Stražilovo i Susek
- bile, ali više nisu vodice -
Restoran 'Stari čardak' na Stražilovu.
''Уранак и литија у част великог празника
Не тако масовно, како предања кажу да је некада било, Карловчани су на Ђурђевдан, отишли на уранак на Стражилово, где је код споменика Бранка Радичевића по дугогодишњој пракси свештеник карловачке Доње цркве јереј Миленко Поповић служио помен чувеном песнику.
Одлазак на Стражилово на Ђурђевдан део је карловачке традиције, које се ,нажалост, само мала група најупорнијих придржава, Према сећању познатог карловачког планинара Борислава Стевановића, овај обичај се поштује последњих четрдесетак година.
Некада би се група Карловчана која је држала до традиције заустављала код Чардака, претходно дошавши у освит зоре окићеним коњским запрегама из центра Карловаца, а уназад тридесетак година се одржава и помен на гробу Бранка Радичевића. Како каже Стевановић, масовно су и ђаци Богословије, често предвођени и владиком, долазили тог дана на Стражилово.
- И сада у духу те традиције иде се пред сам излазак сунца на ово место - каже Стевановић. - Пред Други светски рат и карловачки гиманзијалци су то чинили. Они су се делили на две групе, млађи би одлазили до манастира Грегетег, док би ови старији давали помен Бранку. Затим би ишли до манастира Велика Ремета и Грегетег, тамо би се зауставили и слушали предавање професора о геоморфолошком саставу земљишта. Онда су преко атара ишли до Ирига где су учествовали на литургији. Била би то одабрана група добрих појаца.'' ('Dnevnik')
Sećam se da je ovaj restoran pre 40-50 godina bio sasvim od drveta, mnogo više nalik gradjevinama koje su nosile naziv čardak.
Čardak na Stražilovu je ostatak nekadašnje vodice.
Čardak 1905.
Evo šta u knjizi 'Vodice u Vojvodini' Mirjane Đekić ima o tome:
''Đurđevdanski uranak
Đurđevdan je jedini praznik na koji se u celoj Vojvodini izlazilo na vodice, bez obzira na to kome su bile posvećene. Ovaj običaj je bio poznat kao đurđevdanski uranak. Kupanje i umivanje đurđevdanskom vodom garantovalo je zdravlje tokom cele godine. Mladi su se kupali od ponoći do jutra, pre izlaska sunca, a na sam praznik bolesni i nerotkinje.
Karlovčani su praznovali Đurđevdan na stražilovačkom izvoru, pored koga se, po legendi, nalazio manastir svetog Đorđa. Kupali su se pre svitanja u njegovoj vodi, želeći sebi i svojim bližnjima sreće i napretka. neki su na izvoru pekli jagnjad i sve što se dešavalo poprimalo je izgled narodnog veselja...''
Pa dalje - o nastanku čardaka:
''Patrijarh Josif Rajačić nastavio je rad svojih prethodnika na hristijanizaciji vodica, te je sredinom XIX veka podigao i obnovio više građevina na ovim kultnim mestima. Obnovio je kapelu i čardak u Dalju, čardak na Ubavcu, a 1857. godine podigao je novi čardak nad stražilovačkom česmom.''
Sada retko ko povezuje čardak na Stražilovu i Đurđevdanski uranak sa vodicom.
Susek
Predstavljajući sremsko podunavsko selo Susek naišao sam na sledeće:
‘’U blizini sela, na putu za Sviloš, ispod brega nalazi se znatan izvor: Belo vrelo. Narod iz sela Suseka , a i iz ostalih okolnih sela dolazi toj vodici preko cele godine, tražeci svojoj bolji leka, mijući i perući svoje lice, oči i nemoćno telo. Na izvoru tom ima ikona Svetog Jovana i Svete Petke, a po okolnim džbunovima i drveću svugde redom stoje peškiri i tračci raznog rublja i haljina. I sveštenik dolazi na taj izvor, kad ga ko od bolesnika na vodicu pozove radi molitve. ..‘’
Ovo je odlomak o mestu iz knjige "Trideset dana na ubavu putu" koju je napisao prota karlovački Vasilije Konstantinović, a izdata je u Sremskim Karlovcima 1899.godine. Prota Konstantinović je dobio nalog da 1896.godine pregleda Karlovačku protopopiju i da o tome napiše detaljan izveštaj Izveštaj je kasnije pretočen u knjigu.
Gornji opis je standardni opis jedne vodice. U nekom sledećem prolasku kroz Susek potražio sam nekadašnju vodicu.
Raspitujući se kod nekoliko starijih meštana doznao sam da je Belo vrelo sada naziv za deo sela koji odgovara lokaciji koji navodi prota Konstantinović. O vodici nisu znali, ali...
Nedavno je kaptiran izvor koji služi za seoski vodovod, baš na mestu o kome je reč - u Belom vrelu.
Meštani i sada dolaze da natoče vodu iz ove cevi.
Jedan meštanin je rekao da izvor ima neka lekovita svojstva, i da se seća da su po vodu dolazili i izdaleka, pa čak i neko iz Makedonjie.
Izvorište izgleda ima nekoliko manjih izvora. Na jednom je uočljivo da voda sadrži neke minerale koji skupljenoj vodi daju drugačiji izgled: kao da je na dnu sivo-beli talog a na dnu i u vodi nema uobičajenih algi i bilja. Verovatno od toga i naziv 'belo vrelo'.
Tih nekoliko starijih meštana koje sam susreo, se ne sećaju da je Belo vrelo bila vodica.