Leopold Sedar Senghor
Strana 1 od 2 12 PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 1 do 15 od ukupno 21
  1. #1

    Leopold Sedar Senghor



    Leopold Sedar Sengor

    1906. - 1927. AFRIČKO DETINJSTVO



    1906. 15.avgusta (zvanično 9.oktobra) u primorskom mestašcu Žoal, danas Žoal-Fadjut, u Senegalu, rođen je Leopold Sedar, sin Bazila Đogoja Sengora i Njilane Bakum. Po ocu, zemljoposedniku i imućnom trgovcu sa četiri "ko- supruge", pripada manjinskom narodu Serer; majka mu je Pel. Rano detinjstvo će provesti u majčinoj porodici u obližnjem Điloru, gde će mu ujak otkrivati tajne prirode i predanja njegovog naroda.

    1913. U katoličkoj misiji u Điloru, kod opata Diboa, poreklom iz Normandije, mladi Leopold uči veronauku i stiče osnove francuskog jezika.
    1914. U katoličkom Koledžu svetog Josifa u Ngazobilu, koji drže spiritanci, misionari Duha Svetoga, dečak će se devet godina učiti disciplini i završiće osnovnu školu analognu francuskoj. Savladaće i volofski jezik.
    1921. Leopold želi da postane profesor ili sveštenik. Njegov otac se tome protivi, ali prepušta odluku svome sinu. Te godine, Rene Maran, crnac sa Antila školovan u Francuskoj i zaposlen u kolonijalnoj administraciji, objavljuje "pravi crnački roman" Batuala, koji je krunisan Gonkurovom nagradom u Parizu. Laureat gubi posao zbog predgovora u kojem napada kolonijalni režim.
    1923. Đogoj Sengor šalje sina u koledž - semenište "Liberman" u Dakaru, gde mladić uči grčki i latinski. Ogorčen je zbog nipodaštavanja s kojim njegovi učitelji gledaju na afričku kulturu, što dovodi do sukoba sa ocem Laluzom.
    1926. - 1927. Ocenjen kao suviše buntovan za sveštenički poziv, Leopold je poslat u laičku školu da sprema maturu. Jedini je crnac u svom odeljenju. Obožava književnost i guta knjige. Piše i prvu pesmu, koja nije sačuvana. Dobija odlične ocene i polustipendiju da nastavi studije u Francuskoj.



    1928. - 1944. CRNAŠTVO KROZ BURNE GODINE U PARIZU



    1928. U oktobru stiže u Pariz, razočaran njegovim sivilom. Obeshrabren na Sorboni, upisuje se u Gimnaziju Luja Velikog. Među njegovim drugovima je i Fam Dui Kiem iz Indokine, s kojim će zauvek ostati prijatelj.
    1929. Upisuje se u viši razred gimnazije i sedi u klupi sa Žoržom Pompiduom, koji će izvršiti "odlučujući" uticaj na njega. Pompidu mu otkriva umetnički Pariz, Prusta, Bodlera, Remboa... i socijalizam.
    1930. Za vreme uskršnjeg raspusta, sa školskim drugom Famom putuje po Tureni. Pristupa grupi Socijalističkih studenata.
    1931. Dok kolonijalna izložba u Parizu pokazuje moć francuskog carstva, Sengor se kreće u krugovima pariskih crnih intelektualaca: Biranga Diopa, Renea Marana... U "salonu" sestara Polet i Andre Nardal, studentkinja sa Martinika, koje sa Haićaninom Leom Sažusom objavljuju u novembru prvi broj časopisa posvećenog stvaralaštvu i identitetskim problemima crnaca: La Revue du Monde Noir ("Revija crnog sveta"), sreće afroameričke i antilske pisce kao što su Ričard Rajt, Langston Hjuz, V.E.B. Dubojs, Žak Rumen. Stiče diplomu trogodišnjih studija iz književnosti i nastavlja studije na Sorboni. Stanuje u Studentskom gradu. Postaje prijatelj sa Emeom Sezerom i Gontranom Damasom, s kojima će činiti trojstvo Crnaštva (Ngritude), pokreta koji se bori za priznavanje vrednosti crnačke civilizacije. Mondenski krugovi Pariza luduju za "crnačkom revijom" afroameričke pevačice i plesačice Džozefine Beker, dok Monparnasom odjekuje truba Luja Armstronga.
    1932. Izlazi prvi broj časopisa Lgitime Dfense ("Legitimna odbrana"), u kojem crni studenti sa Antila propovedaju političku revoluciju, želeći podrediti kulturnu akciju političkoj. Leopold ne deli njihove "marksističko - lenjinističke" stavove; on daje prvenstvo kulturi. U julu stiče diplomu visokih studija odbranivši rad "Egzotika u Bodlerovom delu". Priprema profesorski ispit (agregaciju) iz francuske gramatike. Zato traži francusko državljanstvo. U avgustu se prvi put vraća u Senegal, na svoje sererske izvore. U septembru, u Parizu, zamišlja sa Damasom i Sezerom jedan novi svet koji će uključiti i crnačke vrednosti. Iz toga će se roditi Crnaštvo.
    1933. Leopold dobija francusko državljanstvo. Putuje u Grčku. Osniva Udruženje zapadnoafričkih studenata. Smrt oca Đogoja.
    1934. Sluša predavanja iz etnologije kod Pola Rivea, osnivača Etnološkog instituta, Marsela Mosa, Marsela Koena. Osniva se novina L'tudiant noir ("Crni student"). Krajem oktobra, Sengor odlazi da služi vojsku, na godinu dana, u Verdenu.
    1935. Pošto je položio profesorski ispit iz gramatike, Sengor dobija posao u Dekartovoj gimnaziji u Turu. U Parizu sluša predavanja iz negroafričke lingvistike kod Lilije Homburger i druži se sa barjaktarima Crnaštva, Sezerom i Damasom. Oni od novina Etudiant noir prave glasilo Crnaštva, ne sanjajući koliki će značaj dobiti njihove ideje. Leopold želi da se venča sa kreolkom Andre Nardal, ali devojčina porodica ima predrasuda prema Afrikancima.
    1936. Učlanjuje se u SFIO, francusku sekciju Radničke internacionale, prethodnicu Socijalističke partije, i angažuje se u sindikalnim aktivnostima. Sezer mu poklanja francuski prevod Istorije afričke civilizacije velikog nemačkog etnologa Lea Frobenijusa. Leopold će ovo delo doživeti kao "udar groma" i potvrdu ideja Crnaštva. Ulazak italijanskih trupa u prestonicu Etiopije, koja još pruža otpor kolonijalizaciji, potresa ga i nadahnjuje da napiše poemu "Na poziv rase od Sabe".
    1937. 10. septembra, u Dakaru, pred kolonijalnom administracijom koja je sa velikom pompom dočekala prvog crnog profesora, drži predavanje "Kulturni problem u Francuskoj Zapadnoj Africi". Tezom "asimilovati a ne biti asimilovan", dovodi u pitanje francusku politiku asimilacije i školski sistem koji negira afričku kulturu. Francuzi su zapanjeni.
    1938. Postavljen je za predavača u Gimnaziji Marselena Berteloa u Sen Moru, u pariskom predgrađu. Iznajmljuje stan u Parizu, u ulici Lamblarderi, blizu Muzeja kolonija kod Zlatnih vrata, jugoistočne kapije Pariza. Iz tog vremena potiču mnoge pesme iz zbirke Pesme senke.
    1939. U tekstu "Ono što donosi crni čovek" Sengor pokazuje da crnci imaju civilizaciju i baštinu. Izjava: "Osećajnost je crnačka kao što je razum helenski" izaziva polemike jer je shvaćena bukvalno. U septembru, Francuska se sprema za rat, i mladi profesor je mobilisan. Postaje vojnik druge klase u jednoj pariskoj kasarni.
    1940. Upoznaje Andrea Žida. U februaru stupa u regimentu kolonijalne pešadije, a 20.juna je zarobljen u La Šarite sir Loar. U septembru, u logoru u Amijenu, sastavlja himnu "Gelovaru", nadahnutu pozitivom generala De Gola iz Londona na otpor, kao i druge pesme koje će se pojaviti u zbirci Crne hostije.

    CRNE HOSTIJE

    LOGOR 1940.

    GELOVARU*



    Gelovare!
    Kako smo te slušali, čuli smo te ušima svog srca.
    Blistav, tvoj glas je blesnuo u noći naše tamnice
    Poput glasa Gospodara divljine, a kakav li se drhtaj
    ustalasao povijenom nam kičmom!
    Mi smo ptići ispali iz gnezda, tela lišena nade i koja venu
    Divlje zveri podsečenih kandži, razoružani vojnici, goli
    muškarci.
    A sada smo sasvim skočanjeni i nespretni kao slepci bez
    ruku.
    Najčistiji od nas su mrtvi: nisu mogli progutati hleb srama.
    A sada smo uhvaćeni u mreže, izručeni varvarstvu
    civilizovanih
    Istrebljeni kao fakošeri. Slava tenkovima i slava avionima!
    Tražili smo oslonac, koji se osuo kao pesak dina
    Vođe, a oni behu odsutni, drugove, oni nas više nisu
    poznavali
    A mi više nismo prepoznavali Francusku.
    U noći smo uzvikivali svoje beznađe. Nijedan nam glas
    nije odgovorio.
    Poglavari Crkve su zamukli, državnici su veličali
    velikodušnost hijena
    "Zaista je u pitanju crnja! Zaista je u pitanju čovek! Ne!
    Kada je u pitanju Evropa!"
    Gelovare!
    Tvoj glas nam kaže čast, nada i borba, a njegova nam krila
    u grudima lepeću
    Tvoj glas nam kaže Republika, i da ćemo podići Grad u
    plavome danu
    U jednakosti bratskih naroda. A mi se pak odazivamo:
    "Prisutni, o Gelovare!"

    Amijenski logor, septembar 1940.

    * Gelovar je ovde general De Gol.





    MOLITVA ZA MIR


    (za velike orgulje)


    ZA ŽORŽA I KLOD POMPIDU


    " Sicut et nos dimittimus debitoribus nostris*"



    Gospode Isuse, na kraju ove knjige rado bih da Ti darujem ovaj kalež patnje

    Na početku Velike Godine, u suncu Tvoga mira na snežnom krovovlju Pariza

    Ali dobro znam da će se krv moje braće nanovo crveneti žutim Orijentom, na obalama Tihog okeana koji pustoše oluje i mržnje

    Dobro znam da je ta krv prolećna žrtva levanica kojom Veliki Carinici već sedamdeset godina tove zemlje Carstva

    Gospode, podno ovoga krsta i više nisi Ti drvo bola, nego iznad Starog i Novog Sveta Afrika na krst raspeta

    A desnica joj se pruža mojom zemljom, a leva joj strana senči Ameriku

    A srce joj je dragi Haiti, Haiti što se usudi da proglasi Čoveka spram Tiranina

    U podnožju moje Afrike na krst raspete već četiri stotine godina a koja ipak diše

    Pusti me da Ti kažem Gospode, njenu molitvu mira i oproštaja.


    II

    Gospode Bože, oprosti beloj Evropi!

    A istina je, Gospode, kroz četiri veka svetlosti bacala je slinu i lavež svojih molosa na moje zemlje

    A hrišćani, javno se odričući Tvoje svetlosti i blagosti Tvog srca

    Osvetljavali su svoje bivake mojim plemićkim poveljama, mučili moje talbe, deportovali moje učenjake i gospodare nauke.

    Njihov je barut sevajući rušio gordost tata zidina i bregova

    A njihova je đulad preletala krsta carstava širokih kao vedar dan, od Roga Zapada do Istočnog obzorja

    I kao u lovištima, palili su nedodirljivo drveće, vukući Pretke i duhove za njihovu mirnu bradu.

    I pravili su od njihove tajne zabavu nedeljom mesečarskih buržuja.**

    Gospode, oprosti onima koji su od Askija napravili makizare, od mojih kneževa ađutante

    Od mojih sluga boyse i od mojih seljaka službenike, od moga naroda narod proletera.

    Jer zaista treba da oprostiš onima koji su lovili moju decu kao divlje slonove.

    I učili su ih redu bičujući ih šikotom, i pravili su od njih crne ruke onih čije ruke behu bele.

    Jer zaista treba da zaboraviš one koji su izvezli deset miliona mojih sinova u leproznicama svojih brodova

    Koji su pobili njih dvesta miliona.

    I učinili da mi starost bude samotnička između šume mojih noći i savane mojih dana.

    Gospode ogledalo mojih očiju se zamagljuje

    I evo gde zmija mržnje diže glavu u mom srcu, ta zmija za koju sam verovao da je mrtva

    III

    Ubij je Gospode, jer valja mi nastaviti put, i hoću da se molim naročito za Francusku.

    Gospode, među belim nacijama, postavi Francusku sa Očeve desne strane.

    Oh, dobro znam da je ona takođe Evropa, da mi je otimala moju decu kao razbojnik sa severa goveda, da bi đubrila svoja polja šećerne trske i pamuka, jer crnački znoj je gnojivo.

    Da je ona takođe donosila smrt i top u moja plava sela, da je huškala moje jedne na druge kao pse što se otimaju o kosku

    Da je one što su se opirali kažnjavala kao lupeže, i da je pljuvala na glave-širokih-nauma.

    Da Gospode, oprosti Francuskoj koja jasno kaže pravi put a vrluda krivim stazama

    Koja me poziva za svoju trpezu i kaže mi da donesem svoj hleb, koja mi daje desnom rukom a levom rukom oduzme polovinu.

    Da Gospode, oprosti Francuskoj koja mrzi okupatore a tako mi teško nameće okupaciju

    Koja otvara puteve slave junacima a svoje Senegalce nipodaštava kao plaćenike, praveći od njih crne doge Carstva

    Koja je Republika a izručuje zemlje Velikim Koncesionarima.

    A od moje Mesopotamije, od moga Konga, načinili su veliko groblje pod belim suncem.


    IV

    Ah, Gospode, odagnaj iz mog pamćenja Francusku koja nije Francuska, tu masku niskosti i mržnje na licu Francuske

    Tu masku niskosti i mržnje spram koje osećam samo mržnju ali zaista mogu mrzeti Zlo

    Jer gajim veliku slabost prema Francuskoj.

    Blagoslovi taj rastrzani narod koji je dva puta umeo osloboditi svoje ruke i usudio se proglasiti uzdizanje siromašnih u kraljevstvu

    Koji je preko noći načinio od robova slobodne ravnopravne bratske ljude

    Blagoslovi taj narod koji mi je doneo Tvoju Dobru Vest, Gospode, i otvorio moje teške očne kapke svetlosti vere.

    Otvorio je moje srce znanju sveta, pokazujući mi dgu na novim licima moje braće.

    Pozdravljam vas braćo moja: tebe Muhamede Ben Abdalah, tebe Razafimahatratra, a zatim tebe tamo Pam-Man-Tuong, vas sa tihih mora i vas iz začaranih šuma

    Pozdravljam vas sve jednim katoličkim srcem.

    Ah, dobro znam da su mnogi Tvoji glasnici progonili moje sveštenike kao divljač i napravili veliki pokolj pobožnih slika.

    Pa ipak mogli smo se nagoditi, jer one behu, te slike, od zemlje do Tvog neba Jakovljeve lestvice

    Svetiljka od belog maslaca koja omogućuje da čekamo zoru, zvezde koje nagoveštavaju sunce.

    Znam da su brojni Tvoji misionari blagoslovili oružje nasilja i sklapali pogodbe sa zlatom bankar

    Ali treba da ima i izdajnika i budala.

    V

    O blagoslovi taj narod, Gospode, koji traži svoje sopstveno lice pod maskom i muči se da ga prepozna

    Koji Te traži u hladnoći i u gladi što mu izgrizaju kosti i utrobu

    A zaručnica oplakuje svoje udovištvo, a mladić gleda svoju opustošenu mladost

    A žena jadikuje oh, zbog odsutnog oka svog muža, a majka traži san svog deteta u ruševinama.

    O blagoslovi taj narod koji kida svoje veze, blagoslovi taj narod na smrtnim mukama koji pruža otpor bulimičnoj hajci moćnika i mučitelja.

    I sa njim sve narode Evrope, sve narode Azije sve narode Afrike i sve narode Amerike

    Koji se znoje krvlju i patnjama. A usred tih miliona talasa, pogledaj uzburkane glave mog naroda.

    I daj njihovim toplim rukama da obujme zemlju jednim pojasom od bratskih ruku

    ISPOD DUGE TVOGA MIRA.

    Pariz, januar 1945.

    * Deo molitve Pater noster, Oče naš: ... i oprosti nam dugove naše "kao što i mi opraštamo dužnicima svojim" (onima koji su nas povredili). Matej 6:714, Luka 11:24. Prev.

    ** Tridesetih godina prošlog veka domoroci iz kolonija bili su "izloženi" u Botaničkoj bašti u Parizu. Prev.



    1941. Jedan austrijski čuvar u logoru, naklonjen crnom intelektualcu koji čita grčke klasike u originalu, dostavlja Žoržu Pompiduu rukopis Crne hostije.
    1942. Nakon dve godine zarobljeništva u više frontstalaga, gde se družio sa "senegalskim strelcima", Leopold je oslobođen, aprila meseca, navodno zbog lošeg zdravlja. Ponovo predaje u Sen Moru. Viđa senegalskog intelektualca Aliuna Diopa i mnoge umetnike: Žaka Rabemanađaru, Gija Tirolijena, Tristana Caru, Pikasa... Razmišlja o budućnosti čovečanstva i o "civilizaciji Univerzalnog".
    1944. U časopisu "Student prekomorske Francuske" objavljena je "Crna žena" i još neke pesme koje će ući u zbirku Pesme senke. Nacionalna škola prekomorske Francuske poverava Sengoru katedru za afričke jezike i civilizaciju, koju je nekada vodio Moris Delafos, čuveni afrikanista. Više pesama iz tog vremena svedoči o Sengorovom negodovanju zbog kolonijalizma.

    PESME SENKE




    CRNA ŽENA


    Naga ženo, crna ženo

    Odenuta svojom bojom što život je, obličjem svojim što lepota je!

    Stasao sam u tvojoj seni; nežnost tvojih ruku povijala mi je oči.

    I evo gde u srcu Leta i Juga, otkrivam te, Zemljo obećana, s vrha visoke spržene vrleti

    A tvoja me lepota zgromi posred srca, poput orlove munje.

    Naga ženo, tamna ženo

    Zreli plode čvrstog mesa, mračna omamo crnog vina, usta što lirskim čine mi usta

    Savano čistih obzorja, savano treperava od vatrenih milovanja Vetra istočnjaka

    Tam-tame izvajani, tam-tame zategnuti što grmiš pod prstima pobednika

    Tvoj duboki glas kontraalta duhovna je pesma Voljene.

    Naga ženo, tamna ženo

    Ulje koje ni dašak ne mreška, mirno ulje na slabinama atlete, na slabinama kraljević Malija

    Gazelo božanskih gležanja, biserne kapi zvezde su na noći tvoje kože

    Slasti igara duha, odblesci crvenog zlata na tvojoj puti što se talasasto presijava

    U tami tvoje kose, vedri se moja teskoba na bliskim suncima tvojih očiju.

    Naga ženo, crna ženo

    Opevam tvoju lepotu što mine, obličje koje utvrđujem u Večnome

    Pre no što te Sudba ljubomorna u prah pretvori da njime nahrani korenje života.

  2. #2

    Odgovor: Leopold Sedar Senghor

    RAZNE PESME

    DRUŽE

    Druže,
    Hoću da zderem svoju crnu kožu,
    Pa neka me ona prati,
    Hoću da premostim tvoj doček
    Jogunasti, tvoje strele podrugljive.

    Druže,
    Hoću, s one strane tvoje preplanule, izgrebane kože
    I tvojih ruku,
    Da zaronim do tvog toplog srca, do tvoje nutrine
    Osetljive.

  3. #3

    Odgovor: Leopold Sedar Senghor



    Sa generalom De Golom, 1965.

    1944. - 1959. POLITIČKE BORBE


    1944. U delu "Francuska imperijalna zajednica" Sengor trasira osnovne linije jedne nove politike francusko - afričkih odnosa. Postaje član komisije koja radi na predstavljanju kolonija u budućoj francuskoj skupštini. Ova prva zvanična funkcija daje mu prilike da izrazi svoje političke stavove.
    1945. U avgustu dobija stipendiju za proučavanje sererske poezije i odlazi u Senegal. Tom prilikom ponovo otkriva tri pesnikinje iz svog zavičaja, svoje "Crne gracije". U Parizu je objavljena prva pesnička zbirka Pesme senke. Na nagovor Lamina Geja, socijalističkog poslanika Senegala u Francuskom parlamentu, Sengor i sam ulazi u Parlament.
    1946. Kao senegalski poslanik, za seljaštvo ("depute de brousse"), učestvuje u dorađivanju tekstova novog francuskog ustava. U septembru se ženi Žinetom Ebue, kreolkom iz Gijane i ćerkom generalnog guvernera Francuske Ekvatorijalne Afrike, koja će mu roditi dva sina.
    1947. Učestvuje na Panafričkom kongresu u Londonu, koju je organizovao Kvame Nkruma, lider Gane. U julu dobija sina Fransisa Arfanga. Ustanak na Madagaskaru, štrajk železničara na relaciji Dakar - Niger u oktobru i kontakt sa biračima mobilišu energiju poslanika Sengora, dok revija Aliuna Diopa Presence africaine (afričko prisustvo), osnovana u decembru, traži podršku pisca Sengora. U prvom broju revije objavljen je tekst Žan - Pola Sartra u kojem veliki pisac daje podršku crnačkom pokretu.
    1948. 27. aprila na Sorboni se obeležava stogodišnjica ukidanja ropstva. Sengor i Sezer drže govore koje će objaviti izdavačka kuća Presses Universitaires de France. Isti izdavač objavljuje zbirku Crne hostije i Antologiju nove crnačke i malgaške poezije francuskog jezika, sa Sartrovim predgovorom "Crni Orfej", koji čini da odjeknu ideje Crnaštva. Sengor ostaje bez majke, a dobija drugog sina Gija. Napušta SFIO, prekida sa Laminom Gejom i osniva sa Mamaduom Dja partiju Senegalski demokratski blok - BDS (Bloc dmocratique sngalais), i novine La Condition humaine ("Ljudska sudbina"). U jednom intervjuu kaže da ima dva cilja: sticanje političke nezavisnosti ako treba i silom, i konfederaciju sa Francuskom.
    1949. Izdavač Seghers objavljuje Pesme za Naet. Leopold obilazi Senegal da bi predstavio program svoje stranke: socijalizam duboko ukorenjen u ruralnu Afriku. Objavljuje razmišljanja i pesme u brojnim publikacijama.
    1950. U aprilu, Sartr i Simon de Bovoar putuju u Dakar.
    1951. Veliki uspeh BDS na senegalskim izborima.
    1952. - 1954. Lider BDS-a sve je popularniji u Senegalu, a pisac Sengor sve poznatiji u svetu. Objavljuje udžbenik za osnovce "Lepa priča o zecu Leuku", jednu studiju o Viktoru Igou i razne članke o afričkoj civilizaciji.
    1955. Postaje državni sekretar predsedništva Saveta u vladi Edgara Fora. Kolonijalno carstvo počinje da se raspada. Francuska je primorana da menja svoju politiku. Sengor daje predloge u dva članka: "Afrika i Evropa" i "Za jedno federalističko rešenje". Prolazi kroz porodičnu dramu i razvodi se od Žinet Ebue.
    1956. Jedan francuski zakon daje polovičnu autonomiju prekomorskim teritorijama. Pošto je želeo federalni okvir, Sengor protestuje kroz niz članaka. Na Sorboni 19. septembra počinje prvi Kongres crnačkih pisaca i umetnika. Sengor je 29. septembra izabran za gradonačelnika Tijesa u Senegalu. Le Seuil objavljuje Etiopike, zbirku pesama sa pogovorom koji daje ključ za razumevanje njegove poezije.

    Priredila i prevela:

    VESNA CAKELJIĆ



    ...

  4. #4

    Odgovor: Leopold Sedar Senghor

    NDESE ILI "BLUZ"

    Proleće je nosilo sante na svim mojim raštrkanim
    bujicama
    Moji mladi sokovi su šikljali od prvih milovanja po nežnoj
    kori.
    A ipak sam usred jula sleplji od zime na polu.
    Moja krila lepeću i ranjavaju se o rešetke niskog neba
    Nijedan zrak ne prodire kroz taj gluvi svod moje čame.
    Kakav znak da pronađem? Kakvu ključnu odluku da
    donesem?
    I kako da dosegnem boga sa dalegim sulicama?
    Kraljevsko leto tamnošnjeg juga, stići ćeš, o da, prekasno, u
    jedan samrtnički septembar!
    U kojoj knjizi da nađem žar tvoga odseva?
    I na stranicama koje knjige, kojih nemogućih usana tvoju
    pomamnu ljubav?
    Zamara me nestrpljivo čekanje. Oh, šuštanje kiše na
    monotonom lišću!
    Sviraj mi samo "Samoću", Djuče, da plačem sve do sna.

  5. #5

    Odgovor: Leopold Sedar Senghor

    1944. - 1959. POLITIČKE BORBE
    (nastavak)


    1957. BDS ulazi u Afričku konvenciju, koja okuplja više partija Francuske Zapadne Afrike. Sengor 18. oktobra stupa u brak sa Kolet Iber, Francuskinjom iz Versona, pored Kana u Normandiji. Bračni par će ubuduće provoditi letnji raspust na imanju u Versonu.
    1958. BDS se spaja sa drugim partijama u UPS (Union progressiste senegalaise), Senegalsku progresističku uniju. Sengor postaje član komisije za izradu ustava Pete Republike. De Gol namerava da napravi francusko-afričku zajednicu te priprema referendum u zapadnoafričkim zemljama nadajući se da će njegov projekat biti prihvaćen. Međutim, Afrikanci to ne žele. Sengor ipak podržava De Golov plan, ali je namerno odsutan u vreme De Golove posete Dakaru, gde narod na ulicama traži nezavisnost. Ipak sve zemlje sem Gvineje Seku Turea ulaze u Zajednicu.


    1959. Sengor je postavljen za De Golovog ministra savetnika. Paralelno se bavi afričkom politikom pokušavajući da uvuče više država bivše Francuske Zapadne Afrike u jednu federaciju. Uspeva da sagradi samo dvočlanu uniju sa Sudanom Modiboa Keite. Ovaj će biti šef vlade Federacije Malija, dok će Sengor voditi skupštinu. De Gol pristaje da ovoj federaciji da nezavisnost. Dakarski univerzitet, otvoren krajem te godine, donosi nadu u razvoj zasnovan na kulturi.

    ETIOPIKE


    NJUJORKU

    (za džez orkestar: solo truba)

    Njujorče! Najpre me zapanjila tvoja lepota, one visoke
    zlatne devojke dugih nogu.
    Tako bojažljiv najpre pred tvojim metalnoplavim očima,
    tvojim osmehom od inja
    Tako bojažljiv. I teskoba u dnu ulica sa soliterima
    Što bulji očima sovuljage sred pomračenja sunca.
    Sumporna tvoja svetlost i olovnosivi stubovi, čije glave
    gromom gruvaju nebo
    Soliteri što prkose ciklonima na svojim čeličnim mišićima
    i na koži kamene patine.
    Ali petnaest dana na ćelavim pločnicima Menhetna
    - Tek potkraj treće sedmice ščepa vas groznica jaguarskim
    skokom
    Petnaest dana bez ijednog bunara i pašnjaka, a sve ptice iz
    vazduha
    Na prečac padaju i umiru pod visokim pepelom na
    terasama.
    Nijednog smeha devojčice u cvatu, ni njene ruke u mojoj
    svežoj ruci,
    Nijedne materinske dojke, samo najlonske noge. Noge i
    dojke bez mirisa i znoja.
    Nijedne nežne reči jer nema usana, samo veštačka srca
    plaćena debelim novcem
    I nijedne knjige iz koje bih pročitao mudrost. Slikareva
    paleta cveta koralnim kristalima.
    Besane noći, o noći Menhetna! Tako uzburkane bludećim
    blescima, dok automobilske sirene urlaju praznim
    satima
    I dok mračne vode nose higijenske ljubavi, kao nabujale
    reke dečije leševe.

    II

    Došlo je vreme znakova i svođenja računa
    Njujorče! Vreme je dakle nebeske mane i isopa.
    Valja samo slušati Božje trombone, tvoje srce što bije u
    ritmu krvi, tvoje krvi.
    Video sam u harlemu koji bruji od zvukova od svečanih
    boja i vatrenih mirisa
    - Čas je za čaj kod raznosača-farmaceutskih-proizvoda
    Video sam kako se sprema svetkovina Noći na izmaku
    dana. Proglašavam noć istinitijom od dana.
    Čisti je čas kada na ulicama Božjom voljom klija život od
    pre pamtiveka
    Svi vodozemni elementi sijaju kao sunca.
    Harleme Harleme, evo šta sam video Harleme Harleme!
    Zeleni lahor žita što izbija iz pločnika obrađenih golim
    nogama plesača naroda Dan
    Bujne stražnjice svilene valove i grudi šiljke na koplju,
    balete lokvanja i starodrevnih maski
    Pod kopitima policijskih konja, manga ljubavi otkotrljana
    iz niskih kućica.
    I video sam duž trotoara, potoke belog ruma potoke crnog
    mleka u modroj magli cigara.
    Video sam nebo što uveče sneži cvetovima pamuka i
    krilima serafima i čelenkama čarobnjaka.
    Čuj Njujorče! O čuj svoj muški glas trube, svoj treperavi
    glas oboe, prigušenu teskobu svojih suza što padaju u
    krupnim krvavim ugrušcima
    Čuj kako u daljini bije tvoje noćno srce, ritam i krv tam -
    tama, tam - tam krv i tam - tam.

    III

    Njujorče! Kažem Njujorče, pusti da se uliva crna krv u
    tvoju krv
    Neka skine rđu s tvojih čeličnih članaka, kao neko ulje
    života
    Neka da tvojim mostovima obline bujnih stražnjica i
    gipkost lijana.
    Evo vraćaju se prastara vremena, ponovo stečeno
    jedinstvo pomirenja Lava Bika i Drveta
    Misao spojena s činom uho sa srcem znak sa smislom.
    Evo tvojih reka bučnih od kajmana mošusnog mirisa i
    lamantina opsenarskih očiju. I nikakve potrebe za
    izmišljanjem Sirena.
    Dovoljno je samo otvoriti oči ka dugi Aprila
    I uši, pre svega uši ka Bogu koji od jednog smeha
    saksofona beše stvorio nebo i zemlju za šest dana.
    A sedmog dana, usnio velikim crnačkim snom.

  6. #6

    Odgovor: Leopold Sedar Senghor

    OVDE su Sengorove FOTOGRAFIJE od detinjstva pa nadalje.

    Do Muzeja afričke umetnosti u Beogradu, ne samo zbog senegalske kulture, nego zbog atmosfere koja godi svima koji vole kulturu tih prostora, lako se stiže kada se dođe u Beograd - iz Miloševe ulice se produži pravo, ka Topčiderskoj zvezdi (ne levo, ka Kući cveća, Dedinju i sl.) i onda se samo kaže . Prelep prostor, divne priče.





    ...

  7. #7

    Odgovor: Leopold Sedar Senghor

    1960. - 1980. PREDSEDNIK SENEGALA



    1960. 20. juna proglašena je nezavisnost Malijske federacije. Međutim, zbog nepomirljivih razlika između dve zemlje, već nakon dva meseca dolazi do raskida. Sengor je 5. septembra izabran za predsednika Republike Senegal. Mamadu Dja postaje predsednik Saveta vlade, to jest premijer.

    1961. - 1962. Objavljena zbirka Nokturna. Sengor se bavi međunarodnim odnosima, prepuštajući premijeru vođenje politike bazirane na planu dugoročnog razvoja. U decembru 1962. optužen da je pokušao državni udar, premijer je uhapšen.

    1963. Reizabran za predsednika, Sengor uzima sve poluge vlasti u ruke. Više književnih nagrada jača njegov ugled u svetu. U maju, u prestonici Etiopije, nezavisne afričke zemlje osnivaju Organizaciju afričkog jedinstva. Sengor je pun nade u budućnost Afrike. U decembru, za vreme senegalskih izbora dolazi do incidenata. Predsednik je ipak reizabran na pet godina.

    1964. Predsednik se trudi da iščupa svoju zemlju iz zaostalosti. Pod naslovom Slobode 1, objavljuje svoje sakupljene misli o kulturnim problemima. Osniva Senegalsku manufakturu tapiserije, koja će 1973. postati Manufaktura dekorativnih umetnosti.

    1966. Sengor 30. marta u Dakaru kreira prvi Svetski festival crnačkih umetnosti (Festival mondial des arts ngres), koji okuplja niz umetnika i intelektualaca. Među njima su slavni džezer Djuk Elington i Mirjam Makeba, čuvena južnoafrička pevačica zvana Mama Afrika. Crnaštvo trijumfuje. Počasni gost je Andre Malro, francuski ministar kulture, koji tom prilikom izjavljuje da "po prvi put u istoriji, neki državnik uzima u svoje magnovene ruke sudbinu jednog kontinenta i proglašava uzdizanje Duha". Afričkoj civilizaciji je konačno ukazana čast. Predsednik potvrđuje da je kultura temelj razvoja. Otvara u Dakaru Dinamični muzej i Nacionalni teatar "Danijel Sorano".

    1967. Sengor prima mnoge počasti za svoja književna dela. osniva senegalske Kulturne arhive, institucije za skupljanje usmene baštine. U Dakaru 22. marta, predsednik je meta neuspelog atentata. Krivac je osuđen na smrt i pogubljen.

    1968. U maju, studenti Dakarskog univerziteta protestuju smatrajući da se njihovi programi previše oslanjaju na francuske. Slede ih radnici. Sengor, treći put izabran, uviđa potrebu da raspodeli svoju vlast. Osniva jedan biro zadužen za analizu funkcije predsednika države.

    1970. Predsednik Sengor u februaru imenuje premijera, mladog Abdua Djufa. Nastupa vreme reformi. Obojica pokušavaju da osnaže demokratiju i privredu koja je pretrpela teške posledice suše. Rađa se novina Le Soleil (Sunce). U Nijameu (Niger) 20. marta, na podsticaj tri afrička lidera - Sengora, Habiba Burgibe (Tunis) i Hamanija Diorija (Niger), održava se konferencija o frankofoniji na kojoj se osniva Agencija za kulturnu i tehničku kooperaciju, začetak Međunarodne organizacije frankofonije. Danas se 20. mart slavi širom sveta kao Dan frankofonije.

    1971. Objavljena Sloboda 2, zbirka političkih tekstova s podnaslovom Nacija i afrički put socijalizma. Univerzitet je u štrajku. Studente zatvaraju zbog nasilja. Predsednik Sengor 5. februara dočekuje u Dakaru svog starog prijatelja, francuskog predsednika Pompidua.

    1972. Sengor osniva izdavačku kuću NEA (Nouvelles ditions africaines), regionalnog značaja, koju podjednako finansiraju tri države: Senegal, Togo i Obala Slonovače. Sedište je u Dakaru, a kancelarije u Lomeu i Abidžanu. Krajem aprila otvara svom prijatelju Pikasu, ljubitelju crnačke umetnosti, izložbu u Dakaru. Krajem jula, u dvorcu Brang, posedu porodice Klodel, drži predavanje "Reč kod Pola Klodela i kod Negroafrikanaca", koje će objaviti NEA.

    1973. U Parizu izlazi pesnička zbirka Pisma iz kišnog doba, sa originalnim ilustracijama Marka Šagala. Sengoru započinje četvrti predsednički mandat.

    1974. Advokat Abdulaj Vad (Wade, danas predsednik Senegala) dobija dozvolu da osnuje partiju. Zahvaljujući donaciji Saudijske Arabije, Sengor pravi svoju fondaciju, posvećenu kulturnim aktivnostima.

    1975. U okviru svoje fondacije, Sengor osniva Etiopike (Ethiopiques), "socijalističku reviju negroafričke kulture". Međunarodni festival "Struške večeri poezije", glavna pesnička manifestacija u bivšoj Jugoslaviji (danas u Makedoniji), dodeljuje Sengoru "Zlatni venac". Među laureatima ove nagrade su Bulat Okudžava, Mak Dizdar, Miodrag Pavlović, Pablo Neruda, Rafael Alberti, Miroslav Krleža, Andrej Voznesenski, Desanka Maksimović, Iv Bonfoa...
    Izdavačko preduzeće "Rad" iz Beograda objavilo je Sengorove izabrane pesme, pod naslovom "Palma nad mojom patnjom", u prevodu Slobodana Glumca.

    1976. Sengor sprovodi jednu reformu kojom u Senegal uvodi višepartijski sistem, ograničen na tri stranke: socijaliste, komuniste i liberale. U februaru odlazi u "istorijsku" posetu svom velikom prijatelju Sezeru, gradonačelniku For de Fransa, prestonice Martinika.

    1977. Objavljena Sloboda 3, zbirka tekstova o kulturi, s podnaslovom: Crnaštvo i civilizacija Univerzalnog. Te godine, Sengorova poezija je prevedena na engleski, španski, portugalski, italijanski i korejski.

    1978. Peti predsednički mandat. U nacionalnoj biblioteci u Parizu otvorena izložba o Leopoldu Sengoru.

    1979. U Parizu objavljena poslednja pesnička zbirka Velike elegije. Knjiga obuhvata i Dijaloge o frankofonoj poeziji.

    1980. 31. decembra, u novogodišnjim čestitkama naciji, predsednik Sengor objavljuje da se potpuno povlači iz političkog života, svojom voljom. Ima 74 godine. Predaje vlast premijeru Djufu, koga je godinama pripremao da ga nasledi, i posvećuje se kulturi.
    Postaće doktor honoris causa 37 univerziteta (Paris-Sorbonne, Louvain, Harvard, Ife, Oxford, Montreal,Frankfurt,Yale, Meiji...), dopisni član nekoliko akademija nauka, i dobiće mnoga odlikovanja. U Parizu je objavljena Poezija akcije,razgovor sa Muhamedom Azizom.




    VELIKE ELEGIJE

    ELEGIJA ZA ŽORŽA POMPIDUA

    (za simfonijski orkestar u kojem su orgulje i negroafrički, indijski i kineski instrumenti)

    Gospođi Klod Pompidu



    I rekoh ne! Neću pevati o Cezaru

    Neću pevati o jetri Arverna, ni o tečnom repu njegovog riđana

    Kad opvam šume Gvineje Bisao

    Pevam o Amilkaru Kabralu: njegovo ime je sunce na crnim borcima.

    Ali evo, tvoj pogled me noću izjeda, kao crvice drvo

    Budim se u kovitlacima znoja, i valja mi se zabarikadirati u moje sinesalumstvo

    Da ne bih ćurlikao urlikao u panično nebo, bez neba bez meseca.

    Tvoj pogled me progoni, nem, čak i u vetru prolećnom

    Progonio me, dok sam se penjao duž Velikog Zida

    Posmatrao veličanstvenost Ming, tako plavu tako belu i od zlata i dragog kamenja

    Dok sam ćaskao sa drugom Čen Jong Kuejem, čistota mu dobro svezana na glavi

    Stojeći na bregovima brigade Tačaja.

    Elem duvao je vetar prolećni, rđav, i lepetale su sve crvene zastave.

    II

    Prijatelju, ako te opevam s one strane rasne mržnje, s one strane ideoloških zidova

    Činim to da bih zibao tako belo dete.

    Našli su ga povijeno u patnje, kako se koprca

    Nemo. Neobično dete, mladić i čovek još neobičniji

    Crne kose na bledoj koži, sa tvojim svetlim očima pod dugim obrvama spržene savane.

    Ako te opevam prijatelju, činim to da bih zibao svoje belo dete u njegovom znanju i moći

    Njegovoj jelisejskoj samoći. Potreban mu je drug, da mu pravi društvo

    Tek toliko da oseti njegovo rame u rovu, ritmičnu toplotu njegovog daha.

    Bez čega je svaka reč isprazna.

    Sećaš li se kaži, ja se sećam, našeg poslednjeg susreta

    Pod mlečnom padinom dana, kakva je tako često zima u Parizu.

    Trebao sam te, da te vidim: zov jednog sna.

    Ti beše pao iz postelje i, veoma beo, tiho si roptao

    Nem. Uzalud si tražio oči plavog neba, svoju sreću, koje si bio prekrio tako nežnim velom.

    Osećao sam te tada u daljini onostranog

    Video sam te na drugoj obali, a u nekim trenucima, visokog tako visokog u eteru

    Da sam imao mnogo muke da te sledim.

    Najednom, vraćao si se da se našališ na račun svoje bolesti, kažu.

    Igrao sam se kao da ne znam, igrali smo se tako da onaj koji gubi dobija prijateljstvo.

    III

    Prijatelju Žorže, ti koji si već imao belu masku na licu

    Takve izrađuju vaši vidovnjaci da bi predstavili goste iz Podnevnih polja

    Jesi li video reci mi njeno lice? Je li ona, Smrt, uistinu bez lica

    Kao razjapljen bezdan? Ili ti se pak nasmešila svojim smradnim kezom

    Sa retkim zubima a koji bazde na žuti sumpor? Ti prijatelju svog velikog prijatelja

    Govori, ima li ona glavu aždaje? A, ne, aždaje patnje dobro si upoznao.

    Behu tamo sa svojih devet glava, i svojom krljušti od svirepog čelika

    Jezicima od napalma van kužnih jazbina. Njihove su kandže

    Munje, a njihova larma grmljavina u tornadu.

    Od ljudske koštane srži one prave svoje poslastice.

    Ti nisi pobegao, ne pod vatrenim oblacima kao Askija u Tondibiju

    Držao si se, bistar i sjajne jetre, Kelt u svojoj keltičnosti.

    Sa svojim Svetim Zaštitnikom uza se, boreći se mišićem protiv mišića čelikom protiv čelika

    Duhom protiv tela, držao si se dobro osamnaest meseci. Ali ona će se osvetiti

    Bednica. U trećem napadu, rovovi ispunjeni otrovnim gasom, kosti rasprsnute u minskim eksplozijama

    Iznenada, srce ti je otkazalo

    Ah, polako. I u jednom velikom zaokretu ka dva azurna oka

    Otišao si veoma miran, ka svojoj plavoj sreći ka vratima Raja.

    IV

    Sada kada si otišao bio si mi obećao, bili smo jedan drugom obećali

    To je trebalo biti ko će prvi hoćeš li mi zaista reći kako je sa one strane?

    Ti koji na vratima Raja nazireš lepotu, reci mi prijatelju, je li nebo baš takvo?

    Ima li potok nepomućenog mleka blistavog meda među kedrovima

    I mlađanih očiju među mirtama, zanovetima, i metvice i lavande

    Na vazda svežim, vazda svežim travnjacima?

    Je li istina da je sreća u očima, i da su svi utonuli u kontemplaciju Boga jedinog?

    Da je Pakao zapravo odsustvo pogleda?

    Ja sam pak sanjao o jednom drugom nebu u svojoj obasjanoj mladosti.

    U crkvi u Ngazobilu, pevali smo plešući sa Anđelima

    U mirisu orgulja, mirte tamjana.

    Sanjao sam o jednom nebu ljubavi, gde se žive dva života u jednom jedinom, večnom

    Gde se živi od ljubavi za ljubav. Zar neće ići u Raj

    Konačno, oni koji su se voleli kao dve žeravice, dva metala čista ali stopljena slivena?

    Pričalo se, da će im biti mnogo šta oprošteno, mnogo mnogo.

    V

    Kao i onima koji su voleli svoju zemlju: svoj narod

    I sve narode, sve zemlje na zemlji u ekumenskoj ljubavi

    I koji su negovali vernost svojim prijateljima. Prijatelju, kada budeš u Raju

    Sa svetim Đorđem*, molim te moli se za mene

    Koji sam grešnik što sam toliko voleo: amabam amare.

    Dajte mi vašu veru vaše snage, da među aždajama, nadvladam svoje strahove

    U čemu počiva hrabrost

    Da među pogiblima ostanem čvrst, i veran kao kora deblu.

    Dakle blagoslovite moj crni narod, sve narode tamne kože žute kože

    Što pate diljem sveta, sve one koje si bratski podigao, one koje si uvažio

    Koji behu na kolenima, koji su predugo jeli gorak hleb, proso pirinač srama pasulj:

    Crnce zasigurno Arape, Jevreje s njima, Indokineze Kineze koje imaš koje sam posetio

    Za Velike Belce takođe, kad smo već kod njih, molite, sa njihovim superbombama i njihovom prazninom, i njima je potrebna ljubav.

    I vidim Indijce, koji su slika budućeg trojnog čoveka, u novoj zori iridijumskoj

    Vidim Latinoamerikance, njihovu braću tvoju braću na drugoj strani sveta

    Čujem pozive truba svih strepnji

    Svih patnji, za koje si podario svoje patnje

    Poput deteta u nevoljama, često darujem svoje tuge i svoje Mrtve

    Za tvoj buntovni narod, tvoj bolni i velikodušni narod.

    VI

    Odabrao sam jedan dan u nedelji, poslepodne, kad je na grobljima svetlost prozirna.

    Bilo je uvek dobrih ljudi u Francuskoj: Overnjani naravno i Bretonci

    Korzikanci i Katalonci, Alzašani i cela periferija, i Prekomorje

    Radnici seljaci sitni trgovci, i pazikuće sa svojom decom

    Ni jednog jedinog buržuja, naravno.

    U presvetlom proleću, pevao sam ti duge trene, kao u zemlji sererskoj.

    Behu to visoke devojke od palmi, crne i plave.

    Pevale su njišući se, pevale su visokim tonom narikača

    A u belom proleću, senke su zujale nad zelenim i zlatnim livadama.

    Trene su uvijale svoje bolne ruke, behu tužne ndeisan! Do suza

    Dok se u damarima deblima, nogama ždrebaca jabuka petlova pečuraka

    Divljih trava, penjao mirisni sok pevajući

    Da je najednom zasjao život, prskajući iz nežne napetosti pupoljaka.

    Jer tako je tužno umreti

    Nekog prolećnog dana, kada je svetlost od belog zlata

    I kada ti noge bride od plesa od pesama.

    VII

    U tamilskoj noći, mislim na tebe moj više-no-brate.

    U nebeskoj dubini, zvezde se prevrću pod razvezanim madrasima.

    Kako da spavam u toj vlažnoj noći, s mirisom zemlje i jasmina? Mislim na tebe.

    Za tebe, imam samo ovu pesmu protiv smrti.

    Posmatrao sam Tadž Mahal, zaključio sam da je prekrasan

    I prezreo sam ga, tako je hladan za jednu tako veliku ljubav.

    Na oltaru razmenjenih reči, prinosim ti ovu pesmu, kao žrtvu levanicu

    To nije pivo što se peni i pecka, i zaista kažem mleko od prosa

    Sok tabale, uz koji pleše viti Gospodar Šiva.

    Slušaj crnu plavu melopeju, što se vinu u dravidskoj noći.

    Peking Madras, 1974.



    *Franc. Saint Georges, Žorž, kako se zove i počivši Pompidu. Prev.

  8. #8

    Odgovor: Leopold Sedar Senghor

    1981. - 2001. FRANCUSKI AKADEMIK


    1981. 7. juna, u saobraćajnoj nesreći je poginuo Sengorov najmlađi sin Filip Magilen, iz braka sa Kolet Iber. Taj lepi i šarmantni mladić, omiljen među Senegalcima svih slojeva, bio je za svog oca "dete budućnosti", simbol mešanja rasa i civilizacija. Otac mu piše "Elegiju za Filipa Sengora". U oktobru, Sengor je primljen u Prekomorsku akademiju nauka (Acadmie des sciences d' outre-mer).

    1983. U Parizu je objavljena Sloboda 4, koja obuhvata političke tekstove grupisane pod naslovom Socijalizam i planifikacija. Sengor je izabran među 40 "besmrtnika" Francuske akademije.

    1984. 29. marta, Francuska akademija i zvanično prima Sengora, prvog crnca koji je stupio pod njenu kupolu. Pozdravni govor mu drži Edgar For, u čijoj je vladi radio 30 godina ranije. Nesrećnim slučajem je poginuo Gi, Sengorov drugi sin iz braka sa Žinet Ebue.

    1988. U Parizu objavljen esej "Ono u šta verujem", sinteza pesnikovih uverenja.

    1990. 12. maja u Aleksandriji (Egipat) otvoren Međunarodni frankofoni univerzitet "Leopold Sedar Sengor" (Universit internationale de langue franaise Lopold Sdar Senghor), koji će postati jedan od operatera Frankofonije.

    1992. Objavljena 5. sveska Sloboda, s podnaslovom Dijalog kultura. Sengorova poezija uvrštena u francuski program za polaganje profesorskog ispita iz književnosti.

    1995. 18. marta u Versonu, u prisustvu mnogih značajnih ličnosti inaugurisan je kulturni prostor koji nosi ime Leopold Sedar Sengor.

    1996. Unesko odaje počast Sengoru povodom njegovog 90. rođendana. U Senegalu je otvoren muzej u Sengorovoj rodnoj kući.

    1998. Zbirka Etiopike uvrštena je u program lektire za francuske maturante.

    2001. 20. decembra Sengor je preminuo u Versonu. Sahranjen je 29. decembra na groblju Bel-Air u Dakaru, pored svog sina Filipa Magilena.


    2006. Širom sveta se obeležava stogodišnjica Sengorovog rođenja, čemu se pridružuje i Muzej afričke umetnosti u Beogradu.

  9. #9

    Odgovor: Leopold Sedar Senghor

    PISMA IZ KIŠNOG DOBA


    JER UMORAN SAM

    Jer umoran sam. Sirena putničkog broda iza Goreje trubi
    lovački halal
    Uveče, svetlost treperi na ružičastim zidovima, na moru na
    nebu
    Jedna bela lađa odlazi tamo ka plavom i sivom jugu
    A ja sam tužan, ka Nagasakiju tužnom ka Valparaizu
    lepom
    Ka Rio de Žaneiru, da, gde su mulatkinje opojne orhideje.



    Elem umoran sam i kad je vreme čaja, a vrt svetao
    Oko fontane, pod statuetom Afrike.
    Srce mi boje divlje loze kada u sećanju gledam tvoje oči
    I umoran sam, ne premoren avaj, nego umoran
    Što nikuda ne odlazim kada me razdire želja da odem.

  10. #10

    Odgovor: Leopold Sedar Senghor

    ČITAM "OGLEDALA"

    Čitam Ogledala, je li roman pesama, drama, ne znam
    Ogledala kao nekada Izvor, koliko li je prošlo godina?...
    "Ali, šta će ona misliti? Koga će prepoznati? Hoće li se ona
    prepoznati?..."
    Slična, pošto su sve stvari jednake i nisu jednake.

    Pamtim te po mirisu, kao slugi, pustinjska antilopa
    Njušeći tvoje divlje mirise, tvoj hrapavi glas i onaj grleni
    smeh
    Koji me grli, i ritam postaje brži zadihaniji
    I pesma pršti iz grl iz moga grla

    U halaliju tvoje lepote. Ah, ne tvoje lepote
    Kažem tačno te podeljene zemlje koja me razdire, i toga
    grada
    Poput prefinjenog mirisa: sve mešavine tvoje krvi
    Sve četvrti grada, koji pevaju višeglasom.
    Taj roman koji je pesma, ta pesma koja je drama: tvoja me
    lepota
    Zgromi kad te potražim, preko tvog skladnog tela
    U razdiranju koje će mi otvoriti aorte
    Iskonski identitet iste smrti ponovnog rođenja.



    Iz Muzeja afričke umetnosti, Beograd 2009.

  11. #11

    Odgovor: Leopold Sedar Senghor

    CRNAČKA MASKA

    PABLU PIKASU


    Ona spava i počiva na čistoti peska.
    Kumba Tam spava. Jedna zelena palma senči joj groznicu
    kose, bakarno boji zaobljeno čelo
    Sklopljeni očni kapci, dvojni pehar i zapečaćena vrela.
    Taj fini polumesec, ta usna malo crnja i zeru teža - je li sa
    osmehom žene u dosluhu?
    Plitice obraz i linija brade pevaju nemi sklad.
    Lice maske zatvoreno za prolaznost, bez očiju bez tvari
    Savršena bronzana glava i njena patina vremena
    Koju ne kaljaju ni boje ni crvenilo ni bore, ni tragovi suza
    i celova
    lice kakvim te je Bog stvorio pre samog pamtiveka
    Lice zore sveta, ne otvaraj se kao nežni okovratnik da
    uzbudiš moju put.
    Obožavam te, Lepoto, svojim okom jednostrunim!

  12. #12

    Odgovor: Leopold Sedar Senghor

    PRINCEZINA SMRT

    (za jedan pogrebni tam - tam)



    Glas tam - tama! Tam - tam iz Ganduna tam - tam iz Gambije,
    i tam - tam sa suprotne obale.
    On kaže: Mir! I uzvikuje tvoje ime. Evo, verno, poruke:

    - Moja sestra Princeza od Belborga je otišla.
    Ali prenosimo njen odgovor zapečaćen njenim čistim
    pečatom
    Jedna crvena zvezda ispod zlatnog polumeseca.
    "Pozdravi od Princeze! Razumela sam tvoju poruku.
    "Tako mi je osvežila dušu! Divan napitak omiljena
    đakonija.
    "Dužnosti su me zadržale na mojoj zemlji. Svađe klanova
    nagrizale su tlo
    "Provalile su strasti, koje su pokopavale kuće u
    temeljima.
    "Kako da cvetam u dokolici kada mi valja opravljati i
    ponovo graditi?
    "Zadatak je nadilazio moje snage, a tvoja reč beše otrov
    po buđenju iz pijanstva.
    "Ah, te kratke ali prekratke noći, koje sam probdela
    iščitavajući tvoje poslanice pod svetiljkom.
    "Napolju je vetar drhtao u brezama, a sove su hukale
    bez prestanka.
    "Neću dočekati proleće, a i da ga dočekam,
    "Nebeski oganj nebeski oganj će istog časa uništiti spomenike Belaca.
    "Moj Crni Prinče, dobro zapamti ovu poruku kao što sam
    ja tvoju.
    "Neka ti ona bude jednostavna hrana, hleb so i nebo.
    "Čuvaj sliku princeze od Belborga, kao zima zrno u smrti
    zemlje."

    Govorila je zaćutala je više je nema.
    Sada počiva, velika i veoma prava
    I lepa, zrela slonovača u svojoj snežnoj haljini s mirisom
    narandžinog drveta.
    Počiva pod plavom jelom, kose uredno začešljane poput
    snoplja žita slezove boje.

    - Princezo moja Princezo, čemu mi bez tebe moje
    sirotanske zemlje
    Moje zemlje bez semena moja stada bez štala moji
    voćnjaci bez vrel?
    Čemu moja divljina i moje blato, moje crnaštvo moja noć
    bez sunca?
    Kad bi samo nauka mandenškog seljaka...
    Sve je izgubljeno, čak i osmeh sanjar!
    Hoću li pout svoga oca stariti u samoći suz
    Dok u ženskim odajama čavrljaju travuljine i zmije?
    Ne ne! Počivaj moja Belborg u svojoj mirnoj haljini, u
    plavom selu svojih mrtvih mojih mrtvih.
    Cvetaćeš u vrtu moga srca.
    Magle još lenstvuju na svim mojim rekama
    Ali svetlost se polako širi na mojim noćnim očima.
    Počivaj Belborgova, počivaj u svojoj prekrasnoj haljini.




    Gonvil na Mervilu, 1953.

  13. #13

    Odgovor: Leopold Sedar Senghor

    ŠTA RADIŠ


    "Šta radiš? Na šta misliš? Na koga?"
    To ti vazda pitaš i pitaš.

    Ništa nije milozvučnije od trkača na sto metara
    Od dugih ruku i nogu, poput klipova od uglačane masline.

    Ništa nije stamenije od golog poprsja, trouglastog sklada
    Kaja Magana
    Koji odapinje čar svoje munje.

    Kad plivam kao delfin, uspravan Vetar Juga
    To za tebe činim kad hodam po pesku, kao kamila.

    Nisam kralj Gane, ni trkač na sto metara.
    Stoga mi više nećeš pisati "Šta radiš?"...

    Jer mislim samo na te, oči mi piju plavet, ritmične,
    Kao crna divlja patka belog trbuha.

  14. #14

    Odgovor: Leopold Sedar Senghor

    PET JE SATI


    Pet je sati, ti bi rekla, čaj. Sedamnaest sati.
    Tvoje pismo od mekog hleba, slatko kao maslac, mudro
    kao so.
    A svetlost na moru suviše zelena i plava
    A svetlost na Goreji, na beloj crnoj ali crvenoj Africi.
    Tamo je - zašto nedeljom? - girlanda belih brodova
    ka rekama Juga, ka fjordovima velikog Severa.
    Tvoje pismo kao krilo, svetli se među galebovima
    jedrenjacima.

    Lepo je vreme, tužno je vreme.
    Tamo je Goreja, gde krvari moje srce moja srca.
    Crvena kuća desno, cigla na bazaltu.
    Crvena kuća u sredini, mala, između dve provalije od
    svetlosti i senke
    Tamo je ah, gorda crvena kuća, gde tako sveže krvari moja
    ljubav, kao provalija
    Bez dna. A levo na severu, Estrejova tvrđava
    Boje krvi zgrušane od straha.

  15. #15

    Odgovor: Leopold Sedar Senghor

    Leopold Sedar Sengor

    KONGO

    za flaute


    Ruka se jedna, od svetla sazdana, dotakla mojih zena punih noći

    I osmeh tvoj se vinuo nad maglom što plovi sneno površjem mog Konga.

    U srcu odjekuje čedna pesma jutarnjih ptica, kao što je nekad

    Krv tvoja vrela tukla ritmom pesme, bele od lave u krošnjama mojih ruku.

    Kosu mi krasi klenov cvet i zvezda, a čelo traka pastira atlete.

    Poslužiću se frulom čiji ritam nosi u sebi mir spokojnih stada

    I čitav dan presedeću u senci tvojih trepavica, pokraj izvora Fimla,

    Uz plavu riku tvog stada što pase. Jer ovog jutra, ruka se jedna od svetla sazdana,

    Dotakla mojih zena punih noći, od čega mi je srce celoga dana

    Brujalo čednom pesmom prvih ptica.

    Plakaću, sam, u crnom krilu majke Zemlje,

    Spavaću u tišini svojih suza, sve dok se čela mojeg ne dotakne

    Mlečno svitanje tvojih mekih usta.
    Poruku je izmenio Cecara, 22.04.2011 u 15:34

Strana 1 od 2 12 PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Leopold Staf (Leopold Staff)
    Autor zosim u forumu Svetska poezija
    Odgovora: 2
    Poslednja poruka: 16.02.2012, 19:02
  2. Leopold Sedar Senghor
    Autor DrinChe u forumu Književnici
    Odgovora: 0
    Poslednja poruka: 02.06.2009, 20:05

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •