој лепој и младој девојци; „Ја појета, она појета, да нијесам калуђер, ето кнегиње Црној Гори!“ Кнез Михаило био joj je више но заштитник: одан пријатељ. Када је долазила у Београд, београдски књижевници су је дочекали како се ниједан српски писац дотле није био дочекао. Љубомир П. Ненадовић величао је у својим стиховима, славио њене „лепе песме“ и „чуства права“. Ђорђе Рајковић joj je посвећивао своје стихове. Иван Мажуранић, прослављени песник Смрти Смаил-аге Ченгића, долазио је да је види. Јован Суботић силазио је са своје висине славом овенчанога песника и говорио са њом као једнак са једнаким. И ван скромних граница српске књижевности било се чуло име ове необичне девојке: Јохан Габриел Сајдл посветио joj једну ласкаву пријатељску песму; са Лудвигом Аугустом Франклом била је у великој преписци, и у својој старости песник је сачувао верну и нежну успомену на пријатељицу из младих дана; чешка приповедачица Божана Њемцова њена је пријатељица са којом се дописује. Листови су доносили њене слике, по свима крајевима причало се o песникињи из Фрушке горе, људи су долазили да је виде.


    Родна кућа у Буковцу код Новог Сада.


    Рођена је 1828. (или 1830. према старијим подацима).


    Милицина родна кућа је скоро наспрам степеништа које води у порту цркве у Буковцу.

    Као даровито дете сеоског попа у Врднику објављивала је већ у својој тринаестој години. 1847 изишла је у Сербском народном листу њена прва песма. Она је била жарки родољуб („жарка родољубица“) и поздравила је пламен који је 1848. г. био захватио целу стару Европу као прву светлост младе слободе српске. Она је певала „славенске липе“, сађене у Срему као „дрвеће слободе“ у Француској, Книћанина и његове добровољце са фесовима и са кубурлијама за појасом, војводу Стевана Шупљикца, за којега су се толике наде везивале, све јунаке трагичне и крваве Буне. У оделу од три народне боје, она је ишла пред народним поворкама које су из Фрушке горе стизале у Вуковар. Када су се ствари окренуле рђаво по Србе, када су се са висина Фрушке горе могла видети бачка села у пламену, и када се сваки час очекивао прелаз Мађара у Срем, осамнаестогодишња девојка, која је читала Шилерову Јованку Орлеанку, заветовала се да ће са гитаром у руци отићи у српски логор и песмом распаљивати гнев и храброст српских бораца.


    Портрет Милице Стојадиновић, рад Анастаса Јовановића из 1850-51. (Дагеротипија - претеча фотографије.)

    …Своме пријатељу Франклу пише она o српском народу: „Он заслужује да буде у страном свету уздигнут, ма да није достигао онај врхунац образовања који су срећни народи давно достигли, јер ми је народ столећима био опкољен тамом несреће, која још притискује понеки лепи део српскога народа“. „Српкост“ и „љубав к роду“, то је главна, ако не и једина жица њене лире. Kao и сви који су певали у њено доба, она велича спомене старе славе и сјаја, Душана и његове походе и победе; она тужи над гробовима где су покопане наде српске, лије сузе над Косовом, над мртвом главом честитога Кнеза и плахога Милоша Обилића. Она велича ускарс народа српског, Карађорђа, Хајдук-Вељка, Милоша Обреновића.

    …Када је 1862. отпочело бомбардовање Београда, она је као на крилима долетела у Београд, и из вароши по којој су лежала мртва телеса и где је ваздух мирисао на барут, она пише своме пријатељу Ђорђу Рајковићу: „Нисам могла срцу одолети да не видим војнике србске, и не могу вам речима представити, како ми је било кад сам их видела. На свакој барикади по њих 50, у сваком видим јунаке из војевања Ђорђевог и Милошевог, тако сваком из очију говори одушевљење и жеља ударити се што пре са косовским врагом. Ја сам цео дан у Београду била, и провела сам га само у обилажењу барикада и у гледању ратника они'! Кад сам у вече полазила, чисто би' плакала, што одлазити морам“.

    …Она је јако, необично, за наше прилике и за наше жене, јединствено волела књижевност. Из љубави за поезију, она је промашила цео свој живот, и била жртва књига и једног књижевног вишег сна живота.

    …Милица Стојадиновић оставила је трајнији спомен својим песничким дневником У Фрушкој гори, писаним од 3. маја до 22. септембра 1854, и изданим у три свеске, прва 1861. у Новом Саду, друга 1862. у Земуну, и трећа 1866. опет у Новом Саду. Дању заузета домаћим пословима, читањем или девојачким сањаријама, она је увече, у тишини, у својој мирисној соби девојачкој, бележила утиске које је дан оставио на њену осетљиву душу, уносила своја писма Љубомиру П. Ненадовићу, Вуку Караџићу, преводе из Франкла или Балзака, народне песме и приповетке, рефлексије о садањем васпитању младих девојака, цео један млад, свеж живот, сву своју осетљиву и књигама загрејану душу. Тај живот младе песникиње има поезије, поред свега прозаичнога оквира у коме се креће. Она је кћи сеоскога попа, сама живи сеоским животом и хвали се својом „селском простотом“. Она шије кошуље, плете чарапе, тка на разбоју, пере рубље, меси хлеб, надгледа како се виноград окопава и трава плеви. Она се добро осећа у тој сеоској атмосфери, у мирису планинскога ветра и босиљка из мале баште...

    …Она хоће да српска девојка у првом реду буде Српкиња, родољубива, побожна, скромна и радна, да воли свој матерњи језик, своју прадедовску веру, природан живот, благе нарави. Она се поноси тиме што у кући ради као и обична сеоска девојка која књигу није у руци имала. „Мало прије, вели она, да је дошао тко, би зачуђено погледао кад ми мама рече: „Иди умеси једну питу за ручак“. „Јер то свету није познато, да ја и сем писања што радим и радити умем, већ ме праве да сам слепа код обадва моја лепа бистра србска ока“.

    Она сматра за велику несрећу народну што „учена и отмена класа" упада у „ништедржање“ вере и цркве и што се за мерило образовања почиње узимати неверовање. „Ја се срдим“, вели она, „на нашег великог песника Његоша, што је казао, да се не пита како се ко крсти, већ чија му крвца греје прси. Нема од тога ништа: ко се како крсти, онако му дишу и прси, то нас бар искуство учи“.

    …Пред крај живота, напустивши Врдник, прелази у Београд, где је и умрла 25. јула 1878. године, потпуно заборављена у крајњој беди. Савремена критика Милицу сматра предводницом плејаде уклетих српских песника. Њена лирика се сматра „основом српског сентиментализма“ и везом српског песништва са Европом тога доба. (Из Википедије - приређено према чланку Јована Скерлића)

    Недавно се у јавности појавила идеја да се Миличине кости пренесу у Врдник.
    О томе сам нашао неколико чланака, а овај је из 'Блица'из 2008.

    ''Vladimir Ris, rukovodilac Odeljenja za kulturno-umetničke manifestacije Zavoda za kulturu Vojvodine u Novom Sadu, kaže da u Vrdniku postoji spomenik Milici Stojadinović Srpkinji koji se nalazi u okviru manastira ali ipak nije na manastirskom imanju već neposredno uz njega.

    - U procesu privatizacije to će pripasti nekome. Namera je da se taj spomenik premesti u portu manastira i tako trajno zaštiti i sačuva. Mislim da ideja o premeštanju njenih posmrtnih ostataka ne živi u Novom Sadu i da to nije put kojim treba ići. Mi slavimo, pamtimo i čuvamo njeno ime i delo kroz manifestaciju „Milici u pohode” i već 12 godina dodeljujemo književnu nagradu „Milica Stojadinović Srpkinja” za književno delo izdato na srpskom jeziku između dva susreta - ističe Ris.


    Манастир сликан са гробља. Стрелица показује на споменик.

    Milica Stojadinović Srpkinja umrla je 1878. godine na pločniku ispred podruma u kojem je živela u Savamali. Sahranjena je o trošku Beograda, kod crkve Svetog Marka. Posle 27 godina njeni posmrtni ostaci preneti su u Požarevac, gde je u to vreme živeo i službovao kao profesor njen brat Ljubomir, a 1905. sahranjeni u porodičnoj grobnici Stojadinovića. Miličinim pesmama i njenoj lepoti divili su se mnogi i nazivali je Vrdničkom vilom, a Petar II Petrović Njegošje posle susreta sa njom u Trstu i Beču zapisao je: „Ja pojeta i ona pojeta. Da nijesam kaluđer, eto knjeginje Crnoj Gori”

    Kosti su joj kasnije, 1905. godine prenešene u Požarevac, gde je 1966. postavljena ploča.

    Као што се и у тексту о Милици каже, отац јој је био свештеник у Врднику, где је, поред сеоске цркве и сахрањен. Текст на плочи поред јужних врата није баш уобичајен, па ме то наводи да и плочи посветим пажњу.


    Текст почиње:

    ''Био сам свештеник био сам отац
    Ал' сад ми дошао конац.
    Свештеник више нег тријест лета
    Црква и стадо са мном процвета...''

    Делује ми као да је епитаф у стиховима саставио за живота сам прота Васа. Плочу су поставили унука и праунук, али годину постављања не знам. Но, још је необично што се и прота и жена му наводе као родитељи, тада несумњиво славне им ћерке.



    ''Овде почивају родитељи МИЛИЦЕ Српкиње
    Прота Васа Стојадиновић + 1864
    И супруга Јелисавета''
    Poruku je izmenio nenad.bds, 17.11.2009 u 10:13

  2. #17

    Odgovor: Naša spomen-obeležja

    Četiri replike

    Spomenik kralju Petru I Karađorđeviću u Zrenjaninu



    ''Spomenik kralju Petru I Karađorđeviću na Trgu slobode podignut je, prvi put, 1926. godine i bio je delo zagrebačkog vajara Rudolfa Valdeca. Nemačke okupacione vlasti ga uklanjaju 1941. godine, a od srušenog spomenika sačuvana je jedino kraljeva glava, koja se danas čuva u zrenjaninskom Narodnom muzeju.
    Spomenik je obnovljen 2005. godine zahvaljujući gotovo desetogodišnjem angažovanju Odbora za obnovu spomenika, nekoliko gradskih institucija i privrednih kolektiva. Repliku spomenika uradio je akademski vajar iz Bijeljine (Republika Srpska) Zoran Jezdimirović, a 17. januara 2006. godine svečano ga je otkrio prestolonaslednik Aleksandar Karađorđević, praunuk kralja Petra.
    Spomenik u bronzi je sa mermernim postamentom visok oko 7 metara, od čega sam spomenik 3,7 metara. Konjanička skulptura jedinstvena je po tome što ima oslonac na samo dve noge. Na postamentu se nalaze i dva baljerefa, dimenzija 2 x 1,2 metra: "Prelaz preko Albanije" i "Povorka na Terazijama nakon krunisanja". (Sa sajta Opštine Zrenjanin)



    Spomenik kralju Petru I Karađorđeviću u Bečeju



    Na Petrovdan i kraljev rođendan, liturgijom u crkvi i parastosom ispred, obeležena je obnova spomenika Petru Prvom Karađorđeviću u Bečeju.
    Ovaj spomenik, prvi put otkriven i osvećen 1. decembra 1924. godine, bio je najmarkantnija figura na glavnom gradskom trgu nepunih 17 godina, da bi danas krasio mali park između Hrama svetog Georgija i Mašinske škole na istočnoj strani prilaza istom trgu.


    Dva puta je bio obezglavljen, 1941 i nedugo od ponovnog postavljanja 1. decembra 1991. godine. U međuvremenu spomenik bez glave pola veka je čamio u dvorištu Gradskog muzeja. Najnovija postavka delo je novosadskog akademskog vajara Milenka Kovačeva, a za obnovu se postarao građanski odbor na čelu sa, sada pokojnim, Svetislavom Lolinom. Spomenik će, kao i svi ostali u Bečeju, biti pod patronatom opštine, obećao je na svečanosti povodom obnove njen predsednik Zoran Stojšin. Zaslužnima za obnovu odbor je dodelio zahvalnice. (Izvor: T.Brankov Bečejski mozaik 26. Juli 2004. )


    Spomenik se nazire u sredini slike, pored 'procepa' izmedju zelenila.


    Spomenik kralju Aleksandru I Karađorđeviću u Deronjama



    Kralja Aleksandra Prvog voleli su i posebno poštovali, a vest o njegovoj pogibiji bukvalno je ovo selo zavila u crno. Nedugo posle tog tragičnog događaja, u želji da trajno sačuvaju uspomenu na voljenog monarha, Deronjčani su pokrenuli akciju za prikupljanje sredstava za podizanje spomenika. Akademski vajar Dragutin Spasić napravio je spomenik koji je svečano otkriven 8. maja 1938. godine. Tako Deronje dobiju nadimak "kraljevo selo"


    Deronjčani nisu ni mogli da pretpostave da će spomenik gledati samo tri godine. Kada su mađarske okupacione snage 1941. godine došle u Deronje, spomenik je srušen. Posle rata došlo je neko novo vreme u kojem baš nije bilo popularno pominjati kralja. Trebalo je da prođe čitavih 60 godina da bi ideja o obnavljanju spomenika kralju Aleksandru opet bila ostvarljiva. Akademski vajar Dragan Dimitrijević, uz pomoć fotografija, uspeo je da napravi vernu repliku spomenika, koji je u sredu 16. maja, unuk velikog kralja, princ Aleksandar svečano otkrio. (Glas javnosti maj, 2007.)



    Spomen-ploča kralju Aleksandru I Karađorđeviću u Sr. Karlovcima



    Šestog juna 2004, na 200-tu godišnjicu Prvog srpskog Ustanka, posle liturgije osvecena je obnovljena spomen ploca na ulazu u Patrijaršijski dvor, postavljena u znak secanja na poslednji dolazak viteškog kralja Aleksandra prvog ujedinitelja u Karlovce, 10. juna 1934. godine, a koju su ustaše aprila 1941. uništile.


  3. #18

    Odgovor: Naša spomen-obeležja

    Spomenik braniocima našeg neba 1941.
    kod Šajkaša



    U više nastavaka na sajtu Srpskadijaspora prenet je tekst feljtona pod nazivom:

    ONI SU BRANILI NEBO

    (o avijatičarima poginulim kod Šajkaša je nastavak pod br.14)


    ''… Pošto su se oslobodili tovara bombi (kod Arada u Rumuniji), jugoslovenski vazduhoplovci su u niskom letu nastavili da izviđaju teren. Utom ih je otkrila nemačka protivvazdušna odbrana. Jedan avion je oboren odmah iznad Arada. U njemu su poginuli pilot, vojno-tehnički činovnik Obrad Milićević, izviđač potporučnik Sreten Glišić i strelac Krsto Đukić.

    U međuvremenu su uzleteli i nemački lovci. Čim su sustigli avion sa našom trobojkom, osuli su po njemu vatru. Nastala je neravnopravna borba. U zapaljenom avionu našli su smrt kapetan Borivoje Milovanović, izviđač Mihajlo Kusovac i narednik-strelac Dragoljub Nikodijević.




    Neprijateljski lovci nisu se time zadovoljili, niti su se zaustavili. Ulazili su sve dublje na našu teritoriju. Kod Šajkaša su nabasali na jedan naš "blenhajm". U njemu su bili pilot Todor Radović, niži vazduhoplovno-tehnički činovnik, izviđač Slavko Zelenika, dok je za mitraljezom bio strelac Blagoje Bakić, narednik-vodnik.


    Posredna odbrana

    Sve akcije jugoslovenske bombarderske avijacije imale su za cilj da se neprijatelj tuče na njegovoj teritoriji kako bi se usporavali i osujećivali njegovi napadi na našu zemlju, od kojih su oni najsnažniji išli prema Beogradu. Zato je i to, samo posredno, bila odbrana naše prestonice. Suštinski, međutim, skromnim snagama nije se mogao postići značajniji efekat.


    Kod ušća Tise u Dunav sustigli su ih nemački lovci. Nastala je žestoka borba. Jugoslovenski vazduhoplovci nisu se dali. Mitraljezac Bakić tukao je pravo u glavu lovce s kukastim krstovima. Čim mu je jedan samo za momenat pokazao rebra, Bakićev rafal ih je presekao. Smrt su našli nemački vazduhoplovci Hojnverner Hojvirt i Kurt Reše, koji su docnije sahranjeni na groblju u Šajkašu.

    Borba je trajala gotovo pola sata. Najzad je lovac upao u rep sporijem "blenhajmu". Nije mu bilo spasa. Pao je nedaleko od pruge kod Šajkaša.
    Hrabre jugoslovenske vazduhoplovce sutradan su pronašli seljani i sahranili ih pored crkve u selu Šajkašu. U pilotskoj bluzi Slavka Zelenike pronašli su pismo koje nije stigao da pošalje svojoj verenici...


    Ploča je na južnom zidu crkve u Šajkašu.

    Jedino je četvrti avion potporučnika Jovana Petrovića uspeo da se vrati posle izvršenog zadatka.

    Sve četiri posade bile su odabrane kockom. Svi letači su želeli da budu izabranici koji će poći na zadatak. Svaki vazduhoplovac je hteo da baš on osveti svoju prestonicu, Beograd, i uzvrati neprijatelju za silna stradanja već prvog dana rata. Niko od odabranih, na koje je pala kocka, nije ni pomišljao da u napadu na neprijateljske položaje usred bela dana, bez lovačke pratnje i pomoći, nema gotovo nikakvih izgleda za povratak...



    Na sajtu Airserbia.com je, pored ostalog i ovaj deo:

    POGINULI PRIPADNICI VVKJ I PV
    APRILSKI RAT


    Tokom Aprilskog rata poginulo je preko 140 pripadnika VVKJ i PV u vazdušnim operacijama, i oko 600 u dejstvima na tlu. Ova lista na žalost nije kompletna. U listi su podaci o činu i imenu vazduhoplovca, datum, približno mesto i okolnosti pogibije.

    11. samostalna vazduhoplovna grupa za daljno izviđanje
    21. eskadrila

    nvtč III k Todor J. Radović 6. Šajkaš vazdušna borba
    por Slavko D. Zelenika 6. Šajkaš vazdušna borba
    nar Blagoje M. Bakić 6. Šajkaš vazdušna borba

    (Onaj broj '6' pored mesta 'Šajkaš' odnosi se na datum u aprilu 1941.)


    Putem Novi Sad - Titel na kome se spomenik nalazi prolazio sam prilično često. Bez mnogo razmišljanja držao sam da je to spomenik na mestu nekog pogubljenja u II svetskom ratu. Naravno, na pamet mi nije padalo da one šipke koje figura drži u uzdignitim rukama predstavljaju konopce padobrana. Više su mi ličile na sveće, ali sam više mislio da je spomenik oštećen, te da nedostaje nešto na tim šipkama.

    Kada sam pre par godina zastao i ustanovio kakav je to spomenik, zgrozilo me je njegovo stanje: najveći deo je bio prekriven kojekakvim napisima sprejovima, a oko njega su bile gomile smeća.

    Na spomeniku, a ni negde drugde, nisam pronašao kada je spomenik podignut. Sada je na samoj glavnoj figuri mermerna ploča koja govori o obnovi spomenika, kojoj tu sigurno nije prigodno mesto. A i prenaglašeno isticanje na takvom mestu onih koji su spomenik obnovili nije po mom ukusu.


    I par meseci pre no što sam načinio ove slike spomenik je bio išaran raznim bojama, ali sam ugrabio trenutak za slikanje kada je bio sveže okrečen.


    Spomenik je naspram Gardinovaca, blizu mesta gde se put i pruga ukrštaju.
    Poruku je izmenio nenad.bds, 07.12.2009 u 23:40

  4. #19

    Odgovor: Naša spomen-obeležja

    Српско војничко гробље на Зејтинлику


    Српско војничко гробље на Зејтинлику се налази у Солуну и у његовом склопу су смештени гробови српских, француских, италијанских, енглеских и руских војника погинулих у борбама и пробоју Солунског фронта у Првом светском рату. Комплекс гробља је подигнут на простору на коме се од 1916. године налазила Главна војна пољска болница српске војске, у склопу које је настало и гробље за преминуле које је временом прерасло у данашњи комплекс.

    Зејтинлик је добио име по турској речи за уље (зејтин). На том простору, надомак Солуна, је у доба отоманске империје била пијаца за продају уља (тј. зејтина). Иако је престала продаја зејтина на том простору, назив се одржао међу локалним становништвом до Првог светског рата.

    Настанак и изградња српског војничког гробља:

    По окончању ратних дејстава одлучено је да се на заједничком гробљу сахране сви погинули ратници на Солунском фронту. За место је одређен плато на Зејтинлику (у то доба гола ледина у близини Солуна) на ком се налазило гробље Главне војне пољске болнице српске војске.

    Припреме за овај подухват почеле су 1926. године, када Саво Михаиловић бива постављен на чело групе која је добила задатак да прикупи посмртне остатке изгинулих ратника раштрканих по широком простору на ком су се водиле борбе на Солунском фронту. Они су обишли око 250 гробаља, есхумиравши погинуле ратнике, које су потом пренели са свим познатим о њима на простор будућег гробља.

    Идејно решење изгледа српског војничког гробља добијено је исте године на конкурсу, а дело је архитекте Александра Васића чију је идеју разрадио Николај Краснов. Сав материјал за изградњу гробља потицао је из Србије, где је претходно и обрађен. Због тога су припреме за почетак градње трајале до 1933. године јер је требало припремити велике количине тесаног камена за изградњу маузолеја, капеле и костурнице и око 2 000 мермерних крстова.

    Завршни радови изградње отпочели су 1933. године под руководством архитекте Будимира Христодула, једног од 1300 каплара. Приведени су крају крајем 1936. године, да би 11. новембра 1936. на Дан примирја у Првом светском рату, било обављено је свечано освећење маузолеја са капелом и костурницом.


    Гробови српских војника

    Грчка је бесплатно уступила земљиште за изградњу комплекса од 7 000 km, а сав материјал и рад на изградњи је ослободила царина и пореза.

    У изградњи је коришћен камен из Џепа (Момин камен у Србији) за израду маузолеја и крстова, за плоче гранит из Кадине Луке близу Љига, а цемент из Беочина. Око српског дела гробља посађени су чемпреси који су ту допремљени као младе саднице из Хиландара да би створиле својеврсну вечну стражу палим борцима за слободу. Мозаике на капели је радила позната грчка уметница Воила по мотивима српских средњевековних фресака.

    Након изградње гробље је постало стециште како преживелих ратника и породица погинулих, тако захвалних људи из целе земље који су то долазили да би се поклонили сенима оних који су пали на прагу отаџбине за њену слободу. Током кратког низа година у склопу гробља је настао својеврстан музеј предмета, књига и реликвија које су ту доносили посетиоци.

    Током Другог светског рата сав терет очувања и одржавања гробља пао је на његовог чувара Ђура Михаиловића. Он је и поред свих ратних недаћа успео да очува гробље и да од нацистичке пљачке сачува књиге и реликвије (закопавши их на скривеном месту).

    Иницијативом и залагањем секретаријата за културу Србије прикупљена су средства за обнову гробља. Радови су изведени у периоду од 25. септембра до 22. октобра 1969, а поред обнове коплекса изграђен је пространи тротоар испред улаза на гробље, а на улазну капију је постављен гвоздени натпис: Српско војничко гробље.

    Током вишедеценијског развоја Солун се приширио и данас се српско војничко гробље на Зејтинлику налази у граду у близини једног од градских тргова званог Метакса.


    Стихови на капели гробља на Зејтинлику

    Од главног улаза води широка стаза до костурнице са криптом над којом је подигнута капела у модернизованом српско-византијском стилу. На предњој страни маузолеја је мозаик светог архангела Михаила по мотивима фреске из манастира Манасија испод кога су стихови Војислава Илића Млађег на гранитној плочи:

    Незнани туђинче, кад случајно минеш
    Поред овог светог заједничког гроба,
    Знај,овде су нашли вечно уточиште
    Највећи јунаци данашњега доба!

    Родитељ је њихов: храбри српски народ,
    Горостас у светској историјској војни,
    Који је све стазе искушења прошо
    И чији су борци, дивљења достојни!

    Падали од зрна, од глади и жеђи,
    Распињани на крст, на Голготе вису,
    Али чврсту веру у победу крајњу
    Никад, ни за часак, изгубили нису...


    Са друге стране се налази улаз у капелу изнад кога је мозаик великомученика Ђорђа Победоносца, рађен по мотивима фреске из Дечана, испод кога су стихови Војислава Илића Млађег:

    Благо потомству што за
    њима жали
    Јер они беху понос своме
    роду
    Благо и њима јер су славно
    пали
    За Отаџбину и Слободу


    Унутрашњост капеле украшена је натписима свих јединица које су учествовале на Солунском фронту и главних бојишта на њему. Натписи су уоквирени орнаментиком у стилу моравске школе. На великом столу у средини крипте смештени су поклони појединаца и установа, међу којима се издвајају фотографије погинулих, грумени земље донети из њиховог родног краја, цедуљице са порукама, крстови, путири, црквене књиге из Хиландара, ... У посебно израђеној стакленој урни (коју је специјално радила Српска фабрика стакла из Параћина) налази се земља узета испод споменика Незнаном јунаку на Авали коју су донели чланови удружења носилаца Албанске споменице. У капели доминира велики полијелеј сачињен од испаљених топовских чаура на Солунском фронту чија маса прелази 200 kg.


    Детаљ из крипте

    Испод платоа на ком је смештена капела налази се крипта. Изнад улаза у крипту су смештени, у каменом грчком крсту, стихови Војислава Илића Млађег:

    Испред врата домовинских
    У победном своме ходу
    Изгибоше исполински
    За јединство и слободу,

    Њина дела славиће се
    До последњих судњих дана,
    Слава јату бесмртника!
    Мир пепелу великана!

    Од улаза се степеницама силази у велику просторију у крипти од које води велики ходник до централне просторије од које се рачвају бочни ходници у чијим се зидовима налазе мермерне плоче са именима погинулих који су ту сахрањени. Гробни мир крпите тек с` времена на време ремете звуци песме Тамо далеко, како је то рекао Војин Ђорђевић:

    Нигде прикладније није нашла своје место ова наша изгнаничка песма туге и чежње, као овде у костурници на Зејтинлику.

    Први чувар гробља био је Саво Михаиловић који је био на челу групе која је била задужена за есхумацију српских војника и њихово премештање на подручје будућег војничког гробља. Саво, Србин из Грбља, сакупио је своје мртве другове и саборце, а потом их је чувао до своје смрти 1928. године живећи у кућици саграђеној за њега и његову породицу у склопу гробља. Након смрти и сам се придружио својим саборцима, сахрањен је на Зејтинлику.

    Њега је наследио његов син Ђуро који је током Другог светског рата сачувао гробље и његове реликвије од нацистичке пљачке. Ђуро умире 1961. године и бива сахрањен уз оца на Зејтинлику.

    Данас је чувар, домаћин и водич српског војничког гробља на Зејтинлику Ђорђе Михаиловић, Ђуров син и Савов унук, који живи у чуварској кућици са женом и ћерком.



    Ђорђе Михајловић, чувар гробља

    Српско гробље представља централни део комплекса на Зејтинлику. У његовом центру је капела испод које се налази костурница у којој је сахрањено 5.580 српских ратника страдалих на Солунском фронту. Око маузолеја (капеле са костурницом) налази се десет парцела у којима је сахрањено 1440 српских ратника. Поред тога ту су и две заједничке гробнице:

    * 78 непознатих српских ратника пренетих са Солунског фронта
    * 217 непознатих српских ратника - заробљеника пренетих из Цариграда

    У склопу српског гробља налази се тзв. Партизанско гробље на коме је сахрањено 126 интернираца и заробљених партизана који су изгубили животе у нацистичким логорима Павлоу Мела и Харменкај у Солуну током Другог светског рата.

    Текст преузет са Википедије
    Фотографије - сликано 2003. приликом посете Солуну
    Poruku je izmenio Turkmenbashi, 08.12.2009 u 21:54



  5. #20

    Odgovor: Naša spomen-obeležja

    SPOMENICI PARTIZANSKOG SREMA
    (1)


    Teško je u Sremu naći kuću ili familiju a da neko od njenih članova nije stradao od Ustaša ili nemačkih fašista; da se nije borio ili poginuo u partizanima; da nisu sakrivali ilegalce i lečili ranjenike, slali hranu i štrikali čarape za Frušku i Bosnu...

    Zato spomenici vezani za NOB tamo imaju drugačiju vezu sa Sremcima: nisu to 'tamo nečiji' već 'naši spomenici'.

    Ne sećam se mesta u Sremu a da nema bar jedno spomen obeležje na stradanja i borbu. Da sistematizovano predstavim spomenike partizanskog Srema nemam ni mogućnosti ni ambicije. Učiniću to više ilustracije radi u nekoliko nastavaka, kako budem postizavao.

    Ovom prilikom idem jednostavno sa istoka na zapad Srema.


    SURDUK


    Glavno spomen obeležje se nalazi na visokoj lesnoj litici pored surduka kojim se od crkve spušta do Dunava, na svega desetinu koraka od tridesetak metara dubokog ambisa do obale.


    Pogled od spomenika: na levoj strani se vidi ušće Tise koja razdvaja Bačku i Banat.

    Partizani iz Banata su ovde prelazili u Srem i odatle su ih Sremci prebacivali do Partizanskog puta na Fruškoj Gori.


    Kad sam ovo slikao spomenik baš i nije bio u dobrom stanju - mnoge mermerne ploče sa stuba su otpale a videlo se da duže nije ulagano u otklanjanju oštećenja nastalih vremenom.


    Ispred crkvene porte je još jedno spomen obeležje.


    Na vrhu spomenika je upisano:

    'Neka je večna slava BORCIMA oslobodičačkog rata protiv nemačko fašističkog osvajača koji su pali u borbi za slobodu, nezavisnost i procvat Domovine.
    Ovde su pali i sahranjeni'
    ... pa je uklesano 22 imena.

    Pri dnu spomenika je upisano:

    'Ovaj spomenik u znak duboke zahvalnosti i sećanja podužu roditelji i rodbina poginulih uz pomoć Narodnog fronta Sreza Begejskog''.

    O vezi rodbine ovde sahranjenih banatskih partizana i Surdučana biće pomena i u novinskom članku o Partizanskim slavama.

    A u samoj crkvi naišao sam na još jedno spomen obeležje.



    LEŽIMIR


    I spomenik u Ležimiru ima dva dela - donji, u vrhu ovih stepenica, je sa verskim obeležjima. Na žalost, lopovi - vandali nemaju pijeteta ni prema mrtvima, pa od pre koju godinu nema više bronzanih poloča sa imenima i slova.


    Stotinak stepenika dalje, na kosini okrenutoj prema selu je ovaj spomenik.


    Pogled na Ležimir od donjeg spomenika.

    --------

    Naišao sam na članak u 'Dnevniku' koji iz drugog ugla prikazuje istu ovu temu:


    MANI SREMSKO SELO KOJE PARTIZANSKU SLAVU NEMA

    I zvezdu vole i bogu se mole

    Pored krsnih slava, koje praznuje samo srpski rod, te seoskih i crkvenih, jedino su Sremci duže od pola stoleca svetkovali i one partizanske. Imali su i svoju borbenu pesmu, koja je postala himna ne samo partizana, već ju je i narod prihvatio.

    Sremci su bili partizani, ne zato što su preterano voleli petokraku, već što nisu mogli da žive bez one velike zvezde na nebu, koja neće ni da im ogreje avliju i osvetli šor dok god bilo koja okupacija traje. Zato su zbor zborili na Fruškoj gori, odakle su otišli “za Bosnu, tamo da se bore”.

    Koračnica “Kad su Sremci krenuli” orila se na partizanskim slavama od Adaševaca do Šimanovaca, od Ašanje do Šuljma, i duž Dunava, od Čortanovaca do Surduka. Svetkovine povodom nekog značajnog datumu za selo iz vremena NOB uvedene su odmah po oslobodenju. Njima su meštani odavali poštu palim borcima i podizali im spomenike na glavnim seoskim trgovima. Kasnije su postale tradicionalne, pa su se sela takmičila čija će svetkovina imati bogatiji kulturno-umetnički program i sportska takmičenja, te pod čijim je kafanskim šatrama bilo više gostiju. Značaj slavlja zavisio je prevashodno od govornika i glavnih gostiju, političara.
    iako su se obično održavan u julu, avgustu ili početkom jeseni, slave su pripremane več od zime. Organizovane su uvek po sličnom scenaruju, najpre mesnih SUBNOR-a, a kasnije štabova, u kojima su bili i borci, ali su zaduženja imali i sekretari partijskih organizacija, predsednici soc. saveza, omladine, KUD-ova i sportskih društava, direktori osnovnih škola. Prioritetan zadatak štaba bio je da obezbedi prisustvo što više uglednih političara, uglavnom proslavljenih komandanata vojvodanskih brigada, drugova po oružju sremskim borcima. Pošto nisu bili vični govoru, pozivan je i neko od oratora, ali je prisustvo ratnog heroja bilo obavezno. Decenijama su, ne samo medu borcima nego i u narodu, bili omiljeni jedan državnik i jedan general - ratni heroj Jovan Veselinov Žarko i Marko Peričin Kamenjar. Slave na koje bi oni došli unapred su proglašene veoma uspešnim.''


    MANĐELOS



    Nabrojao sam preko 200 imena.


    Na kracima spomenika su dva kružna bronzana reljefa sa likovima narodnih heroja. Boško Palkovljević - Pinki je za narodnog heroja proglašen među prvim borcima NOR-a, 25. oktobra 1943. godine. Sava Sogić - Kusa umro je, koliko se sećam, krajem 70-tih.






    BINGULA


    Spomenik u Binguli je u senovitom parku u centru sela.


    Ploče sa imenima žrtava i poginulih boraca rasporedjene su u krug.


    Nastavljam sa člankom iz 'Dnevnika':

    ''Od sedamdesetih partizanske slave počeli su da prate i mediji, objavljujući priloge u udarnim terminima ili na naslovnim staranama novina. Na velikom narodnom zboru 22. jula 1968. u Vojki, neposredno posle studentskih demonstracija, govorio je predsednik vojvodanskih komunista Mirko Čanadanović, čija je politička zvezda bila u usponu, a prisutni su bili i Veselinov, Mirko Tepavac, Branko Pešić, te nekoliko generala i narodnih heroja. Okupljeni narod zabavljale je slavna Silvana Armenulić.

    Da bi privukli goste, organizatori su na plakatima obavezno najavljivali pevače sa radija, posle čijeg nastupa je sledila igranka. Najviše se para trošilo na zajednički svečarski ručak. Mesecima se raspravljalo ko će za trpezu biti pozvan. Nakon slavlja, najčešće se prigovaralo zašto je dotični bio na ručku, a drugi, zaslužniji, nisu.

    Partizanske slave su, kao i krsne, trajale po tri dana. U petak uveče improvizovan je napad na zgradu škole ili mesne uprave, koji bi izvela jedinica iz najbližeg garnizona. U subotu je bio “raznovrstan i bogat kulturno-umetnički program”. Nastupali su pevači narodne muzike, a poslednjih godina pre gašenja slava, folklorni ansambli, domaći i gostujući. Uveče su uručivane priznanja zaslužnim meštanima. No, nisu uvek svi bili zadovoljni, pa su jednom u Ašanji slavodobitnike uvredeni kandidati odlikovali - pesnicom. Znalo se: u nedelju, u 11 sati, pred spomenikom palim borcama i žrtvama fašizma, veliki je narodni zbor, na koji je od ranog jutra u mnogim sremskim selima narod pozivao duvački orkestar vukovarskog Vatrogasnog doma. Posle govora, svi su, uz pratnju bleh muzike, išli da polože vence i na druga spomen-obeležja u selu.

    Dešavalo se da istog dana slave dva sela. Ustanička Vojka i Krčedin izabrala su 22. jul, pa popularni komesar i kasnije visoki jugoslovenski državnik Stevan Doronjski, Krčedinac rodom, nije mogao da se odazove pozivu vojačkih borača. A bez njega se u Krčedinu ništa nije počinjalo. Na slave su pozivani gosti iz drugih krajeva. U Belegiš su dolazili pobratimi iz Dolova, a u Surduk partizani iz Banatskog Karadorđeva sa potomcima. Kad su partizanske slave preimenovane u socijalističke, kako ne bi isuviše asocirale na ratne teme, Vojčani su, u inat ostatku Srema, svoju slavu nazvali “Partizanske vojačke vatre”. Čuvene su bile svetkovine u Vojki i Sasama, i nikad se, do ukidanja, nije znalo ko je bolji.
    (Branko Rakočevic ’Dnevnik’ jul 2006.)



    ERDEVIK





    Na prednjoj strani su i Zmaj Jovini stihovi. Na bočnim stranama su poduži spiskovi žrtava fašizma i palih boraca.

    Iako je logično da su Srbi najviše stradali, na spiskovima se često nalaze i pripadnici drugih nacionalnosti, kako medju žrtvama tako i medju borcima.




    ----

    Partizanski Srem sam prvi put doživeo kao student 1963. ili 1964. godine. Studenti svih pravnih fakulteta Jugoslavije su tradicionalno organizovali partizanske marševe. Ovaj je bio sa noćenjima u Erdeviku, Vrdniku i Surduku, a bilo je oko 500 učesnika.

    Noćili smo po kućama, u gostinskim sobama sa tvrdo uštirkanom posteljinom na velikim perjanim jastucima i jorganima. Bilo je i svađa medju domaćinima i otimanja jer je bilo pripremljeno više postelja no što je bilo 'partizana'. Bili smo premoreni, znojavi, prljavi i nije nam bili ni do čega sem do kreveta, ali gošćenje i razgovor nismo mogli izbeći. Tu sam shvatio da oni preko priče s nama i brige o nama iznova preživljavaju svoje ratne sudbine i sudbine svojih kojih više nema.

    To je bilo 18 godina posle rata, a bio sam još pokoji put, i mnogo godina kasnije, u prilici da ponovo doživim da to nije nešto što se brzo zaboravlja, što lako prolazi.

  6. #21

    Odgovor: Naša spomen-obeležja

    Mali Iđoš - Lovćenac
    SPOMENICI TRI VREMENA


    SPOMENIK NA ZAPADNOM GROBLJU U MALOM IĐOŠU

    Spomenik maloidjoške bitke

    Zaputio sam se na breg (obronak Telečke - lesne visoravni Bačke) da nadjem vidik za fotografiju panorame Malog Iđoša. Stigao sam do groblja na zapadnoj strani sela i na njemu, na čistini sa pogledom na mesto, nov spomenik.
    Spomenik Mali Iđoš revolucija 1848


    Spomenik jeste nov - na ovom mestu. Raniji spomenik kao sećanje na isti događaj iz Mađarske revolucije 1848. podignut je 1887. kod Lovćenca, a verovatno je posle I svetskog rata porušen.

    Ime našeg mesta (Malog Iđoša) se beleži i u mađarskoj istoriji, naime poslednja velika pobeda Revolucije 1848-49. izvojevana je kod železničke stanice kod Lovćenca. U znak sećanja na tu bitku, 2000. godine rekonstruisan je spomenik od dobrovoljnih priloga na zapadnom groblju. (Sajt M. Iđoš)
    Spomenik Mali Iđoš


    Na sve četiri strane spomenika je tekst na Mađarskom jeziku. Prevod natpisa glasi otprilike ovako:

    ''Nadgrobni spomenik sam ja, podamnom počiva sto mučenika koji su pali na ovom polju za svoju i tvoju domovinu. Ukleši sa zahvalnošću u svoje srce njihov sveti zavet i predaj svojim unucima i još hiljadu godina: "Rodoljube, voli svoju otadžbinu! Živi i mri za nju! Samo će onda biti - ma koje je sudbine - velika, slobodna i tvoja!"

    ''U okolini ovog mesta, 14. jula 1849., honvedski general Richard Guyon sa svojih 7000 honveda i 42 topa, pobedio je vojsku Bana Jelačića koja je brojala 12000 ljudi i 79 topova.''

    ''Pobedivši Bana Jelačića, u atarima Hegyes-a, (sela koja su kasnije ušlo u sastav današnjeg M. Iđoša) Szeghegy-a (Lovćenca) i Feketehegy-a (Feketića), koji ih je u svom nadiranju napao, Guyon i njegovi hrabri honvedi (vojnici) potisnuli su ga preko Vrbasa sve do Kaća, van naše županije.''

    ''Podignuto 17. jula 1887, prilozima stanovništva Bačko-Bodroške županije, poštovalaca nepoznatih boraca za slobodu.''

    (Ban Jelačić je predvodio austrijske trupe protiv mađarskih revolucionara.)

    I deo teksta na Srpskm jeziku:





    SPOMENIK NA KRAJU LOVĆENCA

    Koji metar udaljen od magistralnog puta Novi Sad - Subotica, na uzvisini obronka lesne visoravni koja je nekada verovatno dominirala selom (gledano na jug) i doline prema Malom Iđošu kojom teče reka Krivaja (gledano na sever) je spomenik. Neupadljiv je pored ograde i ulaza u mlin i dve-tri stasale breze.

    Spomenik Lovćenac

    Lovćenac je do kraja II svetskog rata bio pretežno naseljen Nemcima. Spomenik je i posvećen sunarodnicima poginulim u I svetskom ratu, sa imenima na svim stranama.

    Spomenik Lovćenac

    Koliko moj srednjoškolski nemački jezik služi, natpis glasi:

    ''Za večni spomen našoj poginuloj, pomrloj i nestaloj braći u svetskom ratu 1914 - 1918''

    SPOMENIK U CENTRU LOVĆENCA



    Spomenik Lovćenac

    Na crnoj mermernoj ploči na postolju piše:
    ''Palim borcima u NOB i žrtvama fašističkog terora 1941-1945.''


    Na bronzanom delu je Njegošev stih:
    ''Blago onom ko dovijek živi - imao se rašta i roditi''

    Iz Crne Gore put Bačke 15.X 1945 godine krenule su prve kolone ''kolonista'' i tada su se prvi put doselili u opustjeli Sekić (Lovćenac)... U Lovćenac se tada doselilo oko 7.000 Crnogoraca... Lovćenac je dobio ime po planini Lovćen... U Lovćenac su došli iseljenici iz srezova Cetinjskog, Bokokotorskog i Barskog... (Facebook Lovćenac)


    Ploča je okrenuta prema spomeniku. Po toj ploči i poreklu sadašnjeg većinskog stanovništva Lovćenca naslućuje se negovanje posebnog odnosa prema toj jednici NOV.

    Četvrta proletreska crnogorska NOU brigada je formirana naredbom Vrhovnog štaba NOV i POJ 10. juna 1942. godine na planini Zelengori. U njen sastav su ušli: dva bataljona Lovćenskog i po jedan bataljon Zetskog, Komskog i Durmitorskog NOP odreda. Na dan formiranja imala je pet bataljona ukupne jačine 1.080 boraca.

    Prvi komandant brigade bio je Peko Dapčević, narodni heroj, a politički komesar Mitar Bakić, narodni heroj.

    Prošla je ratni put dug preko 20.000 kilometara. Izgubila je više od polovine boraca, oko 5.000 ljudi. Dala je 48 narodnih heroja.

    Povodom petnaestogodišnjice bitke na Sutjesci, juna 1958. godine, odlikovana je Ordenom Narodnog heroja Jugoslavije. (Vikipedija)
    Spomenik Lovćenac

    Poruku je izmenio nenad.bds, 11.01.2010 u 10:23

  7. #22

    Odgovor: Naša spomen-obeležja

    U VOGNJU



    Voganj Ticanova buna spomenik
    Voganj je selo par kilometara od Rume na putu za Sremsku Mitrovicu. Ovo mesto, sa nešto više od jedne i po hiljade stanovnika, je danas praktično prigradsko u odnosu na Rumu.

    Interesujući se za nešto drugo, zapazio sam kod crkvene porte, uz put ka Mitrovici i spomenik događaju iz feudalne istorije naših krajeva

    Spomenik
    UČESNICIMA TICANOVE BUNE

    Voganj Ticanova buna spomenik

    Ticanova buna Voganj spomenik
    ''Ticanova buna je buna sremskih seljaka - kmetova na rumskom spahiluku grofa Pejačevića i iločkom spahiluku grofa Odeskalkija u aprilu 1807.
    Izbila je kao posledica nezadovoljstva zbog regulacije zemljišta i velikog povećanja feudalnih dažbina, a obuhvatala je 15.000 seljaka iz 45 sela. Cilj bune je bio ukidanje feudalnih odnosa. Centar bune je bilo selo Voganj u blizini Rume, odakle su 3.aprila poslati pobunjenički proglasi, a začetnici su bili Voganjci: mesni knez Teodor Avramović - Voganjac, učitelj Andrija Popović, Pantelija Ostojić i Marko Ognjanović. Međutim, buna je dobila ime po Teodoru Avramoviću - Ticanu iz sela Jaska, jednom od vođa, koji je zauzimao stav beskompromise borbe protiv spahija i crkvanih velikodostojnika.

    Posle ugušenja bune, Tican jedini nije bio obuhvaćen amnestijom, nego je osuđen na smrt mučenjem na točku i čerečenjem. Vojnički je buna ugušena 9. aprila kod sela Bingule, ali se potuno stišala 14 aprila. Za desetodnevno gušenje bune Austrija je upotrebila vojne snage u jačini gotovo jedne armije. U smirivanju bune angažovalo se i pravoslavno sveštenstvo na čelu sa mitropolitom Stefanom Stratimirovićem. Vlasti su bile primorane da u vremenima napoleonovih ratova i borbi ustaničke Srbije budu blage prema seljacima u nizu pobuna u Sremu i Slavoniji tokom (1806.-1808.) i da Intimatom Ugarskog namesničkog veća iz 1810 suzbiju preteranu eksploataciju seljaka, a spahije prisile na poštovanja Slavonskog urbara. U narodnoj tradiciji sećanje na bunu i Ticana održalo se do današnjih dana.'' (Vikipedija)
    Ticanova buna Voganj spomenik

    Ticanova buna Voganj spomenik
    Srpsko stanovništvo u Sremu je pod austrijskom vlašću živelo u teškim uslovima početkom 19. veka. Posle izbijanja I Srpskog ustanka 1804. mnogi Sremci su bilo ohrabreni u pružanju otpora vlastima, usled novonastale mogućnosti da se u slučaju neuspeha sklone u ustaničku Srbiju. Pod vođstvom iskusnog vojnika iz austrijskih ratova protiv Napoleona, Teodora Avramovića Ticana u selu Vognju je aprila 1807. izbila pobuna, za čije su pripreme vlasti saznale ali su pobunjenici uspeli da se domognu Fruške Gore. Pobunjenički logor je bio kod sela Vrdnika, a u njega su pristizali mnogi seljaci sa plemićkih i manastirskih poseda. Ustanici su zatražili pomoć od oborkneza Šabačke nahije, vojvode Luke Lazarevića, ali je njemu Karađorđe savetovao obazrivost, zbog teške situacije na frontovima ustaničke Srbije prema Turskoj. Usled odsustva te podrške, kao i zbog pacifističkog stava mitropolita Stefana Stratimirovića, podrška ustanicima je opala, austrijska vojska je u krvi ugušila otpor, a sam Tican je posle mučenja pogubljen. (Sa sajta MINGL)


    Na voganjskoj skupstini 4. aprila 1807. godine doneta je odluka o pocetku ustanka. Posto je Voganj u ravnici i sasvim blizu Mitrovice, u kojoj se nalazio puk austro-ugarske vojske, ustanici su odlucili da se sediste akcije prenese u fruskogorsko selo Vrdnik. Vec 5. aprila Teodor Avramovic Voganjac pozvao je na pobunu knezove u Krusedolu, Grgetegu i Neradinu. U drugom pismu, koje je uputio istog dana u Budjanovce, Subotiste, Petrovce, Putince, Radince i Kraljevce, porucio je knezovima da izaberu sto vise momaka i upute ih u Ravanicu (Vrdnik), gde je vec pod zastavom bilo 405 ljudi. Pozivu se odazvalo oko dvadeset sela, medju kojima i Irig.

    Dositej Obradovic je bio naklonjen ustanicima. Kada je pocela pobuna, zatekao se u manastiru Krusedolu. Ovde se upoznao i sa Ticanom. Susret je bio vrlo srdacan...

    U vreme prvog srpskog ustanka, pre Ticanove bune, a narocito posle njenog sloma, iz Srema je u Srbiju prebegao znatan broj seljaka i granicara. Vecina ih je nastojala da uz pomoc Srbije digne srpsko stanovnistvo ponovo na bunu. I ustanici u Srbiji bili su voljni da prihvate zajednicku borbu. Ovo potvrdjuje i njihov memoar od 27. avgusta 1807. godine upucen ruskom caru u kojem isticu da imaju nameru da se u dogovoru sa Srbima u Banatu i Sremu oslobode turskog i nemackog jarma. S tim ciljem iz Srbije stizu emisari i uticu na Srbe u Sremu i hrabre ih da po drugi put dignu ustanak. Tako se krajem septembra 1807. godine kod voganjskog svestenika Maksima Atanackovica, koji je bio naklonjen Ticanovoj buni, obreo jedan mladic i pozvao ga da radi na podizanju nove bune. Ovaj mladic, za kojega se kasnije doznalo da je rodjak dobrinačkog svestenika, uskoro se pojavio i u Jasku. U razgovoru sa knezom, svestenikom, kmetovima i notarom ovoga sela rekao je:

    Dolazim poslat od Djordja, vodje Srbije, da vas u njegovo ime pozovem na ustanak. Ustanite protiv nasih neprijatelja Nemaca. Tako vam boga i Bogorodice, prihvatite se oruzja... a ko ga nema neka grabi motike i sekire... ne bojte se vojske, jer ce doci pomoc od Karadjordja... sto ste seli, ustajte da se ide Irig opkoliti, jer je Zemun sa svih strana opkoljen.

    U to vreme su mnogi Sremci prebegavali u Srbiju zbog pritska spahija, izbegavanja vojne obaveze, straha od suda ili pak iz uverenja da je u Srbiji bolje nego u Austriji. Od 1809. do sloma ustanka 1813. godine prebegavanja su jos cesca, samo sada iz Srbije u Srem... (Odlomci sa sajta Opstine Irig)
    Voganj Ticanova buna spomenik

    Spomen krst je obnovljen povodom 200-godišnjice Ticanove bune.
    Voganj Ticanova buna spomenik
    U selu Jazak sam video da ogranak iriške biblioteke nosi Ticanovo ime. Da li u njegovom rodnom mestu ima još nekog obeležja o njemu ne znam.
    Jazak Ticanova buna

    Jazak, Ticanovo rodno selo.


    Voganj
    Na zidu voganjske pošte su i dve spomen-ploče. Ispod njih su venci, pretpostavljam položeni povodom dana oslobođenja Rume u II svetskom ratu, 24. novembra.



    Poruku je izmenio nenad.bds, 21.01.2010 u 13:13

  8. #23

    Odgovor: Naša spomen-obeležja

    SPOMENICI NOVOG MILOŠEVA


    Prolazeći s vremena na vrema kroz ovo srednjebanatsko mesto zapazio sam u parku nekoliko spomenika.

    Zastali smo, razgledali i pomalo se iznenadili da ih toliko ima ima, imajući u vidu da je Novo Miloševo ipak relativno malo mesto.


    Spomenik dobrovoljcima u I svetskom ratu.

    ''На тврдим вашим костима друзи - и топлој крви просутој широм - Добруџе тужне поносног Солуна - почива наша слобода златна.
    Споменик овај дечици нашој - нек прича ваше борбе јуначке.
    А вама сени добровољно пале - велиkа хвала и спомен вечан''


    Sa zadnje strane, na donjem delu stoji:

    У знак вечитог сећања и љубави својим милим друговима који дадоше своје животе на олтар отаџбине за ослобођење и уједињење свих С.Х.С. 1914. 1918 - месна добровољачка организација .


    Kao dobrotvori upisani su dva pojedinca i Mesna politička opština, Mesna pravoslavna crkvena opština i Sokolsko društvo.




    Narodnooslobodilačka borba obeležena je centralnim spomenikom na kome piše 'Palim borcima 1941 - 1945' , sa dve biste i više bronzanih ploča u travnjaku pored staze.




    Prvi politički komesar i prvi komandant Deagutinovačkog partizanskog odreda iz 1941.

    (Novo Miloševo je nastalo srastanjem Beodre i Karlova, a jedno vreme je nosilo i ime Dragutinovo.)


    Akademik Đorđe Joanović, (1871-1932) jedan od trojice osnivača Medicinskog fakulteta u Beogradu

    Prof. dr Đorđe Joanović bio je poreklom iz naselja Beodra. Ovaj naučnik svetskog glasa i jedan od pionira u laboratorijskom izučavanju onkoloških oboljenja, bio je osnivač Medicinskog fakulteta i inicijator osnivanja Instituta za patologiju u Beogradu. Dr Đorđe Joanović je rodonačelnik onkologije i utemeljivač eksperimentalne patologije u Srbiji. Na žalost, o nemerljivo velikom doprinosu Đorđa Joanovića razvoju srpske medicine u našoj javnosti malo se zna. To je bio povod da napišem stranicu ... o ovom velikom humanisti, znamenitom čoveku i patrioti. (Iz istih razloga napisao sam i monografiju o Teodoru Pavloviću.) Đorđe Joanović je obavljao veliki broj važnih funkcija kao član ili predsednik u 13 različitih zdravstvenih organizacija.

    Link ka stranici na sajtu Baštovanov o kojoj je reč: Djordje Joanović


    ''Teodor Pavlović (14. februar 1804 12. avgust 1854) je bio prvi sekretar Matice srpske u Pešti.
    Rođen je 14. februara 1804. godine u banatskom selu Karlovo (Dragutinovo, današnje Novo Miloševo), gde je i sahranjen 1854. godine.
    Osnovao je srpski politički list Serbski narodni list čiji je prvi broj izašao 1. jula 1835. godine u Budimu. List je kasnije menjao naziv u Serbske narodne novine koji je s kraćim prekidima izlazio do 1849.
    Bio je urednik Letopisa Matice srpske u periodu između 1832-1841. Sekretar Matice srpske postao je u februaru 1837. godine. Njegovim posredovanjem Matici srpskoj pristupili su Sava Tekelija, Jovan Nako, baron Fedor Nikolić od Rudne, Petar Čarnojević, vladika Platon Atanacković, knez Mihailo Obrenović, mitropolit Stevan Stanković, episkop Evgenije Jovanović, Aleksa Simić itd.
    Umro je u pedesetoj godini života, 12. avgusta 1854. u rodnom mestu.'' Vikipedija

    Na sajtu Baštovanov je veoma detaljan tekst o i ovom velikanu: T. Pavlovic


    Koliko mogu da zaključim, bista Teodora Pavlovića u parku Novog Miloševa je jedan od tri istovetna odlivka koja sam video.


    Druga bista je pored groba u porti crkve Arhangala Mihaila i Gavrila, u delu Novog Miloševa koje je ranije bilo Karlovo.


    Grob je koji metar od oltarske apside, a na zidu crkve je stara ploča koja ukazuje da je tu grob slavnog i omiljenog Toše Pavlovića.




    Nedaleko od glavnog - zapadnog ulaza u crkvu je još jedno obeležje Teodoru Pavloviću.

    Na prednjoj strani stoji: Неумрлом Србину ... списатељу родољубивом - новина и летописа уреднику - Матице срб. таинику - друштва србске словесности члану - русс. петрогр. наука акад. - златне медаиле власнику - духа народног неуморнем будитељу - ... благородни сународници подижу 1886

    A pozadi, između ostalog stoji: Овде лежи Павловић ... сади цвеће србкињо млада - сузом зали Србине драги. - Сав с вама живео Тоша ...


    Ispred zdanja Matice srpske u Novom Sadu je šest bisti.

    Među njima je i treća bista Teodora Pavlovića.


    Spomenicima ispred Matice srpske sam namenio poseban post, pa o njima potom.

    A spomen-ploču na rodnoj kući Teodora Pavlovića u Novom Miloševu sam omašio da slikam. Možda nekom drugom prilikom.
    Poruku je izmenio nenad.bds, 05.02.2010 u 19:23

  9. #24

    Odgovor: Naša spomen-obeležja

    SVETOZAR MILETIĆ
    u Novom Sadu i Mošorinu



    ''Spomenik Svetozaru Miletiću, najistaknutijoj političkoj ličnosti srpskog demokratskog pokreta u Vojvodini druge polovine pretprošlog veka otkriven je 1. oktobra 1939. godine. Rad je čuvenog vajara Ivana Meštrovića, koji je sa inženjerom Milutinom Tatićem odabrao i lokaciju.




    Novi Sad za vreme okupacije.

    Za vreme okupacije, mađarske vlasti su ga uklonile ispred Gradske kuće, a za vreme rata bio je sakriven i kamufliran u bivšoj kasarni Vozarskog eskadrona nedaleko od Almaškog groblja. Na inicijativu Vase Stajića vraćen je na prvobitno mesto u jesen 1944. godine, ali na nižem postolju. Kasnije će na njemu vajar Pavle Radovanović urezati osnovne podatke ćirilicom i latinicom jer su stranci često mislili da je to Karl Marks.'' (Sa oficijelnog sajta Grada Novog Sada)

    Spomenik na Trgu slobode je je verovatno najprepoznativiji simbol Novog Sada.



    Onaj navod da je ime uklesano da se ne misli da je u pitanju Karl Marks nije baš sasvim tačno. Ranije je s prednje strane bio tekst od bronzanih slova. Kako i zašto ga više nema, ne znam.






    Mošorin. Bista je u parkiću ispred mesne kancelarije i škole, na mestu gde je bila njegova rodna kuća.

    ''Svetozar Miletić je rođen u Mošorinu, Šajkaška, 22. februara 1826. godine, kao najstariji od sedmoro dece, u siromašnoj porodici. Otac Sima, čizmar, poreklo vodi od Milete Zavišića iz Kostajnice, a majka Teodosija, rođena Rajić, potiče iz Bavaništa. Na krštenju je dobio ime Avram, ali je ono odmah promenjeno u Svetozar.


    Mošorin

    Dana 20. marta 1861. godine postaje gradonačelnik Novog Sada, najmlađi u istoriji grada. Prvi saradnici u Magistratu bili su mu Jovan Jovanović Zmaj i Jaša Ignjatović. Kao gradonačelnik, Miletić proglašava srpski jezik zvaničnim, ukida nemačku realku, a zalaže se za podizanje zdanja Gradske kuće u srpskom delu Novog Sada. Iako je imao apsolutnu podršku Magistrata, ugarska vlada ga suspenduje sa ovog mesta. Iste godine priređuje proslavu 100. godišnjice Save Tekelije, sa izrazito antiaustrijskim karakterom.

    Te godine on je i predsednik Srpske čitaonice, kada se pod njenim okriljem osniva Srpsko narodno pozorište.


    Ploča u Zanatskom domu u Novom Sadu. Ime Svetozara Miletića je na prvom mestu zaslužnih za osnivanje Zadruge Srba zanatlija novosađana koja je osnovana 1872.

    Od maja 1867. ponovo je na čelu novosadskog Magistrata, a tada su mu najbliži saradnici Laza Kostić i Kosta Trifković. Miletić je ponovo u borbi sa ugarskim vlastima. U vreme ovog mandata, njegovom zaslugom, boje srpske trobojke postaju zvanične boje grada Novog Sada, a kako je nastavio sa naporima da Gradsku kuću podigne u srpskom kraju i postao ozbiljna smetnja vlastima, suspendovan je posle godinu dana, a ubrzo i uhapšen i na jednom montiranom procesu osuđen na godinu dana zatvora.


    Dana 5. jula 1876. godine uhapšen je u svom stanu u Novom Sadu, a potom, u još jednom montiranom procesu, osuđen na 6 godina robije. U zatvoru je maltretiran i fizički i psihički, saradnici su ga napustili, a uz druge probleme koje je imao, počinje i psihički da poboljeva. Po izlasku iz zatvora, neko vreme je izgledalo da mu se stanje popravilo, ali bolest, zatim, vratila u još žešćem obliku. Do kraja života se nije oporavio i više se nije uključivao u politički život.

    Umro je u Vršcu, 4. februara 1901. godine, a sahranjen na Uspenskom groblju u Novom Sadu.'' (Vikipedija)


    Spomenik na Uspenskom groblju u Novom Sadu. U istom grobu su sahranjeni otac Sima i supruga Anka. Tu je sahranjen i Jaša Tomić a spomenik podižu 'blagodarni Srbi'.

    Sem ovih spomenika, kao uspomenu na Miletića njegovo ime nose mnoge škole ai selo na zapadu Bačke - Srpski Miletić.

  10. #25

    Odgovor: Naša spomen-obeležja

    SPOMENICI PARTIZANSKOG SREMA - 2


    Srednje Podunavlje, uzvodno od Novog Sada (Sremsku Kamenicu namerno ostavljam za neku drugu priliku).

    LEDINCI



    Ledinci
    Spomenik se nalazi u Novim Ledincima, u parkiću u centru sela, okružen uobičajenim sadžajima seoskih središta - školom, Mesnom kancelarijom, poštom, ambulantom.


    Ledinci

    Novi Ledinci su nastali posle II svetskog rata, a u istoriji ovog sela sigurno ima i razloga za takav razvoj dogadja.

    Ledinci su jedno od najbaksuznijih naselja na Fruškoj gori. Tokom svog hiljadugodišnjeg postojanja, više puta su spaljivani bukvalno do temelja. Prvobitno naselje se nije nalazilo na današnjem mestu, duboko u dolini Tavnog potoka gde su bile neprohodne šume prepune divljači, već na ledini uz Dunav. Stanovnici ledine - Ledinčani, prvu veliku nesreću doživeli su tokom najezde Tatara 1242. kada je selo, kao i veći deo Srema, potpuno spaljeno i opljačkano, a stanovnici pobijeni ili porobljeni. Preživeli Ledinčani su se povukli dublje u šume na jugu, i tamo, na delu atara koji je kasnije nazvan Selište, osnovali privremeno naselje. Ipak, i kada je opasnost prošla, odlučili su da ostanu na svom novom staništu, koje im je pružalo veći osećaj bezbednosti. Ali, u XVI veku Turci prodiru u šumu i spaljuju Selište, a stanovništvo se dalje povlači prema Klisi, gde gradi naselje na visoravni na Malom bregu. Ubrzo, Turci su spalili i to naselje. Četvrto naselje, podignuto je pod Malim bregom, i nazvano Ledinci, jer je ciča zima, po legendi, "sledila" tursku vojsku u Fruškoj gori.

    Odlaskom Turaka i prestankom turskog zuluma, nisu prestale i nevolje za selo. Ređali su se epidemije kuge i lepre, činovničko i vlastelinsko izrabljivanje i veliki požar 1866, kada je izgorela i crkva, od koje je samo ostalo zvono. Krajem osamdesetih godina XIX veka, zbog najezde opasne štetočine filoksere, vinogradi u Ledincima su morali biti povađeni.
    Potpuno uništenje u II svetskom ratu.

    Najveća nesreća selo pogađa 1943, kada Ustaše u noći između 19. i 20. oktobra spaljuju selo. Pored sela, u ratu su teško stradali i sami meštani; u vojvođanskim jedinicama gine 85 boraca, dok je od terora stradalo preko 200 civila (u Jasenovcu, Sremskoj Mitrovici, na zemunskom Sajmištu i u samom selu). Posle rata, selo se ne obnavlja, već se meštani kolektivno premeštaju bliže Dunavu, i tu podižu Nove Ledince. U Stare Ledince se vratilo svega nekoliko porodica, a mesto oživljava tek šezdesetih godina, kada počinje masovno, spontano doseljavanje stanovništva, najčešće iz Bosne. (Prema Enciklopediji Novog Sada)

    Čini mi se da je ovo jedinstven slučaj. Uobičajeno je da mesta koja dobijaju prefiks 'novi' nastaju prevashodno prilivom stanovništva sa strane. Kod Ledinaca je to obrnuto.


    Ledinci

    Na školskoj zgradi je ploča, očigledno starija od spomenika.


    ’Ustaške vlasti se nisu zadovoljile masovnim pokoljem Ledinčana, pa je 19. oktobra 1943. godine zapaljeno samo selo. Dve noći i jedan dan je selo gorelo, sve dok se vojska, koja je strogo branila gašenje sela, nije povukla. Ustaše su naročito divljaštvo primenili prema pravoslavnom hramu sv. Oca Nikolaja. Naime, crkvenjaku je naređeno da sve crkvene knjige i arhivu iznese iz hrama, poređa ih oko crkve, a zatim su i dokumenti i crkva spaljeni.''

    Na betonskom kružnom postolju spomenika stoje godine 1941 - 1943 - 1945.

    Crkva u Staim Ledincima je tek nedavno obnovljena, a u Novim Ledincima je skoro sagrađena nova.





    RAKOVAC


    Spomenik u Rakovcu nalazi se na izlazu iz sela prema fruškogorskom prevoju kod Zmajevca; koju stotinu metara posle manastira Rakovac.


    Rakovac
    Rakovac je nastao od manastirskog prnjavora (naseobina u kome su živele porodice koje su na manastirskom imanju služile), a ima donekle sličnu sudbinu kao i Ledinci.

    ''U toku II svetskog rata Rakovac je bio središte jakog oslobodilačkog pokreta, odavde su preduzimane mnoge diverzantske i oružane akcije protiv Ustaša i Nemaca. U kaznenoj ekspediciji 1942. Nemci su, u znak odmazde spalili selo.'' (Enciklopedija NS)


    Rakovac
    Stari ulaz u rudničko okno pretvoren je u deo spomeničkog kompleksa.


    Tekst partizanske zakletve je na pregradjenom ulazu u okno, a ispred je ploča sa donje slike.


    Rakovac



    Na jednoj ploči su imena poginulih boraca, a na dve imena žrtava fašističkog terora.


    Rakovac

    Prilaz sa puta Rakovac - Vrdnik preko Zmajevca.

    BEOČIN



    Beočin
    Ovaj spomenik se nalazi u Beočin Selu na malom trgu nastalom na račvanju puta, a pored Kozarskog potoka pored koga se selo formiralo.


    Beočin

    Na stepenaskom postamentu, sa sve četiri strane su bronzane ploče. Na pločama gornjeg dela su imana poginulih boraca, a na donjim imena žrtava fašističkog terora.


    Beočin



    Beočin
    Beočin u celini i Beočin Selo sam prilično opširno predstavi0 na podforumu 'Srem'.

    Beočin
    Manje od dva kilometra od spomenika do sada prikazanog, u parku negdašnjeg dvorca Špicer, a nedaleko od glavne beočinske ulice je ovaj spomenik.


    Spomenik je posvećen narodnom heroju Stevanu Petroviću - Briletu.


    Beočin
    Brile je bio ličnost nalik na današnje akcione junake. Njegovi podvizi bili su u školskim čitankama.

    ''Rođen je 17. novembra 1921. godine u selu Stejanovcima, kod Sremske Mitrovice.
    Već prvih dana ustanka Brile je stupio u Fruškogorski NOP odred, gde se odmah istakao kao neustrašiv i hrabar borac. U junu 1942. godine zajedno sa Lazarom Markovićem Čađom, u Velikim Radincima, ušli su je u autobus, koji je saobraćao između Grgurevaca i Sremske Mitrovice, napali vozača i nemačke oficire i prisilili ih da voze na Frušku goru. Fruškogorski partizani su bili iznenađeni kada su Brile i Čađa sa zarobljenim Nemcima došli u šumu autobusom.

    Prvih dana januara 1943. godine formirana je specijalana diverzantska grupa od jedanaest boraca, za čijeg je komesara ponovo postavljen Brile. Neposredno posle formiranja, grupa je počela akcije. Iz ovog perioda je i diverzija koju su, 14. februara 1943. godine, izvršili Brile i Milan Korica Kovač. Trebalo je da delimično unište električnu centralu u Vrdniku koja je okolinu i rudnik, snabdevala strujom. U Vrdniku je bio garnizon s 1.500 Nemaca i Ustaša. Posle eksplozije, Nemci nisu znali šta je i počeli su nasumice da pucaju. Brile i Kovač su gotovo neometano otišli. Električna centrala bila je dugo vremena onesposobljena.

    U leto 1943. godine Brile i Čađa su upali u rumsku železničku stanicu, pobili svih 12 stražara i 7 ustaša i demolirali i zapalili stanične uređaje. Akcija je izvedena u neposrednoj blizini kasarne, sa 600 nemačkih vojnika.

    Jedna od težih akcija bila je i miniranje beočinske pruge, kojom su često prolazili vozovi s nemačkim vojnicima. Posle dva neuspela pokušaja, Brile je 9. maja 1943. godine ponovo postavio minu na prugu kod sela Rakovca, i čekao između Dunava i obronka brda, sasvim blizu pruge. Lokomotiva i dva vagona su prošla, tek je treći vagon aktivirao Briletovu minu. Međutim, neprijatelj se brzo sredio, i nastala je neravna borba. Brile je odstupao i pucao. Smrtno ranjenog, nemački vojnici ga bodu bajonetima i gaze čizmama. Sutradan su ga mrtvog izložili na beočinskom trgu.
    Za narodnog heroja proglašen je 22. decembra 1951. godine. ( Izvodi iz Vikipedije)


    Novopodignuta crkva našla se sada ispred spomenika.
    Poruku je izmenio nenad.bds, 24.02.2010 u 22:33

  11. #26

    Odgovor: Naša spomen-obeležja


    ДВА НОВА СПОМЕНИКА СРЕМСКИХ КАРЛОВАЦА


    У улици Митрополита Стратимировића, у паркићу на рачвању испред негдашње Болнице карловачког магистрата, а сада Фалкултета за предузетни менаџмент су два нова споменика.


    Сава Владиславић Рагузински



    Сава Владиславић Рагузински

    Сава Владиславић Рагузински
    ''Почаст знаменитом Србину

    Академик Чедомир Попов открио је јуче у парку у Улици митрополита Стратимировића у Сремским Карловцима бисту грофа Саве Владиславића Рагузинског (1668-1738.), истакнутог дипломате и саветника руског цара Петра Великог и подсетио на још увек, како је рекао, загонетну личност тог човека.
    Говорећи о Рагузинском Попов је рекао да је он знаменити Србин и творац руске историје, чије име не означава само велику историјску личност, него и појаву преломну у повести руско-српских односа. Јучерашње орткривање споменика саветник за културу у руској амбасади у Београду Олег Јевгењевич Булдаков назвао је потврдом братства и пријатељства руског и српског народа , који су увек били заједно и никад нису дигли руку један на другога.
    Сава Владиславић Рагузински

    То је иначе први у низу истоветних споменика, рад академског вајара из Сремских Карловаца Ђорђа Лазића Ћапше који ће у склопу пројекта “Повратак из заборава” бити подигнути у част Владиславића. До краја године у његовом родном граду, у Гацком биће откривена биста, а следеће и у Санкт Петербургу , где у царској лаври светог Александра Невског почивају његови посмртни остаци. У оквиру истог пројекта штампана је и књига ”Сава Владиславић у свом и нашем времену” из пера др Богдана Косановића.
    Сава Владиславић Рагузински

    Сава Владиславић Рагузински
    У част Владиславића јуче је у свечаној сали Карловачке богословије одржана и академија на којој је премијерно приказан филм о њему, а пре откривања споменика служен је у Саборној цркви парастос.'' ( Текст: З. Мл.'Дневник' 14. јун 2009.)




    Петар Николајевич Врангел

    ''За готово пет милиона Руса избеглих из Русије после Октобарске револуције и њихових потомака, који већ скоро девет деценија живе у дијаспори, Сремски Карловци ће у петак, 14. септембра, у подне, бити значајна дестинација. Тог дана, у градићу који вековима носи епитет средишта српске духовности и културе, биће откривен први споменик руској емиграцији у свету, посвећен барону Петру Николајевичу Врангелу (1878-1928.), једној од најважнијих личности избеглих белих Руса.


    Споменик је урадио руски вајар Василиј Аземша, а биће постављен ипред старе Градске болнице - Шпитаља, где су у почетку бивали смештени избегли Руси, близу чесме светог Андреја Првозваног. Одбору за подизање споменика Врангелу председавао је директор Архива Српске академије наука и уметности у Сремским Карловцима Жарко Димић, пројекат је благославио патријарх руски Алексеј у чије име на свечаност откривања споменика долази владика Климент, митрополит калушки и боровски и управник Московске патријаршије, а пројекат су помогли пословни људи Виктор Лебедев и Драган Аврамов. Споменик ће открити директор Управе за заштиту културних добара Русије Виктор Петраков, а најављен је долазак више културних посленика, неколико писаца, биће ту и редитељ Марија Астројева, аутор документарно-играног филма о руској емиграцији у Карловцима „Изгубљени рај", који ће премијерно бити приказан у оквиру свечаног програма...

    Петар Николајевич Врангел

    Петар Николајевич Врангел

    - Руска емиграција је још после Другог светског рата желела да подигне тај споменик, али у Београду, поред Руске православне цркве Свете Тројице у Ташмајданском парку, где је генерал Врангел и сахрањен по сопственој жељи. Од пре неколико година ова жеља је још интензивније испољена, али споменик ни тада није било могуће реализовати у Београду, због проблема око власништва над земљом и због тога што су Руска православна црква и Руска загранична црква биле раздвојене све до 17. маја ове године када су се измириле. Тако је, готово судбински, баш као и Врангела пре скоро девет деценија, пут довео Виктора Лебедева и Драгана Аврамова у Карловце, а онда смо се и ми потрудили да се постављање споменика што брже ор-ганизује - каже Жарко Димић. После краћег задржавања у Београду, средином марта 1922, генерал Врангел је стигао у Карловце. Из Дрездена стижу његови родитељи, а из Париза супруга са троје деце и дадиљом.


    Петар Николајевич Врангел
    Петар Николајевич Врангел је изданак прибалтичке породице барона, витеза тевтонског монашког реда, који се у писаним изворима помињу још 1277. године. Завршио је две високе школе у Петрограду - Рударски институт (1901) и Војну академију (1910), био учесник Руско-јапанског и Првог светског рата. Први је у том рату одликован Орденом светог Ђорђа четвртог реда, када је као одважни капетан Гардијског коњичког пука 6. августа 1914. године организовао муњевити јуриш на противничку батерију.

    У пролеће 1919, већ у чину генерала, командовао је Кавкаском добровољачком армијом, а пред крај грађанског рата, априла 1920, заменио је генерала Дењикина на челу Оружаних снага југа Русије. После пораза Руске армије генерал Врангел је енергичним дипломатским акцијама и добро спроведеном евакуацијом спасао од „црвеног терора" око 150.000 људи који су се у новембру 1920. укрцали на 150 бродова у лукама Крима. Били су то војници, рањеници, инвалиди, цивилна лица, углавном интелигенција, удовице, сирочад... Од 1919. до 1925. године у нашу земљу је стигло око педесет хиљада избеглица из бивше руске империје.
    Врангел је неко време становао у Градској болници, испред које ће сада бити откривен његов споменик.


    У истој улици, коју стотину метара према центру, на кући испред које је бели аутомобил...
    Петар Николајевич Врангел

    ... је ова спомен плоча.

    У септембру 1924. основао је полуилегални Руски општевојни савез, а по-следњих дана окгобра 1926. дефинитивно је напустио Карловце. Настанио се у Бриселу где је 25. априла 1928. године изненада умро. По његовој жељи тело му је пренето у Београд и у октобру 1929. године је сахрањен уз војне почасти у руском храму Свете Тројице на Ташмајдану.

    Врангелов отац, барон Николај Јегорович Врангел, сахрањен је на карловачком гробљу Черат, на који ће у петак бити положени венци.''
    (Даница Радовић, Политика, 13.09.2007.)
    Петар Николајевич Врангел
    Poruku je izmenio nenad.bds, 09.03.2010 u 14:40

  12. #27

    Odgovor: Naša spomen-obeležja

    SPOMENICI PARTIZANSKOG SREMA
    - 3 -


    ČEREVIĆ



    U centru Čerevića, u senovitom malom prostoru pored glavnog puta, su spomenici kojim meštani odaju počast svojim sugrađanima palim kao dobrovoljci u I svetskom ratu, stradalima kao žrtve fašizma i borci NOB i jednom od znamenitih ljudi poteklih iz Čerevića - vajaru Jovanu Soldatoviću.


    Na levom krilu je spomenik ''Čerevićanima srpskim dobrovoljcima u prvom svetskom ratu'' sa bronzanim odlikovanjem Srbije pri vrhu i uklesanih 54 imena.

    Centralni spomenik je posvećen periodu od 1941-45. Na levoj strani je spisak imena preko šezdeset boraca palih u NOB. Na sredini je bista narodnog heroja Lazarov Mitra - Raše, a na desnom krilu su imena oko 100 žrtava fašističkog terora.




    Na levoj slici je deo posvećen zrtvama fašizma.

    Jovan Soldatović (1920 - 2005)
    ''Rođen je u Čereviću 1920. godine. Osnovnu školu i gimnaziju pohađa u Novom Sadu, a 1940. godine upisuje se na Tehnički fakultet, odsek za arhitekturu, u Beogradu. Studije prekida zbog rata, vraća se u Novi Sad, gde sarađuje sa NOP-om, a u NOB aktivno učestvuje od 1943. godine.

    Akademiju za likovne umetnosti, vajarski odsek, u Beogradu, upisuje 1945. godine, a završava 1948. kod profesora Tome Rosandića. Od sledeće, 1949. godine, radi kao saradnik Državne majstorske radionice Tome Rosandića u Beogradu, postaje član ULUS-a i prvi put izlaže na izložbi ULUS-a.

    U Novi Sad se vraća 1953. godine, gde po pozivu učestvuje u osnivanju vajarskog odseka Više pedagoške škole, u kojoj je i prvi profesog vajarstva. Učestvuje u osnivanju prvih ateljea na Petrovaradinskoj tvrđavi.

    Za vanrednog profesora Akademije umetnosti, odsek likovnih umetnosti, u Novom Sadu, izabran je 1975. i na tom poslu ostaje do penzionisanja 1981. godine. Živi i radi do smrti u Novom Sadu.

    Njegova najpoznatija dela su Spomenik borcima NOR na Tisi kod Žablja iz 1962. i Porodica iz 1970, posvećena žrtvama Novosadske racije, počinjene 1942. na Keju u Novom Sadu. Soldatovićevi spomenici Arseniju Čarnojeviću u Ibarskom Kolašinu, Branku Radičeviću na Stražilovu, Đuri Jakšiću i Kosti Trifkoviću u Novom Sadu i Steriji u Vršcu, spadaju među najpoznatije radove ovog skulptora. Bio je prepoznatljivi autor velikog broja skulptura srna, košuta, jelena, roda i konja u parkovima mnogih gradova na prostoru bivše Jugoslavije.

    Soldatovićeva skulptura Dvoje nalazi se u parku ispred zgrade UN u Njujorku.
    Soldatović, koji je najveći broj dela uradio u bronzi, dobitnik je velikog broja umetničkih nagrada i društvenih priznanja�'' (Sa sajta: astrozmaj)



    BANOŠTOR



    Škola u Banoštoru.

    Na školskoj zgradi se nalazi ploča posvećena 112-torici bivših đaka te škole. Postavljena je 1969. godine, o stogodišnjici škole.




    Pravoslavna crkva je iznad škole.

    Čerević i Banoštor su fruškogorska i istovremeno podunavska mesta. Na središnom delu severne padine, nedaleko od Banoštora je selo Sviloš. Ležimir je 6-7 kilometara dalje, preko Partizanskog puta.

    SVILOŠ



    Spomenik je putu koji kroz selo ide preko Fruške Gore, ka Ležimiru i dalje prema Sremskoj Mitrovici, na mestu gde se ulica račva i nadesno ide prema donjem delu sela gde je i crkva.






    Centralni deo je napravljen u obliku spirale od oko 25 petokraka poslaganih jedna na drugu.


    Bakarna ploča posvećena 149-torici Svilošana. Selo je 1948. imalo 470 stanovnika.

    Na nešto diskretnije postavljenoj bakarnoj ploči stoji da je idejno rešenje dala Zorica Keljina-Isaković; projekat akademski slikari Miodrag i Slobodan Nedeljković a radove u kovanom bakru je izveo Nikola Popržan sa saradnicima.


    Na desnom krilu bakarnog friza prikazan je ulazak kaznene ekspedicije, selo i crkva u plamenu, obešene na drvetu.


    Na levom krilu su prizori iz NOB do pobede i oslobođenja.


    Ploča sa imenima, po svemu sudeći, nije iz istog vremena kada i ostatak spomenika.




    U nameri da u ova vremena predstavim spomenike partizanskog Srema učvrstila me je starija meštanka koju sam zaustavio blizu njega da nešto priupitam. Spomenik je pomenula nekako svečano, sa pijetetom.

    __________________________________________________ __________________________________________________
    Na žalost, početkom 2013. svedok sam još jednog primera nečega što je teže od vandalizma i krađe. Stariji meštanim reče mi da su ploče ukradene krajem 2012. godine.

    __________________________________________________ _____________________________________



    Napunih sto metara dalje je škola na kojoj je ploča postavljena pre podizanja spomenika.


    Skoro prekoputa škole je spomen dom. Očigledno da nema više onih koji koji su preživeli ratna stradanja da se okupljaju i potsećaju na prošlost.


    LEŽIMIR

    Citat nenad.bds kaže: Pogledaj poruku
    ... Na žalost, lopovi - vandali nemaju pijeteta ni prema mrtvima, pa od pre koju godinu nema više bronzanih poloča sa imenima ...
    Prolazeći ovih dana video sam da je spomenik popravljen.


    Imena ispisana na bronzanim pločama zamenjena su uklesanim u kamenu.




    Brojeći redove sračunao sam da je tu oko 330 imena Ležimiraca. Selo je pred rat imalo nešto više od 2.000 duša.


    ''I kad nam muške uzmete živote, grobovinaši boriće se s vama'' piše na strani okrenutoj ka spomeniku. Na drugoj strani piše da spomenik podiže Savez boraca Ležimir.

    Poruku je izmenio nenad.bds, 14.01.2013 u 17:59

  13. #28

    Odgovor: Naša spomen-obeležja

    Споменици
    ЈОВАНУ ЈОВАНОВИЋУ - ЗМАЈУ
    У Новом Саду и Сремској Каменици

    Јован Јовановић Змај

    Jovan Jovanović Zmaj
    ''Споменик Јовану Јовановићу Змају, Новосађанину, лекару по професији, али и познатом песнику, преводиоцу, родољубу и покретачу неколико листова, налази се испред Владичанског двора Бачке епархије, на крају улице која носи песниково име. Рад је београдског вајара Драгана Николића из 1984. Бронзана фигура Змаја у природној величини на постаменту је од јабланичког гранита, недалеко од некадашње кафане „Код пужа”, коју је држао Лаза Јеремић, на самом улазу у Лебарски сокак, где је Змај најрадије долазио и седео до зоре. (Са званичног сајта Н. Сада)


    Jovan Jovanović Zmaj

    Родна кућа Змајева је била у ул. Златне Греде, на месту где је сада јужно крило Гимназије која носи песниково име. Још за живота песникова - 1903. ту је постављена спомен плоча.


    Jovan Jovanović Zmaj
    Јован Јовановић Змај (Нови Сад, 24. новембар 1833. — Сремска Каменица 3. јун 1904)

    Јован Јовановић Змај је рођен 1833. у угледној грађанској породици. Основну школу је похађао у Новом Саду, а гимназију у Новом Саду, Халашу и Пожуну (Братислави). После завршене гимназије уписао је студије права у Пешти, а студирао је још и у Прагу и Бечу. За његово књижевно и политичко образовање од посебног значаја је боравак у Бечу, где је упознао Бранка Радичевића, који је био његов највећи песнички узор. Такође у Бечу упознао се и са Светозарем Милетићем и Ђуром Јакшићем.

    После завршених студија права, Змај се 1860. вратио у Нови Сад и као један од најближих Милетићевих сарадника постао службеник у новосадском магистрату. Ту се упознао са својом будућом супругом Ружом Личанин. Љубав и срећан породичан живот надахнули су Змаја да напише циклус (збирку) песама Ђулићи (од турске речи Gl, што значи ружа).


    Јован Јовановић Змај
    Ипак, служба у магистрату није му одговарала, па ју је напустио и посветио се књижевном раду. Тада је покренуо књижевни часопис Јавор и сатирични лист Комарац. Године 1863. преселио се у Пешту, где је радио у Матици српској и као надзорник Текелијанума. Године 1864. покренуо је сатирични лист Змај (игра речима, пошто је 3. мај по јулијанском календару био дан одржавања Мајске скупштине 1848.), чији ће назив постати саставни део његовог имена.
    Jovan Jovanović Zmaj

    Гимназија 'Јован Јовановћ - Змај' у Новом Саду. Песникова биста је у дворишту уз ул. Златне Греде.
    Јован Јовановић Змај

    Године 1870. Змај је завршио студије медицине, па се вратио у Нови Сад, где је започео своју лекарску праксу. Овде га је убрзо задесила породична трагедија: умрла су му деца, а потом и жена. Из ове породичне трагедије произишао је низ елегичних песама објављене под заједничким називом Ђулићи увеоци.
    Две најбоље збирке његових песама су Ђулићи и Ђулићи увеоци. Велики број његових шаљивих и дечијих песама, штампаних по разним листовима и часописима, изашао је у два издања целокупних дела: Певанија и Друга певанија. Последње су штампане збирке: Снохватице и Девесиље. У прози је написао једну песничку легенду („Видосава Бранковић“) и један шаљиви позоришни комад („Шаран“).

    Змај је и преводио, нарочито из мађарске књижевности. Најбољи су му преводи мађарског песника Шандора Петефија (рођеног Петровић). Поред осталих песама, од њега је превео спев „Витез Јован“. Из немачке поезије преводи Гетеа („Херман и Доротеја“, „Ифигенија у Тавриди“) и с успехом подражава Хајнеову љубавну лирику и епиграм и оријенталску поезију Фридриха Боденштета („Песме Мирца Схафије“). Од осталих превода из стране књижевности знатнији су му: „Демон“ од Љермонтова и „Енох Арден“ од енглеског песника Тенисона.


    Jovan Jovanović Zmaj

    Сремска Каменица - споменик на тргу у центру.

    Поред „Змаја“, уређивао је још два сатирична листа: „Жижу“ и „Стармали“. Од 1880. па до смрти издавао је дечији лист Невен, најбољи српски дечији лист онога доба.
    Домаћа срећа и коб инспирисала је овог песника за најлепше стихове које је дао, не само у „Ђулићима“ већ и у својим дечијим песмама, управо у „песмама о деци“. Нежан и добар отац, чија су деца рано преминула, и уман човек и велики родољуб који зна вредност подмлатка, он се, нарочито последњих година живота, сав посветио стварању поезије о деци и за децу. Тај део његове лирике је од особитог значаја, јер је Змај остао ненадмашни српски дечји песник — „Чика Јова“. Оне имају велики морални и поучни значај; у њима су многе генерације први пут почеле да сазнају за оно што је истинито, добро и лепо.


    Јован Јовановић Змај
    Змај је имао нарочита разумевања за децу, умео да се уживи у њихов начин мишљења и осећања и да створи поезију коју деца разумеју и воле. То је дидактична, васпитна поезија, али и поезија која има уметничке вредности. У тим песмама су дати реално и живописно не само лепи већ и ружни дечији нагони, цео дечији живот. У њима деца познају себе, проживљују своју интимну личност, која је дражесна, а и врло загонетна. Снажно и рељефно, Змај је у кратким и лаким лирским песмицама овековечио неколико дечијих типова, као „Пура Моца“, „Материна маза“, „Мали коњаник“ и друге. Као претежно интелектуалан песник, Змај није опевао у дечијем животу трагичну страну, већ само оно што разум може да запази споља, што је комично. Кад се деца поставе у те комичне оквире, онда неминовно изазивају безазлен и ведар хумор. Зато сви јунаци Змајеве дечије епопеје, заједно са домаћим животињама, изазивају осмејак и освежење при читању.


    Јован Јовановић Змај
    Источњачка поезија Змајева је углавном превод или прерада оријенталске поезије из туђих књижев-ности. Штампао је две књиге источњачких стихова: „Источни бисер“ и „Песме Мирца Схафије“ (по Боденштету). Змајеви препеви су често бољи од оригинала, а има и оригиналних песама. Нарочито су лепе оне популарне: „Лем Едим“ и „Селим-бег“.

    Змај није само песник „Ђулића“, дечије и источњачке поезије. Он је певао много, о свему и свачем: сва осећања, све идеје, све догађаје и многе личности свога времена; „по његовим песмама може се најбоље разумети духовни живот српског народа од 1850. до 1900.“. У тим својим песмама, родољубивим, програмским, дидактичним и сатиричним, Змај је износио све оно што је добро и племенито, крепио народ и потстицао на високе идеале. Он је, смело и непоштедно, жигосао порок и назадњаштво. Његова се сатирична поезија одликује духовитошћу и ретком проницљивошћу. Он је несумњиво најбољи српски сатирични песник, најобилнији иначе, ма да у његовој сатиричној поезији има и личног обрачунавања и кафанских досетака.


    На углу до трга са спомеником је Змајев музеј. У jeднoj од три куће Музеја живео и радио је Змај, лекар и песник, у Каменици.
    Јован Јовановић Змај

    Најразноврснији и најобилнији српски песник, Змај је уједно и најпопуларнији. Од свих српских песника, он је најдубље ушао у народ, био највише читан и највише вољен. Грађанско друштво је волело његов лак и приступачан изражај. Због те велике популарности стекао је глас највећег српског песника, али му критика то нигда није признала, изузев у самом почетку. У изражају — он је створио огроман број нових језичних и ритмичних могућности; тиме је надмашио све оно што је пре њега стварано и ударио сигурне темеље за нове потхвате. Значај његова талента је поглавито у томе. Неисцрпан у изражају, он је неисцрпан и у инвенцији. Он је био плодан и даровит песник своје генерације, свих њених идеала и чезнућа, великих као и обичних и свакодневних. Отуда код њега, поред најлепших песама, налазимо и велики број пригодних и програмских песама, често са најповршнијом и најбаналнијом садржином.

    У току целе друге половине XИX века он је најобилнији српски песник, уредник многих листова и часописа и један од најистакнутијих националних радника. Оставио је поезију која има трајне и неоспорне вредности.
    Умро је 1904 год. у Сремској Каменици, у Срему. Сремска Каменица је некада носила име Змајева Каменица, у част Јована Јовановића Змаја.
    (Са сајта Antikvarne-knjige.com )


    Споменик је подигао Српски народ 'Љубимцу народном'. На споменику су и стихови ''... песма нас је одржала, њојзи хвала''.

    ’’Змај је сахрањен најсвечаније на гробљу у у Сремској Каменици 17. јуна уз огромно учешће не само Каменичана и Новосађана већ и многих делегација из свих српских крајева. .. Над отвореном раком говорио је најпре Јаша Томић у име Српске радикалне странеке и ’Заставе’, док је последњи говорник био Јанко Веселиновић, председник Српске књижевне задруге.

    Запажено је одсуство патријарха Георгија Бранковића који је Змају за живота замерао што је критиковао црквену хијерархију и осуђивао клер због раскошног живота и злоупотреба у располагању црквеном, нарочито манастирском имовином.’’

    По академику Младену Лесковцу Змај ’’ је хроничар једног друштва, сликар једног времена, критичар друштвених нарави и јавног морала, песник борбених тежњи једног сањалачког нараштаја’’ и зато се с правом убраја међу највеће Србе XИX века.’’

    Иако Змаја садашње генерације знају пре свега као дечијег а ређи и као лирског песника, Змајева величина лежи и у чињеници да је од младости учестовао активно у политичком и друштвеном животу Срба у Угарској. између осталог, налазио се уз сам руководећи врх Српске народне слободоумне странке Светозара Милетића, којој је основни, далеки циљ био ослобођење Срба и њихово сједињавање у једној држави.
    Jovan Jovanović Zmaj

    У Занатском дому у Новом Саду. Плоча је постављена 1938. приликом завршетка градње Дома. и Певачко друштво занатлија је узело име по Змајевом листу.

    Био је међу часницима Матице српске, са Милетићем водио Српску читаоницу у Новом Саду, учествовао у оснивању Српске књижевне задруге у Београду и био јој први потпредседник; био члан Друштва српске словесности и Српског ученог друштва, а 1896. изабран је за члана Српске краљевске академије и приступну беседу одржао у присуству краља Александра (Обреновића) и црногорског кнеза Николе И. Био је и међу оснивачима Српског народног позоришта у Новом Саду. На позив кнеза Србије био је драматург у Народном позоришту у Београду. Као лекар у исто време је у Београду основао и бесплатно водио санитарни надзор у Школама а са још неколицином лекара основао прву амбуланту у Србији.
    Народна скупштна Србије је 1892. одлучила је да му се у име народног признања за целокупни рад из државне благајне исплаћује годишње по 4.000 динара. (Према Енциклопедији Новог Сада)


    Основна школа у Ђурђеву.

    Значај који је имао за живота али и цео век после, доказују и мноштва улица и школа које носе име Змај, (па и име места Змајево).
    Jovan Jovanović Zmaj

    Барјак црквеног хора православне цркве у Врбасу из 1930. са стиховима 'Песма нас је одржала ...''
    Jovan Jovanović Zmaj

    Jovan Jovanović Zmaj

    Одломак из песме Билдунг из 1856.
    Poruku je izmenio nenad.bds, 31.03.2010 u 00:32

  14. #29

    Odgovor: Naša spomen-obeležja

    Poštovani gospodine Nenade,
    veoma je lepo videti da se spomen obeležja i istorija ovako malih sela kao sto je Mišićevo ne zaboravlja i da postoje ljudi koji se zanimaju za isto. Hvala Vam na tome. Medjutim, u Vašem opisnom tekstu uz sliku "Biste Živojina Mišića" stoji da je to delo Save Halugina, što naime nije tacno. Bista Živojina Mišića u Mišićevu rad je akademskog vajara i slikara iz Beograda - Žike Radenkovića, a dobijena je na poklon od opštine Mionica.
    Više o tome možete pogledati u knjizi "Mišićevo (1925-1996)" izdavač: Istorijski arhiv Subotica ISBN 86-901243-4-9
    Poruku je izmenio sunkica, 14.04.2010 u 17:50

  15. #30

    Odgovor: Naša spomen-obeležja

    Citat sunkica kaže: Pogledaj poruku
    Poštovani gospodine Nenade,
    veoma je lepo videti da se spomen obeležja i istorija ovako malih sela kao sto je Mišićevo ne zaboravlja i da postoje ljudi koji se zanimaju za isto. Hvala Vam na tome. Medjutim, u Vašem opisnom tekstu uz sliku "Biste Živojina Mišića" stoji da je to delo Save Halugina, što naime nije tacno. Bista Živojina Mišića u Mišićevu rad je akademskog vajara i slikara iz Beograda - Žike Radenkovića, a dobijena je na poklon od opštine Mionica.
    Više o tome možete pogledati u knjizi "Mišićevo (1925-1996)" izdavač: Istorijski arhiv Subotica ISBN 86-901243-4-9
    Drago mi je što postoji interesovanje za ovu temu jer spomenike pored kojih prolazimo skoro da i ne primećujemo, akamoli da se interesujemo i za nešto više o njima.

    Pošto ovo moje predstavljenje spomenika na koje sam naišao vozeći se po Vojvodini a i većem delu Srbije nije nikakav stučni, naučni rad, za podatke o spomenicima koristim najpristupačnije izvore - sa Interneta. A o mnogim spomenicima (kao i o mnogočemu drugome) nema na Internetu ništa ili vrlo malo. I o samom selu Mišićevu jedva da sam pronašao jednu, dve rečenice. To izmedju ostalog, pokazuje da je kod nas Internet još uvek u nekoj ranoj fazi.

    No, o spomeniku u Mišićevu sam našao 5-6 reči i to sam iskoristio, ne sumnjajući u tačnost:

    Zdravko Ranković: Biografski leksikon Valjevskog kraja, knjiga III - sveska 12
    Objavljeno: Novembar 2007
    (na sajtu Vojvoda Živojin Mišić * Knjige * KOLUBARA Izdavačko društvo * Valjevo, Srbija)

    U navedenom tekstu je duži spisak obeležja posvećenih Živojinu Mišiću, pa, izmedju ostalog, stoji:
    ''.. Milana Besarabića (bista u Ljigu), Dušana Nikolića (spomenik u Valjevu), Ljubiše Mančića (reljef na mestu u Beogradu gde je bila M. kuća), Drinke Radovanović (biste u Tekerišu i Beogradu), Save Halugina (bista u Mišićevu kod Subotice)...''

    U post o spomeniku u Mišićevu unosim i ovo što je član sunkica naveo - dok se stvar ne razjasni.

Strana 2 od 8 PrvaPrva 1234 ... PoslednjaPoslednja

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •