Milutin Bojić - Strana 2
Strana 2 od 3 PrvaPrva 123 PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 16 do 30 od ukupno 36
  1. #16

    Odgovor: Milutin Bojić

    POSLEDNJI IMPERATOR

    Pauk je ispleo mrežu svoju u carskoj palati,
    sovuljaga je zakliktala svoju noćnu pesmu na kulama
    Afrazijaba.

    (Persijski stih)

    Hor modrih zvezda mrkim nebom plovi,
    Ljubičast veo iznad mora blista.
    Noć vizantijska, sladostrasna, ista
    Ko ona kad se rodi Gospod Novi.

    A samo senke s licem ko od lima,
    Poslednji borci carevine šture,
    Čuvaju kule i zidine sure;
    Kao prost vojnik, car je njihov s njima.

    Pleća mu dršću, a iz magle tutnje
    Azijski hati, i blešti vrh vode
    Srebrn rep šajki što po moru brode;
    I huji ponoć puna smrtne slutnje.

    Čuje se rzaj konja koji stižu.
    Care, da li će vojska ispivena,
    Kojoj iz oka kikoće se žena,
    Razbiti vetre što za vlašću sižu?

    Sav narod kleči u stravičnoj pošti.
    Care, čuješ li sva crkvena zvona?
    Na svetu vojnu pozivlju te ona,
    Da spaseš svete ikone i mošti.

    Car, opustivši mač, gleda gde gazi
    Naraštaj novi stazama dolina...
    No gle! Poslednji heroj sramnog čina
    Zamahnu mač, jer kroz noć ko da spazi

    Dva plava oka tek rođena sina.

    (1913)
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  2. #17

    Odgovor: Milutin Bojić

    BAJKA O ŽENI

    Ljubičastom parom diše Zemlja sana,
    Modri su čempresi sagli glave tužno,
    Vrh mrtvoga mora krikne koja vrana,
    U zlatnome bakru tone sunce južno.

    Usijan se pesak beli i preliva,
    Zadrev u nebesa red planina spava,
    Na crvenom žalu slet ždralova sniva,
    Roj mušica dršće iznad rečnih stava.

    Vruć, zapahnut mirom i muzikom boja,
    Sa dosadom Čovek svu tu raskoš motri,
    Leži sirov, krvav, pun dlake i znoja,
    I traži u suncu da svoj odgled smotri.

    Zrelost jedrog dana prazna mu je sena,
    Nejasnih oblika jedno Novo čeka,
    Skup raskoši, sunca, nestalno ko pena.
    - I odjednom on se strašću zacereka.

    Sa jelovih gora slazila je Žena.

    (1911)
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  3. #18

    Odgovor: Milutin Bojić

    SONETI

    I

    O, stara je priča da nosimo maske
    I svi da smo glumci bolji ili gori
    I za laž da Gospod sam nam idol stvori
    I arenu punu magline i praske.

    Ali, vaj, ja danas spazih binske daske
    I tamo gde mišljah iskreni su zbori,
    Gde istine zublja neprestano gori,
    I s prezrenjem gde se prate svetske laske.

    Danas pade idol i sav sjaj se otre,
    U kostur se truo pretvori sav blesak.
    Mesto usred vrta nađoh se pred grobom,

    Odakle s prezrenjem na me zmije motre.
    O, razumem pada strahoviti tresak:
    Ja sam bio glumac i pred samim sobom.

    II

    O, zašto nisi ti ta žena prava,
    Utoka misli, saznanja i žudi,
    Žena što ludi i mrvi i sudi,
    Kojoj se prašta sve i sve se daje?

    I ti si miris u kom beda spava
    Zlatni san, iz kog, vaj, ipak se budi
    U atmosferu oluja i studi,
    Gde zimske zvezde prah taštine taje!

    I mesto mira nov put mi predstoji,
    Da lažem sebe u kom novom hramu
    Duša se moja sama sebe boji,

    Jer vidi sebe pustu, večno samu,
    Kao Ahasfer da besciljno bludi,
    Kleta od onih za kojima žudi.

    III

    Jer video sam sve u tebi tada:
    Sunca i sestre, matere i sene,
    Zvuke i boje, reč i drhtaj pene.
    U mozak moj je dah tvoj bio utkan.

    I zato danas neću čase jada
    I bolni uzdah cveta koji vene,
    Jer još si lepa, puna magle snene,
    Mada u meni krik strasti je sćutkan.

    Stog beži takva, maglena, prozirna,
    Da zapamtim te uvek takvu istu,
    Kao ikonu od zla što spasava.

    Raspi se u prah ko zvezda svemirna -
    i da te sanjam blešteću i čistu
    Što ti ne beše ona Žena prava?

    IV

    Za mene noćas vaseljene nije,
    Oči su tvoje sunca, zvezde, duge,
    Usne skup slasti, osmeha i tuge,
    Kose dah mora i šuštanje šuma.

    Srce zvuk pesme što požudno bije,
    Reč čas zapovest, čas poniznost sluge,
    Cilj si kom vode svi puti, sve pruge,
    Pred kim se ništi gordost ljudskog uma.

    Stvarajmo sobom vidike i boje,
    Svetove nove, no svetove svoje!
    Noćas za tebe samo želim znati.

    Te noći to sam samo reći znao.
    Pa ipak ja sam samo san ti dao,
    A mislio sam celog sebe dati.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  4. #19

    Odgovor: Milutin Bojić

    V

    Ja čitam danas tvoja pisma draga
    Iz kojih topla naivnost se smeje
    I čedna ljubav, koju mladost greje.
    Ja čitam pisma, no sumor me hvata,

    Jer prošlost vrh njih već ostavi traga,
    I tuga Bilog iz vijuga veje:
    Seća se danas strasne čežnje, gde je
    Sahranjen spomen na let belog jata,

    Što ode u noć bez zbogom i kradom,
    Još šum mu čujem kroz magline plave,
    No noćas pahne nekim grobnim hladom.

    Odjek se mrzne, a noć na me sipa
    Leptira mrtvih pokidane glave.
    I dok um slepo po slovima pipa,

    Ja čekam tice da se snova jave.


    VI

    Bol me i tuga naučiše veri
    U praznom hramu, uz šum kiparisa
    Čuo sam odjek sahranjenih misa
    I čuo Boga koji ljubav prašta.

    I gordost koja božanstvom se meri
    Zasu me dahom starih, drevnih spisa,
    I, uz šum jela, kestena i tisa,
    Čuh jecaj srca što sablaz ispašta.

    Tada se začu odjek jedva čujni,
    Kao dva zrna srebra, dokle čile
    Sunčani zraci još topli i rujni,

    Ta dva se zvuka rasuše po hramu
    Zamrvši kao šum najtanje svile
    I ikonostas zavi se u tamu.

    Dve skamenjene suze to su bile.


    VII


    Snovi su moji tebi vrednost dali,
    No ne kajem se što se tako zbilo,
    Znam da se svesno laži gnezdo vilo,
    Snovi su bili, ali snovi slasti.

    Kad s bogova se budu venci sprali,
    Ostaće, kao san na tiče milo,
    Zvuk tvoga mladog srca što je bilo
    Po svojoj volji i po svojoj vlasti.

    I kad izbledi tvoj osmeh i oči
    I sve se biće u sen Prošlog stoči
    I smešna bude suza što se proli

    I podsmeh mnome prospe dah svevlašća,
    Čuću, ko šumor nabujalog hrašća,
    Kucanj tvog mladog srca koje voli.

    VIII

    Ti ideš od nje, ti, sunčani zrače,
    Ti si joj kose milovao, mada
    Sam nisi znao na šta sjaj tvoj pada.
    I njenom oku ti si dao sjaja.

    U tvoj se drhtaj nenadno uvlače
    Osmesi njeni fini, ko ton jada
    Tih osmeha je moja duša rada.
    Zrače, željan sam tvoga zagrljaja,

    Jer dršćeš prepun purpurnoga praha,
    Mirisa njenog osmeha i daha,
    Sav oko mene hoću da se sviješ.

    Ne raspi život svoj slučajem stvoren,
    U dušu moju dubok dubi koren;
    Stani, jer ne znaš šta u sebi kriješ.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  5. #20

    Odgovor: Milutin Bojić

    IX


    Jaduju staze u večer jesenju
    I modra reka ogrće se ćutom
    Ledenim srebrom a po velu žutom
    Umornog lišća dršće puhor tuge.

    Mrak teško spava u hrašću i klenju
    I prožima me pesmom davno snutom
    A u vazduhu pepelom posutom
    Prividja mi se odsjaj tanke duge.

    Grobnički pokrov skrio je sve kute,
    Samo tvoj pogled moje oči slute
    I čujem smeh tvoj koga nema više.

    I toplo mi je u tom predvečerju,
    Dok stupa pozna jesen u paperju:
    To tvoja duša šumi i miriše.


    X

    U tebi mi je mladost pogrebena,
    Sunčana jutra, podnevno plamenje,
    Ljubavi čedne poslednje pramenje
    Sazreo cvet se rasuo nečujno.

    Opelo čujem i pesma crkvena
    Sipa na mene magline jesenje,
    Umorno plaču poljane i stenje,
    Modro je sve što beše tako rujno.

    Zar nisi gorda kao bescen urna
    U kojoj leži prah mrtvih careva?
    A ti si tužna. Stid ti obraz preli.

    Razumem. Ova noć svetla i burna
    Traži u nama blesak palih dneva.
    Umrlog Boga mi bi Vaskrs hteli.

    Ponoć je. Zadnja zvezda dogoreva.

    XI


    Sever je pleo granama opelo,
    Pobožno zima spuštala se s gora,
    Iz svoga sivo-plavetnoga dvora;
    I jablanju se grčila imela.

    Ježi se reka i inje belo
    Kao niz sitnih papratovih spora
    Prevlači slojem zaledjenih bora.
    Zima je carski veo poljem plela.

    Reka se mrzne, ali pokušava,
    Sve čari koje dalje juge brode
    I raskoš zime da u sebi stoči.

    Ali od svega što se ocrtava
    U ogledalu nesledjene vode
    Ja vidim samo tvoje tople oči.


    XII


    Čuj kako je noćas šum cvetova rečit,
    Zbori nam o Novom s puno slasti mamne,
    Prepun nezasitosti, prepun čežnje plamne.
    Iz svakoga cveta hoću po kap jednu.

    Kidajmo ih! Ali niz je njihov večit.
    Redjaju se boje presvetle, pretamne
    I igre mirisa slatke i pomamne
    Kidajmo ih pre no izdahnuti htednu.

    No sve ih je više, a staza se širi,
    Vodi li nas na groblju, gde se svesno miri
    Bezbrižna veselost i starački sumor?

    Mirisi nas guše, no cilju smo bliže.
    S tajanstvenog brda poklopac se diže,
    U dnu pećine se blista natpis: Umor.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  6. #21

    Odgovor: Milutin Bojić

    XIII


    I srešćemo se opet jedne zime
    U maglen suton pun uvelih nada,
    Ti nećeš biti ni strasna ni mlada,
    Ali još svesna svega što se zbilo.

    Blesnuće stari tvoj osmeh i njime
    Ti vaskrsnućeš sva, i maskarada
    Prošlih celova, snova, serenada,
    Prhnuće kao prezdravelo krilo.

    No to će biti za trenut, a potom
    U naše oči leš će maja leći
    I taj trenutni osmeh će izreći

    Sud nad nekada voljenim životom:
    Ono što tada zvasmo život ceo
    Beše tek jedan mali deo, svetli deo.


    XIV


    Tražio sam jedno novo nebo, da bih
    Zagnjurio dušu sa snovima svima,
    Dušu punu praznih oseka i plima,
    Dušu, čiji kuti behu laži siti.

    Ti splet svojih želja nevinih i slabih,
    Uzdahe svih noći, svih leta i zima,
    Pesme svih sotona i svih serafima,
    Htela si u jedan kip svih snova sliti.

    Oboje za istom žudili smo slikom,
    Vodjeni nejasnim lutali smo dugo,
    Ko da nazirasmo mrakom jedno drugo.

    I rekosmo reč, što ne rekosmo nikom
    Na susretu prvom, mada nismo hteli
    Mi smo se voleli, pre no smo se sreli.


    XV


    Niz spomena spava u tome koralu,
    Što čas bled, čas modar, čas krvlju preliven
    Čuva jedan sonet na dnu duše sakriven:
    Na usnama tvojim spomeni se jate.

    Na njima odsvirah poljubaca skalu.
    Šum beše čas zvonak, čas bolno razliven,
    Čas hladan i kao od olova saliven,
    Čas jedar ko pesma što pozdravlja svate.

    Prosnili smo bajke umrlih vremena,
    Osetili draži stalnosti i mena
    Što su nas stvorile poniznim i holim.

    Sveg pakla, sveg raja odsvirasmo šumor,
    Svu hučnost, svu sreću, sav jauk, sav sumor,
    I sad znamo samo jedan akord: Volim!


    XVI


    Pamtim zimsko jutro, kad si suznim okom
    Gledala u moje oči što te vole;
    Htela si da vidiš u dnu duše, dole,
    Da li spava ljubav ili vešta gluma.

    Gledaš dugo, dugo. Zora teče tokom.
    Ali tvoje oči, negda smelo hole
    Video sam tada kako ćutke mole.
    Svud tiho. Smrkova šuštala je puma.

    I sad, udaljen, vidim tvoje veđe,
    I kad ne bih hteo ni ime ti znati,
    Tvoj me tužni pogled kao senka prati.

    Ne umem da grešim, ko što činih pređe,
    Čudna ljubav vlada u srcima našim:
    Sad te volim, a tvog uzdaha se plašim.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  7. #22

    Odgovor: Milutin Bojić

    XVII


    Ne beži, noći, otpočela setom
    I tankom mrežom jednolikog tkiva,
    Jer ko bezdan, u te se uliva
    Dah strepnja, što će uzdahe da broje.

    Za svakom zimom i za svakim letom.
    Stani sad dok se mladi san uživa,
    Neoskrnavljena sreća dok se sniva,
    Sad kad smo samo ja i nebo tvoje.

    Stani, da ti se ispovedim, stani,
    Ali ti ideš nemo svojim tokom
    Sledeći jednom promislu dubokom.

    Ti ne razumeš reč ni pogled sani.
    Čedna i hladna reč Večitog pratiš:
    Ni s kim da kličeš i ni s kim da patiš.


    XVIII


    Noćas smo čuli Pana kako rida,
    Dršće u svome jadnome odelu,
    Litiju leta isprativši celu,
    Ko zadnji heroj vojske koja gine.

    On gleda kako lišće kiša kida,
    On zna da to je predgovor opelu:
    I njemu sprema smrt odeću belu,
    No neće moći nikad da je skine.

    On hoće mlados i rumena krila
    A mi smo brali cvetove aprila.
    I on zadrhta zbunjen u tom času.

    Ko borac htede dostojno da padne
    I smrću pesmu o lepoti dadne:
    Kameni Pan se u roj zvezda rasu.


    XIX


    Vaskrsnuo je jedan bokor svenut
    Pun vrele boje mladalački jasne,
    Ohol ko lepe kraljice iz basne,
    Rasuvši miris uzdisanja vrela.

    Iskušenja je zacario trenut,
    Plavio me je dah lepote strasne,
    Ljubavi jedne krvave, a kasne.
    Što meni za svog kumira je htela.

    I drhtao sam kraj raskoši što je
    Nudila svoje mirise i boje.
    I tad utekoh sav stidom obliven.

    I uzbrao sam, ko krišom, pun žudi
    Cvet jedan, što mi još miriše grudi,
    Cvet tužan, beo i u kutu sakriven.


    XX


    Zviždala je zima, kad smo ovde bili
    Kraj ovoga žbuna, što sad zelen lista,
    Po kome proletnjeg sunca sjaj se blista,
    On sad čudno šušti i kao da mi veli:

    "Voleo si onda i kad sever cvili,
    A danas si tužan. Poljana je ista
    I vedra i mlada, a nebesa čista.
    No tvoj pogled luta, jer on Prošlo želi.

    Izvan duše svoje ti se sreći nadaš;
    Sadašnje ne pojmiš, a zbog prošlog stradaš.
    Ja, dovoljan sebi, ne znam pesmu jada.

    Prospavam mrazeve s oblacima sivim
    I budim se, da se samom sebi divim
    I zaspaću večno, kad me umor svlada."
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  8. #23

    Odgovor: Milutin Bojić

    XXI


    Svu tugu svoju u te bih da skrijem
    I da, drukčiji no što me svi znaju,
    Na tvome nedru, ko u rodnom kraju,
    Krišom od ljudi suze svoje lijem.

    Samo tvoj da sam, i sav da se svijem,
    I da me oči tvoje vode raju,
    U kut gde boli i uzdasi staju:
    Iz tvoga oka da utehu pijem.

    Moj bol je velik, od sveg bola veći,
    I samo tebi, tebi ću ga reći:
    O, budi svedok moga iskušenja!

    I vratiću se čist, u svet pun gada
    I vratiću se bez greha i jada.
    O, budi crkva i Bog mog spasenja.


    XXII


    Po oluji ti noćas pozdrav šaljem.
    Slušaj kako mi šum raskošno svira
    I sanjiv suton sa oblaka spira
    I pahuljice nagle rasejava.

    Čuj, tutunji, žuri svom cilju sve daljem,
    Tisuć mirisa u zagrljaj zbira
    I rastura ih stazama svemira.
    Nek nadje tvoje oko koje spava!

    I nek tvoj lepi lik mu tutanj smiri,
    Da stane, da te pomiluje meko
    I da othuji daleko, daleko

    I dok se tvoje oko tiho širi
    I oko tebe niz mirisa plete,
    Da čuješ moju dušu punu sete.


    XXIII


    Čitave noći sažižu me, peku
    Negdašnji snovi proživele sreće
    I teški sumor sagiba mi pleće
    I samo čujem smrti tešku jeku.

    I žudim kosu tvoju tako meku.
    A čežnje moje, sve dublje, sve veće,
    Očajna neman crnom kosom sreće
    A oko grli pučinu daleku.

    I sve je pusto u okolu celom
    I raskoš boja zvoni im opelom
    Ko sjajni prolog neke patnje grozne.

    O, čemu sjaj taj što dan očarava
    Kad moja sreća na dnu Prošlog spava?
    I tiho jecam sred večerei pozne.


    XXIV


    Sav sjaj što neću kraj mene se jati,
    Sva praznina laska strasno me celiva
    I hučnom igrom žudjen idol skriva
    I orgijama sunca hod mi prati.

    O, ja bih hteo sav taj raskoš dati,
    Da srce krišom tajnu slast prosniva
    U kaplji svetoj što se ćutke sliva,
    Za kojom žudno sav moj život pati.

    No nikad možda ta nevina želja,
    Ta liska krila od čednosti belja,
    Neće ko kruna i dar sudbe biti.

    Poslednja meta ostvarena s mukom
    Tutnjava večnom vratiće se hukom,
    A ja ću tihi, tihi sumor sniti.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  9. #24

    Odgovor: Milutin Bojić

    XXV


    O, kako boli na dnu duše sane,
    Ko crna slika nemoćnoga Hoću,
    Ko bela avet što krv siše noću,
    Duboka ljubav bolom skrite rane:

    I kada zora u purpuru plane
    I suton rumen zrelom peva voću,
    Ja skrivam svoju očajnu samoću
    A suaz posred divljeg smeha kane.

    I oči blesnu, usne zatrepere
    I žudnja cikne i morem se prospe.
    A nebo modrim zvezdama se ospe.

    I kao grešnik bez svesti i vere
    Prinosim dušu ognju što se puši.
    I Bog još jedan u duši se sruši.

    XXVI


    Nemi su za mene oltari ko stene,
    Amvona nema da mi očaj čuje,
    Oprosti čežnji koja sebe truje,
    Da pojmi dušu i idole njene.

    Smrznut je talas da barku pokrene,
    A samo ponoć teški čekić kuje,
    I grozni Tartar mednu lavu bljuje,
    I jure patnje da nade zamene.

    I svu noć tako pustim gradom bludim
    I tebe tražim i svoj oltar žudim,
    Zabrinut gledam nebesa što ćute.

    I ništa neću od života ovog
    No milostivog nekog Hrista novog,
    Da isplačem se u njegove skute.


    XXVII


    Završila se jedna tiha drama,
    Vetar je cveće razneo poljanom,
    Šinula bura nad nežnošću sanom,
    Ti ne znaš šta se odigralo s nama.

    Ti si mi srce uzela što plama,
    Da pakosno se sladiš novom ranom,
    Danima dušu varala bi manom,
    Da tobom zadnja završi se gama.

    Stara se priča ponovila snova:
    U stari grob je došla tuga nova
    A mislio sam mladalačkom čašom

    Da pevam himnu, pojen srećom našom.
    O, zašto, dusi, crnom rukom vašom
    Na starom krstu pozlatiste slova!



    XXVIII


    O, jadni moji krinovi i lale,
    Spustite glave, treba da se vene,
    Nećete više u jutarnje smene,
    Osmehe čuti i klike i šale.

    Razbijte biser, sedef i korale
    I lijte suze, jer su crne sene
    Pale na izvor ružičaste pene,
    I drobe ahat i crne korale.

    Nekad mirisom k sebi ste me zvale
    I bele liske za poljubac dale,
    U čas kad reči i kad boje plene.

    A sad je tužno svud kud oko trene.
    O, jadni moji ljiljani i lale,
    Nemamo sunca. Treba da se vene.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  10. #25

    Odgovor: Milutin Bojić

    XXIX


    Hodite opet, moje noći mile,
    Noći lutanja i vinskog dima,
    Prezreo sam vas, ko boce od lima
    Kad njene ruke o vrat mi se svile.

    Tad drugo vino usne su mi pile
    Zenice njene. I videh u njima
    Svu čar, o kojoj tek se privid ima.
    I moje oči greha su se krile.

    Vaj, treba, noći, opet s vama sada,
    Ruku pod ruku, u kal gde se pada.
    No, avaj, danas tudje ste i strane.

    Daleko moje odbeglo je juče
    Jer nikad više zrak zgašene luče
    U vašem nedru ne može da plane.

    Tudji smo, tudji, moje noći mile.


    XXX


    Večeras, mala, čuj kraj jedne priče:
    Bio je jedan džin svemoćne vlasti,
    Orkan je rob mu bio s puno časti,
    A on je more šibao što riče.

    I jednog dana Ninfa topla, meka,
    Dade mu pehar prepun čedne slasti,
    I on se opi od detinske strasti,
    I u trk pusti u polja daleka.

    Zauzdan orkan i sunčane zrake.
    I jednog dana usred igre lake
    Ona mu razbi pehar, kad ga tače

    Najsladju kap da posrče zanesen,
    I sad, eno ga. Usred Maja jesen!
    I on ko kepec bludi sam i plače.


    XXXI


    Ko ustremljene dve buktinje sveže,
    Uz praskav požar rastopljene smole
    S vriskom fauna i nimfi, što gole
    U susret jure, kroz vijor što reže.

    I krše stabla i kidaju mreže,
    Naša su srca što se večno vole
    Skrhala strela, što su se zabole,
    Stopila hude smetove što sneže

    I uzdrhtala i žedna i žudna
    U krvavom se zagrljaju slila,
    Zderavši čežnju, što se vrh njih svila.

    Ko tanki veo i ko magla studna,
    Pijući plamen, da stope i sprže
    Rastanka zvono, što zvoni sve brže.


    XXXII


    O, nek ti rekne moj poljubac, što se
    Svršava novim poljupcima, da je
    To usklik žudi koja večno traje,
    Pesma usana što se krvlju rose.

    I preko voda čežnju strasti nose,
    Kupeći sunca i cveće i kraje,
    Žud ludih noći kada razum staje
    Da spuste tebi na usne i kose

    I da usade u zenice tvoje
    Mirise, zvuke i zvezde i boje;
    I ko pobednik što gine na meti

    Uz šumni pljesak, kraj u njemu stečem
    I da ti njime pesmu sunca rečem
    Kad rastaviti usne znači: mreti.

    (1916)
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  11. #26

    Odgovor: Milutin Bojić

    XXXIII


    Igra pustim grobljem težak dah bagrenja,
    A dva stara vrana na crkvenom krovu
    Grakću ko da mrtve iz grobnice zovu.

    I aveti pune noćnog pramenja
    Pričahu mi čudnu povest u noć ovu:
    Stare duše togu obukle su novu
    Stari dah je, samo odeća se menja.

    Ja sam bio mrtav ili žive stvari.
    Jer sve beše isto: drveta i seni
    I nebo i zemlja i leptiri njeni.

    A kad sutra zora rasu svoje čari,
    Ja pozdravih sunce i nebesa plava
    Ko mrtvac starog koji vaskrsava.

    (Bez datuma)

    XXXIV


    Odlazi od mene i toni u kalu,
    Idi putem kojim duša mrtva biva,
    Putem gde se mladost trenutno uživa
    I predaje ludom i poročnom valu.

    I kad jednog dana tvoju glavu malu
    Osetiš da jesen pepelom pokriva,
    Zaplakaćeš gorko bolom srca živa
    Što si čar lepote stočila u šalu.

    Tad ćemo se sresti. Daleko, beskrajno
    Biće naše duše toga bonog časa.
    Tad ćeš osetiti kako se talasa

    U tvom srcu ljubav spržena očajno,
    I moje ćeš oko koje slava greje
    Osetiti kako ponosno se smeje.

    Pojmićeš, no dockan, šta ostaje trajno.

    (1917)

    XXXV


    Guslari, gde ste? Steg naš je razvijen
    I krv je pala i groblje je sveže,
    Sinovi hrabri liticama leže
    A narod ceo u crno zavijen.

    Gluslari, gde ste? Vrag naš je razbijen,
    No još nam guja plete muklo mreže
    I brige naše mlade glave sneže,
    Posljednji gutljaj bolja je ispijen.

    Guslari, gde ste? Pitah na sve strane,
    Ustajte svetle da slavite dane,
    Veći ste od nas! Iz groblja se začu

    Iz svakog srca veća pesma teče
    No što je moglo gudalo da reče,
    Jer ljudi ćute kad vekovi plaču.

    (1917)

    XXXVI

    SUTONI


    Vaj, svaki je suton neprijatelj za me.
    U moju dušu sumnja se prikrada,
    Jer vidim da smrtna harmonija vlada
    U toj mešavini svetlosti i tame.

    I tad kao heroj posle strasne bitke
    Odmorišta hoću bez strasti i žara,
    Već da mi se duša na duši odmara
    I da miluje me blage ruke vitke.

    Jer u suton grudi pune su mi plača.
    Možda je to skrven bol što danju ćuti
    A u suton jasno, kada mru trenuti,

    Oseća kako se u starost korača.
    More prolaznosti dan svirepo guta
    Hladno za bol duša što u njemu pluta.

    Strah me od samoće kad vreme korača.

    (1917)
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  12. #27

    Odgovor: Milutin Bojić

    XXXVII


    Nemoj da se kaješ kad me budeš srela,
    Na svetlome drumu, ka Velikom Hramu,
    Kad te mimoidjem uplakanu, samu,
    Prezrenu od sviju. Ti si tako htela.

    Gledaćeš iz kuta, umorna i svela,
    Zavijena u greh i poročnu tamu,
    Ne oplakuj tada svoju bolnu dramu.
    Svakidašnja priča...ti si tako htela!

    Mada nijedan ti pogled neću dati,
    Ipak u meni će spomen zadrhtati,
    No moj gordi osmeh taj uzdrhtaj skriće.

    I dok moju glavu sveže ruže kite,
    Za te, odevenu u podsmeh i rite,
    To bolno saznanje osmeh neba biće.

    (1917)

    XXXVIII


    Oproštaj će doći i za te, no kasno
    Doće će jesen tvog palog života,
    Kad izbledi mladost, potamni lepota
    I utrne oko vatreno i strasno.

    Taj oproštaj tada zboriće ti jasno,
    Kao najstrašnije sručena sramota,
    Zaostalu čast da lancima obmota
    I iz duše tvoje krikne poluglasno.

    Očajno prezrenje svog vlastitog pada,
    Kad prljava duša ničem se ne nada,
    I bol na nju pada kao kiša pozna.

    Raščupane kose, razdrtih ramena,
    Bićeš svakodnevna slika sitnih žena.
    Oproštaj će doći ko presuda grozna.

    (1917)

    XXXIX


    Zašto kad me tvoja reč gorko zaboli
    I kada kroz tebe sve u meni plače,
    Privlače me tebi sve više i jače
    Neki nepojamni talasi i tmoli?

    I kada te mrzim, taj moj bol te voli
    I dok moju dušu tvoji gresi tlače,
    Ko očajnik s čijeg čela sjaj se smače,
    Želim te tad, kad me bol zbog tebe skoli.

    I nikom ne mogu bol u srcu skriven,
    Bol, u teški teret ko od tuga saliven,
    Reći tako toplo, sav patnjama smoren.

    I ja kao ludak u bunilo padam
    I hteo bih da se samo tebi jadam
    Za taj bol koji je baš od tebe stvoren.

    (1917)

    XL


    SVEŠTENICI



    Naša plaha mladost ne oseća bezdnu,
    Za nju put je greha belasanje magle,
    Ka životu bola naša srca nagle
    I za strašću tuge jedra prsa čeznu.

    Smrt niti nam strasti niti srca reznu,
    Niti da u suzi oči nam zamagle:
    Naše su se oči s pobožnošću sagle
    Pred grobljem bogova što u srcu greznu.

    A kad rub crveni suncem s jutra blesne,
    Hodamo ko heroj ponosit u jeci,
    Novom hramu bola, gordi, duše svesne.

    Neka urla Kerber! Cepte trske mnoge;
    Mi u belom ruhu ko afrički žreci
    Grehom novom Judi opraćemo noge.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  13. #28

    Odgovor: Milutin Bojić

    XLI


    SEDAM SMRTNIH GREHOVA



    O, grešio sam svih grehova sedam,
    Gordost i gnev mi zadavahu rane.
    Kad ljubomora mojim okom plane,
    Prezrivo grešne pokajnike gledam.

    O, sitio sam utrobu bez mere,
    Lakom na sreću bio sam i bivam
    I o lepoti tako slatko snivam,
    O, grešio sam svim gresima vere.

    Pa ipak bedni svi su gresi ovi
    Kad sladostrašće poji život srećom
    I traži zmiju iz raja izmaklu.

    O, sotonom me, o Bože nazovi
    I daj mi moći da snagom sve većom
    U grehe tonem i da stremim paklu.

    (Bez datuma)

    XLII

    KOMEDIJA LJUBAVI



    Umoran sam draga, od ljubavi naše
    I ko teški teret na oči mi pada
    Nesvestica puna i sreće i jada,
    Ko pijanstvo posle iskapljene čaše.

    Vaj, znaj, mene takve nejasnosti plaše.
    Moja jasna duša večno sreće rada
    Uzbudjena dršće i gubi se kada
    Zasiti se, kad ko heroj sablju paše

    Posle mnogo borbi i presit pobeda,
    Jer nikada do kraja tom neredu reda!
    Ravnodušno slušam glas ti istovetan.

    A do skoro ja sam treptao sav zbunjen,
    Kad ti taknem usne, svet za mene cvetan,
    A danas te šalim kao cvet okrunjen.

    (Bez datuma)

    XLIII

    GREŠNI SONETI


    (sin zemlje)

    Zagrmeće Gospod u strašni dan suda,
    A ja ću mu reći: "U najcrnjem mraku
    Tvoju reč sam čuo gvozdenu i jaku
    I zbog njih počinih svoja dela luda.

    Ja sam hteo razlog života da rešim
    I čuh glas tvoj da me zemnoj slasti vuče,
    Jer zemaljskih tajni da mi da ključeve.
    Tvoje srce me je učilo da grešim.

    I neću mu reći da se za to kajem."
    I reći će Gospod: "Raj ti neću dati,
    Tu bolnicu gde se od dosade pati.

    Ni pakao neću: stvorićeš ga rajem.
    Nagradu dobijaš ko ni jedan čovek:
    Bićeš večno ništa od danas i dovek."

    (Bez datuma)
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  14. #29

    Odgovor: Milutin Bojić

    Mladost

    Ja znam samo da hoću, a ne znam šta hoću.
    Stotinu bih stvari u jedan mah hteo,
    bežao bih u svet, tražio samoću
    i kad bih mogao na nebo se peo;

    Svirao, pevao, bez reda i veze
    melodije lude, očajne i drske
    kako plamti nebo, kako plaču breze,
    kako svira vetar i vapiju trske.

    Kao kakav divljak azijskih plemena,
    što besni od bola, a nesrećan nije,
    šibajući tela obnaženih ena
    u daire lupa, jauče i pije.

    Zatim traži pesme dotle nečuvene,
    da taj bol bez bolla iz grudi mu gone,
    i ja praskam, besnim, krv struji kroz mene
    i stotine struna u svesti mi zvoni.

    U koštac sa sudbom! Tada praskam, dokle
    ne klonem sav smožden kao trula masa,
    tada, kao čovek koga Gospod prokle,
    hulim Boga, da se nebo ustalasa.

    To sazrela mladost nekog cilja traži:
    Htela bi iz duše, iz srca, iz grudi.
    Čak i bol bi htela:kad je bol razdraži,
    da se troši, krši, i besni i ludi.

    (1910)
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  15. #30

    Odgovor: Milutin Bojić

    Vrane

    Gledao sam dugo kako lete vrane.
    Crne kao mladost kad u nevrat tone.
    U daljini zapad katkad bleskom plane,
    A nad njime sivi oblaci se gone.
    Bez krika, bez cilja letele su vrane.

    Crne, istovetne, strašnu priču zbore,
    Kako je užasno s drugim jednak biti.
    Tišina: prolaznost i večnost se bore.
    Sve kraj mene pada u njihove niti.
    Ala je užasno s drugim jednak biti!

    Krik jedan, pun strasti, začu se u noći.
    To vran jedan kriknu. Jato za njim grnu.
    A on je kliktao, svestan svoje moći,
    I vodio cilju braću svoju crnu.
    Ćuteći su vrane letele u noći.

    Ja sam zadrhtao. Čini mi se tada
    Da sam bio sličan kakvoj čednoj ženi,
    Što, pošavši stazom na kojoj se pada,
    Trza se, a stid joj obraze crveni.
    Te večeri Volja rodi se u meni.

    (1910)
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


Strana 2 od 3 PrvaPrva 123 PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Milutin Milankovic, srpski naucnik ~ klimatograf
    Autor yige_gui u forumu Nauka i tehnologija
    Odgovora: 2
    Poslednja poruka: 26.02.2007, 21:00

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •