RAZNI SONETI
Glup neki plemić - legenda nam veli -
molitve samo početak je znao;
al' on je zavet Bogomajci dao
da večno samo njoj klanjati želi.
I kada duša u visine plave
odlete, tada, iz trošnoga tela,
na grobu niče krasna ruža bela
i zlatan natpis s njom: Maria ave.
Od zore pa sve do smiraja dana,
i noću, pesma vatrena ti kliče,
Evina ćerko - srcem izabrana!
Ne zameri mi što, pre smrti moje,
iz moga srca jedan venac niče,
da uvek nosi milo ime tvoje!
*
I sanjao sam, bili smo u raju,
nebesna sreća tvoje lice zari.
Prošlo je doba života i stvari
što razdvojiše nas u našem kraju.
S Laurom ti si sedela u sjaju,
ko mlađa sestra, i vremena stari'
sećale ste se: kako vaše čari
slavljaše pesma u života maju.
Na vagi gde se meri delo svako,
s Petrarkom merih tu sonete svoje -
njegova strana tad preteže lako.
Al' čednost duše i njene i tvoje
kad izmerismo, tada videh kako
s njegovima su ravne pesme moje.
*
Desi se tako da, jednoga dana,
slave budisti il' muhamedanci,
il' tamo negde gizdavi bramanci,
a s njima, ko rob, neki od hrišćana.
Uz šumnu pesmu veselja i moći
glas njinih truba i flauta zvoni;
dok drugi u kut usamljen se kloni,
pobožna srca u dubini noći.
Imendan tvoj su opevale žice
i šumno slavlje muzike i plesa -
svi prijatelji i prijateljice.
Usamljen ja sam, sa suzom u oku,
slavio tvoj dan, šaljuć put nebesa
molitvu za te toplu i duboku.
*
Oči kraj drugih, gledale za dragom,
usta pevala slavu njenom liku;
ruka pisala svuda - moju diku,
a noge same išle njenim tragom.
Zabranih svima. Oči poslušale,
usta joj više imena ne slave,
ruke, u miru, ni slovca ne prave,
a na ruke se noge ugledale.
I, u zabludi, bez ljubavnog nada
koji u srcu ugasit se neće,
borio sam se protiv svojih jada.
Ne sluša želja ni miso ni reči!
Kuće ni brda, stene ni drveće:
put k dragoj ništa ne može da spreči.
*
Kad lekar vidi da moguće nije
bolniku teškom naći više leka,
on tada sredstva sva odbaci preka
i dozvoli mu da jede i pije.
Kad vihor sukne, olujina kada
uzbesni da sve pred njome se kloni,
kud talas čamac po pučini goni -
tamo i veslač ostavi ga tada.
Neću te više, čašo suza, piti!
Idite, misli, sve za željom vašom:
nikada više ja zdrav neću biti!
Idite tokom večne strasti svoje,
otrova slatkog opijte se čašom
da što pre srce rastrgne se moje!
*
Vernima daće - raj po sudnom danu.
Neizabrani tad će slavu večnu
videti, i s njom sreću neizrečnu,
kad na levu izdvoje ih stranu.
Taj pogled teže duše će da dira
nego svi dusi pakla da se zgrnu
i da kroz večnost progone ih crnu;
od njega nikad neće imat mira.
Ljubavne sreće njen osmejak mio
ozario je lice izabranom,
a njine sreće ja sam svedok bio.
I otad, svuda, i u mračnom kutu,
pogled me ovaj prati svakim danom,
na očajnome mog života putu.
*
Vi kojima je ljubavi tiranstvo
poznato manje nego izvor Nila,
kojima sreća jedina je bila:
novčanog blaga sjaj i pokućanstvo!
Da pevam, mnogi među vama sudi,
bez nade da ću steć' nagradu sebi;
kažu da dragu ganut mogla ne bi
ni labudova pesma mojih grudi.
Recite meni, vi mudraci slepi!
i u Americi crni Afrikanci -
da li se muče radi - para lepi'?
Bog me zarobi još gore da stradam
nego što robe nas muhamedanci
pa kakvoj pravdi mogu da se nadam?!
*
Zbog pesama je pesnik Ovidije
iz otadžbine svoje prognan bio,
al' pevanja se nije ostavio,
jer bol svoj mirno trpet mogo nije.
Jad koji srce ne može da skrije
u nove pesme on je pretvorio
rečima tuđim koje je učio
međ' sinovima surove Skitije.
Kako se ni ja ne mogu odreći
pevanja, mada zavičajne moje
pesme doneše mržnju i bol veći -
to i ja, kao Ovidije što je,
hteo bih jad svoj rečima izreći
koje od majke ne naučih svoje.