Narodno graditeljstvo vojvođanskog sela
Strana 1 od 5 123 ... PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 1 do 15 od ukupno 72
  1. #1

    Narodno graditeljstvo vojvođanskog sela

    NARODNO GRADITELJSTVO VOJVOĐANSKOG SELA


    Objekti sela vezani za nekadašnji seoski način privredjivanja i života


    Mnogi od nas često nailaze na seoske kuće, ambare, štale, salaše, dvorišta, bunare, kapije i prozore, kible i gongove, furune i pokućstvo, moleraj... cela domaćinstva ili samo detalje koja nose pečat prošlog vremena. Objekte kakvi više ne nastaju nego nestaju. Ambijente, utiske, ukus onoga što nestaje a vredno je pamćenja.

    Vojvodjansko seosko graditeljstvo, iz objektivnih okolnosti, nema sačuvanih jako starih objekata. Najstariji nemaju više od 200-230 godina, a njih je jako malo. Onih sa prelaska iz XIX u XX vek ima više, ali najveći broj je onih, koje mi laici tretiramo kao stare objekte, iz prve polovine XX veka. Kad sam počeo da ih zagledam, iznenadio sam se videvši da su mnoge kuće koje načinom gradnje, izgledom, stilom, spadaju u graditeljsko nasledje, izgradjene tokom 50 i 60-tih godina XX veka. To znači i da su se stari način gradnje tehnologija, umeće, materijali zadržali kao provereni i dostupniji seoskom stanovništvu nego modernija i tehnički naprednija rešenja. (I kuća u kojoj živim je 1952. gradjena čerpićem; pod je zemljani, istina prekriven itisonom, ali je prijatnija za boravak nego kuće od savremenih materijala.)

    Uglavnom intuitivno slikam ponešto od toga, bez jasne ideje šta ću uraditi sa slikama.

    Мало слика - да 'разбијем''дуг текст примерима објаката који спадају у ову тему.


    Kuće u Neštinu i Ogaru su zvanično uvrštene u spomenike kulture ...


    ... kao i čuruška vetrenjača i kotobanja u Golubincima u kući sa divnim kiblama.


    U Novom sadu je zaštićeno (!) nekolko trščara koje su sada u širem centru grada, ali po svom karakteru spadaju u seosko graditeljsko nasledje jer se stanovništvo tog dela grada bavilo poljoprivredom, pre svega baštovanstvom, pa i živelo životom zemljoradnika.

    U ovoj digitalnoj eri sakupio sam, ili bolje reći sačuvao, jedan broj slika, istina bez nekog jasnog kriterijuma. A vozeći se Vojvodinom svedok sam promena i nestajanja ranijeg načina života i rada u poljoprivredi i onoga što se nadgradjuje na to: produkata funkcionalnog i estetskog neimarstva nastalog na ranijem, predindustrijskom načinu privredjivanja i života.


    Nisu ni kuće na selu jednoobrazne - levo je 'obična' kuća u Mladenovu a desno 'švapska' u Ruskom Krsturu.

    Znamo i da je Internet omogućio da ono što drugi rade bude dostupno i nama. Ovim kazujem da znam da tema neće biti ni slučajno jedinstvena, ekskluzivna, nego samo jedna od mnogih koje se bave našim kulturnim nasledjem.


    Kapije (ova je iz Kovillja) i prozori (slikan u Svilošu) su istucali individualnost domaćina ili majstora, imućnost, ljubav prema lepom...

    Nastao je u proteklim decenijama i prilično (za mene) maglovit pojam ETNO. Ja lično taj izraz doživljavam kao proizvod marketinga i komercijalne delatnosti na objektima narodnog graditeljstva i nasledja. Stoga ga ja ni ne upotrebljavam.

    Sa ambicijom da se uradi nešto organizovanije i sveobuhvatnije Republički zavod za zaštitu spomenika kulture Srbije je pre šest godina pokrenuo projekat, čiju misiju (uvodni deo u nastavku dajem). Vidim da je za to vreme uradjeno relativno malo.


    Ponekad ukrasi imaju i značenje, kao ovde u Putincima gde je zabat ukrašen znakom zidarskog ceha, a negde su samo uobičajena ukrašavanja kao ovaj drveni zabat u Molu.

    Zavodi za zaštitu spomenika kulture na teritoriji Vojvodine takodje su evdentirali i obradili jedan broj objekata kao spomenike kultutre. Pretpostavljam da samo manji broj ljudi navraća na takve spiskove i da su većini ti spomenici narodnog graditeljstva sasvim ili nedovoljno poznati. Prema tome, i takve, već evidentirane spomenike treba prikazati.

    Na forumima Vojvodinacafea ime nekoliko tema i veći broj postova koji mogu spadati ovde. Npr. Hej salaši opet ću vam doći, Kotobanja dika domaćinstva a i Vodice tu na odredjeni način spadaju. Namera mi je da osmislim kako i šta uklopiti u ovu temu a šta da nastavi svoj život kao posebna tema.


    Ima objekata toliko specifičnih za odredjene delove Vojvodine da je teško 'strancu' da dokuči da je na levoj slici pušnica (severno od Srbobrana). A moleraji napravljeni valjkom ili šablonom se već teško nalaze (ovaj je u Kupinovu).

    Ni slučajno ne mislim da ovom temom treba da se nadmećemo sa drugima, stručnijima i pozvanijima, nego da jednostavno pokažemo ono na što smo naišli, slikali a što je pobudilo naše emocije: osećaj za lepo, vredno pažnje, sentimentalnost prema nesleđu i prostoru na kome smo rodjeni, živimo ili smo se samo duže ili kraće, zatekli na njemu.

    Bilo bi jako dobro (iako to nije uslov da se slike stave) da se navede gde se objekat nalazi, koliko je star i sve drugo što može pomoći da se stvori kompletnija slika o njemu.


    Na 'prave' salaše (kao ovaj čenejski) već retko nailazimo ...

    ... a još redje na zidane furune ili uredjenje prostorija kao što je nekada bilo (i to uglavnom kod entuzijasta koji zele da sačuvaju staro i privuku ljude da dodju da vide takav ambijent, pa makar posetioci uz to potrošili i nešto novca u salašu-restoranu.

    ''Републички завод за заштиту споменика културе започео је 2003. године рад на пројекту Атлас народног градитељства Србије. Планирано је да се обави рекогносцирање Србије и да се за највредније објекте народног градитељства прикупи историјско-етнографска, техничка и фото-документација, која ће бити објављена у Свескама народног градитељства Србије.
    Један од видова презентације и популаризације овог дела наслеђа је и ова интернет презентација где се могу наћи основне информације о највреднијим објектима народног градитељства евидентираним током реализације пројeкта. Колико ја видим представљени су само објекти из Уже Србије.)


    Атлас народног градитељства - линк ка сајту

    Народно градитељство као архитектонска врста и споменичка вредност

    Значајан вид народног стваралаштва представља умеће грађења као делатност која је обележила цивилну етапу у развоју људског друштва. Народно градитељство означава архитектуру која је, у односу на академску и ауторску архитектуру, заснована на праксом стеченој сазнаји традиционалног занатског умећа. Можда би њена најпрецизнија дефиниција могла да гласи да је то архитектура поднебља човекомерног карактера и традиционалних знања која, осим техничких, поседује и сакралне одлике. Оне нису одраз искључиво функционалне улоге градње, већ интегралне градитељске креативности која подразумева сакралност као градитељски поступак. Улога поднебља огледа се у сраслости ове архитектуре са природном средином у којој је настала, човекомерност у њеном присном односу са корисником, а традиционални поступак грађења у једноставности као одразу суштаствености и трајне вредности. Као архитектура поднебља, народно градитељство је зависнo од материјала из непосредног природног окружења, као што су и градитељски концепт и форма градње условљени рељефом и климом. Човекомерност је дефинисана пропорционалним складом према мери човека ствараним применом хуманизованих мера грађења (лакат, шака, стопа, палац), који указује на исконски градитељски осећај и индивидуално умеће мајсторског знања. Могло би се говорити и о градитељским школама насталим генерацијским бављењем градитељским занатом, односно, појединим областима у којима је градитељство било традиционално занатско опредељење. Мада није монументална, ова архитектура се не би могла сматрати неуком. Такође би се само деломично могло прихватити мишљење да је то градња анонимних мајстора имајући у виду да су у традиционалном друштву информације, па и оне о мајсторима, преношене усмено. Има примера да су мајстори остављали траг о себи, можда и као препоруку следећем наручиоцу, у натпису уклесаном на плочи или лучном надвратнику репрезентативних здања или већим и боље клесаним надгробним споменицима. Традиционални поступак грађења послужио је за духовиту примедбу о овом градитељству као архитектури без архитеката.

    Народно градитељство је непретенциозно градитељство, што не значи да не поседује вештину грађења и домишљата градитељска решења, у чему се огледа индивидуалност ове архитектуре која не припада стиловима, већ типу. Изворно народно градитељство је скромно и једноставно, мада у градовима постоје репрезентативне градње турско оријенталног стила, које су послужиле као узор владајућем слоју ослобођене Србије првих деценија 19. века. Од половине века снажније продире утицај града, што се огледа у појединим елементима градње сеоских кућа (доксати, прозорски отвори са дрвеним решеткама, ћерамида, зидани димњаци и таванице). Крајем 19. века утицаји су појачани, а градитељске одлике промењене од оријенталних ка европским (лажни пиластри, наивне прозорске и фасадне штукатуре, кровни венци, столарија). Процес европеизације није истовремено текао. Периферни делови Србије развијали су се у различитим културно историјским околностима, што се одразило и на типологију.

    Разноврстан садржај народног градитељства обухвата сва три архитектонска облика: профани, сакрални и сепулкрални, у оквиру којих има разлика у форми и намени, осим последњег, функционално једнонаменског. Богатство намене и облика профане архитектуре огледа се у њеној подели на стамбену (кућа, вајат и гостинска кућа), привредну (заступљену градњом одговарајућом привредној делатности, што се у сваштарској пољопривреди Шумадије огледа мноштвом зградица око куће за које је речено да изгледају као једно мало насеље) и јавну (зависну од руралног развоја и административне улоге места). Сакрална архитектура обухвата цркве, ћелије (капеле), собрашице, записе у облику каменог или дрвеног крста или светог дрвета, а сепулкрална, некрополе, хумке и споменике. Кућа је, као породични микрокосмос, најзначајнији производ народног градитељства. Око ње су пратеће зграде које карактеришу организацију и имућност породице и начин и врсту привредне делатности. Архитектонској разноврсности доприноси и схватање стана као разуђене форме - кућа, гостинска кућа, вајат, и насеља, као раздвојене целине представљене матичним и сезонским привредним насељем. Начин организовања кућишта, са кућом у средишту и пратећим зградама око ње или помереном уз унутрашњи обод дворишта са слободним средишним простором омеђеним пратећим зградама, зависи од разбијеног или збијеног типа села. У плански насталим селима у Војводини, парцеле су једнаке, кућа је на регулационој линији, ка саобраћајници, а од ње су у низу, ка дубини дворишта, постављени пратећи објекти.

    На простору Србије забележено је више типова/врста кућа о чијој ће типологији распростирању и другим карактеристикама бити писано у посебним публикацијама.

    Евидентирани примери народног градитељства припадају периоду друге половине 19. века и прве деценије 20. То је време развоја индустрије и масовног одласка у градове на рад, појачаног преношења утицаја на грађење у селу и употреби индустријског материјала, као и промене културе становања. Ретки су примери из прве половине 19. века, а још ређи из друге половине 18. века, пре свега камени записи и надгробни споменици, од којих поједини потичу чак из његове прве половине, сведочећи о преломном тренутку у историји српског народа насталог Сеобом у задњој деценији 17. века, у мањем обиму поновљеној у првој половини 18. века. Првенствено су одраз времена након ослободилачких ратова у 19. веку и периода досељавања и стабилизације српског сеоског друштва и његовог настојања да стекне независност средином друге половине 19. века, израженог напором да се трансформише од оријенталног ка европском културном обележју, односно, од патријархалне средине ка урбаном друштву.

    Мајстори су претежно били локални, а градило се мобом. Најбољи мајстори били су печалбари који су се бавили 'мајсторлуком' као допунским занимањем. Долазили су из пасивних крајева са својим специјализованим мајсторским групама. Градитељско знање преносили су на чланове групе ширећи занат на целу област из које долазе и по чему је она постала карактеристична. На тај начин су образоване обласне градитељске 'школе', настале на генерацијски усавршаваном занатском знању. Познати мајстори били су Осаћани из Осата у Источној Босни крај Дрине, Црнотравци са Власине, по којима су, временом, називани сви мајстори са југа и југоистока Србије. Најцењенији и најбољи мајстори били су Гоге из западне Македоније, из области око реке Радике, називани, како се мисли, по говору (дијалекту) другачијем од средине у којој су радили, а не по географској одредници као што и назив Бугари, за градитеље јужно од Алексинца и старе српско-турске границе, није означавао њихову етничку припадност. С тога би се у Гоге могли убројати и Срби са Косовскометохијских простора, Средске и Сиринића, као и јужних Шарских Жупа. Занимљиво је рећи да су градитељи имали свој тајни, мајсторски језик. Значајне клесарске школе, поред бројних више или мање локалних као што је Видровачка, Зоруновачка и Темштичка у источној Србији, биле су Студеничка и Драгачевска клесарска школа, а потом и Дубљанско-попинска и Беловодска. Надалеко познати клесар био је Радосав Чикириз из Драгачевског села Рти, који је прославио Драгачевце као клесаре не само споменика, већ и подрумских портала као и натписа на њима и плочама уграђиваним у зид на видном месту, крај улаза у подрум конака.

    Као производ људског знања и вештине, грађење дефинише људску заједницу и степен њеног развоја. У том контексту народно градитељство не представља обичну техничку дисциплину већ потку у коју је уткана хуманистичка представа о креативној улози архитектуре. Као стваралачки чин народно градитељство има полазиште у сфери идеје што значи да је оно материјализован одраз људског духа. Карактер духовног изражен меморијално историјским значењем народног градитељства интегративно делује на заједницу а истовремено као традиционални архитектонски израз упечатљиво одражава културни идентитет простора. Формирано у духу традиционалних схватања средине у којој је настало као производ поднебља и друштвено историјске условљености у најширем смислу народно градитељство има значај сведочанства културно историјске прошлости што у суштини означава категорију споменичког значаја. Тако посматрано народно градитељство као део културног наслеђа својом улогом оплемењује људски дух, подучава о прошлости као сазнању о законитостима живота појединца и заједнице неопходних у дефинисању садашњости и усмеравању ка будућности. Данас је културно историјске вредности препозната као потенцијал развоја стављен у функцију туризма. Заштита народног градитељства као културне и духовне категорије има важну улогу у богатијем, садржајнијем и племенитијем животу појединца и заједнице. Очувањем народног градитељства чувају се докази људског духа и имагинације што чини културни простор разноврснијим и богатијим а друштво духовно садржајнијим и хуманијим. ''
    Атлас народног градитељства - ЗАВОД ЗА ЗАШТИТУ СПОМЕНИКА КУЛТУРЕ Београд

  2. #2

    Odgovor: Narodno graditeljstvo vojvođanskog sela

    Kuće kakve često viđamo


    Jedna od starijih, ali negovana. U Bukovcu je.




    Jedan od skoro neizostavnih delova naših kuća je gong.

    Ja koristim taj izraz, a za natkriven prostor duž kuće, trem u Vojvodini se upotrebljava još sijaset naziva: gang, ganak, gank, gonk, doksat, kank, konak, konga, konka, potrim, pretkuća, pritkuća, trem i ambetuš.


    A u sremačkim kućama, pre svega u 'vinskom Sremu' neizostavni su i vinski podrumi - ispod kuće (uglavnom gradjeni tako da se iskoristi nagib terena) ili ukopani u brdo pored kuće.

    Domaćin koji me je uveo da slikam podrum, sa prilično sete je govorio da je to sada skladište koječega, a od prvobitne namene, vinarske i voćarske sačuvano je još ponešto, očigledno za uspomenu.


    Gongovi su prvobitno bili samo otvoreni, a kasnije (verovatno kad je prozorsko staklo postalo dostupnije) delimično ili potpuno zastakljeni.

    Na gornjoj slici je takodje kuća iz Bukovca, iz 1903. godine. Sada zapuštena i oronula, ali se po detaljima vidi da je kao nova bila i prilično ukrašena.

    A na donjoj slici je ilustracija zastakljenog gonga. (Slikao sam je u Mošorinu.)


    Ti zastakljeni gongovi ostali su mi u sećanju i kao prostor u kome se zimi čuvalo višegodišnje cvece - lijanderi i limunovi u belim bačvicama, a asparagusi u saksijama na visokim štenderima (stalcima).


    Deo krova koji natkriljuje gong nosili su stubovi - obični ili ukrašeni drveni, zidani jednostavno sa kvadratnim presekom ili u nekoj drugoj, estetski višoj formi.

    Gornja i donja slika su iz Đurđeva.

    Gong se, skoro po pravilu, nastavljao na ulična vrata. Tako se u kuću nije ulazilo kroz blato i ono što pripada seskim dvorištima i kapijama za ulaz stoke i zaprege.


    Ta ulična 'pešačka' vrata su po pravilu bila izradjena tako da istovremeno predstavljaju i ukras kuće.




    Na ovoj, futoškoj, kući dobro je uočljivo da vrata u gong i prozori imaju estetski značaj. Uz njih, gipsani ukrasi na fasadi koji okružuju vrata i prozore zaokružuju izgled zbog kojih su nam te stare kuće privlačne.

    Po pravilu u dvorište se ulazi, sem kroz kolski ulaz, i kroz dvorišna vrata. Na žalost, 'plehane' kapije i vrata su zamenile ranije drvene i uglavnom naružile izgled kuća.

  3. #3

    Odgovor: Narodno graditeljstvo vojvođanskog sela

    Са земљом смо срасли

    Када упоређујемо сеоско, народно градитељство Војводине и већине других крајева, прво што пада у очи је да су сачуване овдашње 'старе' куће и други објекти знатно млађи него у пределима где су куће претежно од камена.


    ''Материјал какав је постојао у изразито равничарском крају данашње Војводине ограничио је могућност градње на станишта од земље. Осим за копане земуница, земља као материјал, је коришћена за набој, непечену циглу (ћерпич) и печену, у комбинацији са трском, дрветом и каменом. Станови су грађени као подземни у лесу, и надземни набијаче, плетаре и брвнаре.

    Објекти у лесу су лагумице и земунице.Ове прве настају усецањем у вертикалне одсеке лесног терена и карактеристичне су по томе што им три или четири зида чини сама лесна маса, а немају ни посебну кровну конструкцију. У земунице се силазило степеницама које су се на дужој страни куће. Станови у лесу појављују се на територији Војводине још од каменог доба, а словенско становништво је овај тип станишта преузело од староседелаца након Велике сеобе народа у 5. веку.

    Специфичности једноделне идводелне земуница су делови зидова који излазе изнад равни лесног тла, а зидани су техникама набоја и плетера; дрвене кровне конструкције на две или четири воде, са слеменом гредом и роговима; трем изнад улаза у земуницу; одвојеност простора за кување са отвореним огњиштем од оног за становање са калотастом пећи.


    Док је у ранијим епохама бројност станова у лесу резултат достигнут нивоом културног развоја, њихова каснија учесталост везује се за периоде друштвене нестабилности, ратове и сеобе, кад су такви грађени као нужни стамбени минимум.


    Овај тип станишта је распрострањен у периоду турске владавине у јужној Угарској, кад није било села у данашњем смислу, већ су се састојала од разбацаних група земуница, колиба или плетара. О животу српског становништва сведочи и извештај аустријске комисије из 1669: Срби нигде не зидају, већ бораве у колибама и земуницама, како се могу одмах, кад затреба, на друго место преселити. О изгледу једног села у равничарском делу Срема сведочи др Едвард Браун исте године: Многе породице и становници разних вароши живе под земљом. Близу ових пребивалишта су бунари, из којих становништво извлачи воду као што то чине бојаџије и пивари. Улазили смо у њихове куће, налазећи их у бољем стању него што смо очекивали. Имали су одељење и дрвене оџаке, и на удаљеној страни прозор, мало одигнут од површине земље. Све је у њима уређено спретно колико и у другим сиротињским кућама под тлом.

    Иако је стварање повољнијих економских и политичких услова током 18. века омогућило формирање стабилнијих насеља и градњу кућа од чврстог материјала, и тад непрекидне миграције условљавају градњу земуница. О том сведочи и наредба жупанијске власти из 1789. о забрани њихове градње. У том периоду овај тип станишта присутан је и у румунском делу Баната, под називом бурдељ. Сличне су копали и немачки колонисти кад су 1767. стигли у место Ленаухеим и ту боравили до изградње будућег села. Током 19. века у лагумицама живи најсиромашније сеоски живаљ, док их богатији у виноградарским подручјима користе као винске подруме. Такве су у Телечкој висоравни градили и Немци из Црвенке.


    На кући у Нештину уочава се оплет од грања који је прекривен блатом


    Најстарији тип надземне куће у Војводини је једноделна са зидовима од оплетеног прућа, облепљена земљом помешаном са плевом, а покривена је сламом или трском. Она се састојала од једне просторије, у коју се улазило из трема. Пошто је то одељење служило за становање и кување, називало се кућа. Измештањем отвореног огњишта у првобитни трем настао је дводелни тип куће. О њеној широкој распрострањености сведочи Гризелинијев опис кућа у Банату из друге половине 18. века: Куће у селима влаха сачињене су само од земље, дасака и трске. Обично су плели куће од грана врбе, који се после прекривају са земљом при чему се добијају зидови који по чврстини трају као они од ћерамиде. Пољопривредне производе чувају у амбарима и кошевима, подигнутим 4-5 стопа изнад земље.


    Ако почнемо да обраћамо пажњу уочићемо да је још увек много кућа од земље - набоја...


    ... или непечене цигле - ћерпича, у целини или комбиновано са печеном циглом...

    .

    ... што је често 'сакривено' керамичким имитацијама цигле (као на овој у Путинцима или на оној у средњем реду у Арадцу (где се на месту отпалих плочица види ћерпич, беле боје јер је земља која је кориштена са околних слатина.

    Зидови кућа су грађени и од набоја, ћерпича, а ређе брвана. Под утицајем колонистичких власти, од средине 18. века техника набоја постаје заступљенија од плетера. Ређој употреби набоја разлог је сложеност израде зидова (формирају се набијањем земље између две даске), као и изразита порозност набоја у тада мочварном терену Војводине. Тако се у једном допису из 1770. становници Бегеча жале жупанијским властима да је велика поплава изливањем Дунава у њиховом месту потпуно уништила 53 куће од којих су 29 биле од набоја. Једино куће плетаре како-тако још стоје, али сем крова, све друго се мора поново зидати.
    Под утицајем колонистичких власти, као и стабилизације општих прилика, на простору Војводине се до краја 18. века устаљује троделни тип куће од набоја. Ратови између Аустрије и Турске вођени у јужној Угарској на прелазу из 17. у 18. век ставили су локално становништво пред тешка искушења. На месту некадашњих насеља остала су згаришта, а малобројно преостало становништво приморано на избеглиштво у неприступачне мочварне и шумовите области. У време великих превирања, кад живот и имовина нису вредели много, живело се у сталном покрету, па се стварају села од привремених земуница и колиба.

    Насељавања пограничних простора из економских, политичких и војних разлога постаје приоритет за нову аустријску власт. Она је подстицала долазак Срба с простора јужно од Саве и Дунава, а и касније колонизовање Немаца и других народа. Један од проблема је био њихов смештај.''
    (Одломак фељтона из листа 'Дневник' ПОДУНАВСКЕ ШВАБЕ МЕЂУПРЕЧАНИМА, део 4, под насловом 'Бурдељи у Банату' аутора Богдана Шекарића)


    Novo Miloševo
    '' Deda Ljalja je ziveo odmah pored karlovackih (radi se o selu Karlovo koje je ušlo u sastav Novog Miloševa) jamura. Njegova vise koliba nego kuca, koja se je sastojala od jedne prostorije polukopane u zemlju, a krov sto je pokriva bio je od trske i slame. ..
    Deda Ljalja il' deda Koka, kako su ga neki zvali, je u stvari Rada Pavlov, za kog' se kaže da je poslednji "Milošefčan", koji je "živijo u zemunicu"...


    Pominje se "u Prvu knjigu" Dragana Rauškog - Prilozi za monografiju Novog Miloševa, čijom ljubaznošću smo i došli do ove fotografije. a u "tekst, potpisan" od strane Mirjane Đekić:

    Kako su izgledale zemunice u kojima se živelo u vreme seoba nema opisa, ali se sigurno nisu mnogo razlikovale od one u kojoj je Rada Palov živeo šezdestih godina dvadesetog veka. Njegov dom je sagrađen 1947. godine po uzoru na zemunice koje su se i pre toga pravile ne samo u okolini Novog Miloševa.
    Nivo poda je ukopan u odnosu na okolni teren 1.5 m. Zgrada nije imala zidova. Dvoslivni krov dodiruje zemlju. Krovnu konstrukciju čine slemenjača koju nosi soha i gredice koje su oslonjene na nju i koje dodiruju sa strane zemlju. Na krovnu konstrukciju nabacan je sloj trske i preko nje blato. Zemunica nije imala tavanicu.
    Prvobitno je zemunica Rade Pavlova imala jednu prostoriju, na koju je kasnije sa spoljne strane dodata još jedna. U kuću se ulazi kroz kuhinju, a dalje iz nje u sobu. U kuhinju je mali dimnjak za otvoreno ognjište, a u sobi je zemljana peć koja se loži iz kuhinje.'' (Tekst u odlomcima i fotografija su sa sajta Novog Miloševa)

    Crkve pod zemljom
    ''Za vreme mitropolita Vićentija Jovanovića (1732/33) opisane su crkve i popisano je i sveštenstvo Sremske eparhije - načinjena je Arhidijeceza. .. U to vreme bilo je malo građevina od tvrdog materijala. Najvećim delom crkve su bile građene od drveta. Za četiri crkve, u Kraljevcima, Stejanovcima, Rivici i Šatrincima, zabeleženo je da su bile sagrađene pod zemljom. Najviše crkava bilo je pokriveno šindrom, potom trskom, a korišćeni su i šaša i rogoz. Crepom su bile pokrivene samo dve crkve.''



    '' Kuće nabijače
    U svom rukopisu Milan Radovanović kaže da je prvu kuću podigao Luka Lazić (Radi se o periodu 1920-30.) ... Tako su udareni temelji novoj koloniji koja će nekoliko godina kasnije dobiti ime Putnikovo.
    Prve kuće u Putnikovu su pravljene od zemlje. Zidovi su nabijani sa zemljom, te meštani ovakve kuće zovu NABOJAČE ili KUĆE OD NABOJA.


    Trščara - tako se uobičajeno zovu kuće od naboja pokrivene trskom u Novom Sadu u ul. Kraljevića Marka, sada širem centru grada. Ova je iz grupe od pet zaštićenih na ovoj lokaciji, a sećam se da pre 30-40 godina nisu bile nimalo neuobičajen prizor.


    Gornja slika je iz Šatrinaca (sremskog sela na prelasku iz Fruškogorja u Ravni Srem)

    Kuće su pravougaonog oblika širine 56m. i dužine 1518m. U temelj je stavljana pečena cigla velikog formata. U zemlju se išlo sa 5 redi a izvan zemlje 35 redi. Kada je sazidan temelj na njega su šalovane daske širine do 20cm. koje su podupirane drvenim stubovima, tako da je unutrašnja širina spoljnih (nosećih) zidova iznosila 5060cm. dok su unutrašnji zidovi bili debljine 30cm. Između šalovanih dasaka sipala se sveža zemlja koja je kopana u neposrednoj blizini (obično u bašti) kuće. Zemlja je nasipana između dasaka do vrha u visini do 50cm. Na tako pripremljenu zemlju nasipan je tanji sloj pleve, pa se drvenim maljevima (nabijačima) specijalno pravljenim za tu svrhu zemlja nabijala otprilike do pola šalovanih dasaka po visini, s tim što se po potrebi zemlja prilikom nabijanja kvasila vodom. Zatim se ponovio isti postupak tako da se nabijena zemlja izravnala sa šalovanim daskama. U daljem postupku daske su se podizale uvis (naviše) i ceo postupak oko nasipanja i nabijanja zemlje ponavljao se sve do određene visine, najviše do 2,5m. tako da je visina unutrašnjih zidova iznosila 2,40m. Ove kuće su bile nešto niže od današnjih standarda gde unutrašnja visina ide i do 2,80m. Interesantno je da su zidovi podizani u celosti bez otvora za vrata i prozore. Tamo gde su trebali da budu vrata i prozori u gornjoj visini postavljane su drvene gredice te se postupak nabijanja zemlje nastavljao dalje. Kasnije posle izvesnog vremena kada se nabijena zemlja malo slegla i osušila pristupilo se probijanju otvora za vrata i prozore. Kuće su obično podizane leti kada nema kiša i kada je nivo podzemnih voda nizak, Na gotove zidove postavljana je krovna konstrukcija...
    Za podizanje kuća bilo je potrebno dosta ljudi, pa su meštani pomagali jedni drugima putem mobe. Kuće NABOJAČE su gradili majstori iz Kovačice i Padine.
    Kuće su spolja krečene u belo dok su zidovi iznutra farbani u nekoj drugoj boji. Sobe su iznutra obavezno molovane.

    U ovim kućama (nabojačama) podovi su bili od nabijene zemlje koji su premazivani žutom zemljom (dosta peskovita glina)...



    U Botošu (znatno starijem naselju od obližnjeg Putnikova) sačuvana je crkva iz XVIII v. koju zovu Namastir, a koja je uvrštena u spomenike kulture, pre svega zbog načina i gradnje - zidana je slaganjem isečenih busenova zemlje. Ćerpič i pokoji deo od pečene cigle su 'krpež' na mestima gde su zemljani busenovi stradali od spiranja kišom i pod uticajem erozije od sunca i vetra.

    Kuće nabojače su zbog podzemnih voda i poplava često puta urušavane, pa su ih meštani gde je to moglo podziđivali pečenom ciglom. Nekimeštani su zbog urušavanja ponovo zidali kuće, po dva, pa čak i po tri puta. Interesantan je podatak da je jedinu kuću u Putnikovu u to vreme (1931.g.) podigao Marko Vučković od pečene cigle (Marko je bio zaposlen u Beogradu). Od 1956. godine meštani počinju da zidaju kuće od tvrdog materijala (pečene cigle). Ove kuće su zidane sa širokim tremom na kong.
    Od 1953. godine, Putnikovo masovnije počinju da naseljavaju doseljenici iz SR. Srbije (kosanički kraj). Kuće su zidali uglavnom od presne cigle (čerpić) velikog formata, dok su neki podizali nabojače. Dosta njih je iz srbije donelo kompletnu građu za kuću te su podizali kuće onakve kakve su imali u Srbiji takozvane Letvare. Ove kuće su podizane tako što se na temelj od kamena postavlja drvena konstrukcija sa stubovima između kojih se sa spoljnje i unutrašnje strane iskuju letve od tvrdog drveta pa se prostor između letava napuni dobro izmešanim blatom sa dosta pleve. Kasnije se sve to oblepi blatom spolja i iznutra. Danas (2004) u Putnikovo ima 15 kuća od naboja, 16 kuća od čerpića i tri letvare. Od ovog broja samo u 8 kuća ne stanuje niko.''
    (Odlomci testa sa sajta sela Putnikova.)


    U Fruškogorju je kamen korišćen u gradnji - najčešće za donji deo gradjevine. (Slika kuće sa prelaska iz XIX u XX v. je iz Bukovca.)
    Poruku je izmenio nenad.bds, 12.06.2009 u 17:58

  4. #4

    Odgovor: Narodno graditeljstvo vojvođanskog sela

    КУЋА ПЛЕТАРА У НЕШТИНУ






    ''Сеоска кућа у Нештину, у улици Коче Поповића бр. 34, представља развијени тип сеоске куће чија је појава карактеристична за подручје Срема у XVIII веку. Кућа је правоугаоне основе, ужом страном окренута према улици, али дубоко увучена од уличне регулационе линије у двориште. Због конфигурације терена окућница је неправилне основе, па је кућа слободно постављена у простору. Карактеришу је три вертикална нивоа: подрум, приземље и таван. Како је подигнута на косини, подрум се налази испод њеног предњег дела, а подигнут је, као и темељи куће, од ломљеног камена.


    Зидови су у бондручној конструкцији са испуном од плетера, а двоводни кров је покривен трском. Кућа је троделна, са традиционалним распоредом просторија у низу, соба–кухиња–соба. У кухињском делу је очувано отворено огњиште.




    Посебност ове куће огледа се у гонгу са декорисаним дрвеним стубовима не само на дворишној већ и на уличној фасади, као и малим тремом на предњем забату. Кућа се данас налази у власништву Покрајинског завода за заштиту споменика културе Новог Сада. Радови на њеној конзервацији и рестаурацији започели су 1990, а настављени 1991. и 1992.''
    Кућа је категорисана као споменик културе од великог значаја.
    (Извор: ''Споменичко наслеђе Србије'' – Завод за заштиту споменика културе Србије, 1998.)


    Kuća je zatvorena, a kroz male zaprljana stakla jedva se nešto u unutrašnjosti naziralo.

    Ono što je očigledno to je da ovoj lepoj staroj kući treba hitno, bar krečenje da se zaustavi daljnje propadanje.




    ''Istorija sela se proteže daleko u prošlost, još od mlađeg kamenog doba, ovo područje je bilo naseljeno.U pred-rimsko vreme naseljavaju ga keltsko pleme Skordisci, zatim i Rimljani,koji podižu utvrđenje na reci Dunav. To mesto i danas nosi naziv Kuluštra - od latinskog Kastel ili utvrđenje. Velikom seobom naroda u 4. veku prostore panonske nizije naseljavaju slovenska plemena, a za njima dolaze i Avari. Početkom 9. veka zajedno sa Slovenskim plemenima žive i Ugari, pod čijom državom će se i nalaziti ovo područje.

    Neštin se prvi put se spominje 1323. godine.Posle Ugara u 14.veku na kratko je ovo područje ušlo u sastav srednjovekovne srpske države za vreme sremskog kralja Dragutina Nemanjića.Posle ovog perioda ponovo se vraća u sastav Ugarske.Takođe je bio pod vlašću iločkih vlastelina. Najezdom Osmanlija u 16. veku područje Neština se nalazi pod njihovom vlašću. Tek povlačenjem Turaka, Srbi se naseljavaju u Neštinu. To je i vreme kada se trgovina i poljoprivrena proizvodnja užurbano razvija. Događaj iz 1750.god. će u velikoj meri promeniti sliku ovog pitomog sremskog mesta.Naime, te godine ikona Presvete Bogorodice,koja je bila u vlasništvu porodice Rašković, Božijim Promislom je počela da toči suze.O ovom čudu bio je i izvešten tadašnji mitropolit karlovački, a što se može videti iz prepiske tadašnjeg lokalnog paroha sa mitropolitom. Čudo točenja suze na ikoni je bio povod za izgradnju novoga hrama u selu. Sa radovima se započelo 1755. godine na mestu stare crkve koja je bila od pruća tzv. pletara.

    Neštin je naselje u opštini Bačka Palanka u Južnobačkom okrugu, iako se nalazi na teritoriji Srema. Prema popisu iz 2002. bilo je 900 stanovnika.''



    Kroz Neštin sam prolazi, s vremena na vreme, već dugi niz godina. Nekoliko puta smo i zastali, silazili do obale dunavskog rukavca, ali sam za ovu kuću, spomenik kulture i potencijalni turistički objekat, saznao tek iz spiska Zavoda za zaštitu spomenika kulture. Posle raspitivanja kod nekoliko meštana kuću smo pronašli.

    Ako vas put navede u Neštin, kuća od pletara je par stotina metara od autobuske stanice - malog skvera pre no što se spustite u niži deo sela - a u pravcu Fruške Gore.

  5. #5

    Odgovor: Narodno graditeljstvo vojvođanskog sela

    СРЕМСКА КУЋА У ОГАРУ


    Кућа у Огару је вероватно настарији сачувани образац изгледа војвођанских равничарских, панонских, кућа. Иако овде још није кориштен начин градње и материјал који ће постати најшире прихваћен (зидање набијањем земље, непечена или печена цигла) на први поглед се тешко разликује од њих.


    ''Сматра се да је подигнута крајем XVIII века. Грађена је на зиданом соклу и храстовим темељачама у бондручној конструкцији, са испуном од плетера облепљеног блатним малтером. Кров је двосливни, покривен бибер црепом.


    Ушао сам у кућу али нисам фотографисао унутрашњост јер би то о кући дало још лошију представу но што је спољашност.


    Кућа је троделна, са средишњом просторијом у улози кухиње и собама са њених бочних страна. Уобичајена правоугаона основа оријентисана ужом страном на уличну регулацију, разломљена је испуштањем кухиње из равни подужне фасаде при чему је на наспрамној – главној страни образован трем из којег је улаз у све три просторије.


    Обрада столарије, врата и прозора као и дрвених забата, посебно онога на уличној страни (са резбареним гредама, косо слаганим дашчицама, шалукатрама за проветравање и зракасто распоређеним дашчицама у централном пољу са дрвеном плочом у средишту на којој је рељефна имитација грба), доприноси естетском доживљају ове куће. Као пример куће сажетог трема и испуштеног дела кухиње званог кућер, она представља варијанту троделне равничарске куће Срема.''

    (Извор: ''Споменичко наслеђе Србије'' – Завод за заштиту споменика културе Србије, 1998.)

    Категорисана је као споменик културе од изузетног значаја, што је највиши ранг у категоризацији. Но према томе каква се брига о кући води и у каквом је она стању, у то би се тешко могло поверовати да документима тако не пише.


    Сликано из задњег дела дворишта.

    Кућа је у Огару, на путу из Пећинаца према Обедској бари. Однедавна је не можете превидети јер су у пећиначкој општини постављене табле испред споменика културе, цркава и других (вероватно туристички) интересантних објеката. Било би добро када би ове табле подстакле надлежне да ураде нешто да њихова срамота не буде тако упадљиво обележена. (Наравно, не мислим да склоне табле!)


  6. #6

    Odgovor: Narodno graditeljstvo vojvođanskog sela

    Ukrasi i simboli


    Na pročeljima seoskih kuća češće viđamo ukrase ili simbole, no što se viđaju kuće 'bez ičega'.


    Kuća u Molu


    Kuća u Krčedinu

    Najčešći su ukrasi koji se mogu praviti šestarom - kružni oblici i i figure na bazi kruga. Vidi se da su ovakva ukrašavanja rađena u svežem malteru.


    Kuća u Novom Slankamenu


    Detalj kuće iz Novog Slankamena


    Kuća u Vojki

    U gornja dva slučaja se vidi da su za ukrašavanje korišćeni gotovi reljefi izliveni od gipsa.

    Zanimljivo je da je, po svemu sudeći, ove dve kuće radio isti majstor. Ona iz Vojke je tri godine mladja. To zaključujem po tome što su u oba slučaja ukrasi u temenu postavljeni iznad, na prvi pogled skoro identično obrađenih površina oko badža.



    Kuća sa kućerkom u Rumenki


    Detalj kuće u Rumenki


    Druga kuća u Rumenki

    Pored geometrijskih likova, ukrasi su manje ili više stilizovani floralni motivi. Ove kuće u Rumenki nisu udaljene, a obe imaju za ukras listove, pretpostavljam od suncokreta. I ovde je izgleda isti majstor u pitanju - ne samo po ukrasu nego i po neuobičajenom završetku vrha kible.

    Lavovi su najčešće korišćene od životinja za ukrase.


    Na ovoj kući u Novoj Gajdobri reljefi lava su na oba kraja fasade.


    Detalj kuće u Novoj Gajdobri



    Kuća u Erdeviku iz 1892.


    Kuća u Erdeviku se polako obnavlja pa ne mogu da zaključim da li su ukrasi originalni ili su dospeli sa nekog drugog mesta.


    Detalj sa kuće u Crepaji

    Koiko me služi sećanje, u Crepaji sam video jedini slučaj da je riba poslužila kao simbol ili ukras na kući. A selo nije na reci. Riba me potseća na karaše, a ne reka Karaš nije baš u blizini.

    Na kućama se vidjaju i simboli. Pošto u seoskim kućama nisu živeli oni koji su imali grbove, nailazio sam na različite simbole.


    Kuća u Kovilju

    Pored ove kuće sam često prolazio ali sam tek ove zime, kad nije bilo lišća, iz kola zapazio nešto što je ličilo na grb. Stao sam, razgledao ali ni uz pomoć komšija kuće sa grbom nisam uspeo da nešto zaključim. Fotografisao sam iz više uglova jer je niz naslaga od krečenja sakrio detalje.


    Grb na kući u Kovilju

    Proučavajući uvećane snimke raspoznao sam dva štita - sa srpskg grba i štit sa hrvatskom šahovnicom. Pregledao sam grbove na internet da budem siguran - radi se o grbu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Pošto se na kući i godina gradnje (negde odmah po završetku I svetsko rata) poklopila sa vremenom postojanja Kraljevine SHS, uspešno sam rešio misteriju.


    Kuća u Opovu

    'Misteriju' pentagrama na kući u Opovu iz 1938. nisam rešavao.


    Na kući u Putincima je simbol zidarskog ceha, esnafa, pa je za pretpostaviti da ju je majstor za sebe gradio.

    Kao ukrasi česti su i ljudski likovi. U ogromnom broju slučajeva to su likovi sa antičkih skulptura, masovno izradjivani od gipsa. Zbog njihove rasprostranjenosti sada ne stavljam sliku sa takvim ukrasima.


    Kuća u Zmajevu

    Kuća u Zmajevu, u sporednoj, zadnjoj ulici prema Sirigu mi je privukla pažnju.




    Tri poprsja velikodostojnika, verovatno iz austrougarskog perioda, nekako mi ne pripadaju periferiji sela i relativno skromnoj kući, pa pretpostavljam da su prvobitno bila negde drugde.
    Poruku je izmenio nenad.bds, 24.07.2009 u 15:17

  7. #7

    Odgovor: Narodno graditeljstvo vojvođanskog sela

    FRONT KUĆE NA BRAZDU


    Za kuće okrenuta užom stranom ulici, sem ovog iz naslova, postoji još destak naziva širom Vojvodine (npr: dužna, kuća kuća dužom, kuća na duž, kuća uzduž) ali i paorska kuća ili seljačka kuća.



    Kuća na brazdu u Mladenovu (kod B. Palanke)

    Nastanak naziva sa ovim 'na brazdu' i dužom' ne znam pouzdano, ali mislim da je moguće da nastao u vreme kada je izvršeno ušoravanje vojvodjanskh sela na prelasku iz XVIII u XIX v. Negde u bledom sećanju mi je ostalo da su carski geometi obeležavali placeve za kuće izoravanjem brazdi. Širina placa prema ulici bila je manja od njegove dubine, tj. dužine, pa joj je zadnja bočna strana bila postavljana na tu dužnu brazdu, tj. kuća je izgradjena na duži.

    Kuće izgradjene svojom dužom stranom na ulici takodje imaju više naziva, a najčešći je 'preka kuća', no o njima jedan drugi put.


    Preka kuća u Mladenovu


    Terminologiju vezanu za kuće (kao i ovu skicu) koristim iz knjige 'Terminologija kuće i pokućstva' Gordane Vuković, izdate 1988. u izdanju novosadskog Filozofskog fakulteta - Instuta za južnoslovenske jezike. Kupio sam je na nekoj rasprodaji - možda zatreba. Obistinilo se!


    Kuća u Aradcu kod Zrenjanina

    Na ovoj kući u Aradcu su jasno uočljivi svi detalji koje skica prikazuje.


    Kuća u Lugu (opština Beočin)

    Zabat - trogli deo ispod krova koji zatvara potkrovlje i čini ga tavanom - može biti zidan, a redje, kao starije ili jeftinije rešenje je od dasaka. Takav, daščani zabat se naziva 'tavanac'.


    Kuća u Maradiku

    Vrapčara je naziv za ispust ispod zabata, često pokriven crepom u samo jednom redu, služi da umanji kvašenje spoljnog zida (fasade) od kiše. Na kući u Maradiku krov je duži od kuće te nadkriljuje i štiti u izvesnoj meri i zabat i čelo kuće.


    Kuća u Budisavi (u mojoj ulici)

    Kod kuća sa kiblom (zabatom ukrašenim lučnim gornjim završecima) nema zaštitne uloge krova, pa je za zaštitu fasade na takvim kućama uloga vrapčare značajnija, a često su i šire.

    Inače, za taj deo na fasadi kuće, sem naziva 'vrapčara' koriste se i dugi nazivi (sims, simst, streja, nadstrešnica, potremak, pervaz, venac, bančić i još nekoliko).


    Bački Maglić

    Na kućama u B. Magliću se vidi upotreba vrapčare na dva mesta.


    Još jedna iz mog komšiluka u Budisavi

    Cokna, cokla, sokla, sokl, portura, port ... (donji deo, po pravilu u tamnjoj boji a često i nešto istureniji deo pri zemlji na fasadi) je bila obavezni deo na kući, pre svega sa ulične strane sve dok nije počelo popločavanje keramičkim pločicama.

    Cokla takdje ima pre svega praktičnu ulogu: padanjem na zemlju kiša prska i nanosi blato na donji deo spoljnih zidova. Da se ne bi svake godine morali krečiti zidovi celom visinom, bilo je dovoljno krečiti - obnoviti boju na cokli.

    A ko nije doživeo, ili se ne seća: lepih dana pred uskrse žene su krečile cokle, pa su sela dočekivala praznik umivenih kuća posle zimskog zaprljavanja.

  8. #8

    Odgovor: Narodno graditeljstvo vojvođanskog sela

    Zabat (zidani trougli deo na čelu kuće) može biti zasvodjen i ukrašen, te se tada naziva

    KIBLA



    U Kovilju (Desni prozor su prvobitno bila ulazna vrata; deo desno od toga je dogradjen, pa to delimično kvari izvorni izgled kible. Zatvaranje uličnih vrata i dogradjivanje prostorije u provbitnom gongu nisu retka pojava.)

    Sem ovog, najčešćeg naziva, još se koriste i izrazi koji sadrže reč 'vatra': vatrena kibla, ili fajermaor i to u više varijanti ('posrbljavanjem' i iskrivljavanjem izgovoraod 'feuer' - vatra i 'maor' zid, na nemačkom jeziku) a takvi nazivi su karakteristični za Banat.


    U Kovilju, ponovo


    Perlez (na kući je ploča da je tu rodjen narodni heroj Pavle Pap)

    U Martincima (Srem) uz naziv kibla zabeležen je i paljeni zabat.


    U Šajkašu


    U Loku

    U Banatu se ponegde naiđe i na naziv cifre, i fajer-zabat a u okolini Sente majorpank.


    Idvor

    Nisam sa nekom sigurnošću otkrio poreklo ili smisao dela naziva 'vatra, vatreni'. Pretpostavljam da bi to moglo doći od asocijacije na plamene jezike jer oblici kibli najčešće liče na to.


    Titel

    Sem praktične uloge (zaštita zida od kvašenja) kible imaju i nesporni estetski značaj.

    No, ovakvi, lučnim elementima ukrašeni zabati - kible - nisu svojstvene celoj Vojvodini. Sever Bačke (naročito delovi naseljeni Bunjevcima), istočni deo Srema i jugoistočni deo Banata nemju ovakav karakterističan ukras kuće.


    Kovilj

    Nedavno sam po prokrstario kroz desetak ulica Srbobrana i nisam naišao na kuću sa kiblom. Čak ih nisam zapazio ni u Čurugu.


    Perlez

    Osim opšte sličnosti (korišćenje oblika sa lučnim oblinama) kible se razlikuju. Može se čak reći da postoje lokalni stilovi. To je svakako i posledica rada lokalnih majstora i primena i prenošenja njhovog obrasca na one koji su od njih zanat naučili.

    Svakodnevno prolazim kroz Kać i u glavnoj ulici sam obraćao pažnju na kuće sa kiblom. Ostalo ih je više od 20 i kible su im identične! Za dokaz, nekoliko slika:






    Kaćke kuće sa kiblama koje sam slikao izgrađene su između 1920-i neke i 1960-i neke godine.

    Pretpostavljam da su se ove kible tako jednoobrazbo mogle oblikovati jednostavnim brojanjem redova i cigala.


    Deo zabata koji kiblom nadvišuje krov naziva se ferherung, forerung i sl.


    U Kaću u Loku

    Nazive sam našao u knjizi Gordane Vuković 'Terminologija kuće i pokućstva u Vojjvodini'.
    Poruku je izmenio nenad.bds, 28.08.2009 u 20:15

  9. #9

    Odgovor: Narodno graditeljstvo vojvođanskog sela

    DAŠČANI ZABATI


    Zidani zabati, 'čisti' ili ukrašeni (kible) sada preovlađuju. No, po svemu sudeći, do tog graditeljskog rešenja stiglo se preko jednostavnijeg i jeftinijeg zabata - zabata od dasaka.

    Možda to vrlo lepo ilustruje selo Lug koje je nastalo u prvoj deceniji XX veka. U taj deo Srema (od Suseka prema obroncima Fruške Gore oko 4 kilometra) doselili su se Slovaci iz Bačke, s druge strane Dunava. Očigledno su bili siromašni o čemu i danas svedoče i kuće, mnoge podignute još u to vreme.






    Najveći deo kuća u Lugu koje i danas postoje, je od naboja ili čerpića. No, dosta od tih kuća je vremenom dodatno uredjena i ulepšana, ali na nekima (i na ovoj na slici dole) ostao je zabat od dasaka, verovatno napravljen u vreme podizanja kuće.


    Daščani zabati se ne viđaju ravnomerno po Vojvodini. Nešto češće se na njih naidje na području od Bečeja do Sente.


    Bečej


    I još jedna iz Bečeja, par kuća dalje, sa skoro identičnim zabatima.

    U ovom delu Vojvodine nailazi se na daščane zabate koji su manje ili više ukrašeni.

    Ukrašavanje se, što se lako i vidi, postizalo krojenjem i slaganjem dasaka tako da formiraju geometrijske figure.


    Ova kuća u Molu ...


    ... i ova Bačkom Petrovom Selu imaju slično ukrašene zabate.

    Daske na zabatima koje sada vidjamo su, bez izuzetka vrlo stare. Kao su zabati sa novim daskama izgledali, možemo samo da zamišljamo.


    Ada - manji ukrašeni deo je u temenu zabata.


    Senta


    Još jedan iz Sente.

    Kao što se iz slika kojima sam ilustrovao ovu vrstu zabata vidi, oni su na siromašnijim, paorskim kućama, postavljenim 'na duž', 'na brazdu'.

    U knjizi 'Terminilogija kuće i pokućstva u Vojvodini' Gordane Vuković kaže se i sledeće:

    ''Mada je u upitniku (koji je služio u ispitivanju) postojalo pitanje koje se odnosilo na imenovanje 'zabata od dasaka', ovakav podatak dobili smo samo u jednom mestu. Budući da se ovakav zabat već odavno ne pravi, verovatno je zaboravljen i njegov naziv, pa smo zabeležili samo leksemu kara-tavan.''
    Poruku je izmenio nenad.bds, 08.09.2009 u 22:22

  10. #10

    Odgovor: Narodno graditeljstvo vojvođanskog sela

    Trinaest slika (samo tako)


    Stara Bingula - selo, tako malo, da ni crkvu nema.


    Rumenka - kuća i kućerak.


    Šajkaš - vrata sa ulice u gong, na tri stepenika.


    Đurđevo - jedan od nekoliko oblika stubova na kapiji.


    Bačko Petrovo Selo - kod nasipa na Tisi.


    Idvor - novija no što izgleda - iz 1956. je!


    Kovačica - boja tradicionalna za Slovake, sve se redje viđa.


    Lok - crvene jabuke i klupa.


    Perlez - dozidana soba do kapidžika.


    Ravno Selo - nekada se zvalo Šove.


    Savino Selo - i kuća i kruška, po 100 i neku godinu.


    Surduk - paorska, al gospodska.


    Samoš - bunar na sredini a sto i klupe u hladu.
    Poruku je izmenio nenad.bds, 12.09.2009 u 22:33

  11. #11

    Odgovor: Narodno graditeljstvo vojvođanskog sela

    Malo da se vide i

    STUBOVI ZA KAPIJU

    Dvorišta seoskih domaćinstava odavno se ograduju, ne samo da stoka ne izlazi već i dovoljno visokim ogradama da se ne gleda spolja šta se u dvorištu događa. Ograda od dasaka - taraba - skoro da i nema. Zidane odrade, pre svega što su trajne, su prevladale.

    Uz visoke ograde idu isto toliko visoke kolske kapije. Za visoke i široke kapije neophodni su i stubovi koji će izdržati velika kapijska krila.


    Kuća u Adi


    U Banoštoru

    Stubovi od cigala morali su biti masivni da bi izdržali sile koje krilo kapije stvara. I pored toga, na mnogim masivnim stubovima vidljivi su znaci popuštanja - što od težine kapije, što od sleganja terena, a najčašće od zuba vremena.


    Kapije od dasaka su sada prava retkost. U svim ovim prolascima kroz vojvodjanska sela jedva sam uspeo da zapazim dve-tri.


    Čurug


    Đurđevo

    Skoro je pravilo da i kapijski stubovi imaju estetske detalje, uglavnom u oblikovanju 'kape'.


    Kuća i kućerak u Kovilju


    Gospođinci


    Žabalj


    Kać

    Oblikovanje 'kape' stuba ide od sasvim jednostavnih oblika koji pre svega imaju praktičnu stranu (da se voda ne zadržava na vrhu stuba) pa do složenijih.


    Gardinovci

    I ovakav izgled - podržavanje izgleda utvrđenja - nije baš redak.


    Lok


    Lok

    Iako kvadratni izgled poprečnog preseka preovladjuje, neretko se vide i ovakvi - okrugli stubovi, kao sa ove dve slike iz Loka.

    Kao i kod ostalih elemenata gradnje, i kod stubova se mogu zapaziti lokalni karakteristični izgledi.

    U delovima Vojvodine gde je kvalitetno i lako dostupno drvo više korišćeno, bilo je mnogo više kapijskih stubova od masivnog drveta. Na žalost, zakasnio sam da slikam više takvih, a ostale su mi samo slike iz Kupinova.


    Ograda i kapija sa rezbarenim hrastovim stubovima na svešteničkom domaćinstvu iz sredine XIX veka, pored crkve sv. Luke, kakve sam ih slikao 2004. zamenjena je običnom novom tarabom, iako je to etno-kompleks pod zaštitom.

    Stubovi su ipak sačuvani i 2008. sam ih zatekao (na nesreću ili sreću) kao ukrase u etno-restoranu preko puta od prvobitne lokacije.




    Koriščenjem armiranog betona, stubovi više ne moraju biti masivni, pa se sve češće ugradjuju na ograde ovakvi, izliveni u nekoj radionici. I ovi, novijeg datuma, nastavili su da tradicijom ukrasa na vrhovima ili i na telu stuba kao što je to na ovom, u Rumenci slučaj.


    Rumenka

  12. #12

    Odgovor: Narodno graditeljstvo vojvođanskog sela

    ŠOP I ĆULA


    U knjizi 'Terminologija kuće i pokućstva u Vojvodini' Gordane Vuković naišao sam na nazive za deo kuća čiji je zabat delimično ili u celini pokriven crepom.

    Ovo: delimično ili u celini pokriven crepom , odnosi se pre svega na kuće 'na brazdu, na duž' jer je zabat na njima uobičajeni gradjevinski element.




    Gornje dve kuće, slikane u Loku, imaju zabat u celini pokriven crepom. Takav zabat se naziva ćula ili maija.

    Ako je zabat samo delimično pokriven crepom naziva se šop. Kuće sa takvim zabatom nazivaju se šopljena kuća, kuća na šop, kuća sa šopom.

    Pošto kuće sa ovakvim izgledom nisu bile široko rasporstranjene, uobičejene u Vojvodini, nazivi za njih postoje u delovima Vojvodine u kojima su se takve kuće ćešće javljale. Nazivi u kojima postoji reč šop rasprostranjeni su u severnom Banatu.


    Kuća u Mošorinu


    U Malom Iđošu


    Zmajevo

    Kuća u Malom Iđošu najverovatnije nema izvorni oblik iako je zabat sa crepom verovatno izvorni. Kuća u Zmajevu je očigledno prepravljana da bi se na uglu otvorila vrata za prodavnicu, ali mi se čini da ipak dovoljno dobro može da ilustruje ovaj tip kuća.

  13. #13

    Odgovor: Narodno graditeljstvo vojvođanskog sela

    BADŽA


    Otvor na zabatu koji služi za propuštanje spoljnjeg svetla u tavansku prostor - potkrovlje meni je bio poznat kao badža. No, taj naziv se koristi najčešće u jugoistočnom delu Bačke i susednim mestima Banata, kako se kaže u knjizi 'Terminologija kuće i pokućstva u Vojvodini' Gordane Vuković.


    Gardinovci - jugostočna Bačka, tj. Šajkaška


    Gospođinci - kuća iz 1890-te


    Pačir - severna Bačka

    Najrasprostranjeniji otvori na zabatu služe samo osnovnoj nameni - propuštanju svetlosti, i eventualno provetravanju.

    Sećam se da se do masovnije izgradnje silosa i sušara i otkupa pšenice odmah posle žetve, tu negde do 70-tih, pšenica najčešće nosila na tavane, prostirala po podu, prevrtala svakodnevno drvenim lopatama i tako sušila. Kada je na tavanima ostalo pšenice i tokom zime, badža se obično zatvarala ciglom ili džakćetom punjenim slamom da golubovi ne naprave preveliku štetu. To se radilo i da ptice ne bi kljucale šunke i kobasice koje su se na tavanu čuvale.

    Pored ovih badža, koje služe samo osnovnoj nameni pa i nemaju neki poseban izgled, slikao sam i otvore koji imaju, sem osnovne namene i estetsku.


    Na ovoj kući u Pačiru je prelaz od običnog otvora ka onima koji ukrašavaju kuću.

    U srednjoj Bačkoj (od Srbobrana ka Bačkoj Topoli) nailazio sam na otvore na zabatu koji nemaju mnogo sličnosti sa ovima na prvim slikama.


    Srbobran


    Srbobran


    Srbobran


    Mali Iđoš


    Lovćenac

    A u Lovćencu sam video veći broj otvora na zabatu koji predstavlju pravi ukras kuće.


    Lovćenac


    Lovćenac


    Lovćenac

    Sem naziva badža, badžura, ili u Banatu raspostranjenog naziva buša, pa i rupa, jama, i budža; otvor na zabatu se naziva i prozorić, pendžerak, pendžerić i sl. Ovi prozorići slikani na zabatima u Lovćencu objašnjavaju zašto im ne pristaje naziv badža.


    Savino Selo - ovde sam video i nekoliko ovakvih kibli kakve drugde nisam video.


    Savino Selo - krov je rekonstruiasan, sokla takodje, ali su ukrasi na fasadi u izvornom obliku i biće sačuvani - rekao nam je vlasnik.


    Temerin

    Povremeno se naidje i na ovakve, gipsane rozete, ali uglavnom na kućama koje imaju pretežno karakteristike gradski kuća.


    Mali Iđoš

    A ovakve češće nalazimo na nostalgičnim slikama naših sela nego one sa pendžerićima i raskošnijim ukrasima fasada.

  14. #14

    Odgovor: Narodno graditeljstvo vojvođanskog sela

    Malo slika iz avlija, malo više preko kapija, samo da bacimo pogled na

    Tremove, gongove

    iliti .... kako ih sve još krste (o čemu je već bilo govora).


    Novi Slankamen


    U Šajkašu


    Mladenovo

    Natkriveni prolaz u koji se moglo ulaziti pravo sa ulice, ne zalazeći u dvorište - da se obuća ne zaprlja (naročito kišne dane i u zimsko doba) pripada istovremeno kući i dvorištu.

    Sem praktične namene, gong je bio i ambijent koji su domaćini uredjivali da ulepšaju svoju kuću, za sebe a i da se pokažu pred drugima.


    Bačinci

    Ušavši u dvorište u Bačincima jednim pogledom sam mogao obuhvatiti stvarnost, sadašnjost i budućnost našeg sela.

    Velika, domaćinska kuća, čardak od najmanje 20 metara dužnih (uslikan, al prazan), betonirana avlija veličine omanjeg fudbalskog igrališta, nastrešnice sa mehanizacijom... I gong sakriven cvetnom zavesom.

    Al tragova da se tu odvija život baš i nema.


    Od ukućana - samo deda, tu negde moja generacija. Pomogao sam mu da udruženim snagama skinemo neki deo sa traktora (koji bi mladji sami časkom skinuli). Usput sam čuo da je u kući sam, da su mladji u gradovima. Dodju ponekad da i oni nešto u velikom domačinstvu porade.

    Po svemu se vidi: svega ima, al čeljadi nema!

    Ne vredli lamentirati nad sudbinom sela; ne zanositi se da se može sačuvati selo onakvo kakvog ga mi stariji još znamo. Progres, ono što vreme nosi ne može se sprečiti (bar ne trajnije). Domaćinstvo u farmerskoj poljoprivrednoj proizvodnji sigurno neće izgledati kao vojvodjanska paorska domaćinstva.


    Savino Selo


    Surduk

    U Surduku smo zašli u negdašnje pravo paorsko gazdaško domaćinstvo. Kuća je sa početka XX veka. Sada u njoj potomak-penzioner, sa akademskim zvanjima i karijerom, Provodi letnje dane u miru rodne kuće i sela; čuva kuću od prebrzog propadanja i porodični špicnamet od zaborava.


    Kovilj

    Kuća u Kovilju, rekao nam je domaćin, je izgorela dobrim delom u Buni 1848. Ni on nije znao da li su masivne grede postavljene posle požara ili su ga preživele.


    Kao što je sve češći slučaj, u novim kućama se živi, a stare se čuvaju kao pomoćni objekti ili iz čiste nostalgije i pijeteta prema rodnom pragu. Tako je i u ovom koviljskom domaćinstvu.


    U Zmajevu

    A služe gongovi i da se u njima proluftiraju table slanine iz špajza, perje ostavljeno za jastuke ...


    Mošorin. U istoj ulici sam video još nekoliko gongova sa stubovima i gredama napravljenih rukom isog majstora.

    Gongovi su najčešće mesto na kome su bile postavljene pletene stolice, udešeno za odmor u hladu. Ali, ne sećam se da li sam ikada video da se za odmor i koriste. Teško da uz domaćinstvo i kuću ima i vremena za odmaranje i uzivanje u ambijentu.
    Poruku je izmenio nenad.bds, 11.11.2009 u 21:53

  15. #15

    Odgovor: Narodno graditeljstvo vojvođanskog sela

    Nije baš direktno o graditeljstvu, ali je možda u vezi sa njim.

    Smucajući se Vojvodinom odjednom sam shvatio da uz kuće vidjam kruške. Obratio sam više pažnje na stara drveta u dvorištima, i stvarno jedini vršnjak kuće je bila

    KRUŠKA



    Savino Selo

    Sliku dvorišta sa kruškom pored kuće u Savinom Selu sam već koristio. No, tu sam se prvi put raspitivao o starosti kruške jer je bilo očigledno da drugo drveće nije ni približno te starosti. Domaćini su mi tada rekli da su slušali da je kruška posadjena u vreme kad je kuća sgrađena, tj. pre oko 100 godina.


    Sremski Karlovci

    I u Karlovcima sam od domaćice u poodmaklim godinama čuo, da je kruška bila već podosta stara kad se ona u udala u tu kuću. I ona misli da su kuća i kruška vršnjaci, tj. preko 100 god.


    Kisač

    I u Kisaču su kruška i kuća vršnjaci - oko 60 godina.

    Ono što mi posebno zapada u oči je da je pored kuće uvek samo jedno staro stablo kruške, po pravilu na istom mestu - metar dva od kuće.

    Ako pored kuće nije kruška, to su stabla voća ili ukrasnog drveća ali mladja od kuće, tj. očigledno da sadjenje tog drveća predstavlja naknadno uredjivanje ambujenta.

    Dalje, ne sećam se da sam u dvorištu vidjao još neku krušku uz ovakvu, vršnjakinju kuće.


    Đurđevo

    U velikoj švapskoj kući sa ajnfort kapijom, u Đurđevu, kruška je takodje najbliža kući.

    Ja sam bio u uverenju da je orah (uz bagrem) drvo koje obeležava seoska dvorišta. No, baveći se ovo malo kruškom u dvorištima, uvideo sam da orah, i kad je tu, samostalno ili uz postojanje kruške, nije nikada ma mestu na kojem sam nailazio na krušku. Orah je iza ili ispred kuće, a ne uz nju.


    Futog

    Da li je lak hlad, prozračna krošnja i dugovečnost kruške isključivi ili samo jedan od razloga što ih nalazimo na tom, da tako kažem počasnom mestu uz kuću?!


    Šajkaš

    I u Šajkašu, u kući sa kraja XIX veka sam čuo da je kruška vršnjakinja kući.


    Futog

    Ova, futoška kruška, ima preko 120 godina. Vlasnik kaže da je 'karamanka' i da i danas bogato rodi. Kuća je zidana kad je kruška već bila podobro stasala, pa mogu da pretpostavim da je bila posađena ispred kuće koja je tu bila pre sadašnje.

    Da me zaintrigiraju kruške uz kuću kriv je 'crv' koji mi je ušao u glavu.

    Naime, ne verujem da je puka slučajnost što je ova voćka uz kuću. Kao ni da su samo njene objektvne osobine razlog za to.

    Misao mi je da je moguće da je takvo mesto za krušku posledica nekog starijeg običaja, verovanja, neke simbolike, čak kulta. (Znam da kod slovenskih naroda postoje kultovi vezani za drveće, pre svag hrast.)

    No, niko od onih koje sam pitao nije znao da mi kaže razlog zašto je baš kruška uz kuću, zašto samo jedno stablo bez obzira na veličinu dvorišta i kuće?! (A možda sam i ja u nehotičnom nastojanju da potvrdim hipotezu koju sam postavio, pronalazio samo takva dvorišta!)

    Ako nešto o tome znate - izvolite!

Strana 1 od 5 123 ... PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. SNP - Srpsko narodno pozorište
    Autor DrinChe u forumu Novi Sad
    Odgovora: 14
    Poslednja poruka: 04.03.2012, 09:25
  2. Narodno Pozorište u Nišu
    Autor Charlie Harper u forumu Film i pozorište
    Odgovora: 1
    Poslednja poruka: 03.05.2011, 20:23
  3. Narodno pozorište u Beogradu
    Autor Charlie Harper u forumu Film i pozorište
    Odgovora: 4
    Poslednja poruka: 03.05.2011, 20:10

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •