Pesme starog Japana
Prikaz rezultata 1 do 9 od ukupno 9
  1. #1

    Pesme starog Japana



    O trešnjev cvete,
    kako si sličan životu.


    Lirska pesma Japana, bila je uvek pod uticajem stare Kine. U početku manje nametljiv, taj uticaj je u srednjem veku bio opšti, i postao uzrok mnogih prepeva i podražavanja.

    Japan je, kao nekad Italij, iz Grčke, primao iz Kine ogromne i stare svoje rukopise, što su imali uticaja kao prepisi grčki u renesansi.

    Kineski uticaj skupio je sve snage u caru. Car je bio jedini koji prinosi žrtve nebu i zemlji, plodovima i kišama. Vera u dve protivnosti, muškog i ženskog, od kojih je sve postalo, ali koja nije dualistička, postoji od pamtiveka i najstarija predanja nisu drugo do bezbroj znakova i obreda, koji zamenjuju reči i osećaje pred bezmernom ogromnošću i divotama vasione. Život se bio nepomičnom melanholijom pretvorio u obrede.

    Gromovi i žrtvenici koji i danas stoje u vrtovima, lepši nego Versaljski, sećaju starih obreda i molitava nebesima i zemlji, vodama i semenu. Razne svetkovine, koje sad predsednik republike više u Kini ne vrši, o zimskoj ravnodnevnici, oranje carevo o Novoj godini, sve je to ostatak prastare vere, vezane za plodnost jeseni, za izvore i mrazeve. Tremovi Samoće, Čang Kung, hram sa plavim i zelenim kolonadama još stoji nad mramornim terasama iza Pekinga, kao što stoje i stari hramovi u Japanu. Njino je zidanje sračunato za onog, koji će uzvišen, viđen od neba i zemlje, brda i vetrova, u svili, na kojoj su izvezeni nebesni znaci, okružen prinčevima i mandarinima, sviračima i igračicama, izvoditi pokrete, po broju i zbiru devetke, po kojima su zidani stubovi terase gleđosane i plave. Moliće se da žita rode. Hram Neba, sa terasama, okružen prastarim drvećem, pun je vazduha, bogovi su simboli i dusi proleća i jeseni. U toj religiji su se održale najstarije i najpoetičnije misli. (Legge: Sacred books of the East.)

    Život, zemlja i brojevi u neprekidnoj su vezi. Zemlja oko groba, vode pod zemljom i zvezde nad njom, imaju i posle smrti tajanstvenu moć, o kojoj treba voditi računa.

    U Severu, u zaleđenoj vodi, pod zemljom, spojeni su principi sveta, od čijeg je stapanja i varijacija postalo sve ostalo, muško - jang i žensko - jin. Život je igra njenih stapanja i rastapanja. Sve se kreće u jednom krugu, koji se sastoji iz prepletanja, muškoga i ženskoga. Sve što se u njemu kreće nalevo muško je. Tu stranu poštovao je narod, koji se držao reda nebeskog. Sve što se kreće nadesno žensko je. Tu stranu poštovahu otmeni, koji se držahu reda zemaljskog. Početak je usred Severa, pri zimskoj ravnodnevici, označenom znakom koji znači dete, jaje, seme klice.Ostalih 11 znakova ređa profesor pariske Sorbone Marsel Grane, u knjizi Poliginie Sororale, po redu vremena, idući nalevo i prema Istoku. U početnoj tački, u Zimi, Severu, još su jedno, nedeljeni, oba, kosmogonijska principa: muški i ženski. Sastaju se kad je žensko prevalilo 20 a muško 30 stanica, zato je to, u godinama sračunato, doba braka.
    Znaci koji postaju njinom varijacijom vanredni su, ali njino tumačenje ne spada ovamo. To prastaro verovanje - u vezi sa kalendarskim sujeverjem - ostavilo je traga u najstarijoj lirici kineskoj i japanskoj.

    Sve do VIII veka japanska lirika toliko je divlja i primitivna, da od sve zbrke arhaičnih i kineskih tragova nema ništa razumljivog za nas. Od tih ranih pesnika ostao je samo heroj, car Džimu, strašan ratnik, u čijoj se pesmi još slika rečima koje znače more, vetove i grozne, morske, krvoločne rakove. Tekst tih krvavih pesama, vezanih za ime Careva, sačuvao se u carskoj gardi, koja ih je sve do VIII veka pevala, i završavala u horu, užasnim smehom koji je odjekivao noću po zidinama palate.

    Ali odmah posle arhaične, neprevodljive lirike, javljaju se jasni poetični tekstovi, sasvim slični kineskim.

    To je lirika impresija, zabeležena tako brzo i neposredno da ni meditacija ne može da se utisne.

    Slog, slovo, nije samo znak, ideogram, nego i slika, a glavna briga je dati vidik, daljinu, nebesa. Senčenja nema: sve je vazduh. Mnogo je, dakle, jasnog, ali i skrivenog, u tim pesmama, i nužan bi bio beskrajan komentar izraza. Ljubav nije nikad platonska, već senzualna, a stihovi su puni aluzija, koje stranac ni ne primeti. Pesnik je crtač, sa svojim slovima, a slova nemaju nikakve veze sa glasom: ona su simvoli i stvari. Japanci su se mnogo mučili da se otresu kineskog uticaja, koji je u njihovoj književnosti imao veću ulogu od grčkog i talijanskog uticaja u Evropi. Najčešća je forma: nekoliko kratkih redaka, po pet ili sedam slogova.

    Oko VIII veka država je imala već stalne granice i prestonica je bila Nara; zato se taj vek zove Stoleće Nara.
    Budizam je preko Koreje bio prešao more i kao talas preplavio japanska ostrva.

    Lirika stoleća Nara skupljena je u antologiji Manjošu, to jest knjizi od "milijardu listića". Njeni pesnici smatrani su za svetitelje. Tekstovi su nežni i blago strasni, kao provansalski i toskanski iz istih stoleća.


    Iz pesama starog Japana, Miloša Crnjanskog

  2. #2

    Odgovor: Pesme starog Japana

    CARICA DŽITO

    690 - 696.

    Možda je proleće prošlo
    i dolazi leto,
    jer, eno, nebesni breg Kagu,
    beli se od odežda,
    što se suše.

    HITOMARO

    VII vek

    Ovu dugu noć,
    dugu kao dugi rep
    zlatnog fazana,
    što se vuče po brdu,
    zar da provedem sam?



    PRINCEZA NUKADA

    Nepomična od žudi,
    čekam te, Gospodaru.
    Tada mi zavesu
    lako dodirnu,
    dah jesenjeg vetra.



    OHTONOMO

    Pijem,
    i to je bolje,
    nego uozbiljeno trućati.
    Bolje je napiti se,
    pa kričati.
    Uzmognem li
    da budem veseo
    u ovom životu,
    šta će mi da u onom drugom
    budem tica, ili neka buba?






  3. #3

    Odgovor: Pesme starog Japana

    OKURA

    Ove noći, u pljusku kiše,
    pomešanom vetrom,
    ove noći u mećavi snega,
    pomešanoj kišom,
    šta ću i kuda ću?
    Tako je hladno.
    Grickam, žvaćem
    zalogaje tvrde ribe.
    Pijuckam, srčem,
    talog kiselog vina.
    Kašljem, kašljem,
    sav sam kijavičav,
    gladim ćosavu bradu.
    Zebem,
    pokrivam glavu,
    prostirkom od konoplja,
    ritama bez rukava,
    svim što imam.
    Pa ipak, u ovoj zimskoj noći
    ima još većih bednika,
    nego što sam ja.
    Njin otac i njina majka
    gladuju i zebu,
    a žena im i deca
    plačući leleču.
    Kako ti provodiš ovo zimsko doba?
    Nebo i zemlja,
    mada su bezmerni,
    za mene su tesni.
    Sunce i Mesec,
    mada su sjajni,
    meni ne svetle.
    Da li je za svakog tako,
    ili je samo za mene?
    Ljudski sam i ja stvor,
    sazdan kao i drugi,
    pa ipak, moje odeće
    nemaju ni rukava,
    nisu ni postavljene,
    od konoplje su,
    prnje i dronjci,
    što mi vise sa ramena,
    kao morske travuljine.
    Živim u opaloj kolibi,
    na golu zemlju stresam
    malo slame.
    Otac i majka čelo glave,
    žena i deca kod nogu,
    kupe se oko mene
    i uplašeno stenju.
    Sa ognjišta mi se ne diže dim
    po kotlu mi pauk prede.
    Zaboravilo se kuvati,
    i malo pirinča.
    Dok oni, kao tičurine,
    kriče oko mene,
    da mi sasvim smrkne,
    eto pred vratima urla
    kmet i zove na kuluk,
    sa bičem u ruci.
    Zar je to život oduvek na svetu?


  4. #4

    Odgovor: Pesme starog Japana

    U doba kada je dvor još nomad, žena cara Jurijaku (V vek) ovako zapoveda dvorkinji da cara ponudi vinom:

    PESMA CARICE


    Veličanstvenom sinu Sunca
    koje sjaji sa visine,
    divnom,
    kao cvetovi,
    izobilnom
    kao lišće kamelije,
    sa pet stotina grana,
    koje raste i buja
    kraj hrama Prvog klasja,
    na blagoj uzvišici,
    visoke prestonice,
    jamata,
    carsko vino,
    dubokim poklonom,
    ponudite.
    ~


    Uta (stara pesma) od 16 stihova u jednoj rečenici
    Kamelija - čitavo drvo gustim granjem i sa crvenim cvetovima
    U mitologiji Japana carevi su potomci Sunca


  5. #5

    Odgovor: Pesme starog Japana

    DOBA HEJAN

    Kada je Kjoto postao prestonica, zavladao je dug mir, tako da se varoš naziva (godine 794) "Hejan jo", što znači: "grad mira".
    U IX, X i prvoj polovini XI veka, mesto careva vlada velmoška porodica Fudživara, ali se isuviše odaje veselju i uživanju. Dvor je zborno mesto mladosti, slobodnog morala, luksuza koji inspiriše umetnost i pesništvo. Zbirka pesama tog vremena se zove "Kokinšu". To je rafinovana, dvorska poezija.

    GOSPOĐA KOMAČI
    834-885.

    Cveće mi svene
    u dugoj noćnoj kiši.
    Prošla sam svetom,
    zagledana u sebe,
    uzalud.
    ~
    Pesnikinja slavna po lepoti. Pesme su joj pune igre rečima, naročito cenjenih u japanskoj lirici.

    HORIKAVA

    Da li će to trajati dugo...
    ko zna šta je u tvome srcu?
    Probudila sam se od straha,
    i kao moja crna kosa
    zamršene su mi misli.
    ~
    Dvorska dama.

    EPISKOP HENDŽO

    O, vetre nebesa,
    duhni, zatvori
    putanje nebesa,
    da ovi devojački udi
    igraju još malo.
    ~
    Episkop beše kneževskog roda, a posle smrti cara Nimio, 840 godine, ode u monahe. Na svečanosti Prvog klasja, pri plesu otmenih devojaka, toliko su ga očarale, da ih uporedi sa nebesnim telima. Izraz "vetar nebesni" znači još i carska reč, dakle episkop je zamolio cara, da naredi produženje plesa.


    M.C.

  6. #6

    Odgovor: Pesme starog Japana

    NARIHIRA
    825-880.

    Planine još leže u snegu,
    ali polako dolazi proleće,
    skoro će se istopiti
    suze, smrznute
    u oku slavuja.
    ~
    Čuven po ljubavnim avanturama. Dragan carice, bio je heroj japanskog romana ise Monogatari. Još i sad, u Japanu, njegovo ime znači mušku lepotu.

    GADAMINE

    Od kada se rastadoh od nje,
    ledne kao zora,
    još blede od mesečine,
    za mene nema ničeg tužnijeg,
    od jutra.

    KINTO

    Mada već davno ne pljušti,
    pljusak vodopada,
    glas mu se širio
    tako daleko,
    da se još čuje.
    ~
    Fudživara Kinto (966-1041) bio je majstor "triju umetnosti", kineske i japanske poezije i muzike.

  7. #7

    Odgovor: Pesme starog Japana

    IMAJO UTA - narodna pesma

    Kraj klasičnog perioda japanske književnosti, koja je ne samo u lirici, nego i u drugim rodovima literature imala vanredne uspehe, pada otprilike u doba oko 1200. godine. nastaje doba strašnih, srednjevekovnih meteža i ratova. Pokušaj ovog kratkog prikaza japanske lirike bio bi nepotpun kad se ne bi nagovestila u tom sjajnom dobu dvorske književnosti i narodna pesma, tzv. "imajo uta".

    One se razlikuje od pređašnjih po tome, što su sastavljene od četiri stiha, svaki stih od dve pole, po 7 i 5 slogova, tako da stih sa sedam slogova stoji ispred onog sa 5 slogova. Potpuno pod kineskim uticajem, te pesme su sasvim budističke, pesimističke, sa radošću prolaznosti. Kraj neizvesnih pesnika predanje vezuje najslavniju za ime monaha Kobo Daiši (774-834). U njoj je izvesnim redom poređano svih 47 glasova japanskog jezika, tako da ih, već stolećima, upotrebljavaju deca u školi kao stihove za memorijal.

    Mada kasno šareni
    cveće svene.

    Što bi moglo biti
    večno na svetu?

    Daleka brda prolaznosti,
    pređem li danas,

    bar neću gledati prazne snove,
    ni opijati se svetom.



  8. #8

    Odgovor: Pesme starog Japana

    I tako u svojim Pesmama starog Japana M.C. stiže i do forme

    HAIKAI




  9. #9

    Odgovor: Pesme starog Japana

    Japanska lirika, koja je u srednjem veku cvetala, pod uticajem Kine, tako vanredno, bila je u opadanju sve do ponovnog procvata dvorskog života i dvorskog pesništva.

    U XIV, XV i XVI veku, kraj neznatnih careva, vladali su "šoguni" - japanski veliki veziri - i porodice njine bile su se i krvarile neprekidno. Carevi su tada igrali ulogu bogato ukrašenih lutaka.

    Tek od godine 1603. jedna nova porodica šoguna, porodica Tokugava, vraća zemlji mir i blagostanje, tako da i književnost još jednom cveta, u poslednjem naponu do XIX veka, kada je Japan primio evropske pojmove i uzore književnosti i, na žalost, napustio svoje.

    Dotanja dvorska poezija držala se kineskog stiha, ili svoje stare forme lirske tzv. ute. Sad, ovo novo pesništvo stvara svoju formu, svoj naročiti stih tzv.haiku. Utakmice pesnika, u stvaranju i izgovaranju stihova, omiljene i uobičajene u bivšem, raskošnom dobu književnosti, odomaćile su u Japanu običaj duhovne, kineske igre tzv. renge. Polovinu starog stiha tzv. thanke, izrekao bi neko, a drugu polovinu, u stihovima, dopunio bi drugi. Tako se prvi deo thanke pretvorio u samostalan stih od 5,7,5 slogova, i zbog igre i komičnog sadržaja dobio ime haiku, što znači, komični stihovi.

    Docnije taj oblik postaje stih finog i nežnog izraza, sličice, pričice, i pesnici ga tako lako upotrebljavaju da postoji predanje kako je jedan pesnik u jednom hramu, za jedan dan, izrekao 20.000 haikaija.


    Skoro svaki od tih stihova peva, hvali, miluje, grli, prirodu. Drvo, cvet, neki pejzaž, godišnje doba ili kakvu ticu, brdo, put, vodu. Ta bezgranična, budistička ljubav i mešanje svoga bića sa prirodom, nije novo u japanskoj lirici.

    Nov je, međutim, u tome pesništvu bio oblik stiha, sitan, svega 17 slova, jedna neprekidna rečenica, u stvari kratka kao uzdah.

    Miloš Crnjanski





    Matsuo Basho





    Matsuo Basho

Slične teme

  1. Kako da se oslobodimo starog i priviknemo na novo?
    Autor diktatorka u forumu Psihologija
    Odgovora: 13
    Poslednja poruka: 07.08.2011, 11:58
  2. Priče iz starog Banata
    Autor Aiko u forumu Banat
    Odgovora: 44
    Poslednja poruka: 25.10.2010, 17:46

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •