Ez opozit tu prvi, POSLEDNJI SUSRET
Strana 1 od 2 12 PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 1 do 15 od ukupno 19
  1. #1

    Ez opozit tu prvi, POSLEDNJI SUSRET

    Običan, isti kao oni raniji, možda samo malo umorniji, nedorečeniji. A možda i ne. Možda veseo skroz.Tek, pozdravili ste se najobičnije, ili poljubili, rekli "ciao, vidimo se", otišli. I mislili da ćete se videti ponovo (jeste li mislili? ma da, jeste, jer, i ako se sve rastezalo, mislili ste, da..). I samo, u nekom trenutku - jer vreme je, osim toga što je kvalitativna, po svojoj najpovršnijoj, a opet suštinskoj definiciji kvantitativna kategorija - samo ste u nekom trenutku znali da je vaš prethodni susret bio vaš poslednji susret (da se razumemo, ne računam moguće SMS-ove, čak telefonske pozive, mislim na ono kada ste ćeretali i ćutali zajedno).

    Opišite neki svoj poslednji, naknadno spoznat poslednji susret. Jesu li i vaši "obični" kao i moji? Jeste li posle svega prevrtali u glavi rečenice, jeste li se trudili da se setite kako je toga dana on(a) izgledao(la)? I upisujete li retrogradno nagoveštaje koji su vam govorili da se više nećete videti? Ili su ti nagoveštaji već postojali? I šta ste mogli da kažete, kakav pokret rukom je trebalo da učinite, jeste li se okrenuli da ga/je pogledate dok odlazi (patetično je razmišljati o tome "šta bi bilo da je bilo", pa šta ako je patetično)?

    "Obični" poslednji susreti. O njima razmišljam.

    by Zelda

    ...tema nije moja...jednom, jedna čarobna devojčica je razmišljala ovako...noćas, razmišljam o njoj...i o poslednjim susretima...

  2. #2

    Odgovor: Ez opozit tu prvi, POSLEDNJI SUSRET

    Jedan poslednji susret, koji je prvi na listi mojih poslednjih susreta, nema baš mnogo veze sa originalnom temom, ali je najsnažniji koji se meni desio, i najposlednjiji do sada.

    Bio je jedan čovek, mudri, dragi, plemeniti, sa najdubljim plavim očima na svetu. Nikada nismo bili strašno bliski, živeo je daleko, sretali bismo se po jednom dva puta u godinu dana, gledao bi me, posmatrao kako rastem i postajem čovek. Tajno, bez mnogo euforije. Desio se jedan rat, pa mi ga je doveo bliže, da gradi neke kuće u svojim kasnim 70-tim godinama i smeta ostatku sveta zato što je vredan, i zato što je isteran iz svoje kuće. Opet bismo samo ponekada porazgovarali, ali sve reči bih pamtila, to nisu bile makar kakve reči, to je bila riznica mudrosti. Nije voleo da ga grlim i ljubim, govorio je "Nemoj da me ljubiš, ja sam star, daj da ja poljubim tvoju ruku." Nisam ga slušala, i starog sam ga mnogo volela.
    Od kada ja više nisam tamo, uvek kada bih odlazila da obiđem roditelje i brata, on je bio moja sledeća stanica. Sedeo bi pored peći i dodavao drva u nju, ako je bila zima, ili bi sedeo u hladovini svoga oraha, ako je bilo leto. Štap stari, koji je sam napravio, uvek je bio naslonjen uz njegovu stolicu.
    U leto 2005, sredina juna meseca, bila sam kod njega, pametno me gledao i samo bi ponekada progovorio "Sve si ti to dobro uradila, sve ti to znaš." Trebala sam da krenem i da se pozdravimo, ja sam mu rekla "Čuvaj mi se i vidimo se kada opet dođem.", a on je meni rekao "E srećo moja, neka si ti meni živa i zdrava, a to da li se mi vidimo ili ne, ko to zna." Meni je sve bilo jasno. Nekoliko dana kasnije, dok sam kucala neki rad, u mojoj iznajmljenoj sobici u jednom holandskom gradu javili su mi da je deda umro, da je bio u bolnici samo dva dana i da se nije mučio, da je otišao lepo i polako kako je i živeo.

    Eto, one druge poslednje, na koje se odnosi ova tema, doćiću već nekada sa njima, mada nemaju oni tu snagu.
    Poruku je izmenio euridika, 15.03.2009 u 21:12 Razlog: izvrnuta slova
    "...There is a crack in everything. That's how the light gets in..."

  3. #3

    Odgovor: Ez opozit tu prvi, POSLEDNJI SUSRET

    Nismo nikad bili zvanicno zajedno, iako smo bili zajedno svuda, ali kad bi me pitali da li imam nekoga, rekla bih da nemam. Steta, zaista, moja, ispala sam glupa. Tu noc, ugrizao me je za usnu, kao da je to bio zig, da znam da sam bila njegova, iako to nikad ni nisam bila. Glupaca. Ta krv koja mi je.. pa potekla niz bradu, samo je nagovestila kako uopste ne osecam fizicku bol. Do psihicku. Nikada kao to vece me nije poljubio. Niti ce, pretpostavljam. Mada, kad se osvrnem, iako to ne volim da radim, kao da sam znala da je to poslednji put. Vidjam ga sada, i vise nego sto bi mi trebalo da podnesem a da nije moj, ali susret usana je bio poslednji.

    Znam to.

    Ne zelim da silim, niti da previrem po nekim koferima zaturenih osecanja, ali da sam znala, da sam razmisljala, da sam bila.. hrabrija.. bilo bi lakse, iako cak ni sad u to nisam sigurna. Mozda bi me prihvatio, samo da sam mu dala sansu. Ovako, moram da prihvatim da sam ga izgubila zauvek. I shvatam jbg, shvatam sta sam imala (ili nisam) tek kad sam to izgubila.
    Krek, krek.. Ne gudra

  4. #4

    Odgovor: Ez opozit tu prvi, POSLEDNJI SUSRET

    Još uvek ne želim da se pomirim s tim da je to možda bio poslednji susret. Obuzme me užas od te pomisli... Ne, ne, videćemo se opet. Ja jednostavno ne mogu da razmišljam drugačije... Samo da je sreće i zdravlja, zdravlja, zdravlja...
    Vrag odneo šnalu...

  5. #5

    Odgovor: Ez opozit tu prvi, POSLEDNJI SUSRET

    Beše to baš skoro...a opet tako davno, kao prošli život da je...
    U zemlji sunca, koride, toreadora i bikova...u jednom Hotelu, nalik na toliko drugih hotela po svim ostalim gradovima Evrope u kojima smo bili...
    I beše to ta noć, njegova poslednja...ujutu rano imao je let...
    Do kasno u noć sedeli smo pored mora, jeli paelju i pili Colu...i pričali..
    Po povratku u Hotel, u taxiju smo ćutali, beše to neka teška tišina, to mi je i tada bilo jasno, ali nisam znala odakle potiče...rastali smo se ispred lifta, kod recepcije...
    Već me hvatao san kada je zazvonio telefon - samo sam rekla: dođi - kako znaš? - nije ni važno, dođi.
    Došao je.
    Bila je to prelepa noć
    Zaspala sam osećajući kako me jako grli, i njegove noge uplete sasvim u moje...
    Ujutru ga nije bilo više tu...probudio se rano, ja nisam čula, nisam osetila...ni sama ne znam kako...najteže mi pada to što nisam videla kako odlazi...

    Javio se kada je sleteo...bila sam u prodavnici, kupovala baš njemu baš onaj sat koji je dan pre toga rekao da mu se mnogo sviđa.
    Nisam bila sigurna samo da li crni ili srebrni...odlučih se za crni
    Upitah kada sam mu čula glas - vidi, ne znam da li sam pogrešila...
    Jesi, pogrešila si - odgovorio je pre nego što sam uspela da završim rečenicu
    Šta sam pogrešila?
    Što si spavala sa mnom prošle noći...

    Tada sam znala.

    Samo sam rekla: Ta noć se nije dogodila...zaboravi je

    I to je bilo to.

    PS. Bar sam sat pogodila - dobih sms: Sat je vrh vrhova
    "Frankly my dear, I don't give a damn!"

  6. #6

    Odgovor: Ez opozit tu prvi, POSLEDNJI SUSRET

    Noc ...
    Topla avgustovska.
    Valovi tiho zapljuskuju obalu, iz daljine jedva cujno dopire muzika u vazduhu se oseca miris cempresa ...

    Gledam ga i upijam, svaki pokret, svaku izgovorenu rec i oci ... te oci plave poput mora , koje se prostire ispred nas ...Nikad vise nisam srela takve oci ...

    Sutra odlazim, znam.
    Koferi su spremni, zelje spakovane negde na dnu, stvarnost sa nestrpljenjem kuca na vrata.
    Prica ... o planovima, o zeljama,o nama ...
    Cutim.Gusi me nesto ...
    I smesim se da sakrijem gorcinu, jer on ne sluti da sutra za nas ne postoji, da odlazim zauvek iz njegovog grada.
    Svice ...
    Budi se novi dan.
    Rastajemo se ... mase mi i gleda me onim ocima nesvakidasnjim,plavim,njegovim ...

    Smesim se , a dusa se kida na komadice.

    Zbogom Z.....

  7. #7

    Odgovor: Ez opozit tu prvi, POSLEDNJI SUSRET

    Srecemo se mi jos uvek....stizu mejlovi,rucamo u Maderi kad je u gradu....
    pa ipak...
    bio je jedan susret za koji sam znala da je nekako poslednji...
    Nismo se videli pre toga cetiri godine,moja velika ljubav i ja
    Usao je u stan,seo,naspram mene....
    pricali smo,smejali se,hodao je po stanu kao da je domaci....
    u jednom trenutku sam ga gledala i mislila:Lep je.Cak i lepsi nego ranije.Bog te,bas je lep.I kad se smeje,lice mu svetli.Ali meni vise ne drhte kolena.Sta to moze biti? Je li to znaci da je gotovo? Da sam konacno zavrsila s tim?
    On je pricao i pricao....ja sam uhvatila sebe kako mislim na nekog drugog,starijeg,manje lepog...
    to je bio nas poslednji susret
    mislim da je i on to znao
    da ne drhtim vise,da vise nije moj svet...
    ---------------------
    kad dodje izdaleka,zove,idemo na rucak...poslednji susret se vec desio,nema vise bojazni...
    Ploviti se mora i bez broda ..

  8. #8

    14 Odgovor: Ez opozit tu prvi, POSLEDNJI SUSRET

    Maj mesec...
    Bila sam na početku... za koji sam znala da mi donosi najveću sreću...
    Ne bih ja, bila ja, da nisam ''čačnula''... Da nisam sebe stavila na probu... Definitvino testirala osećanja...

    Novi stan... odičan ručak... sve mi je delovalo... nekako usiljeno... gorak ukus, koji sam želela da probam još jednom...

    Onda su nam progovrile oči... Njegove su govorile da je sretan zbog mene... Moje... da sam sretna i prokleta, jer želim da imam i jednog, i drugog...

    Izletela sam iz stana, našla se u odjednom meni nepoznatom delu grada... ili sam sebi bila nepoznata sa najzad izgovorenim: ''Ne!''
    Ako vam deluje da je sve u redu, nešto vam je promaklo.

  9. #9

    Odgovor: Ez opozit tu prvi, POSLEDNJI SUSRET

    Uvod

    Nije ovo klasična priča o poslednjem susretu dvoje ljudi koji su se voleli, neko je nekoga prestao da voli i razišli se, kulturno i civilizovano...neee...elem, noćas nisam spavao ni 4 sata (što je za moj dečiji organizam navikao da spava oko 8 sati ravno propasti). Za to vreme, mnogo sam sanjao. Sanjao sam u nastavcima, znate ono: probudite se, zaspite ponovo i nastavite tamo gde ste stali...sanjajući isti lik...sanjao sam blesavo, ludo, intimno, previše intimno da bih o tome javno pričao, sanjao sam da sam se probudio (eto N. , ne sanjaš samo ti). Kad sam se probudio, stvarno, osećaj je bio bolno nedostajuć.

    Razrada


    Mi nismo zajedno jedno giodinu i po dana. Ali nije to ona lakša verzija kada se više ne vidite, ne čujete, i vreme polako slaže prašinu zaborava na zajedničke trenutke, čineći ih dalekim i dopuštajući nekom novom da vam obasja dane...neee...ona me nije pustila da odem (iako sam par puta pokušavao, onako skroz), držeći me tu negde, vezanog "na svilen gajtan, kao zvonce", čineći da vreme teče u toplim, prisvajajućim pričama...i ja sam se navukao, postala je zrnce soli bez koga je život apsolutno moguć, ali blago bljutavog ukusa (mada, bio sam srećan poslednjih meseci, ali to je neka druga priča)...

    ...e, onda je došlo vreme da ode, da promeni život iz korena, da ode far, far away, čak tamo gde se sunce rađa, kod nekog polovnog gastarbajtera koji će je (gle čuda!) usrećiti. I mi smo se, pre jedno dva meseca, dogovorili da se vidimo u Bgd-u, dan pre nego što je sela u avion i otišla (ta nedelja mi je bila jako plodna, što se rastanaka tiče).

    Trebalo je da me čeka ispred Beograđanke. Onda mi je digla pritisak na 200 zato što pola sata nije umela da mi objasni da šta za nju znači "preko puta". Onda smo seli u jedan kafić-poslastičarnicu-štaveć.

    Naručila je čiZkeJk. Trebalo je da ga probam jednom prilikom, ali nikad nije kasno, je li. Ne znam kakvog je ukusa bio, majke mi. Gledao sam je. Pričala je o nekim stvarima za koje smo oboje znali da proleću pored nas.

    A ja sam znao da je to poslednji put da sedimo Ona i Ja. To i sad znam.

    Tih par sati je proletelo za tren ("znaš, nikada neću naći nikog kompatibilnijeg od tebe..." jebem ti izraz - kompatibilan).

    Zagrlili smo se i poljubili. Prvi put.

    "Znaš, mogu ja sa tobom preko ulice."

    "Ajde:"

    Zagrlili smo se i poljubili. Drugi put.

    "Idem sa tobom do onog kioska da kupim papirne maramice, trebaće mi."

    "Dobro."

    Kad sam je zagrlio, nije mi se puštala, uopšte. Znao sam da je nema više. Gledao sam je u one nenormalnošarenozelenkaste oči, i kunem se da sam video suzu, više suza, iskrile su, neisplakane, još teže zbog toga.

    Poljubio sam joj oči.

    "Čuvaj se, žabice."

    "Oću."

    E, onda sam zbrisao nizbrdo (ne okreći se, sine), umalo da promašim tramvaj, i nisam plakao, mataRe mi...samo kiša...

    Zaključak

    Jebem ti život.

  10. #10

    Odgovor: Ez opozit tu prvi, POSLEDNJI SUSRET

    Znala sam da je kraj.
    Znao je i on.
    Samo je trebalo hrabrosti preseci sve.

    Jesen ...
    Nadolazeca.
    Mali kafic u potkrovlju, tisina izmedju nas, reci su suvisne.
    Srce osetim u grlu kako udara, grozan osecaj.
    Cutim, nemam sta reci.
    Cita me kao knjigu.
    Ima jos ljubavi, ali ne dovoljno.
    Puno je gresaka, promasenih meseci,nerazumevanja, navike.
    Kazem - kraj je.
    Cuti i gleda me.
    Prevrcem kutiju sa cigaretama po ruci i zelim da izgovorim milion reci, ali one jednostavno ne silaze sa usana.

    Nemoj, da pokusamo ...

    Izgovara, tiho,jedva cujno ...
    Nije mu lako.
    Ni meni nije.

    A bili smo nekad ko jedna dusa.
    Sretni sto udisemo isti vazduh.
    A bili smo nekad sve ... i mogli smo sve ...


    Al, nema nas ...

  11. #11

    Odgovor: Ez opozit tu prvi, POSLEDNJI SUSRET

    Poslednji lep jesenji dan prosle godine.
    "Hoces da odemo u setnju, do parka...povedi Maku a ja cu L."
    Radovala se voznji autobusom, cuvala ponosno kupljenu kartu...mislim da se tada prvi put i vozila busom
    Poruka....stigli smo.
    Usput sam kupila fornete i jos neke grickalice.
    Cudo....brzo su se zdruzile..kao da su stare drugarice...
    Posle se prosetali do Stranda...njih dve se kao sestre drzale za ruku.
    I komentar jednog starijeg gospodina..."Kako divna porodica"
    A nismo to bili, niti ikada postali.
    Kao sto je uvek i bivalo, desila se "svadja", ali tiha, da deca nista ne primete.
    Tada sam znala da je taj susret ujedno i poslednji.
    Na povratku je bilo mucno. Otisao u radnju po kroasane dok sam ja cuvala decu.
    Dugo sam posle cuvala tu kesicu (praznu)
    I njegov lik...namerno zapamcen...i glas....
    Budi pametan i pravi se lud

  12. #12

    Odgovor: Ez opozit tu prvi, POSLEDNJI SUSRET

    Bio je jedan ON koji mi je budio dane, uspavljivao noći, bili smo MI. Sad nema ni njega ni nas, tek gorki okus onoga što je moglo biti lijepo da smo se oboje potrudili. Prvo sam se bojala ja i davala na kašikicu, kada sam se predala potpuno...on se prepao...očito smo se našli u pogrešno vrijeme, nismo znali kako...nismo umijeli da cijenimo što smo imali.
    Ne provodim više besane noći misleći o njemu, ne zovem ga kada mi u život uđe drugi, ne plačem mu na telefon kada me taj drugi poljubi...ne zove me u pola noći da mi kaže da bi volio da sam sad pored njega...ne zovemo se uopšte. Tek rođendane ispoštujemo...i rijetki susreti na msn-u...poneki sms kada imaš nešto važno da saopštiš...tužno je to...nekad sam osjećala njegovu poruku prije nego se i pojavi na display-u...nekad sam po zvuku na stepeništu znala da će meni da pozvoni na vrata. Jutra s njim su bila najljepša jutra koja sam doživjela. Nisam umijela da ga zadržim, nije znao kako da me sačuva.

    Ipak...jedan most u Sarajevu rijetko ponovo prelazim...na tom mostu se ne držim za ogradu, jer ta ograda može da ispriča mnogo o prvom našem poljupcu, o našim bačenim kamenčićima u Miljacku...o našim osmijesima...o našem ispijanju piva u cugu...ali najviše od svega pamti naš rastanak i moj gnjev, i par koraka naprijed pa pogleda prema njemu koji odlazi...pogledi nam se sretnu, ali znamo da nas taj most više neće spajati već razdvajati. Zauvijek.

    (Bella, nisi trebala brisati prašinu sa ove teme )
    Pa čemu onda osmeh što sam ja ničija
    kad je to, zapravo, najgore što može da ti se desi?

  13. #13

    Odgovor: Ez opozit tu prvi, POSLEDNJI SUSRET

    ...e da, ona mala debela mi je ostala dužna 1000 dindži...što je danas, brat bratu, jedno tri puta više ...

    ...nekako, ipak mi se čini da mi u stvari ne duguje ništa...

    ...dovoljno je što je jedno vreme bila moja
    skroz.

  14. #14

    Odgovor: Ez opozit tu prvi, POSLEDNJI SUSRET

    Huh..za ove godine nakupilo se takvih susreta . I...svaki je boleo, na svoj način.
    Pamtim...kraj jedne godine, mnogo snega, uzan puteljak kojim sam grabio uzbrdo.
    Iza mene je ostala ona...i sin. On je bio (i ostao) ono što mi je najvrednije u životu...a koračao sam uzbrdo..ne okrećući se. Ostavljao sam 10g života iza sebe...znajući da će bol doći kasnije...i da će jako boleti.
    I....bolelo je. Krvavo je bolelo! Jer...sve ono što sam se nadao i želeo je bilo utkano u tih 10 godina...a bio sam prisiljen da ih se odreknem.
    Tada sam "pregoreo". Sve posle toga je bilo "luk i voda". Otvrdnulo se...Šta te ne ubije, napravi te jačim.
    Lav je možda kralj životinja ali nikada vuka nećeš videti da igra u cirkusu .

  15. #15

    Odgovor: Ez opozit tu prvi, POSLEDNJI SUSRET

    U nesanim noćima koje su mu prethodile mučila su me sva moja neizgovorena pitanja „zašto“ i utvrđivala sam sva svoja „zato“.
    Najavila sam se, kao što je i red, dva dana unapred. Toliko sam ocenila da mi je potrebno da se sastavim, da skupim hrabrost da tražim odgovore koji mi nisu dali da zaspim i da sročim svoje odgovore bez ostrašćenosti, prebacivanja i cinizma.
    Ulazim kod njega sa četiri limenke crnog nikšićkog, iako mi se uopšte ne pije. Sedam na krevet i tašnu stavljam do sebe kao i nebrojeno puta do tada. Samo, do tada, ja bih otvorila tašnu i izvadila cigarete, a onda bi neko od nas nju uklonio kao što se uklanja zid koji razdvaja ljude. Ovog puta nam nije zasmetala. To sam shvatila tek mnogo dana nakon toga.
    Pijem kafu, mučim se sa onom čašom piva, vodimo pristojni razgovor. Uglavnom o svakodnevnici i budalaštinama. Tražim nas. U prostoru, u sebi, u njemu. Ali, ne osećam nas. Znam, moj dolazak ima misiju, ali odjednom ta misija više nema smisla. Guši me razgovor koji sve više posustaje, guši me prostor, guši me hladnoća. Moja. Naša. Ali, po prvi put me ne guši neizgovoreno, a oboma dobro znano.
    Ustajem i krećem kući. Konvencionalno „gde žuriš“ - „ne žurim, vreme je da idem“ govore više od bilo čega drugog.
    Prodisala sam kada sam izašla iz stana. Verujem, i on.
    Tada još nisam znala da je to naš poslednji susret. Sada znam. Znam da nisam pitala ono što mi je bila namera da pitam jer me ne interesuje zašto. Ne znači mi više da ga čujem, kasno je. Nisam ni rekla svoja zato jer nisam imala kome. Susret pamtim po teskobi. I po toj šarenoj tašni koja je stajala između nas, ta opipljiv zid kao materijalizacija zida koji smo digli u našem odnosu. I po noćima koje su usledile bez nesanice.
    Srećemo se mi još. Ali, oboje znamo da je baš to bio poslednji naš susret. I da svi nova viđenja više nisu tako naši.
    ... Ko nije drvo razumeo prvo, pa tek onda sadio, taj nije ništa uradio... I, shvatiće, kad-tad, da ne zna šta je hlad....

Strana 1 od 2 12 PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Poslednji srpski car
    Autor Invisibleman u forumu Istorija
    Odgovora: 7
    Poslednja poruka: 11.10.2011, 11:02
  2. U susret Bozicu
    Autor swba u forumu Religija
    Odgovora: 31
    Poslednja poruka: 07.01.2011, 06:20
  3. Prvi (forumaški) susret.
    Autor love hunter u forumu Druženje forumaša
    Odgovora: 84
    Poslednja poruka: 12.12.2010, 23:55
  4. Poslednji put u životu
    Autor Kunic u forumu Spomenar
    Odgovora: 24
    Poslednja poruka: 07.02.2008, 23:21
  5. Moto susret na Petrovaradinskoj tvrđavi
    Autor Necromancer u forumu Spomenar
    Odgovora: 2
    Poslednja poruka: 25.05.2007, 14:30

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •