„Upoznati druge je pametno, upoznati sebe je mudrost. Upravljanje drugima zahteva silu, upravljanje sobom zahteva prosvetljenje." (Lao Ce)
Iako se Lao Ce izražavao jednostavno, postoje brojna, različita tumačenja njegovih misli, čemu je doprineo i protok vremena, uzrokujući promene unutar strukture kineskog jezika. Kao i svi ostali jezici i ovaj jezik se razvijao vekovima i od prvobitne jednostavnosti on se zakomplikovao, ne samo raznim pravilima i velikim brojem novih reči, već i novim značenjima starih reči, koje, na taj način, više nisu imale samo jedno određeno značenje, već često potpuno drugačije. Recimo, za Atinjane klasičnog doba Homerov jezik više nije bio potpuno razumljiv, pa su stoga hermeneutičari imali zadatak da objasne te reči, odnosno da pronađu reči sa istim značenjem, kako bi se ponovo uspostavilo doslovno značenje starog iskaza. Hermeneutičar je imao ulogu prevodioca koji je činio razumljivim ono što je tokom vremena postalo neshvatljivo. I ne zaboravite, reč je samo o značenjima reči, a ne o njihovom smislu (jer značenjem se stvar označava, ali smisao zavisi od ugla posmatranja).
„Tao je uvek bez imena. Iako tih u svojoj jednostavnosti, veći je od svih stvari na svetu." (Lao Ce)
Zato nam je za razumevanje drevne misli potrebno više od običnog čitanja, više od razmišljanja, potrebne su nam merodavne informacije, pa se tako i samo traganje za mudrošću pretvara u bogatu avanturu po različitim oblastima ljudske aktivnosti, za koje možda, ranije, nismo gajili mnogo interesovanja. Tokom ovog traganja često nam se desi da zalutamo, ali to ne znači i da smo se izgubili, samo da smo pronašli novi put, naš put, kojim nas proviđenje vodi do nama potrebne spoznaje. Upravo se tokom ovog traganja otkriva zbog čega su stari taoisti isticali važnost intuicije, na koju su se pri svakoj sumnji oslanjali, jer je intuicija prirodna osobina, deo nas samih, a ne veštačka tvorevina. Intuicija je povezana sa našom suštinom, dakle sa samim Taom.
„Jesam li ja čovek koji je sanjao da je leptir, ili sam leptir koji sanja da je čovek?" (Čuang Ce)
Pored „Tao Te Đinga", druga preživela stara taoistička knjiga „Čuang Ce", nazvana tako po velikom taoističkom učitelju, zapravo je zbirka komentara njegovog učenja, koje je priredio Kuo Hsijang, u trećem veku nove ere. Knjiga govori o relativnosti svih vrednosti, jer se iz različitih perspektiva vidi drugačije i nečije najveće blago za nekog drugog ne vredi ništa („Svaki genije je za nekog drugog potpuna budala", rekao je Umberto Eko).
„Prosvećeni prosvećuje neprosvetljenog. Neprosvetljeni su nadahnuće prosvetljenih. Onaj koji: Ne poštuje prosvetljenog, niti ceni nadahnuće, iako je prividno pametan, izgubljen je. To je suština tajne." (Lao Ce)
Po interpretaciji Kuo Hsijana, Čuang Cu je učio ljude da budu spontani i jednostavni, jer se samo ispoljavanjem sopstvene prave prirode (koja se naziva Te) može dostići apsolutna sreća. Ljudski sistemi su veštačke tvorevine, te tako i glavna prepreka na putu ka prvobitnoj jednostavnosti (u Evropi će, sredinom XVIII veka, slično učenje propovedati Žan Žak Ruso). Ovaj stari taoistički tekst govori da oni koji su uvučeni u državna pitanja, uvučeni su samo da bi bili ismejani, a oni koji pokušavaju da shvate smisao isključivo intelektom, poput logičara, samo se besomučno batrgaju u beskrajnom vrtlogu paradoksa, koji obrće njihove zaključke i tako ih, suštinski, ostavlja bez njih.
„Ko zna da ne zna - najviši je. Ko misli da zna - ograničen je. Ko poznaje svoju ograničenost, nema granica." (Lao Ce)
Čuang Ce je insistirao na jasnoj podeli između prirodnog i veštačkog - prirodno je da konj ima četiri noge, a veštačko je kada mu čovek stavi ular. Tako on, veoma plastično, objašnjava da su putevi prirode i putevi čoveka međusobno suprostavljeni, te da se potpuna sreća može doživeti samo ukoliko sledimo prirodne tokove i izbegavamo ljudske. On naglašava da je krajnja svrha svih zakona, institucija i vlada uspostavljanje jednoobraznosti, ukidanje razlika, što donosi jedino patnju, jer sama priroda insistira na razlikama.
„Voda je za ribe život, ali je čoveku smrt. Budući drugačije sačinjeni, njihove sklonosti i nesklonosti moraju se nužno razlikovati. Stoga prvi mudraci nisu težili da uspostave jednoobraznost sposobnosti i zanimanja." (Čuang Ce)
Čuang Ce, sledeći mudrosti starih taoističkih učitelja (između ostalih i Lao Cea), zaključuje da je svako upravljanje loše, jer se svaka vlast nameće silom (bilo silom zakona ili potpuno ogoljenim nasiljem), a u prirodi je sile da budi novu silu. Zato se i on suprostavlja državnom mehanizmu čuvenim taoističkim geslom: deluj iz stanja nedelovanja.
„Čuo sam za ostavljanje ljudskog roda na miru, ali ne i za upravljanje ljudskim rodom. Ostavljanje na miru proizilazi iz brige da ljudi ne uprljaju svoju unutrašnju prirodu i odbace svoj Te. Kad ljudi ne prljaju svoju unutrašnju prirodu i ne odbacuju svoj Te, ima li potrebe za upravljanjem ljudskim rodom?" (Čuang Ce)
U taoističkoj filozofiji sve je sažeto u pet principa: Tao (najčešće se prevodi kao put, ali se može prevesti i kao beskonačnost, smisao, božanstvo), wu (praznina), wu-wei (nedelanje) p´u (jednostavnost) i fu (povratak na izvor svih stvari). Cilj taoizma je stapanje sa Taom, ali da bi se ovo postiglo potrebno je proći putem unutrašnje transformacije. Potrebno je postići jednostavnost i prazninu pomoću nedelovanja da bi se vratili na izvor svih stvari i stopili se sa večnim. Uopšte, celokupna taoistička filozofija zasnovana je na principu nedelanja, koje nije lenčarenje već delovanje bez naprezanja, odnosno, današnjim rečnikom rečeno - nenasilno delovanje, akcija u skladu sa prirodnim tokovima.
„Deluj ne delujući. Deluj bez napora. Oseti neosetljivo. Uzdigni nisko. Umnoži jedno. Vrlinom odgovori na manu. Savršenim se bavi dok je još jednostavno. Ostvari veliko u malim stvarima. Teškim stvarima sveta treba se baviti dok su još lake. Velikim stvarima sveta treba se baviti dok su još male. Stoga se mudrac nikada ne bavi teškim i velikim, a ostvaruje teško i veliko." (Lao Ce)
Najzanimljiviji deo knjige „Čuang Ce" je opis nevidljivih, duhovnih bića, koja žive daleko izvan nemirnog sveta ljudi. Oni ne dele brige običnog naroda, a njihova večna mladost indikovana je njihovim glatkim, bezbrižnim dečijim licima. U ovoj knjizi ih nazivaju savršenim ili višim ljudima. Oni su imuni na efekte elemenata, nedirnuti su vrelinom ili hladnoćom. Pored toga, oni imaju moć letenja i čak je i opisano njihovo poletanje, koje je praćeno podrhtavanjem tla. Oni su potpuno autonomni u svom nenapornom postojanju i poseduju potpunu prirodnu spontanost, koju ovo delo neprekidno hvali. Njihova sloboda, pokretnost i besmrtnost postali su praktični ciljevi kasnijih generacija. Pomoću različitih pravila, ljudi su pokušavali da u sebi izgrade ovakve kvalitete i uzdignu se do ovog statusa.
„Ko prihvata Tao nije nikad završen. Kako nije završen, može se obnavljati." (Lao Ce)
Na ovaj opis lepo se nadovezuju i priče koje su na kraljevske dvorove stare Kine donosili različiti ezoterici i alhemičari, koji su govorili o ostrvima usred okeana na kojima žive besmrtnici. Zatim su pričali o velikom Žutom imperatoru koji je savršeno vladao tokom Zlatnog doba, jer je poštovao i slušao savete svojih mudraca. Pored toga, Žutog imperatora su smatrali zaštitnikom arkanih veština, napredne tehnologije, alhemije, medicine, seksualnih veština, kuvanja i dijeta. Žuti imperator je uvek u potrazi za znanjem te kao takav primer idealnog učitelja i vladara.
„Biti u skladu sa prirodom znači biti u skladu sa Taom. Biti u skladu sa Taom znači besmrtnost. Za takvoga više nema patnje." (Lao Ce)
Taoizam, sem kratkih vremenskih razdoblja, nije nikada bio državna religija u pravom smislu te reči, kao što je to bio konfučionizam, koji se i u vreme komunizma u Kini stopio sa državnim uređnjem i dan danas se visoko poštuje. Jer, taoizam je okrenut ka pojedincu a ne ka kolektivu (kao takav on je izraženo anti-sistemski, jer je prva briga svakog Sistema da uvuče svoje podanike u sopstvenu iluziju, da im ponudi određene modele i vrednosti oko kojih će se oni boriti i za kojim će žudeti; individua kojoj nije stalo do pitanja ovog sveta, koja prozire marionete i vidi iza vela, ne može da bude učesnik globalne predstave), on teži duhovnom prosvetljenju (spajanju sa Taom) a ne savršenom državnom uređenju (stari taoisti su učesnika u društvenom životu smatrali dobro uhranjenim, nakićenim bikom kojeg vode na žrtvovanje) i kao takav nikada se nije mogao ukalupiti u želje vladara, koji su uvek tragali za savršenim načinom za držanje podanika na lancu.
„Bojimo se jer imamo „ja". Kad napustimo „ja" nema više straha. Stoga: Onaj koji sebe nađe stiče razmak od sveta. Onaj koji sebe živi stoji izvan sveta." (Lao Ce)
Tokom dinastije Han (25-220. nove ere) Lao Ce se već preselio u legendu. Postao je mitska figura, u kojoj je narod video (a to vidi i danas) božanstvo ili sveca, a religiozni krugovi su ga smatrali spasiteljem čovečanstva i velikim učiteljem koji je otkrio drevne svete spise. Shodno narodnom verovanju nastale se i različite legende, ali su dve posebno važne današnjim taoistima. Prva govori da se Lao Ce tokom istorije rađao na Zemlji u obličju različitih ljudi, kako bi nastavio svoju misiju prosvećivanja čovečanstva, a druga legenda tvrdi da je jedna od tih Lao Ceovih manifestacija bio i sam Buda (ovome doprinosi i podatak da su oba religiozna učitelja živela, otprilike, u isto vreme). Ova druga priča bila je posebno važna taoistima u trećem veku nove ere, jer su tada bili u čestim sukobima sa budistima (čije učenje se širilo Kinom i Azijom, uopšte, velikom brzinom) i želeli su na neki način da steknu preimućstvo, jer su im učenja bila slična.
„Dubina je osnova površine. Mir je osnova kretanja. Stoga mudrac: U svom se delovanju ne odvaja od dubine. U svom je kretanju nepokretan. On boravi u sebi." (Lao Ce)
Tokom istorije došlo je do međusobnog prožimanja taoizma i budizma, tako da je danas teško odgonetnuti ko je od koga pozajmljivao i šta je autentično. Ali, tako je uvek kada se na idejama izgradi pokret, jer je sklonost svakog pokreta da širi broj svojih članova, a samim tim i da se meša u život zajednice (barem one koju formira), a mešanjem u društveno uređenje gubi se izvorna misao. To je posebno očigledno u taoizmu, jer je izrazito filozofija individualnog prosvetljenja. Mudrost se uvek stiče samostalno. Drugi mogu da nam pomognu, kako svojim primerom tako i svojim greškama, ali je napredovanje duha isključivo u našim rukama. A ovo napredovanje nije lako, kako zbog naše sosptvene ograničenosti, tako i zbog ograničenih okolnosti u kojima živimo. Evo kako je Lao Ce, još u VI veku pre nove ere dao sliku univerzalnog mudraca u svim vremenima, njegove misli, sumnje i borbe: „Intelekt ograničava život. Kakva je razlika između da i ne? Kakva je razlika između dobra i zla? Da li biti kao većina i raditi kao i svi drugi? O, daleko je još buđenje! Većina je puna površnih radosti, kao da sudeluju u žrtvenim gozbama, kao da su na prolećnoj terasi. A ja sam tih, učvršćen u izvoru osećaja poput novorođenog deteta koje se još ne zna smejati; nevezan, poput čoveka bez doma. Većina ima više nego dovoljno, a ja, izgleda, nemam ništa, moj duh je bezuman - prazan. Većina zna, a ja sam neznalica, zbunjen. Većina je oštroumna, a ja sam tup, strpljiv poput mora, nošen, prividno, bez cilja. Većina ima svrhu, a ja izgledam nepraktičan i neuglađen. Ja sam sebi drugačiji od većine, a najviše u tome tražim podršku od majke (prirode ili Taoa)."
Najpoznatiji simbol taoizma je simbol kojim se predstavljaju Jin i Jang. Prvobitno, reč Jin je označavala mračnu stranu planine, a Jang stranu obasjanu suncem, a kasnije su ove dve suprotnosti u prirodi postale generalne personifikacije svetla i tame, dobra i zla, ljubavi i mržnje, a sa porukom da sve nastaje u njihovom međusobnom prožimanju. Manje je poznato da pored čuvenog simbola (krug sa jednom belom polovinom i crnom tačkom i drugom crnom polovinom i belom tačkom), postoje još dva koja dodatno objašnjavaju ovaj proces međusobnog prožimanja suprotnosti na putu ka ostvarenju: prvi simbol je krug sa spiralom u sebi, dok se u drugom simbolu već raspoznaju obrisi poznatog znaka. Ova dva kruga predstavljaju dinamični proces između dve suprotnosti, transformaciju nematerijalnog u materijalno.
„Povratak praizvoru znači mir, znači vratiti se svojoj večnoj sudbini. Preuzeti svoju večnu sudbinu znači prosvetljenje. Ko ne zna svoju večnu sudbinu boravi u mraku. Prosvetljenje znači razumevanje, razumevanje znači velikodušnost, velikodušnost znači sveprisutnost, sveprisutnost znači živeti u skladu sa prirodom. Biti u skladu sa prirodom znači biti u skladu sa Taom. Biti u skladu sa Taom znači besmrtnost. Za takvoga više nema patnje." (Lao Ce)
Dragan Matić