Kao dijete sam obožavala miris bolnice...znam, zvuči nevjerovatno...
Kod tate u ordinaciji sam provodila dane i dane, ili sa sestrama tražeći kartone i glumeći malu doktoricu.
A danas, kad sam ušla u bolnicu i osjetila onaj miris bilo mi je muka...
Penjala sam se uz stepenice i ponavljala u sebi, ne dozvoli da on primjeti da si uplašena, ne smiješ to dozvoliti...
Već pred vratima sobe su mi noge klecale...a kad sam ga vidjela kako leži na onom krevetu srce mi se steglo...skrenula sam pogled...nisam mogla da ga pogledam...jer sam znala da mi u očima piše strah...jer sam znala da će on to primjetiti. Šarala sam pogledom po sobi dok nisam smogla snage da se suočim sa njegovim.
Prvih par rečenica ga ništa nisam razumjela...još je bio pod dejstvom narkoze. Tek sam se posle 15-tak minuta dozvala, i znam da je vidio iako sam se trudila da to sakrijem.
I šalio se na sopsteveni račun...i uvijek je takav, i u najtežim momentima on je taj koji nas nasmijava...moj tata