Smisao zivota - Strana 2
Strana 2 od 3 PrvaPrva 123 PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 16 do 30 od ukupno 44
  1. #16

    Odgovor: Smisao zivota

    "Kakve su ti misli takav ti je život."

    "Smiri se ti i smiriće se hiljade oko tebe."


    Recimo da su ove dve rečenice ono čime se vodim.
    Osmeh na lice i idemo dalje
    Don't tease me if you can't please me!

  2. #17

    Odgovor: Smisao zivota

    Citat Aca1983 kaže: Pogledaj poruku
    ... ako ne onda tezim putem bar pokusati.

    Neko reče da je teži put uvek pravi put...


    Pomiriti se sa svojim ja, imati osmeh na licu, voleti sebe, voleti ljude...
    Boriti se, za sve ono što je vredno borbe...
    Prihvatanje uspona i padova, kao sastavnog dela života,
    jer i pad se može posmatrati kao ''pad u vis''
    (kakvo sedište - takvo gledište ) ....

    Ići uVek napred... i samo napred...
    Ako vam deluje da je sve u redu, nešto vam je promaklo.

  3. #18

    Odgovor: Smisao zivota

    Nisam znao gde da stavim ovo pa mi naslov pao u oči i malkice se slaže:

    LiveLeak.com - Amazing Crash VERY LUCKY MAN
    I tako u beskrajno!

  4. #19

    Odgovor: Smisao zivota

    Ja još nisam shvatila smisao svog života, slagala bih kad bi rekla da jesam. Neke osnovne parametre nazirem...ali mi fali suština. Težim ka tome.
    Pa čemu onda osmeh što sam ja ničija
    kad je to, zapravo, najgore što može da ti se desi?

  5. #20

    Odgovor: Smisao zivota

    Ljubi , radjaj,radi i zivi,sve ostalo nema smisla
    "Neprijateljima treba neprekidno oprastati, jer je to upravo ono sto ih najvise ljuti.

  6. #21

    Odgovor: Smisao zivota

    Jedna divna osoba mi je juce rekla - Kakve su ti misli, takav ti je zivot.

    I razmisljam danas ... zar trebamo graditi zivot sa nekim smislom?
    Planirati unapred u nedogled?

    Smisao zivota se ne trazi.
    Tu je oko nas, samo trebamo dobro oci otvoriti i gledati ...
    Upijati trenutke, cuvati osmehe tudje u srcu, svoje nesebicno deliti.
    Ziveti, punim plucima ziveti ...

  7. #22

    Odgovor: Smisao zivota

    ...Samo bih potsetio na reči patrijarha Pavla ->

    "Budimo ljudi a ne neljudi...budimo ljudi i prema neljudima..."

    Smisao života je da budemo ljudi...


  8. #23

    Odgovor: Smisao zivota

    Ponekad sav zivot provedes tragajuci za njim .. i ne otkrijes ga nikad.
    Stalno imas osecaj da je tu negde,gledas zivot drugih i prema njima se orijentises,nastojis da budes deo celine ..Zasto? ..Ne znam.
    Ne spadam u taj sablon,imam svoje vizije,krecem se ka njima.
    Gledaj zivot svojim ocima.

  9. #24

    10 Odgovor: Smisao zivota

    Citat Mrak kaže: Pogledaj poruku
    Sta je po tebi smisao zivota
    Po meni smisao života je da budeš to što jesi,da budeš tu i da dišeš..pa nek ide kako ide.. prosto prepuštanje životu. Ranije sam se stalno pitala,šta je to što treba da znam,kuda da idem,odakle sam došla.. sada više ne.. valjda to dolazi sa nekim duhovnim sazrevanjem.. Pustila sam da me reka života nosi,jer sam shvatila da imam distorziju da nešto mogu promeniti..

    Citat Mrak kaže: Pogledaj poruku
    zbog chega mi ovaj zivot zivimo
    Ovaj život živimo jer smo izabrali da ga živimo,izabrali samo da se duhovno razvijamo i to je jedina istina..

    Citat Mrak kaže: Pogledaj poruku
    i kako po tvom mishljenju treba da gledamo na zivot i sve oko nas?
    Ima jedna dobra izreka- Ko život shvati ozbiljno život se našali sa njim! Život ne treba shvatiti ozbiljno jer je prolazan.

    Prema drugima ćemo se svakako ophoditi kao i što se ophodimo prema sami sebi,ne moguće je da bude drugojačije.

  10. #25

  11. #26

    Odgovor: Smisao zivota

    Citat Mrak kaže: Pogledaj poruku
    Sta je po tebi smisao zivota,zbog chega mi ovaj zivot zivimo i kako po tvom mishljenju treba da gledamo na zivot i sve oko nas?
    Sad ne znam da li ovo adekvatan odgovor na temu, pogotovo tebi.. Imajuci u vidu onu tvoju epizodu od pre par nedelja ali procitaj, lepo je.

    Jutro


    Jutro me je zateklo budnog, sa pogledom uprtim u pravcu prozora. Gledao sam smrznuti sneg na krovu zgrade preko puta. Blještava svetlost se prelamala u raznim pravcima otkrivajući pri tom svu raskoš i lepotu boja sunčevog spektra.

    Tako je barem ona rekla, prošlog petka ujutru, dok je sedela na prozorskoj dasci, sa čelom prislonjenim na hladno staklo. Ja nikada ne bih smislio takvu rečenicu, ali ona bi. Bilo je tipično za nju da govori i radi nešto što nekom drugom nikada ne bi palo na pamet. Hteo sam da joj kažem da niko normalan ne bi dočekao jutro sedeći na prozoru, ali umesto toga, samo sam pitao:

    - Šta radiš tu?

    - Gledam te kako spavaš. Setila sam se kako si jednom rekao da ti je savest potpuno čista, pa spavaš kao beba. Velika beba sa bradom.

    Nasmešio sam se nadajući se da ona neće primetiti moj osmeh ispod brkova, ili ako ga primeti, da neće shvatiti pravi razlog.

    Naime, ona je sigurno mislila da izgleda vrlo pristojno. Spavaćicu je čedno namestila do same ivice belih sokni uvrnutih u dnu članaka. Ali svetlost koja je dolazila spolja, kroz tanku tkaninu jasno je ocrtavala oblike njenih nogu, tako da sam sve video. Leva je bila podignuta malo više i oslanjala se na prozorsku dasku na kojoj je sedela, a desna je bila nešto niže na radijatoru ispod prozora. Stopalo je priljubila uz rebra radijatora pokušavajući da ga ugreje, ali radijator je bio tek mlak. Uvek su joj zebla stopala, i spavala je u belim čarapicama. Vežbe aerobika i neredovna ishrana, učinili su da nije bilo ni grama viška težine na tim nogama. Leđa je uvezala oko struka mojim džemperom. Džemper je bio debeo i dovoljno dugačak pa je sedela na njemu, i valjda zato nije osećala hladnoću prozorske daske.

    Ponekad se žalila na bolove u leđima i objašnjavala:

    - Suviše su tanka, a nose težak teret. Nije ni čudo da me bole.

    Podsmevala se svojoj tvrdoglavosti, kao i bezuspešnim pokušajima njenih roditelja i prijatelja da joj objasne kako ne može glavom kroz zid, i da se mora promeniti. Htela je da napusti studije i da se priključi jednoj plesnoj grupi, koja je često nastupala kao pratnja poznatim pevačima.

    Oprezno sam pokušao da joj predočim kako će se sigurno pokajati ako prekine studije, ostalo joj je još samo par ispita i diplomski.

    - A šta ću posle, ako i dobijem tu diplomu? Šta je tebi donela tvoja diploma?
    - Donela mi je sigurnost i mir. A ti si bila vukovac i u osnovnoj i u srednjoj školi. Ne možeš sve napustiti i biti nekakva plesačica.
    - Mogu, što da ne? Nego, jesi li ti to rekao "sigurnost" i "mir" , ili mi se učinilo?
    - Učinilo ti se.

    Nisam imao snage da se raspravljam sa njom. A nisam baš ni imao neke naročite argumente. Možda je ona u pravu. I kad bi diplomirala, verovatno ne bi dobila posao. A ako bi ga i dobila, sigurno da je ne bi plaćali dovoljno da može živeti od toga.

    Drugi problem je bio što nije podnosila gužvu u tramvajima, pa je išla sa jednog kraja grada na drugi vozeći veliki muški bicikl. Bicikl je imao visoku prečku, tako da, kad bi se zaustavila na semaforu, nije mogla da dohvati zemlju celim stopalom, nego samo vrhovima prstiju, pa je bila vrlo nestabilna. Govorio sam da će je neki nesavesni vozač gurnuti, i da će se povrediti, ali ona nije slušala. Sada je decembar, putevi su klizavi od snega i leda, niko ne vozi bicikl po takvom vremenu. Niko, osim nje.


    Na treninge je gotovo uvek kasnila, i onda bi se uključila tamo gde je grupa stala u trenutku njenog dolaska. Tako je preskakala početni deo vežbi, zagrevanje, koji je bio vrlo važan. Nagli i žestoki pokreti se nisu smeli raditi pre nego što se mišići zagreju i telo pripremi za njih, to joj je trener stalno govorio. I pretio je da joj drugi put neće dozvoliti da vežba, ako ne dođe na vreme. Ona bi napravila kobajagi tužan izraz lica i pokajnički rekla:

    - Neću nikad više.

    I namerno radila brže i bolje od ostalih da pokaže kako ona može i bez zagrevanja.

    Na sledećem treningu je opet bilo isto, i trener je konačno digao ruke od upozoravanja. Shvatio je da će ona u svakom slučaju raditi po svome, i ne vredi da gubi vreme na ubeđivanje.

    Potpuno sam ga razumeo. Ni ja nisam hteo da je ubeđujem u ništa. Tražio sam načine da je navedem da uradi ono što ja mislim da treba, ali tako da ona to ne primeti, što je uglavnom bilo vrlo teško izvodljivo. Tako ni sada nisam hteo da joj držim lekcije o tome kako je prozorska daska hladna, i nije mesto za sedenje, nego sam rekao kratko:

    - Prehladićeš se, brzo dolazi u krevet!

    Podigao sam pokrivač, a ona je utrčala unutra, hladna, ledena, i morao sam da je ušuškam sa svih strana ne bih li je ugrejao.

    Sada je ta strana kreveta bila prazna. Ceo stan je izgledao prazan i pust od kada je otišla.

    Znao sam da će otići. Nisam je zadržavao. Nisam rekao ništa. Želeo sam da ostane, jako sam želeo da ostane, i ona je to znala. A ako je znala, zašto bi onda trebalo da to kažem glasno?

    Nisam tužan. Osećam samo umor. Umoran sam od života i svih onih ružnih stvari koje su se dešavale u poslednjih nekoliko godina. Nagomilavale se. Toliko su se nagomilale, da nekad imam osećaj kako me sve to gotovo fizički pritiska. I više nemam snage da idem dalje.

    Radim svoj posao u školi, a platu skoro da i ne dobijam. Ono malo novca što ponekad dobijemo, teško da bi se moglo nazvati platom. Budžet dopunjavam tako što držim privatne časove. Gledam te mlade ljude koji dolaze u moj stan puni nade, i pravim se da ne primećujem pitanja u njihovim očima. Englesku i nemačku gramatiku im objašnjavam detaljno, i pazim da ih naučim da govore čisto, sa pravilnim akcentom. Upozoravam ih da engleski i nemački jezik nemaju tako bogat fond reči kao srpski, i da kod njih jedna reč skoro uvek ima više značenja, i da zato moraju biti oprezni, jer lako može doći do greške. One najmlađe prvo učim spelovanju, i govorim im da, znati govoriti strani jezik, ne znači automatski znati i pisati na tom jeziku.

    Trudim se da ih pripremim dobro, što bolje mogu. Ali na ona druga pitanja, koja naslućujujem iz njihovih zbunjenih pogleda, nemam odgovore. Šta da im kažem? Da me njihovi roditelji plaćaju da ih pripremim za život izvan ove zemlje? Da će morati da napuste sve one koje vole, i otići da rade u neku stranu zemlju gde neće imati nikog svog? Ne. To ne mogu. Nije to moj posao.

    * * *


    Ali, izgleda da se konačno desilo i nešto dobro. Jutro je. Ja ležim mirno u svom krevetu, i gledam u prozor. Da li to znači da sam izlečen?

    U proteklih osam meseci nisam se usuđivao ni jednom da pogledam u pravcu prozora. Spavao sam uvek u položaju da su mi leđa okrenuta ka prozoru, sa pokrivačem preko glave, samo da ne vidim te prozore. Očajno sam ih mrzeo. I prozore, i moj stan u potkrovlju, na uglu dveju ulica Starog grada. Dovoljno visoko da se vidi sve.

    Na severu, preko Dunava, gorela je rafinerija nafte u Pančevu. Sa zapadne strane goreli su ciljevi preko Save, na Novom Beogradu. Eto, usvojio sam novu terminologiju u skladu sa sadašnjim vremenom. Na vestima uvek govore "Gađani su ciljevi u Beogradu, Novom Sadu, Kragujevcu, Nišu..."

    Most više nije most, nego je cilj. I aerodrom više nije aerodrom, nego je cilj. Fabrike, kasarne, škole, bolnice, stambene zgrade - sve se pretvorilo u namerne ili slučajne ciljeve.

    Gde god sam gledao, gorelo je sa svih strana. Moji prozori nemaju roletne, nemaju čak ni tamne zavese, tako da nisam mogao da ih zamračim, da pokrijem te vrišteće crvene i žute boje koje su parale noćno nebo i nosile samo strah i smrt. Nisam izlepljivao stakla selotejpom. Znao sam da mogu pući od pritiska i sasuti se, ali sam mislio: Ako je suđeno, onda neka bude tako.

    Uveče sam uvek izlazio u grad. Nisam mogao da podnesem moj stan, samoću, zavijanje sirena, brujanje motora aviona i te ogromne prozore kroz koje se videlo sve, i ni jedan trenutak mi nisu dozvoljavali da zaboravim. Noću je gorela vatra, a danju se video gust crni dim koji se penjao u vis prema nebu.

    Mislio sam da ću do kraja života mrzeti prozore, ali nije bilo tako. Rat je završen u junu, a sada je početak decembra. Prošlo je blizu šest meseci. Po prvi put, posle toliko dugo vremena, ja ležim mirno u svom krevetu, gledam kroz prozor, i ne mislim na bombe i rat.

    Zamišljam nju kako sedi na tom prozoru, a crna kosa joj izgleda još crnja u svoj toj belini koja je okružuje. Ona je svojom rukom odnela sve ružne slike, i ostalo je samo široko i vedro nebo nad Beogradom.

    Ponovo sam zavoleo moj stan, jer ga je ona volela.

    Ali nje više nema tu. Njen miris se još uvek oseća u stanu, hteo bih da ga zadržim što duže, ali ne vredi. Ništa ne vredi.

    * * *

    Nisam ja izlečen. Samo je jedan bol zamenjen drugim.

    Misao koja je godinama bila prisutna u mojoj glavi (naime, znao sam da je tu, uvek sam bio svestan njenog prisustva, ali nisam umeo da je definišem - a nisam ni pokušavao - jer me je uznemiravala), sada je, sama od sebe, dobila oblik, i mogao sam da je izrazim rečima:

    Čitav život je samo niz bolova koji se smenjuju jedan za drugim. A umeće življenja je, valjda, sposobnost čoveka da podnese sve te bolove, i između njih prepozna i ukrade po neki lep trenutak, i uživa u njemu.

    Balkanski knjizevni glasnik
    Život nije, i nikada nije bio, pobeda sa 2:0 kod kuce protiv lidera lige, posle rucka u restoranu brze hrane.

  12. #27

    Odgovor: Smisao zivota

    smisao zivota:


    - svaka suza
    - svaki izlazak i zalazak sunca
    - svaka prva visibaba i poslednji list koji umire u jesen
    - svaki bozicni badnjak
    - svaki osmeh
    - svaki uzdah
    - svaka izrecena misao
    - svaka zebnja i slutnja
    - svaka radost i svaka bol
    - svaki sapat i svaki urlik
    ........ svaki otkucaj zidnog casovnika, koji prate otkucaji naseg srca.....
    neunistiva zlojebaba!

  13. #28

    Odgovor: Smisao zivota

    Citat ZOE kaže: Pogledaj poruku
    ........ svaki otkucaj zidnog casovnika, koji prate otkucaji naseg srca.....

    Svaka slovce je zlata vredno, posebno citirana rečenica.

    Osluškivati, posmatrati, uživati u viđenom, igrati se, ceniti svaki trenutak, još mnogo toga...
    Najjednostavnije rečeno: živeti život, kakve kod nam ''prepreke'' nameće...
    Samo napred, jer - nazad - ne postoji!
    Ako vam deluje da je sve u redu, nešto vam je promaklo.

  14. #29

  15. #30

    Odgovor: Smisao zivota

    Smisao života je da te neko voli, da budeš voljen. Šta ti vredi živeti ako te niko nije voleo? Ne mislim na ljubav majke, oca, brata ili sestre, već na ljubav neke devojke. Ako nikom nisi bio ili trenutno nisi bitan deo nečijeg života, čemu onda život? Takav je život prazan. Nema ničega bez ljubavi.
    Treba u nečijem životu ostaviti trag, znati da si nekom nešto značio i to te ispunjava neopisivom srećom. Da te neko pamti po nečem lepom što si učinio za tu osobu.
    Prvi utisak uvek vara

Strana 2 od 3 PrvaPrva 123 PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Zavisi li kvalitet sexa od godina zivota?
    Autor Andjelika u forumu Erotika & sex
    Odgovora: 77
    Poslednja poruka: 12.10.2018, 12:36
  2. Kada bi postojao SOUNDTRACK vaseg zivota ...
    Autor Sonja u forumu Muzika
    Odgovora: 23
    Poslednja poruka: 06.07.2013, 12:07
  3. Zivot posle zivota..!?
    Autor yige_gui u forumu Filozofija
    Odgovora: 33
    Poslednja poruka: 03.08.2010, 10:52
  4. Ciljevi daju smisao životu
    Autor Najgora u forumu Posao
    Odgovora: 20
    Poslednja poruka: 01.08.2010, 21:10
  5. Savetnik za prodaju osiguranja zivota
    Autor stolar u forumu Posao
    Odgovora: 9
    Poslednja poruka: 22.01.2010, 20:03

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •