XIX
Kad pomislim da mi svetlost prođe,
Po mi dana širom sveta tame,
Kad krit Talant onaj smrt je, za me
On bačen spi, a njim duša pođe
Stvoritelja služit', a kad dođe
Da grdi, pravi mu račun dati.
Koj' trud Bog traži tom vid što krati,
Ja zalud pitam; strpljenje veće
Sprečiv' taj šapat mi zbori da Bog
Ni rad ljudski, ni Dar ne treba, taj
Služi ko nosi blag jaram krotko
Najbolje Njega, Kraljevstvo je tog.
Na zov mu puk žuri, s mora sav kraj:
Služiš isto, ma i strpljiv ček'o.
XX
Lorense, vrlog oca vrli sine,
Sad kad su polja vlažna, staze blatne,
Gde ćemo se katkad sresti kraj vatre
Da nam što pre mrgodni dan mine?
Šta uzet' jalovom dobu? Vreme brine
Da gazi dalje, dok Favon ne prene snova
Mrzlu zemlju, kad odežda krasi nova
Ljiljan i ružu, nit pletene nit tkane.
Koji će nas obrok lak i probran gostit',
Atički slasan, uz vino kad krenemo
Čut' leut udešen dobro i lepi glas
Što toskanskim zrakom drhti zvuk večit?
Ko slastima sudi, štedeći im čas
Često, da uživa njih, čovek je čestit.
XXI
Sirijak, tvoj predak s kraljevskog suda
O britanskoj Temis srećno nas učaše,
Učitelj, tumač zakona naših nam beše
Što mnogi su sudom loše činili tada.
Duboke se misli i danas jave tuda
Nagone mi radost što kajanje ne dira;
Euklida pusti, Arhimedu daj mira,
Sva Šveđana htenja, Francuza otuda;
Nauči odmerit' život na vreme i znaj
Ka čvrstom dobru koji je najbliži put;
Drugom blago Nebo pravi čas poverava,
Kudeći tu brigu, naoko mudar haj,
Što dan pritiska ko suvišan teret hud,
A u čas kad Bog daje, što se uzdržava.
XXII
Sirijak, već tri leta ove oči, mada
Čiste za gled duše, bez ljage il' stida,
Lišene su svetla, do zaborava vida,
Niti se očima jalovim od tada
Letima ne javlja Sunce, Luna, Zvezda,
Il' čovek, il' žena; pa ipak nemam glas
Protiv ruke Neba, il' volje, ni za vlas
Ne sumnjam u srcu, nit' se gubi nada;
Još se dobro držim i krmanim pravo.
Šta me hrabri, pitaš? Svest, druže, da moj je
Vid žrtva slobodi, dužnost slavna kada
O njoj na sva usta Evrope glasi bruje.
Ta mis'o me vodi kroz sveta masku sada
Srećnog, mada slepog, najbolji vodič to je.
XXIII
Ko da gledah pokojnu mi Svetu
ko Alkestu danu mi iz groba,
Što mužu je vrati veliki sin Jova
već bledu i hladnu, od smrti otetu;
Od mrlja porodiljskog loga spratu
Očišćenu kako stari zakon veli,
I takvu, da imah još jednom ja celi
Lik joj nebeski, bez granice nju datu;
Dođe mi u belom, ko mis'o njena čista
Pod velom je bila, pa ipak sam vid'o
Ljubav, milost, blagost da u njenom blista
Liku tako čisto, što više neće doć?;
Al' kad se naže da zagrli me ista,
San ode, nesta, a dan vrati moju noć.
Soneti
Prepev:
Darko Bolfan
Dušan Kosanović