Silvije Strahimir Kranjčević
Prikaz rezultata 1 do 11 od ukupno 11
  1. #1

    Silvije Strahimir Kranjčević




    Silvije Strahimir Kranjčević

    1865 - 1908


    Rođen u Senju, pod Nehajem, zbog svoje buntovne naravi završivši gimnaziju nije maturirao; elitni zavod Germanico-Hungaricum u Rimu, gdje je imao postati svećenikom, napušta vrlo brzo jer ne osjeća u sebi svećenički poziv. Ali je taj kratki boravak u "Vječnom gradu" ostavio trajni, neizbrisivi trag u njegovoj osjećajnosti i njegovu pjesništvu. U Zagrebu završava jednogodišnji učiteljski tečaj iz slovničko-povijesne grupe, i s diplomom učitelja "na gradjanskih skolah" odlazi službovati u Bosnu i Hercegovinu, jer u Khuenovoj Hrvatskoj za nj nije bilo kruha. Mostar, Livno, Bijeljina, Sarajevo: to su njegove životne postaje, gradovi u kojima nije samo ostvarivao svoju egzistenciju nego i pjesnički sazrijevao.
    Prvu pjesmu objavio je i on u "Hrvatskoj vili" (Zavjet, 1883.), mjesec-dva prije odlaska u Rim. U uredništvu, koje tada već vodi Kumičić, borbeni stihovi mladoga, posve nepoznatog pjesnika dočekani su oduševljeno i proročanski: "Taj će vam biti najbolji hrvatski pjesnik!" Iz Rima šalje još dvije pjesme šušackoj "Slobodi" (Pozdrav i Senju-gradu, 1884.), a vrativši se iz Rima objavljuje u "Viencu" značajnu pjesmu Noć na Foru i u Senju, odmah zatim, prvu zbirku Bugarkinje (1884.). Tako je za samo godinu dana obilježio prostor svoga pjesništva i najavio svoj pjesnički put: punih dvadeset i pet godina, od Zavjeta 1883. do Hristove slike u "Savremeniku" 1908., teći će crtom koju definiraju tri uporišne točke: Domovina - Čovjek - Svemir. Dosljedno na toj crti, Kranjčević se nije mijenjao nego rastao i sazrijevao.
    Bugarkinje su bile dočekane s naglašenim priznanjima; Milivoj Šrepel napisao je o njima prvu kritiku (u "Vijencu"), s puno izričitih pohvala, predvidjevši da na putu koji pjesnika čeka "umjesto lovora raste gorki pelin, pa se zato i u njegovu stvaralaštvu često javlja britki sarkazam i hladna ironija". Sve su ove oznake (sarkazam, ironija, gorki pelin) bile izvanredno točne; ali, da su Bugarkinje predstavile Kranjčevića kao autentičnog "barjaktara slobode", kako je poslije malo bombastično rekao Krleža; da su one bile kompletan program i pjesnički i politički, u kome je posvetna pjesma Šenoi jasno izražen pjesnički credo dok su pjesme Hrvatskoj, Narodu i Radniku tri stožera pjesnikova nacionalnog i političkog uvjerenja, pravaškog i svehrvatskog; da je u takvu pjesničkom konceptu poete vatesa korijen Kranjčevićeve patetike i smisao njegove malo podignute retoričnosti, ali i snaga uzgona koja ga je digla do univerzalnosti i kozmičke svijesti; i da je u tome sav profetizam i gorčina ove poezije, pa i njen makabrizam, a da je upravo to, po riječima Ive Frangeša, razlikovalo pjesništvo mladoga Kranjčevića od rodoljubno-deklarativne i ljubavno-romantične poezije Harambašićeve, sve se to raspoznalo puno kasnije.
    Do iduće njegove zbirke (Izabrane pjesme, 1898.) proći će više od deset godina, od nje do sljedeće (Trzaji, 1902.) jos četiri, a onda još šest do posljednje (Pjesme, 1908.): sve one potvrđuju, da su godine provedene u Bijeljini (1888.-1892.) i drugi put u Livnu (1892.-1893.) bile njegovo najplodnije razdoblje pune pjesničke zrelosti. Tada nastaju znamenite pjesme Ditiramb, Angelus, Iza spuštenijeh trepavica (1892.), Mojsije, Lucida intervalla (1893.), a zatim i Mramorna Uenus (1894.), Anđeo bola, Heronejski lav (1895.), Misao svijeta, Zadnji Adam (1896.), Resurrectio, Moj dom (1897.), Sveljudski hram (1901.) i druge. Ako je osamdesetih godina hrvatskom književnošću dominirala proza, devedesetih godina prvenstvo pripada Kranjčevićevu pjesništvu, koje u posljednjem deceniju XIX. stoljeća dostiže svoj zenit. Bilo je kritičara koji su vidjeli taj zenit u misaonosti Kranjčevićeve poezije i njezinu zaletu u kozmički beskraj, pa su ga neki i nazivali - sasvim pogrešno, uostalom filozofskim pjesnikom. A on to nije bio. Svaka filozofičnost predpostavlja neki sustav, a u Kranjčevićevoj poeziji nema ni jedinstvenog misaonog sustava ni razvijena programa: ni političkog ni nacionalnog ni filozofskog. Ni pjesničkog! Njegove misli, gledane kao filozofija, nisu ni osobito nove ni naročito duboke. A ipak nas osvajaju, jer su izražene pjesnički, jer su pretočene u pjesmu, jer su poezija.
    Kao pjesnika zanimale su ga sve brige i tegobe njegova naroda, a izražavao ih je uz pomoć biblijskih i antičkih parabola, simbola iz povijesti kršćanstva i židovskog naroda; njihovom je alegoričnošću odijevao temeljna ljudska pitanja o svemiru, o životu, o neskladu ideala i zbilje, o svrsi čovjeka i prirode, o vjeri, o Crkvi, o Bogu, o smrti, o ljubavi i suzi, o grijehu i o sreći, o pravdi, o slobodi - o pitanjima koja bi inače bila više nego obična; o tragikomediji svijeta, za koji ni on, kao ni njegova velika pjesnička simpatija Heine, nije uvijek pravo znao, je li bolnica ili umobolnica. Svemirske vizije koje otkriva njegova poezija izrasle su iz mračne stvarnosti khuenovske Hrvatske. Sve patnje što su ih trpjeli njegova pogažena domovina i njegov poniženi narod doživljavao je starčevićanskim očajavanjem i proživljavao svojim pjesničkim senzibilitetom tako intenzivno, da je njihov domet prelazio granice zemaljske stvarnosti. Kozmička dimenzija njegova pjesništva, o kojoj se toliko govorilo i nagađalo, suvislo i nesuvislo, nije zapravo ništa drugo nego bolni odjek i projekcija hrvatske nesreće. Ona proizlazi iz nesklada svijeta - i u neskladu svijeta završava.


    U Sarajevu punih osam godina (1895.-1903.) uređivao je književni časopis "Nada", koji je izdavala Zemaljska vlada Bosne i Hercegovine. Nominalni urednik bio je vladin savjetnik Kosta Hormann, čovjek širokih obzorja, dobročinitelj Matošev, ali je stvarni urednik časopisa, Hormannovim povjerenjem, bio Kranjčević. Uživao je zaista zavidnu slobodu i zahvaljujući njoj "Nada" je okupljala najuglednije hrvatske književnike i postala najvažniji književni časopis hrvatske moderne. U njoj je objavio veći broj svojih književnih prikaza i ocjena, a neki od njih vidno nadilaze trenutne potrebe, zbog kojih su bili napisani...


    Izvor: Wikipedia
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  2. #2

    Odgovor: Silvije Strahimir Kranjčević

    DITIRAMB

    Prekrasan život!
    Kaljava cesta ode u maglu -
    Digneš li glavu tamo k nebesim,
    Past će ti na nos kapljica kiše!

    Prirodo majko, kako je tužno
    Gledat te tako mamurna lica!
    Kako su dosadne mojemu oku
    Haljine blatne,
    Maćeha zemlja što ih navuče
    Plešuć uz svirku eterskih sfera
    Okolo sunca...

    Ah, ko da mari žarki vjerenik,
    Što mu se baka dronjcima kiti!
    Ta vječni svemir
    Na njeg se smiješi,
    I na bezbrojne očice bistre
    Vječna praznina, djevica čista,
    Plamen mu slatkih cjelova pije.

    A on je ljubi -
    Ljubi i dugim trakama žarkim
    Sebi je svija.
    I u nijemom cjelovu tako
    Vjekovi ginu kano i časak,
    Časak ko vječnost - - -
    A ja na ovom kaljavom danu
    Iz bare ove mislima plijem
    Tamo nad oblak tebi, o Sunce,
    I vama, tajne pokretne sile,
    Svemirski sklade, da vašeg mira
    Udahnem tamjan!

    Ah, tamo nema varave laži,
    Ni suza ni ljudi;
    Tamo me talas eterni ziba,
    I ja u tihom, opojnom času,
    Ne znajuć za se, uživam onu
    Zaborav slatku, s koje se mrtvim
    Otvara nebo.

    Gorko je, gorko
    Stajat uz odar vlastite volje!
    A srce bješe žarko ko svijetlo,
    Plameno sunce,
    Čisto ko božje biserne zvijezde,
    Želje, ko miris otajnog raja,
    Da svijet grle, s njime da plaču
    I da se smiju s njegove sreće;
    Rođen da živiš na krilu lakom
    Slobodne misli i da se kriliš
    Navijek više - tražeći tamo
    Edena kutić, najmanji za se, -
    Survaš se onda... u kalnoj bari
    Ko stranac gacaš međ svojom krvi,
    Ko munja, koju uguši blato,
    A ona je mogla da razbija oblak!

    Al opet - Zemljo majko, oprosti,
    Ako ti gorku rekoh!
    Ta ja bih rada, da divna cvjetaš
    Ljiljanom pravde, ružom slobode,
    Da budeš prvi svemirski alem
    I prvi cvijet božije misli!
    Kroz duge dane tekla je krvca
    Napretku tvomu, zlatnoj slobodi,
    A dobro znadeš, kapi kolike
    Nikad ti gasna prašina popi!
    I suze gdje su i genija smijeh,
    Koji su s tvojih premudrih hira
    Došli na luda kucati vrata?!
    I gdje su drugi, gdje mnogi jadi,
    Teži no cijeli svemir - -?!

    Al opet,

    Majko, oprosti!
    Pusti mi samo, iz tvog da skuta
    Na tužnu harfu istisnem koju
    Iskrenu suzu - dar čovječanstvu.
    A kada puknu i harfa i srce,
    Onda nam budi mrtvima barem
    Majčica bolja, kada zavijeka
    Tebi smo samo pastorci bili!

    (1892)
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  3. #3

    Odgovor: Silvije Strahimir Kranjčević

    ŽENI


    Hotio bih stihom reći
    Onaj grč ti, trpak tako,
    Što ukoči usne tvoje,
    Kad ti pričah ponajlako
    - Oziruć se iza pleći -
    Čim to rode čežnje moje!
    Ah, to bješe uzdah nijemi,
    Što ti zamro na usnama
    Pa u suze ne proteče.
    Ostav'mo ga među nama;
    Zatureni, zagrljeni,
    Toplimo ga dan i veče.
    On će proći - nestat će ga,
    I tvoje će usne male
    U smjehuljka nabrat dva se,
    Kada rumen lake šale
    Prelije se preko njega
    Pa ti licem poigra se.
    A što mene vijek će peći
    I mutit će moje dane,
    O - zaklopi dječje oči;
    Zaspij samo tu uza me,
    Nikada ti neću reći,
    Da preda mnom još se koči!
    Tek po tvome čarnom polju
    Neka teče med i mlijeko,
    Proljet buji, ptiče moje!
    Meni Bog je pjevat reko,
    I ja vršim božju volju -
    I ja jedem srce svoje!

    ( 1898 )
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  4. #4

    Odgovor: Silvije Strahimir Kranjčević

    PORTRET

    ...Znaš li, sinko, suza što je?
    Znam: prvo je u njoj voda,
    Klornatrije i fosfati.
    A budala moja mati
    Po odaji mrsko hoda,
    Kad joj pričam, suza što je!

    ... Znaš li, sinko, domak mili?
    Što je - to je! Zemlje šaka,
    Uz to jošte niže vrsti,
    Gdjeno guslar blatnih prsti
    Mudro laže i moljaka
    I o nekoj bunca vili!

    ... Znaš li, sinko, plamen što je,
    Te u srcu žarko gori?
    Znam, bolest će biti neka,
    Možda i smrt nedaleka -
    Sve se rađa, sve se mori,
    I sve onda svejedno je!

    ... Vrlo dobro, moj junače!
    Sve je tako, kako reče:
    Suza, zanos, domovina
    Analizu svoju ima!
    Tek me nešto oko peče
    I u meni nešto plače.

    Bit će valjda, da se sjetih
    Na ludaka Buba-Mehu,
    Što po svojoj zemlji pada
    I ljubi je - ko nikada,
    I u glupom grli smijehu
    Pradjedovski odžak sveti!

    ( 1908 )
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  5. #5

    Odgovor: Silvije Strahimir Kranjčević

    JA SAM...

    Ja sam, dušo, kip od leda,
    Umrlo mi srce živo;
    Moje pjesme - moja čeda -
    U srcu sam posakrivo.
    Gazim trnje svoga puta
    Niz koji me sudba rinu,
    Lutajući, kako luta
    Mrtva zvijezda kroz prazninu.

    Al kad tvoje oko pane
    Na tu zvijezdu, moje dijete,
    Tada pjesma opet plane
    Ko da iskre nebom lete; -
    A ti gledaš kako sjaje
    Ispred tvoga čista vida,
    A ne znadeš, dušo, šta je
    Kad se srce tako kida!
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  6. #6

    Odgovor: Silvije Strahimir Kranjčević

    IZGUBLJENI DANI


    Izgubljeni dani, potraćeni ludo,
    Kuda li ste danas makar i otaki,
    Kad sam srećna luda blaženo vrludo -
    I pod vedrim nebom i po naoblaki?!
    O, omamna varko, titrava i kratka
    I slatka i gorka, bez mjere i cijene,
    Svedno kakva bila... ah, bila si slatka,
    Varalice sjenko, što ostavi mene?!

    Što izginu naglo?! iskidavši dušu,
    I tijelo i dušu u zbrkane mrve...
    Ode brod i jedro - kroz pjenu i tmušu
    Razderani stijeg jedvice se rve.
    A na stijegu nekad, ko na snježnoj ploči,
    Mir je duše blisto i toplo i skladno -
    Tek planuše strasti, proplakaše oči,
    Otopi se snijeg i sve skupa jadno...

    I raskliman tako čučim kao ptica,
    Kad o gredu lupne, a htjede da leti;
    Odapeta, reska, raščijana žica,
    Što je nikad više ne možeš napeti...
    Bacit će je tamo u prah iza peći,
    Dok je kogod s metle ne uzme med prste,
    I možda će ipak trgovački reći,
    Da je nekad bila i od - bolje vrste!
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  7. #7

    Odgovor: Silvije Strahimir Kranjčević

    MOTTO

    ...Pjena na sunascu titra
    Srecan ko slova joj hitra--
    U srcu citati znade:
    Da nam jadi i nade
    Imadu svoj dan i vece!

  8. #8

    Odgovor: Silvije Strahimir Kranjčević

    AH, HITRA KO SRNKA ...

    Ah, hitra ko srnka, a lijepa ko raj,
    Golubica nježi se mala,
    Vedrina nebeska joj očica sjaj,
    A smijeh joj šuštanje vala.

    Pa skokne, pa stane, sve sipajuć čar,
    Leptirče to maleno, lako -
    Oj, stani mi časkom, časkom bar,
    Da gledeć te - ostanem tako.
    Navlačim dronje uz oronule tugujem domove eonima
    daleko od savršenog siromaštva

  9. #9

    Odgovor: Silvije Strahimir Kranjčević

    SLUŠAVO SAM...

    Slušavo sam: Ako te miluje Bog,
    Prikratit će jade tvog vijeka;
    Ponajljepšeg poslat će anđela svog,
    Da spaziš ga negde s daleka.

    Na vjeđe će sanak ti panuti blag,
    Jenjavat će jadi i muke,
    I anđeo bijeli uz cjelov će drag
    Nad tobom sklopiti ruke.

    A meni je grozno, ti stvorče moj,
    Otkada sam nesretnik snivo,
    Ponajljepši da me je anđeo tvoj
    Tol toplo, tol toplo cjelivo!
    Navlačim dronje uz oronule tugujem domove eonima
    daleko od savršenog siromaštva

  10. #10

    Odgovor: Silvije Strahimir Kranjčević

    Moj dom

    Ja domovinu imam; tek u srcu je nosim,
    I brda joj i dol;
    Gdje raj da ovaj prostrem, uzalud svijet prosim,
    I... gutam svoju bol!
    I sve što po njoj gazi, po mojem srcu pleše,
    Njen rug je i moj rug;
    Mom otkinuše biću sve njojzi što uzeše,
    I ne vraćaju dug.
    Ja nosim boštvo ovo - ko zapis čudotvorni,
    Ko žića zadnji dah;
    I da mi ono pane pod nokat sverazorni,
    Ja past ću utoma.
    Ah, ništa više nemam; to sve je što sam spaso,
    A spasoh u tom sve,
    U čemu vijek mi negda vas srećan sve je glaso
    Kroz čarne, mlade sne!
    Kroz požar, koji suklja da oprži mi krila,
    Ja obraz pronijeh njen;
    Na svojem srcu grijem već klonula joj bila
    I ljubim njenu sjen.
    I kralje iznijeh njene i velike joj bane,
    Svih pradjedova prah,
    Nepogažene gore i šaren-đulistane
    I morske vile dah.
    ... Ja domovinu imam; tek u grud sam je skrio
    I bježat moram svijet;
    U vijencu mojih sanja već sve je pogazio,
    Al' ovaj nije cvijet.
    On vreba, vreba, vreba... a ja je grlim mûkom
    Na javi i u snu,
    I preplašen se trzam i skrbno pipam rukom:
    O, je li jošte tu?!
    Slobode koji nema taj o slobodi sanja,
    Ah, ponajljepši san;
    I moja žedna duša tim sankom joj se klanja
    I pozdravlja joj dan.
    U osamničkom kutu ja slušam trubu njenu
    I krunidbeni pir,
    I jedro gdje joj bojno nad šumnu strmi pjenu
    U pola mora šir!
    Sve cvjetno kopno ovo i veliko joj more
    Posvećuje mi grud;
    Ko zvijezda sam na kojoj tek njeni dusi zbore,
    I... lutam kojekud.
    Te kad mi jednom s dušom po svemiru se krene,
    Zaorit ću ko grom:
    O, gledajte ju divnu, vi zvijezde udivljene,
    To moj je, moj je dom!
    Poruku je izmenio Cecara, 04.03.2012 u 19:48

  11. #11

    Odgovor: Silvije Strahimir Kranjčević

    ELI! ELI! LAMA AZAVTANI?! *




    Na Golgoti je umro – a za kog je izdan'o?
    Je l pala žrtva ova il kasno ili rano?


    Na Golgoti je umro i svijet za to znade,
    Al od te žrtve davne još ploda na imade.


    A krv je tekla mnoga i srce tu je stalo,
    Što nikad nije više onako zakucalo…
    I vjekovi su prošli daleki, strašni, crni,
    Osušila se krvca i suha još se skvrni.


    Prošetala se povijest u sramotničkoj halji,
    I što smo Nebu bliži, sve od Neba smo – dalji!


    Na Golgoti je staro prelomilo se drvo,
    Pokradoše mu čavle – i to je bilo prvo!


    U ime čovječanstva i bratstva i slobode
    Počeše krvno kolo da bezbožnički vode.


    I derala se družba od gadne strasti pjana;
    Mi ubijamo, Bože, sve zbog Tebe – Hosana!


    Na Golgoti je mrtvo i vjetrić tamo tajni
    Tek cvili: Eli! Eli! Lama azavtani?


    A pokraj krvi davne i ispod drva suha
    Sve milijuni vape: O pravice, o kruha!


    Da, ukidoste ropstvo, i cirkus i hijenu,
    Pa odvedoste ljudstvo u kršćansku arenu!


    I tu u sjajnim ložam, u zlatu i u slavi,
    Pod vijencem i pod mitrom na debeloj si glavi,

    Zapremili ste i vi i vaše gospe bijele
    Na pozornici svijeta sve najprve fotelje!
    I gledate u igru od bijede i od jada,
    Gdje čovječanstvo mučno ko On pod drvom pada!


    I tamnice o crne, gdje mnogi plač se gubi,
    Kad takovi su ljudi: il umri ili ubi!


    I djevojčice gole, a ispred sita suca,
    Ah, imale bi obraz, da nemaju želuca!

    I sramotu i bijedu i uvrede i vrake
    I uzdahe i laži i mnoge suze žarke.


    A usred bare ove, gdje tovna gamad pliže,
    Uzvisilo se drvo i Hrist se na njem diže.

    gleda, gdje su ljudstvu sve gori crni dani,
    I plače: Eli! Eli! Lama azavtani!

    Badava gordo kube i mraor Panteona,
    I papuče od zlata i orgulje i zvona!

    Badava tamjan mnogi i ponosni oltari,
    Badava alem gori na kruni i tijari!

    Ah, Golgota je pusta, i vjetrić tamo tajni
    Tek cvili: "Eli! Eli! Lama azavtani!?"


    (1896. Silvije Strahimir Kranjčević)

    ("Eli! Eli! Lama azavtani!?"- hebrejski -
    Bože moj! Bože moj! Zašto si me ostavio?

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •