Mislim da ne postoji osoba koja nije čula za Sonju Marmeladovu,za njenu sudbinu,čak i ako nikada nije dotakla knjigu ''Zločin i kazna'',jer priča o Sonji Semjonovnoj je priča o padu i može biti prepoznata bilo gde,kada i u bilo kome ko u sebi nosi trag njene ispovesti.
Ono što je zanimljivo u slučaju Marmeladove jeste da je pad bio žrtva,ispočetka iznuđena,a zatim svesno prihvaćena.Posrnuće ove žene bilo je uslovljeno bedom,a nastavljeno voljno.
Ono što Sonjin pad izdvaja od ostalih posrnuće jeste ljudskost koja se u njemu nalazi.Ljudska,čak sasvim topla strana njenog posrnuća izdvaja je od greha i ona ostaje gotovo netaknuta spoljašnjim činiocima koji do n jega dovode.Sonja je na svoj način čista,izolovana od greha zbog koga živi žigosana,obeščašćena i naterana na ''ivicu provalije''.
Pad,ili dobrovoljno posrnuće,kako razlučiti ove dve kategorije?Kada i zbog čega ih spojiti u jednu celinu?Kada preteže pad,a kada dobrovoljno posrnuće?Šta je u čoveku ono pto ga tera da se sa svim tim poistoveti,čak iako,naravno,nije od Marmeladovih koje se prodaju,a kada na sve to gleda s prezirom baš zbog toga što u sebi prepoznaje upravo crte,obrise jedne Sonje?
Koliko je uopšte čovek pošten prema sebi i svojim grehovima?