Milutin Bojić
Prikaz rezultata 1 do 15 od ukupno 36

Hybrid View

Prethodna poruka Prethodna poruka   Sledeća poruka Sledeća poruka
  1. #1

    Milutin Bojić




    MILUTIN BOJIĆ
    1892-1917



    Milutin Bojić (1892-1917), srpski pesnik, dramski pisac, književni kritičar i pozorišni recenzent rođen je 1892. godine u Beogradu. Pohađao je osnovnu školu “Vuk Karadžić” (tada se zvala “Palilulska škola”, druga po starosti u Beogradu).
    Milutin Bojić je učesnik Balkanskih ratova 1912. i 1913. godine kao i Prvog svetskog rata. Dramu “Uroševa ženidba” koju je preneo preko Albanije 1915. godine štampao je na Krfu, a zbirku pesama “Pesme bola i ponosa” objavio je u Solunu. Iz ove zbirke je i pesma “Plava grobnica” posvećena stradanju srpskih ratnika. I sam pesnik lično je gledao kako saveznički brodovi odvoze gomile leševa koje uz zvuke vojničkih truba spuštaju u more.
    Iako je živeo samo 25 godina ostavio je neizbrisiv trag u srpskoj književnosti. U svom kratkom životu, ipak je stigao da opeva patnje i stradanja srpskog naroda kroz tragično povlačenje preko Albanije, i na takav način je ovekovečio jezivu viziju plave grobnice kod ostrva Vida – ostrva smrti. Ali nije dočekao da opeva pobede i oslobođenje u koje je čvrsto verovao. Smrt ga je zatekla u trenutku njegovog snažnog pesničkog uspona. Po objavi rata Milutin Bojić odlazi u Niš gde pri Vrhovnoj komandi obavlja dužnost cenzora. Prilikom odstupanja preko Albanije nalazi se u sastavu jedne telegrafske jedinice sa specijalnim zadatkom. Po dolasku na Krf jedno vreme je proveo u Obaveštajnoj službi Vrhovne komandi, da bi nešto kasnije bio prekomandovan za Solun. Kao svedok masovnog umiranja na ostrvu Vidu on piše svoju najupečatljiviju pesmu Plava grobnica koja predstavlja svojevrsnu tvorevinu Bojićevog nadahnuća. Prelaskom u Solun stigao je da objavi zbirku pesama pod naslovom Pesme bola i ponosa , u ovoj zbirci se nalazi 34 pesama koje je napisao na Krfu i Solunu, za sobom ostavljjući nezaboravne stihove u jednom tragičnom delu srpske istorije. U Solunu je avgusta 1917. godine izbio veliki požar koji je uništio polovinu varoši. Prilikom ovog požara do temelja je izgorela i štamparija Akvarione u kojoj je bila štampana njegova zbirka Pesme bola i ponosa.
    8. novembra 1917. godine Milutin Bojić je preminuo u Solunu u bolinici. Sahranjen je na vojničkom groblju na Zejtinlik, oproštajni govor na sahrani je čitao književnik Ivo Ćipiko. Krajem leta 1922. godine prenešeni su posmrtni ostaci Milutina Bojića u Beograd gde je sahranjen u porodičnoj grobnici na Novom groblju (parcela 29, grobnica 39, trećeg reda). Njegovo petogodišnje posmrtno prisustvo na Srpskom vojničkom groblju u Zejtinliku, među ratnicima koje je mnogo poštovao i voleo ostaće zabeleženo kao deo istorije ovog našeg velikog nacionalnog spomenika u tuđini.



    Izvor: Wikipedia

    Poživeo samo deo ljudskog veka, a proživeo čitavu istoriju jednog naroda
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  2. #2

    Odgovor: Milutin Bojić

    ONIMA ŠTO PLAČU

    Ja hoću da radim ne gubeći vreme,
    Da ne kukam posle kako nemam sreće,
    Kako je za borbu slabo moje pleće
    I kako su ljudi stene gluhe, neme.

    Ja hoću da radim, ja tražim života,
    Ne plašim se borbe, u nju stupam smelo.
    Ja hoću da stvorim puno snage delo.
    Ne plaši me moja vlastita Golgota.

    Kidajući sebe, ja hoću da stvaram,
    Da čeličnim dletom čvrsti kamen param
    I da stvorim delo što vremenu preti.

    Da salomim lenost ovog mlakog društva,
    Punog ženskih ćudi i muškog mekuštva.
    Sada! Plač ne trpim; plač se grozno sveti.

    (1910)
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  3. #3

    Odgovor: Milutin Bojić

    LEPOTA


    Ti gledaš vodopad kako se penuši,
    Slušaš fijuk vetra kraj rečnih obala,
    I osećaš maglu što štipa i guši,
    No ne vidiš sunce u bari sred kala.
    Gledaš kako grana za granom se suši
    I preliva jesen iznad morskih vala
    Umornoga sunca hiljadama šara
    I mre tisuć boja šumom četinara.

    I gledaš kad jutro iz ložnice stupa,
    I slušaš kleptanje izgladnjele čaplje,
    Gledaš kako mesec mlekom brda kupa
    I sanjiva rosa jutrom s ruža kaplje,
    I ne vidiš ništa i koračaš dalje
    Plačući što nebo samo sumor šalje.

    O, misliš li možda, postoji Lepota
    Daleka i čudna, nepojamna nikom?
    Bludeći je tražiš stazama života,
    Očajno je kličeš svojom grubom vikom,
    A vreteno svoje Parka kad razmota,
    Smućen ćeš čeznuti za slućenom slikom
    Neznane lepote. Čuj, u tebi sve je:
    Tobom cvet miriše, tobom sunce greje.

    Tobom nebo plače, tobom gore cepte,
    U carstvu lepote žena krunu nosi,
    Tobom ponoć bludi, tobom zvezde trepte,
    Tobom zlo se ceri, tobom samrt kosi,
    Andjeo i demon tobom s neba sleću
    Tobom Gospod živi, svetovi se kreću.

    (1910)
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  4. #4

    Odgovor: Milutin Bojić

    HIMNA

    Žedan sam te, Slasti, jer u duši čujem
    Krik večite žudnje, i, ko idol sveti,
    Postala si simbol u bolu, u seti.
    Hoću te, Živote, i strasno te štujem.

    U vrtlogu straha ja o tebi snujem.
    Rođen sam da budem prorok onoj četi,
    Što će vedra čela silno tebe hteti.
    Ljubavi i Srećo, ko kobac vas kljujem!

    Dok damari pršte i igraju žile,
    Tonem u dubine, gde se svesno skrile
    U dremežu tihom snene kćeri Tajne.

    Tad vrline pevam dubokim opelom,
    Isturenih usta pijem snagom celom
    Slasti, slasti duboke, beskrajne.

    (1911)
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  5. #5

    Odgovor: Milutin Bojić

    GRIFOS

    Ti, crvena ženo, s očima od vatre,
    Strasna kao more, razbludna ko zmija,
    Tražiš moje hoću, da tvoj žar ga satre,
    I siktanju tvome moj grč bola prija.

    Odlazi, o strasna carice satira,
    I sažeži kose i razgubaj usne,
    I razlupaj mramor nimfijskih kumira,
    I raščupaj nedra krv na njih da pljusne.

    Duboko u mene zarila si nokte.
    Ja u divljem vrisku čupam svoje prsi,
    Grizem sama sebe i jaučem dok te
    Osećam gde piješ moje muške rsi.

    Izmrvljen i krvav, a pijan od zlosti,
    Ja osećam: ponor očiju me guta,
    A tvoj ludi tanac prožima mi kosti,
    Tvoj niobski osmeh mozak mi poluta.

    Celovom bi jednim spržila me cela,
    Ispila svu mladost i drhtanje soka,
    Dok bi tvoja dojka ledena i bela
    Golicala groblje mog sprženog oka.

    Aj, čupao bih ti usne, vrat i oči,
    Smrvljenu, do smrti zasuo te blatom,
    Na nadgrobnoj tvojoj urezao ploči
    Grifosa praćena keruvimskim jatom;

    Velikom i strašnom kletvom iz dubina
    Mrtvu bih te kleo lud od očajanja,
    Pio bih u bolu i, pijan od vina,
    Jecao u ponoć pesmu pokajanja;

    Luče nove vere hteo bih da dižem
    Za vekove nove ko znak vaskrsenja,
    Ja, što ko kraj sfinksa u prašini gmižem,
    Ja, suludi Juda palog pokolenja;

    Apostolskim zvukom simfonije jedne
    Pevao bih himnu što umrle budi,
    Ali... moje usne za usnama žedne,
    A izmrvljen mozak traži smrt u bludi:

    Dršćući te grlim rukom što sva peče,
    Propinju se tebi ispucale usne,
    Duša hoće večnost poljupcem da reče,
    A krv u kap jednu stopi se i zgusne.

    Avaj, sfinkse vreli požudnih usana,
    Ti si ludi demon, što ljubeći davi,
    Ti si vrelo podne mog blistavog dana,
    Orao što žrtvu diže i krvavi.

    (1911)
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  6. #6

    Odgovor: Milutin Bojić

    Plava grobnica

    Stojte, galije carske! Sputajte krme moćne!
    Gazite tihim hodom!
    Opelo gordo držim u doba jeze noćne
    Nad ovom svetom vodom.

    Tu na dnu, gde školjke san umoran hvata
    I na mrtve alge tresetnica pada,
    Leži groblje hrabrih, leži brat do brata,
    Prometeji nade, apostoli jada.

    Zar ne osećate kako more mili,
    Da ne ruši večni pokoj palih četa?
    Iz dubokog jaza mirni dremež čili,
    A umornim letom zrak meseca šeta.

    To je hram tajanstva i grobnica tužna
    Za ogromnog mrca, k'o naš um beskrajna.
    Tiha kao ponoć vrh ostrvlja južna,
    Mračna kao savest, hladna i očajna.

    Zar ne osećate iz modrih dubina
    Da pobožnost raste vrh voda prosuta
    I vazduhom igra čudna pitomina?
    To velika duša pokojnika luta

    Stojte, galije carske! Na grobu braće moje
    Zavite crnim trube.
    Stražari u svečanom opelo nek otpoje
    Tu, gde se vali ljube!

    Jer proći će mnoga stoleća, k'o pena
    Što prolazi morem i umre bez znaka,
    I doći će nova i velika smena,
    Da dom sjaja stvara na gomili raka.

    Ali ovo groblje, gde je pogrebena
    ogromna i strašna tajna epopeje,
    Kolevka će biti bajke za vremena,
    Gde će duh da traži svoje korifeje.

    Sahranjeni tu su nekadašnji venci
    I prolazna radost celog jednog roda,
    Zato grob taj leži u talasa senci
    Izmeđ nedra zemlje i nebesnog svoda.

    Stojte, galije carske! Buktinje nek utrnu,
    Veslanje umre hujno,
    A kad opelo svršim, klizite u noć crnu
    pobožno i nečujno.

    Jer hoću da vlada beskrajna tišina
    I da mrtvi čuju huk borbene lave,
    Kako vrućim ključem krv penuša njina
    U deci što klikću pod okriljem slave.

    Jer, tamo daleko, poprište se zari
    Ovom istom krvlju što ovde počiva:
    Ovde iznad oca pokoj gospodari,
    Tamo iznad sina povesnica biva.

    Zato hoću mira, da opelo služim
    bez reči, bez suza i uzdaha mekih,
    Da miris tamjana i dah praha združim
    Uz tutnjavu muklu doboša dalekih.

    Stojte, galije carske! U ime svesne pošte
    Klizite tihim hodom.
    Opelo držim, kakvo ne vide nebo jošte
    Nad ovom svetom vodom!

    (1917)
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


Slične teme

  1. Milutin Milankovic, srpski naucnik ~ klimatograf
    Autor yige_gui u forumu Nauka i tehnologija
    Odgovora: 2
    Poslednja poruka: 26.02.2007, 20:00

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •