Našu ličnost, između ostalog, određuju naša duševna stanja i osećanja.
Šta se dešava ukoliko ne pomirimo osećajnost i logiku?
Ostajemo i dalje razapeti između ''želim'' i ''moram''.
Koliko sebi dozvoljavate da iz vas isplivaju strepnje, nadanja, tuge i radosti - (te da ih izražavate rečima, smehom, suzama...) ?
Da li negirate, ili prikrivate svoja osećanja? U kojim, ili kakvim situacijama?
Da li smo svi mi svesni da prikrivanjem osećanja, prestajemo da poznajemo sebe...
Jednostavno - kako se snalazite u odnosu / raskoraku ''želim vs moram''?